KARADŽIĆ (1992.): Molim vas da ozbiljno shvatite: ovo nije dobro što vi radite. Ovo je put na koji vi hoćete da izvedete BiH, ista ona autostrada pakla i stradanja kojom su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete odvesti Bosnu i Hercegovinu u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rat ovdje.
Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH, izrečene 1992.godine.
Radovan Karadžić rođen je 1945. u opštini Šavnik u Crnoj Gori. Prije rata u Bosni i Hercegovini radio je kao psihijatar, a bavio se i pisanjem poezije. Radovan Karadžić se tereti za genocid, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti.
MLADIĆ( 1995.): Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.
Ratko Mladić rođen je 1943. u opštini Kalinovik u Bosni i Hercegovini. 1991. godine imenovan je zapovjednikom 9. korpusa Jugoslavenske narodne armije u Kninu u Republici Hrvatskoj. U maju 1992. preuzeo je zapovjedništvo nad snagama Druge vojne oblasti JNA, koje su zatim postale vojska bosanskih Srba. Ima čin generala. U optužnici Haškog tribunala se navodi da je Ratko Mladić bio komandant Glavnog štaba Vojske bosanskih Srba od 12. maja 1992. najmanje do 22. decembra 1996. Navode se i djela kao što su: dugotrajna vojna kampanja granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnim djelovima Sarajeva, pogubljenje više od 7.000 zatočenih bosanskih muslimana oko Srebrenice i pokušaj prikrivanja tih ubistava i drugih.
MLADIĆ: Samo cepaj, šefe!
POTČINJENI: Zdravo.
MLADIĆ: Zdravo. U živo meso samo!
Ratko Mladić se tereti za genocid, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti.
*****
Deset punih godina ni Mladić ni Karadžić nisu, kako se to voli reći u redovima međunarodne zajednice, "dostupni ruci pravde". Svako malo pojavljuju se napisi, daju se izjave, čak i sa najmeritornijih instance, da je jedan od njih dvojice viđen u restoranu, manastiru, kafani, šumi. Nadležni na Balkanu odbijaju priznati da išta znaju o kretanju haških optuženika. MUP Republike Srpske na svaku je prozivku uvijek odgovarao – nemamo podatke da se Radovan Karadžić krije na teritoriji entiteta.
MUP RS-a tvrdi da se optuženi za ratne zločine Radovan Karadžić i Ratko Mladić ne nalaze na teritoriji ovog bh. entiteta. Portparol MUP-a, Radovan Pejić, kaže kako policija nema relevantne informacije koje bi ukazale da se Karadžić i Mladić nalaze na teritoriji RS-a i Bosne i Hercegovine. Prema njegovim riječima, policija je osposobljena, profesionalno opredijeljena i iskrena u namjeri da sve zadatke utvrđene zakonom, koje je usvojila Narodna skupština RS-a, a koji se odnose na hapšenje optuženih za ratne zločine, i izvrši:
“Kad bismo došli do pouzdanih i relevantnih informacija o mjestu njihovog boravka, ako bi to bila teritorija RS-a, preduzeli bismo, i osposobljeni smo da izvedemo, brzu akciju na njihovom hapšenju i predaji Tribunalu.”
Na naše pitanje kako je moguće da Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a posjeduje informacije da se Karadžić ne nalazi na teritoriji ovog bh. entiteta, a da glavna tužiteljica Haškog tribunala, Karla del Ponte, tvrdi suprotno, Pejić je rekao:
“Bilo bi nam drago da Karla del Ponte nam tu informaciju dostavi. Mi bismo odmah po njoj postupili. O tome nas nije obavijestila. I Ministarstvo unutrašnjih poslova nema takva sazanja, niti informacije koje bi tu izjavu potvrdile.”
