Na prvo pitanje da li BiH ima unutrašnje snage i sposobnosti da ostvari sve zahtjeve koje će Evropska komisija postaviti pred zvanično Sarajevo, Ivanić je odgovorio:
IVANIĆ: Ja mislim da ste sad otvorili jednu temu koju ja već jedno četiri mjeseca u zemlji govorim – da mi treba da razvijemo sopstvenu strategiju s čime mi ulazimo u pregovore, šta mi hoćemo da postignemo u pregovorima. Mislim da na tom planu nismo puno uradili i da je to jedna aktivnost koju treba tek sad da razvijemo, dakle da razvijemo svoju vlastitu strategiju. Ovi pregovori, za razliku od svega ranijeg, biće mnogo manje ideološki, a mnogo više praktični, konkretni. To znači naša privreda u cjelini, poljoprivreda posebno, sad će biti izložena novom konkurentskom udaru i mislim da sa naše strane mora postojati puno jasniji koncept nego što je ovog trenutka prisutan, šta mi hoćemo da sačuvamo i u kojim oblastima. Zbog makroekonomskih reperkusija, zbog prihoda u budžet, zbog udara i eventualnoj izloženosti konkurenciji, mislim da se sad prevashodno mora raditi na tome da postignemo maksimalno jedinstvo unutar zemlje. Mislim da za to postoje elementi. Ja se nadam da će otvaranje pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju potpuno promijeniti politički ambijent. Da ćemo sa ovih velikih, krupnih, ideoloških tema preći na vrlo praktične.
RSE: Znači, Vi vjerujete u to da Bosna i Hercegovina, takva kava jeste sada, ima snage:
IVANIĆ: Mislim sasvim sigurno da da. Mislim da neće biti jednostavno, mislim da će to biti veliki izazov, posebno za birokratiju, administraciju, političare u Bosni i Hercegovini, da sa načelnih priča, u kojima smo mi vrlo vješti i u kojima imamo mnogo argumenata, pređemo na nešto što je vrlo konkretno. Mi ćemo morati proći jednu fazu prilagođavanja. To podrazumijeva vrlo konzistentan, ne ideologizovan nego potpuno stručan, puni prelazak na ekonomiju, iako, da budem iskren, tu ima i elemenata politike. Mislim da mnogi ljudi koji u Bosni i Hercegovini govore o stabilizaciji i pridruživanju ustvari još uvijek nisu svjesni činjenice šta to znači. Mi smo do sada bili naviknuti da nam neko drugi kaže šta treba da uradimo. Po prvi put u ovim pregovorima Evropa od nas očekuje da kažemo šta mi hoćemo. Želi da izbori svoje ciljeve, ali istovremeno i da nam da šansu da se mi izborimo za nešto od onoga što mi hoćemo. Zato mislim da je ključ kreiranje strategije o pregovorima unutar zemlje i stvaranje političkog i ekonomskog jedinstva unutar zemlje o tome šta hoćemo da postignemo u pregovorima.
RSE: Nekako paralelno sa ovim pregovorima sa Evropom dolazi deseta godišnjica Daytonskog sporazuma. Nikada do sada sa visočijih mjesta nisu stizale preporuke da Daytonski sporazum treba na neki način mijenjati i da je on objektivno najveća kočnica Bosne i Hercegovine.
