Uragan Katrina, osim ljudskih stradanja i pustošenja, izazvao je ozbiljne posljedice na svjetske cijene nafte. Kona Hak (Kona Haque) ekspert u analitičkom odjeljenju londonskog nedeljnika “Ekonomist”, na pitanje prijeti li svijetu naftni udar poput onih 70-tih godina, za naš program procjenjuje:
“Ne bih to nazvala naftnim udarom, jer je sadašnji porast cijena bio postepen . Naftni sokovi iz ranijih dekada su bili uzrokovani ratom i poremećajima u snabdijevanju. Sadašnje poskupljenje je uslovljeno potražnjom. Trzište je prenapregnuto i takvo stanje je stvarano godinama. Stručnjaci su predvidjeli ovakav rast cijena. Očekivali smo ga, dakle, i naučili da živimo s njim, pa posljedice neće biti poražavajuće.”
Tokom prvog naftnog šoka 1973., cijene nafte porasle su za 325 posto. Tokom drugog, 1978., za 213 posto. Od januara 2003. do danas cijene su porasle za 124 posto. Gdje je granica na kojoj tržište više neće moći amortizovati poskupljenje najvažnijeg energenta?
“Cijene se trenutno kreću oko 65 američkih dolara po barelu. Trebale bi dostići 80, 85 čak i 90 dolara, pa da budu na nivou proslih naftnih udara. Ostaje nam dakle još 15 do 20 dolara do toga. U slučaju da cijene i dostignute vrijednosti sumnjam da će globalna ekonomija to previše osjetiti jer svijet danas mnogo efikasnije i racionalnije troši energiju.“
Činjenica da su cijene nafte samo od maja mjeseca porasle za 20 dolara po barelu ipak nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Oko 60 miliona barela iz strateških rezervi, koliko će tržištu osigurati Međunarodna agencija za energiju koja okuplja najmoćnije industrijske zemlje u svijetu, je privremena mjera.
Kona Hak ističe da je problem što se manjak rafinerijskih kapaciteta ne može otkloniti na kraću stažu. Taj manjak je najvidljiviji u Americi:
“Današnji potrošači žele što čistije gorivo, dok mnoge rafinerije ne mogu preraditi tešku naftu i ponuditi raznovršne derivate koji se traže. To pojačava potražnju kvalitetne nafe, čije isporuke su ograničene. Rafinerije su, dakle, jedno pitanje, a drugo je faktor straha koji uvećava premije na osiguranje. Mnogi trgovci strahuju da će i najmanji teroristički napad i prekid proizvodnje u Venecueli, Nigeriji, Rusiji ili bilo gdje drugdje dovesti do panične kupovine. To dalje doprinosi rastu cijena.“
Uoči sastanka Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), za manje od dvije sedmice, Saudijska Arabija se založila za dalje povećanje proizvodnje. To, kako kaže naša sagovornica, neće riješiti problem:
“Ukoliko se članice OPEC-a na narednom sastanku i usaglase o daljem povećanju proizvodnje to neće imati vidnijeg uticaja na tržište, jer kako sam rekla mnogo toga zavisi od rafinerija i tu mora doći do povećanja kapaciteta, a ne na naftnim platformama i bušotinama.“
Hoće li sadašnje poskupljenje usporiti visoki rast azijskih privreda posebno zavisnih od uvozne energije? Kona Hak nudi sljedeći odgovor:
“To se neće desiti, ali nema sumnje da će privreda tog regiona žešće nego ostale osjetiti ugriz skupe nafte . Taj region je neto uvoznik petroleja , ima moćnu industrijsku bazu, a pri tome je njegova zavisnost od nafte iz inostranstva veća nego što je slučaj drugdje u svijetu .
Šta mogu očekivati male zemlje koje nemaju sopstvenih naftnih polja, niti značajnijih alternativnih izvora energije?
“Te zemlje će, slično Aziji, dosta toga pretrpjeti. Računi za uvezenu naftu biće ogromni i pitanje je hoće li vlade tih država radi zaštite potrošača moći da i dalje subvencionirati cijene nafte. U svakom slučaju, te vlade će morati da najstrože vode računa o tome da njihova fiskalna i monetarna politika odgovoraju novonastaloj situaciji.”
Naftni udari iz 70-tih uticali su na pad produktivnosti i profita i usporili rast. Makroekonomski uslovi su 30 godina kasnije drugačiji, ali to ne znači da rezistentnost globalne ekonomije u određenom momentu ne može doći u pitanje. Fajnenšl Tajms upozorava da skuplja nafta može biti presudna za blokadu ionako slabašnog rasta u državama eurozone.