U Srpskoj demokratskoj stranci kažu da stvarni cilj stalnog isticanja u javnosti o tome da je hapšenje Karadžića i Mladića političko pitanje nije njihovo lišavanje slobode, već držanje RS-a i ove stranke taocem. Na naš upit da li bi se nakon hapšenja najtraženijih haških bjegunaca nešto promijenilo u RS-u, visoki funkcioner Srpske demokratske stranke Momčilo Novaković odgovara:
“Mislim da je nemoguće sad reći da li bi se nešto promijenilo i šta bi se promijenilo, ako bi se promijenilo. A što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema RS-u, ja mislim da ova pozicija odgovara određenim krugovima u međunarodnoj zajednici koji žele da vrše putem ovoga stalni pritisak na RS, kako bi zadovoljili političke ambicije i svoja politička viđenje Bosne i Hercegovine.”
Potpredsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Krstan Simić, smatra da su dosadašnje akcije, koje nisu rezultirale hapšenjem Karadžića i Mladića, skupo koštale Bosnu i Hercegovinu, usporavajući njeno približavanje evroatlantskim integracijama. On kaže da je trenutno teško govoriti o tome postoji li politička opstrukcija oko njihovog hapšenja, ili se radi o vještom skrivanju koje prati dobro organizovana logistika:
“Ono što ja ne mogu da shvatim i razumijem jeste da, ukoliko gospođa Karla del Ponte raspolaže dokazima koji bi doveli do hapšenja osumnjičenih, smatram da bi ona trebala te dokumente i dokaze prezentirati.”
Akademik Muhamed Filipović ocjenjuje da politika Velike Britanije, koju predvodi Visoki predstavnik u BiH, Pedi Ešdaun, nikada neće rezultirati hapšenjem Karadžića i Mladića:
“Ja se uzdam u Ameriku. Zbog toga se ja nadam kad nam ovaj Pedika siđe s vrata da će nešto moći da se učini.”
Evo šta su građani Sarajeva za naš radio izjavili povodom desetogodišnjice od podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića:
“Bolje da ih ne uhapse. Pa zato, nek žive kao životinje.”
“Bacaju nam pepeo u oči. Pobogu brate, pa mogli su Sadama Huseina za dva-tri mjeseca, a njih nisu za deset godina.”
“Međunarodna zajednica da je htjela, uhapsila bi ih za godinu dana.”
Predstavnici Haškog tribunala vjeruju da se Karadžić krije negdje na tromeđi između Srbije, RS-a i Crne Gore, kao i da ga krije sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve.
Predstavnici opozicije u RS-u kažu kako Karadžićevo hapšenje neće izazvati negodovanje kod građana u ovom bh. entitetu, jer im je, smatraju, problema preko glave i jedva čekaju da se to pitanje riješi.
*****
Jedna od teorija o tome gdje se krije Radovan Karadžić objavljena je nedavno na britanskoj Televiziji BBC. Nije više u Republici srpskoj, nego u nepristupačnim krajevima u okolini Nikšića u Crnoj Gori. Tamošnje su vlasti i tada, kao i u svim predhodnim slučajevima negirale objavljene tvrdnje.
Vijest BBC-a samo je posljednja u nizu brojnih medijskih špekulacija u kojima se kao moguće mjesto skrivanja Radovana Karadžića označava Crna Gora, dok se kao konkretne lokacije navode objekti Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Tim povodom, početkom februara glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte je crnogorskom nedjeljniku «Monitor» izjavila da bi crnogorska vlast morala znati šta se dešava i u Crkvi, posebno kada se govori o osjetljivim pitanjima. Prema njenim riječima, veoma je loše ako se u jednoj zemlji neka organizacija, pa makar to bila i Crkva, nalazi van svake kontrole i ako do nje vlast ne može doprijeti, posebno ako je ta organizacija uključena u političke djelatnosti i ako se bavi skrivanjem optuženih za ratne zločine. Na pitanje u kolikoj mjeri je crnogorska vlast, odnosno policija, praktično u poziciji da kontroliše vjerske objekte Srpske pravoslavne crkve danas od nadležnih nijesmo uspjeli dobiti odgovor.
