Dostupni linkovi

logo-print

Buđenje crnogorske kinematografije


Prošle subote na Festivalu u Herceg Novom premijerno je prikazan film "Imam nešto važno da vam kažem". Sa rediteljem Željkom Sošićem razgovaramo o njegovom prvom filmu i kulturnim dešavanjima uopšte.

RSE: Gospodine Sošiću, koliko vam je vremena trebalo da u crnogorskim uslovima završite vaš prvi film ¨Imam nešto važno da vam kažem¨?

SOŠIĆ: Otprilike onoliko koliko bi trebalo, možda i u nekim drugim, čak mnogo sređenijim sredinama gde postoje već razrađeni mehanizmi kinematografski. Na sreću, tako je bilo zbog moje upornosti i svih mojih saradnika i pomoći producenata Vladimira Vojvodića i Branka Baletića. Prosto se sklopio nekakav splet okolnosti da je i Ministarstvo kulture imalo razumijevanja za naš film, naš rad i pomoglo nam je mnogo više od njenih mogućnosti. Rad na scenariju je trajao otprilike godinu i po dana, a snimanje je počelo krajem septembra i završeno je krajem oktobra 2004. godine i premijera je bila u Herceg Novom.

RSE: ¨Imam nešto važno da vam kažem¨ premijerno je prikazan na hercegnovskom festivalu prošle subote. Od onih koji su ga vidjeli, čujem da je neopravdano izostala neka od festivalskih nagrada?

SOŠIĆ: Moj princip je da javno ne komentarišem niti rad svojih kolega, niti rad bilo kojeg žirija. Hercegnovski festival je ozbiljan festival. Angažovani su ozbiljni ljudi i povjerena im je ta dužnost da odluče o nagradama, tako da mogu jedino da čestitam svim ljudima koji su dobili nagrade.

RSE: Kako ste vi zadovoljni premijerom i reakcijom publike na vaš film?

SOŠIĆ: Jako sam zadovoljan. Imao sam malu bojazan, kako će publika prihvatiti film. Na nekim ranijim projekcijama, na kontrolnoj i zatvorenoj projekciji, kada su film gledali moje kolege i prijatelji, koji su iz ove struke ili neke bliske, reakcije su bile odlične. Bojazan o tome kako će publika da prihvati film sam imao zato što rad na filmu i scenariju nijesmo pravili nikakve kompromise, doslijedno smo pratili svoju ideju. To je film koji je imao tendenciju da bude autorski projekat. Iz tog razloga sam imao bojazan, da li će film biti komunikativan, da li će doći do tog fenomena samoidentifikacije između gledaoca i onoga što se gleda, ali, na svu sreću, publika ga je zaista prihvatila onako kako treba i kako sam maštao. Imali smo sjajne komentare i kritike i od kolega i od ljudi koji se ne bave filmom.

RSE: Rekli ste da niste željeli da pravite nikakve kompromise. Šta to znači odnosno, šta je za vas, kao mladog umjetnika, važnije: da napravite komercijalan film ili film koji će biti odličan po sudu kritike?

SOŠIĆ: Jako je složen pojam komercijalnog filma. Ne mislim da komercijalan film mora da bude loš. Kod nas, bojim se, taj se termin upotrebljava u negativnom smislu. Komercijalni uspjeh mogu da imaju i jako dobri filmovi. Ali, ako me pitate da li bih volio da moj film ima milion gledalaca u Srbiji i Crnoj Gori, ili od ljudi za koje znam da znaju šta je dobar film, da dobijem odlične kritike, izabrao bih ovo drugo. Moj senzibilitet je autorski stil i nešto što naginje ka umjetničkom filmu.

RSE: Namjeravate li da film prezentirate na još nekom festivalu i kada ga može očekivati bioskopska publika?

SOŠIĆ: Naš sljedeći festival je ¨Festival filmskog scenarija¨ u Vrnjačkoj Banji. Mi smo na festivalu 16. avgusta, a nakon toga je niški festival, na kojem imamo prikazivanje 25. avgusta i u septembru, ne znam tačno kada, imamo festival u Novom Sadu. To je što se tiče domaćih festivala. Trudićemo se da veliku pažnju posvetimo i nekim internacionalnim festivalima, da šaljemo film na razne adrese i pokušavamo da uđemo u selekciju nekog internacionalnog festivala, to je moj glavni cilj. Što se tiče bioskopa, to još uvijek ne znamo tačno. Zavisi od dogovora sa distributerima. U pregovorima smo i sve ćemo objelodaniti kada budemo znali tačan datum.

RSE: Film je urbana priča o mladom muzičaru koji se našao na životnoj prekretnici i u kojem mu je pripao udio da rješava složena pitanja ljubavi prema bližnjima i domovini. Tema sva tri crnogorska filma urađena u protekle tri godine, nakon petnaestogodišnje pauze, su urbane priče o pojedincima i njihovim životima. Može li se govoriti o novom talasu crnogorskog filma i šta ga, po vašoj ocjeni, odlikuje?