IVANIĆ: Ja mislim da će to isto tako biti jedan veliki i krupan izazov našeg političkog života. Sjedinjene Američke Države su jasno rekle da misle da bi trebalo ući u određeno prilagođavanje, pa i u određene promjene ustavnih uređenja, ali su vrlo jasno rekli da niko to neće nametati. Mi sad opet treba da shvatimo da sami odlučujemo o sebi i da neće biti nekog neutralnog sudije sa strane koji će nam reći – e ovako će biti na kraju. To će biti pokazatelj naše političke ozbiljnosti u zemlji u cjelini. Šta mi možemo očekivati? Vjerovatno u prvoj fazi ništa dramatično, ali mislim da u prvoj fazi možemo očekivati određena prilagođavanja koja su nužna. Parlament od 42 poslanika ne može više funkcionisati i taj broj se mora značajno povećati. Objektivno problem izbora članova Predsjedništva, budući da je to suprotno Konvenciji o ljudskim pravima. S jedne strane se kaže – Srbin iz Republike Srpske i Hrvat i Bošnjak iz Federacije, što znači da Srbi iz Federacije i Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu uopšte biti birani. To ne može izdržati nijedan ozbiljan test i mi to moramo promijeniti. Zatim, u jednom dijelu našeg Ustava nedovoljno su afirmisana prava nacionalnih manjina i uopšte značaj ljudskih prava. To su stvari oko kojih, po meni, treba nastojati postići dogovor. Mislim da je on moguć. Mislim da se može relativno brzo doći do njega i time pokazati da smo mi u stanju da uđemo u promjene.
RSE: Međutim, praksa u dogovaranju pokazuje da to nije baš tako jednostavno kako vi ovdje optimistično kažete.
IVANIĆ: Pa ja mislim da u ovim stvarima jeste. E sad, druga je stvar ako bude još nekih dodatnih tema kao što je, primjera radi, da li će biti jedan predsjednik ili ćemo ostati na tročlanom Predsjedništvu. Ja ne vjerujem da u ovoj fazi u Bosni i Hercegovini postoji saglasnost da bude jedan predsjednik. Mislim da je to čak ako hoćete i pomalo idealističko vjerovanje u ovom momentu. To je vjerovatno nešto što će doći na red za četiri-pet godina ili za dvije-tri godine, ali u ovom trenutku mislim da ne. Ako se pitanje Ustava pretvori u pitanje – hoćemo li imati entitete, nećemo li imati entitete, hoćemo li imati dva, pet, trinaest regiona, onda sam pesimista, onda mislim da o tome u ovom trenutku neće biti saglasnosti zato jer mislim da ove prve promjene treba iskoristiti za jačanje međusobnog povjerenja, znači da se pokaže da će se Ustav zaista mijenjati slobodnom voljom svih, onda sam nakon toga optimista i mislim da se nakon toga, nakon određenog vremena, može ući i u poziciju ozbiljnijih zahvata u Ustavu.
RSE: U jednom ćemo se složiti, Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, preskupa je država. Može li današnji politički establišment stvoriti funkcionalnu državu koja se može pripojiti svijetu?
IVANIĆ: Slažem se da BiH jako mnogo troši na birokratiju, ali ne zato što je tako organizovana – ima, naravno, jednim dijelom i uticaja toga – već prije svega zato što ta birokratija neefikasno radi. Bosna i Hercegovina treba da napravi takva rješenja koja će s jedne strane omogućiti efikasnost, što Evropa od nas traži, dakle Evropa hoće jedno mjesto da razgovara sa cijelom zemljom, a s druge strane objektivnu činjenicu da postoje veliki zahtjevi za decentralizacijom Bosne i Hercegovine. I tu se mora naći kompromis. To pitanje nije ili-ili: ili centralizacija ili decentralizacija, nego mjera, sredina, kompromis. Neko optimalno rješenje ja mislim da se, ponavljam, tu može naći, ako smo spremni da to uradimo. Ako promjene budemo koristili za afirmaciju vlastitih političkih stavova, da svaka strana, svaka partija, svaka etnička grupa sama za sebe bude pobjednik, onda sam ja pesimista. Mislim da u Bosni i Hercegovini, u principu, ne može biti pobjednika i poraženih.
RSE: Sami ste rekli da mnogo stvari koje treba uraditi treba raditi iznutra. Evo su izrasle generacije mladih ljudi koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao svoju domovinu.
IVANIĆ: To ne zavisi od volje ove ili one političke ličnosti, ove ili one političke garniture. U pitanju je jedan proces koji će objektivno potrajati dugo. Građene idealističke slike o Bosni i Hercegovini je, naravno, sa stanovišta ljudskih kriterija sasvim normalno, ali mi moramo graditi onakvu Bosnu i Hercegovinu kakva će biti prihvatljiva svima. To će biti velika vještina da se nađe kompromis u svemu tome. Možda previše ponavljam tu riječ kompromis, ali mislim da nametanja, prisiljavanja bilo koga da nešto u BiH radi su kontraproduktivna.