«Tvrdnje iz Haga da Srpska pravoslavna crkva pruža azil Karadžiću i Mladiću zvuče potpuno realno», rekao je Radio Slobodna Evropa Ilija Vujošević, predsjednik Fondacije Sveti Petar Cetinjski i član Pokreta za nezavisnu Crnu Goru:
«Ako kažu da se Karadžić i Mladić kriju u njihovim srcima i molitvama, što ih ne bi sakrivali u tim njihovim crkvama i manastirima. Što se države Crne Gore tiče, ona ima obavezu da hapsi i isporučuje ratne zločince, ali je vjerovatno pri tom rukovode i neki pragmatični i bezbjednosni razlozi minimiziranja rizika da tu ulogu prvenstveno prepuste Srbiji i Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj, kao i međunarodnim bezbjedonosnim snagama u Bosni čija je to, može se reći, primarna obaveza, a i znatno veće realne snage i moći, odnosno mogućnosti. Ima tu, naravno i trulih kompromisa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kako kod ovog, tako i kod svih drugih problema u odnosima naše države sa tom crkvom.“
Vujošević smatra da dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica:
«Dok je Bosna plivala u krvi do koljena, Sarajevom su se u ime Ujedinjenih nacija šepurili, kao na foto-safariju neki, šareno uparađeni indijski general Nambijar, kanadski general Mekenzi i prosto se možemo pitati gdje je sada slavni francuski general Morion, da se pokloni srebreničkim žrtvama za čije je živote bio odgovoran?“
U vladajućoj koaliciji, činjenicu da su dva najtraženija haška optuženika još uvijek na slobodi, komentarišu kao poražavajuću. Ivan Brajović, potpredsjednik Socijaldemokratske partije:
«Socijaldemokratska partija Crne Gore je od samog formiranja Haškog Tribunala imala jasan stav o potrebi pune saradnje sa tom institucijom. Danas, deset godina poslije podizanja optužnice protiv najtraženijih haških optuženika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, na žalost, nema ništa izvjesno kada je u pitanju njihovo hapšenje i izručenje. Ta činjenica je poražavajuća za sve i pokazuje prilično jasno da, na žalost, ne postoji iskrena želja da se oni nađu u Hagu, a time i definitivno osudi zločin.“
Krsto Pavićević, predsjednik Građanske partije, smatra da je tužno što ispada da je običan narod platio danak ratovanju, dok su glavni krivci još na slobodi:
«Činjenica da je prošlo deset godina od podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića, da oni još uvijek nijesu uhapšeni i privedeni na mjesto pravde porazna je stvar za sve, naročito za ljude na teritoriji bivše Jugoslavije i sve one koji su gajili gradjanski koncept svih ovih godina. Pogotovo je tužno ljudima koji su u svojim porodicama imali žrtve, tako da se još uvijek susrijeću sa činjenicom da ljudi koji su glavnooptuženi za ratne zločine: Karadžić i Mladić, još uvijek šetaju mirno na slobodi.“
Ranko Kadić, funkcioner opozicione Demokratske srpske stranke, smatra da, na pitanje zašto su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi, odgovor prije svega treba zatražiti od predstavnika međunarodne zajednice:
«Podizanje optužnice u proteklih deset godina ukazuje više na jedan od mehanizama pritisaka međunarodne zajednice na Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora i ovo jasno govori da, svidjelo se nekom ili ne, Haški tribunal - mislili o njemu kako mislili, da li je to politički ili sudski organ - ukazuje da je on prije svega bio namijenjen ne samo zbog kažnjavanja krivaca, nego i zbog pritisaka na Državnu zajednicu, ranije na Jugoslaviju.“
*****
Deceniju nakon što je Međunarodni sud za ratne zločine podigao optužnice protiv Karadžića i Mladića, ova dvojica haških begunaca i dalje se u delu srbijanske javnosti tretiraju kao heroji.
