Prije velikih pobjeda u tenisu Ivan Ljubičić je još kao dječak naučio pobjeđivati i u životu. Kao u kakvom tie breaku se godine 1992., zajedno sa majkom Hazirom i bratom Markom, ukrcao u posljednji avion koji je letio do Beograda. Tako je počeo svoj drugi set u životu, iz sređene obiteljske situacije uputio se u neizbježno izbjeglištvo. Bez oca Marka, koji je tada ostao u Banja Luci i koji se danas prisjeća:
„Kada smo izašli imao je 12. godina, tako nešto, a tamo smo živjeli jedan ljepi obični obiteljski život. Ja sam radio u „Elektri“, mama je bila doma, imam još jednog sina starijeg od njega, sve je tu štimalo, dosta smo bili vrijedni, dosta uspješna obitelj. Imali smo kuću imali smo dva auta i onda je bilo. Obitelj cijela nije baš vrhunski sportski bila nastrojena, kao što je on, ali smo iz sporta. Moja sestra je igrala košarku za reprezentaciju Jugoslavije, ja sam se bavio nogometom i volio sam da oni nešto oba imaju u sportu. Nije tu bilo nikakvih stvari da sam mislio da će biti vrhunac svega toga, nego eto tako jednostavno da razvijaju duh i tijelo. E sada kada se desilo, šta se desilo i kada smo preko Save izašli sa vrećicama, onda sam ja spoznao veličine i visine standarda i životnog nivoa. Jedino mogu nekim nadnaravnim radom i bilo mi je stalo puno da djecu infiltriram u civilizaciju i u Evropu i sve to.“
Sa vrećicom preko Save i otac Marko se nakon šest mjeseci pridružio obitelji koja je živjela najpre u Opatiji, a zatim u Rijeci:
„Osjećalo se malo od svih tih muka kada smo mi tamo u Rijeci pojavili i kada smo jedva sastavljali kraj sa krajem, pojavili su se neki ljudi iz Italije, koji su predložili da on ide u Torino u taj kamp teniski i da tamo trenira, jer se već tada dalo naslutiti da on ima potencijala i talenta pa je trebalo sada samo to u koridore. To nam je bio spas za neke i egzistencijalne probleme a, kamoli u sportskom putu za to. On je išao u Torino bio je tamo dvije i pol godine i Ivan je jako rano sazrio i vidio da se mora dati sve od sebe, vredno je trenirao i tamo se iskalio, naučio jezike i izrastao je u jednog ljepog i finog dječaka koji je imao svu gungulu životnog putešestvija. Postigao je sve svojim vrijednim radom i sa malo sreće.“
Ivan u njegovoj generaciji je presječena rana mladost, ali ne i život kaže Marko Ljubičić:
„Ja sam pratio ove njegove dečke i velika većina je izrasla u jako vrijedne ljude. Došli su u Hrvatsku, otišli su u Evropu gore su neki vrijedno radili kao izbjeglice, okućili se. Malo ko nije uspio u nekoj školi i dosta ih se dobro snašlo. Jedan dio njih je tu, u Zagrebu. Evo, mi imamo njegovih prijatelja koji su u muzici nešto malo napravili i koji su u nekim školama. Međutim, ona jedna nit nekog blagostanja i neke životne kolotečine uvijek nedostaje. Ja mislim da su sazreli prerano ko je kako šta imao i imamo par slučajeva koji su otišli stranputicom i bilo je tamo svega i svačega.“
Ivan Ljubičić je lani bio u Banja Luci, njegov otac Marko koji inače stalno živi u Zagrebu. ode povremeno:
„Ja odem u Banja Luku za Svi svete, na groblja. I imam tamo, još jedna sestra je ostala od nas, imali smo veliku obitelj nas šest braće, a ta sestra je ostala tamo i ja odem jako rijetko. Prvi put kada sam išao poslije sedam-osam godina sav sam treperio, a sada više baš nemam volju ni otići, jer tamo su sada neki drugi ljudi i sasvim je svejedno šta se tamo događa.“
*****
Put hrvatskog tenisera Ivana Ljubičića, koji je izazvao senzaciju u Davis Cupu ove godine, počeo je u Banjoj Luci, njegovom rodnom gradu.
Ivana Ljubičića, najzaslužnijeg čovjeka što se Hrvatska ove godine našla u finalu Davis Cupa, nisu zaboravili ni u njegovom rodnom gradu. Prvi Ljubičićev teniski trener Vojin Šukalo prisjeća se Ivana kao izuzetno talentovanog dječaka, koji je igrao dvoručni bekend. Iako je Ivan živio oko šest kilometara daleko od kluba, njegov dolazak na treninge nikada nije bio upitan:
“On je počeo 1988. godine u teniskom klubu Mladost. Vrlo brzo, nakon nekih godinu dana, prešao je iz tenis škole u napredne predtakmičare, odnosno u takmičare. Izuzetno je marljiv dječak, koji je imao smisla za sport i sigurno je da je u njegovim počecima to bio dominantan razlog da se ozbiljnije radi.”