“Ne bih to nazvala naftnim udarom, jer je sadašnji porast cijena bio postepen . Naftni sokovi iz ranijih dekada su bili uzrokovani ratom i poremećajima u snabdijevanju. Sadašnje poskupljenje je uslovljeno potražnjom. Trzište je prenapregnuto i takvo stanje je stvarano godinama. Stručnjaci su predvidjeli ovakav rast cijena. Očekivali smo ga, dakle, i naučili da živimo s njim, pa posljedice neće biti poražavajuće.”
Tokom prvog naftnog šoka 1973., cijene nafte porasle su za 325 posto. Tokom drugog, 1978., za 213 posto. Od januara 2003. do danas cijene su porasle za 124 posto. Gdje je granica na kojoj tržište više neće moći amortizovati poskupljenje najvažnijeg energenta?
“Cijene se trenutno kreću oko 65 američkih dolara po barelu. Trebale bi dostići 80, 85 čak i 90 dolara, pa da budu na nivou proslih naftnih udara. Ostaje nam dakle još 15 do 20 dolara do toga. U slučaju da cijene i dostignute vrijednosti sumnjam da će globalna ekonomija to previše osjetiti jer svijet danas mnogo efikasnije i racionalnije troši energiju.“
Činjenica da su cijene nafte samo od maja mjeseca porasle za 20 dolara po barelu ipak nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Oko 60 miliona barela iz strateških rezervi, koliko će tržištu osigurati Međunarodna agencija za energiju koja okuplja najmoćnije industrijske zemlje u svijetu, je privremena mjera.
Kona Hak ističe da je problem što se manjak rafinerijskih kapaciteta ne može otkloniti na kraću stažu. Taj manjak je najvidljiviji u Americi:
“Današnji potrošači žele što čistije gorivo, dok mnoge rafinerije ne mogu preraditi tešku naftu i ponuditi raznovršne derivate koji se traže. To pojačava potražnju kvalitetne nafe, čije isporuke su ograničene. Rafinerije su, dakle, jedno pitanje, a drugo je faktor straha koji uvećava premije na osiguranje. Mnogi trgovci strahuju da će i najmanji teroristički napad i prekid proizvodnje u Venecueli, Nigeriji, Rusiji ili bilo gdje drugdje dovesti do panične kupovine. To dalje doprinosi rastu cijena.“
Uoči sastanka Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC), za manje od dvije sedmice, Saudijska Arabija se založila za dalje povećanje proizvodnje. To, kako kaže naša sagovornica, neće riješiti problem:
“Ukoliko se članice OPEC-a na narednom sastanku i usaglase o daljem povećanju proizvodnje to neće imati vidnijeg uticaja na tržište, jer kako sam rekla mnogo toga zavisi od rafinerija i tu mora doći do povećanja kapaciteta, a ne na naftnim platformama i bušotinama.“
Hoće li sadašnje poskupljenje usporiti visoki rast azijskih privreda posebno zavisnih od uvozne energije? Kona Hak nudi sljedeći odgovor:
“To se neće desiti, ali nema sumnje da će privreda tog regiona žešće nego ostale osjetiti ugriz skupe nafte . Taj region je neto uvoznik petroleja , ima moćnu industrijsku bazu, a pri tome je njegova zavisnost od nafte iz inostranstva veća nego što je slučaj drugdje u svijetu .
Šta mogu očekivati male zemlje koje nemaju sopstvenih naftnih polja, niti značajnijih alternativnih izvora energije?
“Te zemlje će, slično Aziji, dosta toga pretrpjeti. Računi za uvezenu naftu biće ogromni i pitanje je hoće li vlade tih država radi zaštite potrošača moći da i dalje subvencionirati cijene nafte. U svakom slučaju, te vlade će morati da najstrože vode računa o tome da njihova fiskalna i monetarna politika odgovoraju novonastaloj situaciji.”
Naftni udari iz 70-tih uticali su na pad produktivnosti i profita i usporili rast. Makroekonomski uslovi su 30 godina kasnije drugačiji, ali to ne znači da rezistentnost globalne ekonomije u određenom momentu ne može doći u pitanje. Fajnenšl Tajms upozorava da skuplja nafta može biti presudna za blokadu ionako slabašnog rasta u državama eurozone.