Ne samo da je Srbija jedina zemlja u kojoj postoji Odbor za istinu o Radovanu Karadžiću, koji otvoreno podržava ovog haškog begunca, nego postoje sve očiglednije da su delovi državnih struktura i nakon smene Slobodna Miloševića skrivale samog Ratka Mladića. To sada potvrđuje bivši šef državne bezbednosti Srbije Goran Petrović.
“Na bazi tog nekog operativnog rada u nekom vrlo kratkom roku došli smo do tih informacija da se on tokom 2001. godine nalazio negde u okolini Valjeva.”
Bivši ministar pravde u Vladi Zorana Đinđića Vladan Batić, koji je više puta poricao da se Ratko Mladić krijo u Srbiji, tokom razgovora za naš program iznosi neka drugačija saznanja o bivšem komandantu bosanskih Srba.
“Dokazi su pokazali da je veći deo vremena bio u Srbiji, a za bivšu Vladu svejedno je bilo da li se on krio u nekoj kasarni ili je bio u Republici Srpskoj. On nama nije bio dostupan sem što smo onako nezvanično znali da je on pod pokroviteljstvom Vojske, da ga štiti vrhovni komandant Vojislav Koštunica. Danas Mladića čuva vojska, što penzionisana što aktivna.”
Radovan Karadžić s druge strane je uprkos potere međunarodne zajednice prisutan u Srbiji preko svojh novih rukopisa koje nesmetano dostavlja svojim izdavačima, što nije ništa neobično za jednog od urednika tih izdanja, književnika Gojka Đoga.
“Mi smo izgleda zaboravli kako je vekovima prenošena pošta s mesta na mesto. Imaju golubova koji ponekad sleću na naše prozore, zaboravli smo da ti golubovi mogu biti i poštonoše.”
Za predavače na filozofskom fakultetu u Beogradu Jasnu Šakotu gotovo herojski status koji uživaju Karadžić i Mladić u Srbiji posledica je delovanja ključnih institucija ovog društva.
“Stiče se utisak da haške optuženike podržava većina građana u Srbiji koji stvaraju neke od značajnijih institucija, pre svega Crkva, a potom Vojska i Vlada Srbije. Iza te podrške stoji odbijanje ovih institucija da prihvate odgovornost za ratna stradanja jer zapravao bi prihvatanje takve odgovornosti koštalo i moralno i materijalno Crkvu, Vojsku i političke institucije u Srbiji pre svega. Tu cenu očigledno ove institucije nikad neće hteti da plate.”
*****
Pa i pored svih objašnjenja, i dalje ostaje otvoreno pitanje zašto, ni nakon deset godina, nisu uhapšena dvojica najodgovornijih za zločine. Mia Sor, ekspert za rizične zemlje u londonskom Institutu za obavještajni rad i odbranu “Janes”, kaže za Radio Slobodna Evropa da su manjak političke volje i obavještajnih podataka ključni razlozi što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić još na slobodi.
Pored veoma teškog terena, napore na hvatanju najtraženijih haških bjegunaca umanjuje nespremnost dijela stanovništva da sarađuju sa službama bezbjednosti, bilo lokalnim bilo međunarodnim, kaže Mia Sor i dodaje:
“Još je veći problem što u Srbiji i Bosni, posebno u Republici Srpskoj, neki pripadnici domaćih službi sigurnosti sarađuju u skrivanju dvojice optuženih za ratne zločine.”
Nakon invazije na Irak, u ruke američkih snaga su, jedan po jedan, padali najozloglašeniji funkcioneri režima Sadama Huseina, uključujući i samog iračkog lidera. Iračko prostranstvo je mnogostruko veće od Bosne I Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Kako onda Karadžić i Mladić već deset godina izmiču potjerama? Mia Sor napominje da tu valja uočiti bitne razlike. Sadamove službe bile su diskreditovane i svi koji žele novi Irak, znaju da moraju sarađivati sa novoustanovljenim snagama bezbjednosti.