RSE: Sami ste rekli, emocije se ne mogu nametati, ne možete nikoga natjerati da nekoga voli ili da ne voli, ali se one mogu njegovati. Imam dojam da je Beograd, recimo, u suočavanju sa svim što se dešavalo na Balkanu posljednjih petnaestak godina otišao dalje nego Bosna i Hercegovina. Govorim o suočavanju javnosti, dakle ono što je država učinila, mediji.
IVANIĆ: Ja mislim da tu opet slika nije crno-bijela. Mislim da je u BiH puno toga urađeno. Evo recimo kao pripadnik srpskog naroda mogu reći da se srpski narod suočio s onim što se desilo u Srebrenici. Objektivno, to nije mali događaj, to je krupan događaj. Mislim da je, primjera radi, pitanje ratnih zločina postalo pitanje koje ne nosi nikakvu ideologizaciju kao što je do sada nosilo. Mislim da je svima više nego jasno da je Bosna i Hercegovina, unutar nje posebno Republika Srpska, postala neka vrsta zarobljenika optuženih za ratne zločine koji koče bilo kakav progres. Mislim da se tu puno toga desilo. Ali ja sam opet protiv pristupa ili-ili, ekstremnih situacija. Ja mislim da se zaista u svemu tome mora naći određena mjera. Oni koji govore – BiH bez entiteta, oni tobože afirmišu Bosnu i Hercegovinu. Ja mislim da oni nju u ovom trenutku najviše štete. Jer, ako postoji određeni razlog zašto ljudi žele entitet, primjera radi Republika Srpska i najveći dio građana Republike Srpske želi da postoji entitet, onda to treba omogućiti. Tek tada će svaki prigovor da je Bosna i Hercegovina nametnuta ili vještačka tvorevina potpuno nestati. A prevelikim insistiranjem samo na jednom pogledu, bojim se da se stvara jedna loša atmosfera koja dugoročno za Bosnu i Hercegovinu nije dobra.
RSE: Da li iko u Bosni i Hercegovini ozbiljno razmišlja o poticanju dijela bosanskohercegovačkih građana koji su u inostranstvu da se uključe u stabilizaciju države?
IVANIĆ: I sam smatram da je taj dio naših ljudi koji više ne žive u Bosni i Hercegovini ogroman potencijal. Ja sam prvi ministar koji je skupio zajedno srpska, hrvatska, bošnjačka, bosanskohercegovačka udruženja u Ljubljani i u Beču, i ti prvi susreti uopšte nisu bili jednostavni. Dijaspora je bila jako podijeljena, prvi susreti su bili prepuni tenzija i nervoze, ali su nakon toga dali pozitivne efekte. Svako je očuvao svoj identitet, svoje interese, ali su počeli zajedno surađivati. Mislim da je možda najbolji primjer Ljubljane u tom smislu. Formalnopravno dijaspora je pod nadležnošću Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Ali ono što ja smatram bitnim jeste opet razvijanje unutrašnje strategije – šta mi od dijaspore hoćemo. Mislim da još uvijek nismo otvorili istinski razgovor unutar Bosne i Hercegovine o tome i da je taj odnos s našim ljudima koji nisu u Bosni i Hercegovini isuviše formalan i da još uvijek nije privukao dovoljno ozbiljnu pažnju ključnih političkih ličnosti. Bosna i Hercegovina inače treba pristup na šira tržišta. Ako su naši ljudi već tamo, onda nam oni jako puno mogu pomoći. Nismo to do sad koristili. Nadam se da će doći vrijeme da će i to postati, političkim rječnikom rečeno, prioritet. Ja sam se zaista u svom poslu pokušavao truditi, evo naveo sam dva primjera. Bilo je toga još, ali ta dva su mi bila posebno bitna. Kad bi svi uradili barem pomalo u tom smislu, mislim da bi onda efekti bili daleko bolji.