Osim turnira po bosanskohercegovačkim gradovima koje je Ivan Ljubičić osvajao prije rata, Šukalo se prisjeća i njegov prvog velikog uspjeha:
“Prvi značajniji turnir koji je osvojio, sjećam se, bio je u Beogradu, kao dvanaestogodišnjak, kada je iznenadio mnoge, jer je on rijetko do tada igrao turnire te vrste. I ljudi su stvarno bili iznenađeni da jedan igrač iz Banje Luke dolazi i da osvaja tako jak turnir.”
Najzaslužniji za Ivanov sportski razvoj, smatra Šukalo, je njegov otac Marko:
“On je čovjek iz sporta također, fudbaler, koji je razumjevao šta znači disciplina, šta znači rad u sportu. Koliko znam, i u daljem njegovom razvoju presudnu ulogu je odigralo to što je Marko izgradio kod Ivana osobine radnika vrijednog, poslušnog sportiste.”
Ni Ivan Ljubičić nije zaboravio svoj rodni grad. Iako mu obaveze kao 15. igrača na ATP listi ne dozvoljavaju puno slobodnog vremena, nađe se vremena i za susrete sa prijateljima i posjetu klubu u kojem je počeo. Zimus je dolazio u Banju Luku i okupio svoje društvo iz razreda:
“Imam kontakt i s Ivanom i sa familijom. S Ivanom je rjeđi taj kontakt jer on stvarno ima jako mnogo obaveza, to je sigurno, ali s ocem se uvijek vidim. Oni navrate često, i otac i majka, u Banju Luku. Isto tako išao sam i ja par puta u posjete u Zagreb. Ove godine zadnji put smo bili na Zagreb-openu koji je Ivan osvojio, 10. Zagreb-open, koji je bio jedan potpuni Ivanov uspjeh i opet u svrhu razvoja hrvatskog tenisa. Iako to nije turnir po kategoriji u kojoj on igra, on ga je odigrao i kao domaći igrač osvojio ga po prvi put.”
Međutim, šanse da bi ljubitelji tenisa u dogledno vrijeme mogli vidjeti i neki Ivanov meč u Banjoj Luci su male:
“Pa, ne znam. Nismo o tome razgovarali. Ivan je u naponu snage. Ovaj jedini profesionalni turnir u Banjoj Luci je trenutno s malim nagradnim fondom da bismo mogli očekivati da jedan takav igrač nastupi.”
„Kada smo izašli imao je 12. godina, tako nešto, a tamo smo živjeli jedan ljepi obični obiteljski život. Ja sam radio u „Elektri“, mama je bila doma, imam još jednog sina starijeg od njega, sve je tu štimalo, dosta smo bili vrijedni, dosta uspješna obitelj. Imali smo kuću imali smo dva auta i onda je bilo. Obitelj cijela nije baš vrhunski sportski bila nastrojena, kao što je on, ali smo iz sporta. Moja sestra je igrala košarku za reprezentaciju Jugoslavije, ja sam se bavio nogometom i volio sam da oni nešto oba imaju u sportu. Nije tu bilo nikakvih stvari da sam mislio da će biti vrhunac svega toga, nego eto tako jednostavno da razvijaju duh i tijelo. E sada kada se desilo, šta se desilo i kada smo preko Save izašli sa vrećicama, onda sam ja spoznao veličine i visine standarda i životnog nivoa. Jedino mogu nekim nadnaravnim radom i bilo mi je stalo puno da djecu infiltriram u civilizaciju i u Evropu i sve to.“
Sa vrećicom preko Save i otac Marko se nakon šest mjeseci pridružio obitelji koja je živjela najpre u Opatiji, a zatim u Rijeci:
„Osjećalo se malo od svih tih muka kada smo mi tamo u Rijeci pojavili i kada smo jedva sastavljali kraj sa krajem, pojavili su se neki ljudi iz Italije, koji su predložili da on ide u Torino u taj kamp teniski i da tamo trenira, jer se već tada dalo naslutiti da on ima potencijala i talenta pa je trebalo sada samo to u koridore. To nam je bio spas za neke i egzistencijalne probleme a, kamoli u sportskom putu za to. On je išao u Torino bio je tamo dvije i pol godine i Ivan je jako rano sazrio i vidio da se mora dati sve od sebe, vredno je trenirao i tamo se iskalio, naučio jezike i izrastao je u jednog ljepog i finog dječaka koji je imao svu gungulu životnog putešestvija. Postigao je sve svojim vrijednim radom i sa malo sreće.“
Ivan u njegovoj generaciji je presječena rana mladost, ali ne i život kaže Marko Ljubičić:
„Ja sam pratio ove njegove dečke i velika većina je izrasla u jako vrijedne ljude. Došli su u Hrvatsku, otišli su u Evropu gore su neki vrijedno radili kao izbjeglice, okućili se. Malo ko nije uspio u nekoj školi i dosta ih se dobro snašlo. Jedan dio njih je tu, u Zagrebu. Evo, mi imamo njegovih prijatelja koji su u muzici nešto malo napravili i koji su u nekim školama. Međutim, ona jedna nit nekog blagostanja i neke životne kolotečine uvijek nedostaje. Ja mislim da su sazreli prerano ko je kako šta imao i imamo par slučajeva koji su otišli stranputicom i bilo je tamo svega i svačega.“
Ivan Ljubičić je lani bio u Banja Luci, njegov otac Marko koji inače stalno živi u Zagrebu. ode povremeno:
„Ja odem u Banja Luku za Svi svete, na groblja. I imam tamo, još jedna sestra je ostala od nas, imali smo veliku obitelj nas šest braće, a ta sestra je ostala tamo i ja odem jako rijetko. Prvi put kada sam išao poslije sedam-osam godina sav sam treperio, a sada više baš nemam volju ni otići, jer tamo su sada neki drugi ljudi i sasvim je svejedno šta se tamo događa.“
*****
Put hrvatskog tenisera Ivana Ljubičića, koji je izazvao senzaciju u Davis Cupu ove godine, počeo je u Banjoj Luci, njegovom rodnom gradu.
Ivana Ljubičića, najzaslužnijeg čovjeka što se Hrvatska ove godine našla u finalu Davis Cupa, nisu zaboravili ni u njegovom rodnom gradu. Prvi Ljubičićev teniski trener Vojin Šukalo prisjeća se Ivana kao izuzetno talentovanog dječaka, koji je igrao dvoručni bekend. Iako je Ivan živio oko šest kilometara daleko od kluba, njegov dolazak na treninge nikada nije bio upitan:
“On je počeo 1988. godine u teniskom klubu Mladost. Vrlo brzo, nakon nekih godinu dana, prešao je iz tenis škole u napredne predtakmičare, odnosno u takmičare. Izuzetno je marljiv dječak, koji je imao smisla za sport i sigurno je da je u njegovim počecima to bio dominantan razlog da se ozbiljnije radi.”
Osim turnira po bosanskohercegovačkim gradovima koje je Ivan Ljubičić osvajao prije rata, Šukalo se prisjeća i njegov prvog velikog uspjeha:
“Prvi značajniji turnir koji je osvojio, sjećam se, bio je u Beogradu, kao dvanaestogodišnjak, kada je iznenadio mnoge, jer je on rijetko do tada igrao turnire te vrste. I ljudi su stvarno bili iznenađeni da jedan igrač iz Banje Luke dolazi i da osvaja tako jak turnir.”
Najzaslužniji za Ivanov sportski razvoj, smatra Šukalo, je njegov otac Marko:
“On je čovjek iz sporta također, fudbaler, koji je razumjevao šta znači disciplina, šta znači rad u sportu. Koliko znam, i u daljem njegovom razvoju presudnu ulogu je odigralo to što je Marko izgradio kod Ivana osobine radnika vrijednog, poslušnog sportiste.”
Ni Ivan Ljubičić nije zaboravio svoj rodni grad. Iako mu obaveze kao 15. igrača na ATP listi ne dozvoljavaju puno slobodnog vremena, nađe se vremena i za susrete sa prijateljima i posjetu klubu u kojem je počeo. Zimus je dolazio u Banju Luku i okupio svoje društvo iz razreda:
“Imam kontakt i s Ivanom i sa familijom. S Ivanom je rjeđi taj kontakt jer on stvarno ima jako mnogo obaveza, to je sigurno, ali s ocem se uvijek vidim. Oni navrate često, i otac i majka, u Banju Luku. Isto tako išao sam i ja par puta u posjete u Zagreb. Ove godine zadnji put smo bili na Zagreb-openu koji je Ivan osvojio, 10. Zagreb-open, koji je bio jedan potpuni Ivanov uspjeh i opet u svrhu razvoja hrvatskog tenisa. Iako to nije turnir po kategoriji u kojoj on igra, on ga je odigrao i kao domaći igrač osvojio ga po prvi put.”
Međutim, šanse da bi ljubitelji tenisa u dogledno vrijeme mogli vidjeti i neki Ivanov meč u Banjoj Luci su male:
“Pa, ne znam. Nismo o tome razgovarali. Ivan je u naponu snage. Ovaj jedini profesionalni turnir u Banjoj Luci je trenutno s malim nagradnim fondom da bismo mogli očekivati da jedan takav igrač nastupi.”