“U Bosni je načinjen propust što službe sigurnosti nisu očišćene od onih koji su tokom rata bili lojalni Karadžiću, Mladiću i Slobodanu Miloševiću. Postoji, dakle, problem sa starom nomenklaturom.“
Britanski mediji posljednjih sedmica dosta su izvještavali o navodnim pregovorima vlasti u Beogradu o Mladićevoj predaji. Takve tvrdnje izrekla je i Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo, precizirajući da je samo pitanje hoće li Mladić zauvjek nestati negdje u Rusiji ili će se predate pod određenim uslovima. Mia Sor:
“Posljednjih mjeseci se u Beogradu uporno šire glasine da je Mladić možda veoma bolestan i da možda traži liječenje u Srbiji. To bi značilo da neki predstavnici vlasti znaju gdje se krije. Ne znam šta je istina u tim glasinama, ali svakako smatram da neki pripadnici srbijanskog bezbjednosnog aparata imaju kontakte sa Mladićem. Nisam spremna da komentarišem dokle se stiglo u tim kontaktima.”
Povodom nedavne izjave komandanta EUFOR-a, generala Dejvida Likija, da se steže obruč oko Mladića i Karadžića, Mia Sor napominje da ima razloga da vjeruje više nego ranije da će u bliskoj budućnosti Mladić biti uhvaćen. To zavisi i od toga gdje se on krije – u Srbiji ili u Republici Srpskoj ili Crnoj Gori.
“Karadžić je drugačiji problem, jer, iako ne uživa jednaku naklonost u Republici Srpskoj kao Mladić, on ima oko sebe veoma sofisticiranu sigurnosnu mrežu. Čini se vjerovatnijim da je Karadžić u Bosni, nego u Srbiji. To znači da, uprkos činjenici da Evropske snage imaju sredstava da ga traže, one u određenim zonama djeluju u naglašeno neprijateljskom okruženju.”
Ovo su riječi Radovana Karadžića u Skupštini BiH, izrečene 1992.godine.
Radovan Karadžić rođen je 1945. u opštini Šavnik u Crnoj Gori. Prije rata u Bosni i Hercegovini radio je kao psihijatar, a bavio se i pisanjem poezije. Radovan Karadžić se tereti za genocid, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti.
MLADIĆ( 1995.): Evo nas 11. jula 1995. godine u srpskoj Srebrenici. Uoči još jednog velikoga praznika srpskoga, poklanjamo srpskome narodu ovaj grad. I napokon došao je trenutak da se, poslije bune protiv dahija, Turcima osvetimo na ovom prostoru.
Ratko Mladić rođen je 1943. u opštini Kalinovik u Bosni i Hercegovini. 1991. godine imenovan je zapovjednikom 9. korpusa Jugoslavenske narodne armije u Kninu u Republici Hrvatskoj. U maju 1992. preuzeo je zapovjedništvo nad snagama Druge vojne oblasti JNA, koje su zatim postale vojska bosanskih Srba. Ima čin generala. U optužnici Haškog tribunala se navodi da je Ratko Mladić bio komandant Glavnog štaba Vojske bosanskih Srba od 12. maja 1992. najmanje do 22. decembra 1996. Navode se i djela kao što su: dugotrajna vojna kampanja granatiranja i snajperskog djelovanja po civilnim djelovima Sarajeva, pogubljenje više od 7.000 zatočenih bosanskih muslimana oko Srebrenice i pokušaj prikrivanja tih ubistava i drugih.
MLADIĆ: Samo cepaj, šefe!
POTČINJENI: Zdravo.
MLADIĆ: Zdravo. U živo meso samo!