IVANIĆ: Ja mislim da ste sad otvorili jednu temu koju ja već jedno četiri mjeseca u zemlji govorim – da mi treba da razvijemo sopstvenu strategiju s čime mi ulazimo u pregovore, šta mi hoćemo da postignemo u pregovorima. Mislim da na tom planu nismo puno uradili i da je to jedna aktivnost koju treba tek sad da razvijemo, dakle da razvijemo svoju vlastitu strategiju. Ovi pregovori, za razliku od svega ranijeg, biće mnogo manje ideološki, a mnogo više praktični, konkretni. To znači naša privreda u cjelini, poljoprivreda posebno, sad će biti izložena novom konkurentskom udaru i mislim da sa naše strane mora postojati puno jasniji koncept nego što je ovog trenutka prisutan, šta mi hoćemo da sačuvamo i u kojim oblastima. Zbog makroekonomskih reperkusija, zbog prihoda u budžet, zbog udara i eventualnoj izloženosti konkurenciji, mislim da se sad prevashodno mora raditi na tome da postignemo maksimalno jedinstvo unutar zemlje. Mislim da za to postoje elementi. Ja se nadam da će otvaranje pregovora o Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju potpuno promijeniti politički ambijent. Da ćemo sa ovih velikih, krupnih, ideoloških tema preći na vrlo praktične.
RSE: Znači, Vi vjerujete u to da Bosna i Hercegovina, takva kava jeste sada, ima snage:
IVANIĆ: Mislim sasvim sigurno da da. Mislim da neće biti jednostavno, mislim da će to biti veliki izazov, posebno za birokratiju, administraciju, političare u Bosni i Hercegovini, da sa načelnih priča, u kojima smo mi vrlo vješti i u kojima imamo mnogo argumenata, pređemo na nešto što je vrlo konkretno. Mi ćemo morati proći jednu fazu prilagođavanja. To podrazumijeva vrlo konzistentan, ne ideologizovan nego potpuno stručan, puni prelazak na ekonomiju, iako, da budem iskren, tu ima i elemenata politike. Mislim da mnogi ljudi koji u Bosni i Hercegovini govore o stabilizaciji i pridruživanju ustvari još uvijek nisu svjesni činjenice šta to znači. Mi smo do sada bili naviknuti da nam neko drugi kaže šta treba da uradimo. Po prvi put u ovim pregovorima Evropa od nas očekuje da kažemo šta mi hoćemo. Želi da izbori svoje ciljeve, ali istovremeno i da nam da šansu da se mi izborimo za nešto od onoga što mi hoćemo. Zato mislim da je ključ kreiranje strategije o pregovorima unutar zemlje i stvaranje političkog i ekonomskog jedinstva unutar zemlje o tome šta hoćemo da postignemo u pregovorima.
RSE: Nekako paralelno sa ovim pregovorima sa Evropom dolazi deseta godišnjica Daytonskog sporazuma. Nikada do sada sa visočijih mjesta nisu stizale preporuke da Daytonski sporazum treba na neki način mijenjati i da je on objektivno najveća kočnica Bosne i Hercegovine.
IVANIĆ: Ja mislim da će to isto tako biti jedan veliki i krupan izazov našeg političkog života. Sjedinjene Američke Države su jasno rekle da misle da bi trebalo ući u određeno prilagođavanje, pa i u određene promjene ustavnih uređenja, ali su vrlo jasno rekli da niko to neće nametati. Mi sad opet treba da shvatimo da sami odlučujemo o sebi i da neće biti nekog neutralnog sudije sa strane koji će nam reći – e ovako će biti na kraju. To će biti pokazatelj naše političke ozbiljnosti u zemlji u cjelini. Šta mi možemo očekivati? Vjerovatno u prvoj fazi ništa dramatično, ali mislim da u prvoj fazi možemo očekivati određena prilagođavanja koja su nužna. Parlament od 42 poslanika ne može više funkcionisati i taj broj se mora značajno povećati. Objektivno problem izbora članova Predsjedništva, budući da je to suprotno Konvenciji o ljudskim pravima. S jedne strane se kaže – Srbin iz Republike Srpske i Hrvat i Bošnjak iz Federacije, što znači da Srbi iz Federacije i Hrvati i Bošnjaci iz Republike Srpske ne mogu uopšte biti birani. To ne može izdržati nijedan ozbiljan test i mi to moramo promijeniti. Zatim, u jednom dijelu našeg Ustava nedovoljno su afirmisana prava nacionalnih manjina i uopšte značaj ljudskih prava. To su stvari oko kojih, po meni, treba nastojati postići dogovor. Mislim da je on moguć. Mislim da se može relativno brzo doći do njega i time pokazati da smo mi u stanju da uđemo u promjene.
