U posljednjoj dekadi brzo raste broj getoa u kojima u Britaniji žive azijski muslimani. To otežava njihovu integraciju u društvene tokove i pojačava bojanzi da će nezadovoljni mladići i djevojke postati lak plijen terorističkih grupa. Magnus Ranstorp, direktor Centra ža studije terorizma na Univerzitetu Sent Endrus u Škotskoj iznosi sljedeću procjenu:
“Smatram da je terorizam domaćeg porijekla ubrzan rastućom getoizacijom, ne samo u Britaniji, već širom Evrope. Onima koji regrutuju teroriste je lako da pronađu ljude koji su socijalno isključeni i marginalizovani u društvu .”
Getoizacija je najvidljivija u velikim britanskim gradovima, Leikesteru, Birmingemu, Bredfordu i Londonu. Proces integracije i asimilacije u getoima je spor i sudeći po izvjestaju Kraljevskog geografskog društva, u mnogim slučajevima se nikada i ne desi. Ali Nurizade je šef Centra za arapsko-iranske studije u Londonu. On smatra da je problem što su getoe formirali dobrovoljno doseljenici iz Pakistana, Bangladeša i drugih zemalja. Društvo ih nije na to prisililo.
“Oni se oslanjaju isključivo jedni na druge. Neki nikada ne nauče engleski jezik. Imaju, na primjer, pakistanske doktore, advokate i postaju dio kulture u svom getou. Ni ne pokazuju namjeru da se uključe u društvo.”
Dejvid Oven, stručnjak za stanovništvo sa Univerziteta Vorvik, ima slično mišljenje:
“Stepen koncetracije u getoima je posljednjih deset godina povećan zbog brzog rasta stanovništva među Pakistancima i Bangladešanima. Oni su veoma siromašni i nastoja da se zadrže u postojećim područjima.”
Oven napominje da su prisutne i bojazni od rasne netrpeljivosti izvan getoa i strah za gubitak veze sa porodicom i prijateljima. Nurizade upozorava da je za žene situacija najteža:
“Žene su sasvim izolovane. Većina je dovedena u Englesku da rađa i podiže djecu. Potiču iz zabačenih sela i odjednom su se našle u društvu o kome ne znaju ništa. Muževi ih prisiljavaju da ostaju u kući i da ne učestvuju u bilo kakvim aktivnostima.”
Britanska vlada, razumije se, ne odobrava izolaciju, ali je ona pojačana nakon napada 11. septembra. Dejvid Oven uočava nekoliko međusobno povezanih problema. Kuće u izolovanim naseljima su jeftinije. Uz niske zarade nema pokretanja na socijalnoj skali naviše. Statistike pokazuju da su gotovo tri četvrtine stanovnika u getoima porodice sa niskim primanjima. Nezaposlenost je znatno veća nego među bijelcima. Uvjerenje da će u školama, trgovinama i kulturnim ustanovama ipak doći do miješanja stanovništva za sada se pokazalo neopravdanim. Jedino rješenje je u obrazovanju i popravljanju materijalne situacije tih porodica, kako bi počele da se sele u bolje kvartove, smatra Dejvid Oven:
“Takva šansa zavisi od napredovanja na poslu i isticanja boljeg obrazovanja. Dječaci porijeklom iz Pakistana i Bangladeša su trenutno među najslabijima u školi.”
Za neke vladine akcije je već kasno, ali možda će se rješenje pojaviti ukoliko bude dijaloga sa pravim predstavnicima getoa, kažu eksperti.
“Smatram da je terorizam domaćeg porijekla ubrzan rastućom getoizacijom, ne samo u Britaniji, već širom Evrope. Onima koji regrutuju teroriste je lako da pronađu ljude koji su socijalno isključeni i marginalizovani u društvu .”
Getoizacija je najvidljivija u velikim britanskim gradovima, Leikesteru, Birmingemu, Bredfordu i Londonu. Proces integracije i asimilacije u getoima je spor i sudeći po izvjestaju Kraljevskog geografskog društva, u mnogim slučajevima se nikada i ne desi. Ali Nurizade je šef Centra za arapsko-iranske studije u Londonu. On smatra da je problem što su getoe formirali dobrovoljno doseljenici iz Pakistana, Bangladeša i drugih zemalja. Društvo ih nije na to prisililo.
“Oni se oslanjaju isključivo jedni na druge. Neki nikada ne nauče engleski jezik. Imaju, na primjer, pakistanske doktore, advokate i postaju dio kulture u svom getou. Ni ne pokazuju namjeru da se uključe u društvo.”
Dejvid Oven, stručnjak za stanovništvo sa Univerziteta Vorvik, ima slično mišljenje:
“Stepen koncetracije u getoima je posljednjih deset godina povećan zbog brzog rasta stanovništva među Pakistancima i Bangladešanima. Oni su veoma siromašni i nastoja da se zadrže u postojećim područjima.”
Oven napominje da su prisutne i bojazni od rasne netrpeljivosti izvan getoa i strah za gubitak veze sa porodicom i prijateljima. Nurizade upozorava da je za žene situacija najteža:
“Žene su sasvim izolovane. Većina je dovedena u Englesku da rađa i podiže djecu. Potiču iz zabačenih sela i odjednom su se našle u društvu o kome ne znaju ništa. Muževi ih prisiljavaju da ostaju u kući i da ne učestvuju u bilo kakvim aktivnostima.”
Britanska vlada, razumije se, ne odobrava izolaciju, ali je ona pojačana nakon napada 11. septembra. Dejvid Oven uočava nekoliko međusobno povezanih problema. Kuće u izolovanim naseljima su jeftinije. Uz niske zarade nema pokretanja na socijalnoj skali naviše. Statistike pokazuju da su gotovo tri četvrtine stanovnika u getoima porodice sa niskim primanjima. Nezaposlenost je znatno veća nego među bijelcima. Uvjerenje da će u školama, trgovinama i kulturnim ustanovama ipak doći do miješanja stanovništva za sada se pokazalo neopravdanim. Jedino rješenje je u obrazovanju i popravljanju materijalne situacije tih porodica, kako bi počele da se sele u bolje kvartove, smatra Dejvid Oven:
“Takva šansa zavisi od napredovanja na poslu i isticanja boljeg obrazovanja. Dječaci porijeklom iz Pakistana i Bangladeša su trenutno među najslabijima u školi.”
Za neke vladine akcije je već kasno, ali možda će se rješenje pojaviti ukoliko bude dijaloga sa pravim predstavnicima getoa, kažu eksperti.