Ratko Mladić se tereti za genocid, teške povrede Ženevskih konvencija iz 1949., kršenja zakona i običaja ratovanja i zločine protiv čovječnosti.
*****
Deset punih godina ni Mladić ni Karadžić nisu, kako se to voli reći u redovima međunarodne zajednice, "dostupni ruci pravde". Svako malo pojavljuju se napisi, daju se izjave, čak i sa najmeritornijih instance, da je jedan od njih dvojice viđen u restoranu, manastiru, kafani, šumi. Nadležni na Balkanu odbijaju priznati da išta znaju o kretanju haških optuženika. MUP Republike Srpske na svaku je prozivku uvijek odgovarao – nemamo podatke da se Radovan Karadžić krije na teritoriji entiteta.
MUP RS-a tvrdi da se optuženi za ratne zločine Radovan Karadžić i Ratko Mladić ne nalaze na teritoriji ovog bh. entiteta. Portparol MUP-a, Radovan Pejić, kaže kako policija nema relevantne informacije koje bi ukazale da se Karadžić i Mladić nalaze na teritoriji RS-a i Bosne i Hercegovine. Prema njegovim riječima, policija je osposobljena, profesionalno opredijeljena i iskrena u namjeri da sve zadatke utvrđene zakonom, koje je usvojila Narodna skupština RS-a, a koji se odnose na hapšenje optuženih za ratne zločine, i izvrši:
“Kad bismo došli do pouzdanih i relevantnih informacija o mjestu njihovog boravka, ako bi to bila teritorija RS-a, preduzeli bismo, i osposobljeni smo da izvedemo, brzu akciju na njihovom hapšenju i predaji Tribunalu.”
Na naše pitanje kako je moguće da Ministarstvo unutrašnjih poslova RS-a posjeduje informacije da se Karadžić ne nalazi na teritoriji ovog bh. entiteta, a da glavna tužiteljica Haškog tribunala, Karla del Ponte, tvrdi suprotno, Pejić je rekao:
“Bilo bi nam drago da Karla del Ponte nam tu informaciju dostavi. Mi bismo odmah po njoj postupili. O tome nas nije obavijestila. I Ministarstvo unutrašnjih poslova nema takva sazanja, niti informacije koje bi tu izjavu potvrdile.”
U Srpskoj demokratskoj stranci kažu da stvarni cilj stalnog isticanja u javnosti o tome da je hapšenje Karadžića i Mladića političko pitanje nije njihovo lišavanje slobode, već držanje RS-a i ove stranke taocem. Na naš upit da li bi se nakon hapšenja najtraženijih haških bjegunaca nešto promijenilo u RS-u, visoki funkcioner Srpske demokratske stranke Momčilo Novaković odgovara:
“Mislim da je nemoguće sad reći da li bi se nešto promijenilo i šta bi se promijenilo, ako bi se promijenilo. A što se tiče odnosa međunarodne zajednice prema RS-u, ja mislim da ova pozicija odgovara određenim krugovima u međunarodnoj zajednici koji žele da vrše putem ovoga stalni pritisak na RS, kako bi zadovoljili političke ambicije i svoja politička viđenje Bosne i Hercegovine.”
Potpredsjednik Saveza nezavisnih socijaldemokrata, Krstan Simić, smatra da su dosadašnje akcije, koje nisu rezultirale hapšenjem Karadžića i Mladića, skupo koštale Bosnu i Hercegovinu, usporavajući njeno približavanje evroatlantskim integracijama. On kaže da je trenutno teško govoriti o tome postoji li politička opstrukcija oko njihovog hapšenja, ili se radi o vještom skrivanju koje prati dobro organizovana logistika:
“Ono što ja ne mogu da shvatim i razumijem jeste da, ukoliko gospođa Karla del Ponte raspolaže dokazima koji bi doveli do hapšenja osumnjičenih, smatram da bi ona trebala te dokumente i dokaze prezentirati.”