RSE: Međutim, praksa u dogovaranju pokazuje da to nije baš tako jednostavno kako vi ovdje optimistično kažete.
IVANIĆ: Pa ja mislim da u ovim stvarima jeste. E sad, druga je stvar ako bude još nekih dodatnih tema kao što je, primjera radi, da li će biti jedan predsjednik ili ćemo ostati na tročlanom Predsjedništvu. Ja ne vjerujem da u ovoj fazi u Bosni i Hercegovini postoji saglasnost da bude jedan predsjednik. Mislim da je to čak ako hoćete i pomalo idealističko vjerovanje u ovom momentu. To je vjerovatno nešto što će doći na red za četiri-pet godina ili za dvije-tri godine, ali u ovom trenutku mislim da ne. Ako se pitanje Ustava pretvori u pitanje – hoćemo li imati entitete, nećemo li imati entitete, hoćemo li imati dva, pet, trinaest regiona, onda sam pesimista, onda mislim da o tome u ovom trenutku neće biti saglasnosti zato jer mislim da ove prve promjene treba iskoristiti za jačanje međusobnog povjerenja, znači da se pokaže da će se Ustav zaista mijenjati slobodnom voljom svih, onda sam nakon toga optimista i mislim da se nakon toga, nakon određenog vremena, može ući i u poziciju ozbiljnijih zahvata u Ustavu.
RSE: U jednom ćemo se složiti, Bosna i Hercegovina ovakva kakva je sada, preskupa je država. Može li današnji politički establišment stvoriti funkcionalnu državu koja se može pripojiti svijetu?
IVANIĆ: Slažem se da BiH jako mnogo troši na birokratiju, ali ne zato što je tako organizovana – ima, naravno, jednim dijelom i uticaja toga – već prije svega zato što ta birokratija neefikasno radi. Bosna i Hercegovina treba da napravi takva rješenja koja će s jedne strane omogućiti efikasnost, što Evropa od nas traži, dakle Evropa hoće jedno mjesto da razgovara sa cijelom zemljom, a s druge strane objektivnu činjenicu da postoje veliki zahtjevi za decentralizacijom Bosne i Hercegovine. I tu se mora naći kompromis. To pitanje nije ili-ili: ili centralizacija ili decentralizacija, nego mjera, sredina, kompromis. Neko optimalno rješenje ja mislim da se, ponavljam, tu može naći, ako smo spremni da to uradimo. Ako promjene budemo koristili za afirmaciju vlastitih političkih stavova, da svaka strana, svaka partija, svaka etnička grupa sama za sebe bude pobjednik, onda sam ja pesimista. Mislim da u Bosni i Hercegovini, u principu, ne može biti pobjednika i poraženih.
RSE: Sami ste rekli da mnogo stvari koje treba uraditi treba raditi iznutra. Evo su izrasle generacije mladih ljudi koji Bosnu i Hercegovinu ne doživljavaju kao svoju domovinu.
IVANIĆ: To ne zavisi od volje ove ili one političke ličnosti, ove ili one političke garniture. U pitanju je jedan proces koji će objektivno potrajati dugo. Građene idealističke slike o Bosni i Hercegovini je, naravno, sa stanovišta ljudskih kriterija sasvim normalno, ali mi moramo graditi onakvu Bosnu i Hercegovinu kakva će biti prihvatljiva svima. To će biti velika vještina da se nađe kompromis u svemu tome. Možda previše ponavljam tu riječ kompromis, ali mislim da nametanja, prisiljavanja bilo koga da nešto u BiH radi su kontraproduktivna.