SOŠIĆ: Moje interesovanje i viđenje filma u velikoj mjeri prevazilazi okvire lokalnog, i novi talas crnogorskog filma, da vam pravo kažem, ne znam ni šta to znači, jer u Crnoj Gori nikada nije postojala redovna, ustaljena kinematografija koja podrazumijeva stalnu proizvodnju filmova. Naravno da je toga bilo ranije mnogo više, kada su okolnosti bile mnogo povoljnije, kada je materijalna situacija u državi bila mnogo povoljnija, ali i tada su to bili napori nekih ljudi, pojedinačni ili grupa ljudi. Crna Gora je osuđena na to, s obzirom da je tako mala i da je tržište malo. Ako mislite u estetskom smislu, nikakav novi talas ne vidim jer bi iza toga trebalo ustanoviti mnogo jači estetski pokret u kinematografiji. Ustanoviti stil kojeg bi se pridržavali, poštovali, njegovali. Ova tri filma su timski jako različita. Različiti su u svakom smislu, tako da je to meni jako dragocjeno i jako je važno. Ne bih se usudio da ih nazovem novim talasom, možete ih nazvati nekom vrstom buđenja crnogorske kinematografije, mada je i to problematično ako se uzme u obzir da su se samo tri filma uradila u protekle dvije godine i u izgledu još uvijek nemamo četvrti.

RSE: Vratimo se na vaš film. Iako u njemu igra veliki broj poznatih glumaca, poput Dragana Nikolića, Branimira Popović i Varije Đukić, glavnu ulogu ste povjerili popularnoj crnogorskoj muzičkoj zvijezdi, Bojanu Maroviću. Kako se snašao u toj ulozi i da li je ispunio vaša očekivanja?

SOŠIĆ: Dozvolite mi da nabrojim i ostale glumce. Dakle, u filmu još igraju i Nataša Ninković, Milan Gutović, Dejan Ivanić i Marina Savić. Bojan se jako dobro snašao, odnosno, sjajno se snašao u ovoj ulozi. Mišljenja su nepodijeljena. Čak i od ljudi koji su u mojoj struci, od kolega reditelja i glumaca. Moram priznati da je i meni neobjašnjivo kao je Bojan tako sjajno to odradio. Više sam intuitivno zaključio, prije otprilike godinu dana, da bi on mogao da bude taj. Citiraću Gagu Nikolića, našeg velikog glumca i prijatelja, koji je bio prijatno iznenađen kada smo radili scene sa Bojanom, i rekao na konferenciji za štampu u Herceg Novom, da je ¨Bojan Marović idealna podjela za ovu ulogu zbog toga jer je on zaista muzičar i zaista violinčelista¨, kao i glavni lik u našem filmu. Sve se idealno poklopilo i sjajno funkcionisalo.

RSE: Čini se da se u Crnoj Gori, u posljednoj deceniji i po, nije snimio ni jedan film, do prošle godine. Do ova tri filma, ¨Pakujemo majmune¨ Marije Perović, ¨Pogled sa Ajfelovog tornja¨ Nikole Vukčevića i vašeg ¨Imam nešto važno da vam kažem¨, najbolje govori o tome koliko je Crna Gora malo i neisplativo tržište. Rekli ste da ste za relativno kratko vrijeme, na neki bezbolan, ustvari normalan, način snimili vaš film. Kako je, uopšte moguće snaći se i snimiti film i plasirati ga na tržište u ovdašnjim uslovima odnosno, koliko je to teško?

SOŠIĆ: Nisam rekao da je bilo baš bezbolno. Bilo je jako naporno i u mnogim trenucima se činilo da od filma neće biti ništa. Međutim, zahvaljujući našim producentima, čitavom našem timu saradnika, počev od direktora fotografije Valdimira Vučinića, koji je u ovom filmu bio mnogo više od direktora fotografije, do svih saradnika, svih sjajnih velikih glumaca koji su pristali da rade u izuzetno lošim uslovima. Svi su uložili veliki dio sebe, veliku energiju, tako da je sve išlo mnogo lakše, bez obzira što se nije imalo para. Međutim, teško da će se nešto takvo ponoviti i ovaj stil ne znači mehanizam. Da bismo ga imali, morao bi se njegovati. Velika je uloga, prije svega, Ministarstva kulture jer Crna Gora, budući da je malo tržište i budući da ne postoje producentske kuće koje bi imale interesa da rade filmove i da ulažu u njih, i crnogorski autori, osuđeni su na pomoć države. Jedini izvor na koji mi možemo da računamo jesu izvori Ministarstva kulture i televizije Crne Gore. Ako budemo imali sreće, pameti i kvaliteta, nadam se da ćemo ući u evropske fondove, prije svega mislim Euro Image, a onda bi se stvari mogle odvijati na naše dobro. Još jedna od šansi su koprodukcije.

RSE: Kada kažete koprodukcije, da li mislite na povezivanja u regionu?

SOŠIĆ: Da, naravno. Prije svega mislim na povezivanje u regionu, a onda i na neke druge koprodukcije. Bojim se da smo mi, za neke veće evropske koprodukcije malo nezanimljivi i neisplativi, ali nikada se ne zna. Još uvijek sam slabo obaviješten o međunarodnim tokovima kinematografije.
  • 16x9 Image

    Biljana Jovićević

    U novinarstvu je od 1998. godine. Radila tri godine na Radiju Crne Gore. Od septembra 2001. je izvještač iz Podgorice za RSE, a od jula 2009. je stalni član redakcije u Pragu.

XS
SM
MD
LG