RSE: Sami ste rekli, emocije se ne mogu nametati, ne možete nikoga natjerati da nekoga voli ili da ne voli, ali se one mogu njegovati. Imam dojam da je Beograd, recimo, u suočavanju sa svim što se dešavalo na Balkanu posljednjih petnaestak godina otišao dalje nego Bosna i Hercegovina. Govorim o suočavanju javnosti, dakle ono što je država učinila, mediji.
IVANIĆ: Ja mislim da tu opet slika nije crno-bijela. Mislim da je u BiH puno toga urađeno. Evo recimo kao pripadnik srpskog naroda mogu reći da se srpski narod suočio s onim što se desilo u Srebrenici. Objektivno, to nije mali događaj, to je krupan događaj. Mislim da je, primjera radi, pitanje ratnih zločina postalo pitanje koje ne nosi nikakvu ideologizaciju kao što je do sada nosilo. Mislim da je svima više nego jasno da je Bosna i Hercegovina, unutar nje posebno Republika Srpska, postala neka vrsta zarobljenika optuženih za ratne zločine koji koče bilo kakav progres. Mislim da se tu puno toga desilo. Ali ja sam opet protiv pristupa ili-ili, ekstremnih situacija. Ja mislim da se zaista u svemu tome mora naći određena mjera. Oni koji govore – BiH bez entiteta, oni tobože afirmišu Bosnu i Hercegovinu. Ja mislim da oni nju u ovom trenutku najviše štete. Jer, ako postoji određeni razlog zašto ljudi žele entitet, primjera radi Republika Srpska i najveći dio građana Republike Srpske želi da postoji entitet, onda to treba omogućiti. Tek tada će svaki prigovor da je Bosna i Hercegovina nametnuta ili vještačka tvorevina potpuno nestati. A prevelikim insistiranjem samo na jednom pogledu, bojim se da se stvara jedna loša atmosfera koja dugoročno za Bosnu i Hercegovinu nije dobra.
RSE: Da li iko u Bosni i Hercegovini ozbiljno razmišlja o poticanju dijela bosanskohercegovačkih građana koji su u inostranstvu da se uključe u stabilizaciju države?
IVANIĆ: I sam smatram da je taj dio naših ljudi koji više ne žive u Bosni i Hercegovini ogroman potencijal. Ja sam prvi ministar koji je skupio zajedno srpska, hrvatska, bošnjačka, bosanskohercegovačka udruženja u Ljubljani i u Beču, i ti prvi susreti uopšte nisu bili jednostavni. Dijaspora je bila jako podijeljena, prvi susreti su bili prepuni tenzija i nervoze, ali su nakon toga dali pozitivne efekte. Svako je očuvao svoj identitet, svoje interese, ali su počeli zajedno surađivati. Mislim da je možda najbolji primjer Ljubljane u tom smislu. Formalnopravno dijaspora je pod nadležnošću Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice. Ali ono što ja smatram bitnim jeste opet razvijanje unutrašnje strategije – šta mi od dijaspore hoćemo. Mislim da još uvijek nismo otvorili istinski razgovor unutar Bosne i Hercegovine o tome i da je taj odnos s našim ljudima koji nisu u Bosni i Hercegovini isuviše formalan i da još uvijek nije privukao dovoljno ozbiljnu pažnju ključnih političkih ličnosti. Bosna i Hercegovina inače treba pristup na šira tržišta. Ako su naši ljudi već tamo, onda nam oni jako puno mogu pomoći. Nismo to do sad koristili. Nadam se da će doći vrijeme da će i to postati, političkim rječnikom rečeno, prioritet. Ja sam se zaista u svom poslu pokušavao truditi, evo naveo sam dva primjera. Bilo je toga još, ali ta dva su mi bila posebno bitna. Kad bi svi uradili barem pomalo u tom smislu, mislim da bi onda efekti bili daleko bolji.