Akademik Muhamed Filipović ocjenjuje da politika Velike Britanije, koju predvodi Visoki predstavnik u BiH, Pedi Ešdaun, nikada neće rezultirati hapšenjem Karadžića i Mladića:
“Ja se uzdam u Ameriku. Zbog toga se ja nadam kad nam ovaj Pedika siđe s vrata da će nešto moći da se učini.”
Evo šta su građani Sarajeva za naš radio izjavili povodom desetogodišnjice od podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića:
“Bolje da ih ne uhapse. Pa zato, nek žive kao životinje.”
“Bacaju nam pepeo u oči. Pobogu brate, pa mogli su Sadama Huseina za dva-tri mjeseca, a njih nisu za deset godina.”
“Međunarodna zajednica da je htjela, uhapsila bi ih za godinu dana.”
Predstavnici Haškog tribunala vjeruju da se Karadžić krije negdje na tromeđi između Srbije, RS-a i Crne Gore, kao i da ga krije sveštenstvo Srpske pravoslavne crkve.
Predstavnici opozicije u RS-u kažu kako Karadžićevo hapšenje neće izazvati negodovanje kod građana u ovom bh. entitetu, jer im je, smatraju, problema preko glave i jedva čekaju da se to pitanje riješi.
*****
Jedna od teorija o tome gdje se krije Radovan Karadžić objavljena je nedavno na britanskoj Televiziji BBC. Nije više u Republici srpskoj, nego u nepristupačnim krajevima u okolini Nikšića u Crnoj Gori. Tamošnje su vlasti i tada, kao i u svim predhodnim slučajevima negirale objavljene tvrdnje.
Vijest BBC-a samo je posljednja u nizu brojnih medijskih špekulacija u kojima se kao moguće mjesto skrivanja Radovana Karadžića označava Crna Gora, dok se kao konkretne lokacije navode objekti Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Tim povodom, početkom februara glavna haška tužiteljica Carla Del Ponte je crnogorskom nedjeljniku «Monitor» izjavila da bi crnogorska vlast morala znati šta se dešava i u Crkvi, posebno kada se govori o osjetljivim pitanjima. Prema njenim riječima, veoma je loše ako se u jednoj zemlji neka organizacija, pa makar to bila i Crkva, nalazi van svake kontrole i ako do nje vlast ne može doprijeti, posebno ako je ta organizacija uključena u političke djelatnosti i ako se bavi skrivanjem optuženih za ratne zločine. Na pitanje u kolikoj mjeri je crnogorska vlast, odnosno policija, praktično u poziciji da kontroliše vjerske objekte Srpske pravoslavne crkve danas od nadležnih nijesmo uspjeli dobiti odgovor.
«Tvrdnje iz Haga da Srpska pravoslavna crkva pruža azil Karadžiću i Mladiću zvuče potpuno realno», rekao je Radio Slobodna Evropa Ilija Vujošević, predsjednik Fondacije Sveti Petar Cetinjski i član Pokreta za nezavisnu Crnu Goru:
«Ako kažu da se Karadžić i Mladić kriju u njihovim srcima i molitvama, što ih ne bi sakrivali u tim njihovim crkvama i manastirima. Što se države Crne Gore tiče, ona ima obavezu da hapsi i isporučuje ratne zločince, ali je vjerovatno pri tom rukovode i neki pragmatični i bezbjednosni razlozi minimiziranja rizika da tu ulogu prvenstveno prepuste Srbiji i Bosni i Hercegovini, odnosno Republici Srpskoj, kao i međunarodnim bezbjedonosnim snagama u Bosni čija je to, može se reći, primarna obaveza, a i znatno veće realne snage i moći, odnosno mogućnosti. Ima tu, naravno i trulih kompromisa sa Srpskom pravoslavnom crkvom, kako kod ovog, tako i kod svih drugih problema u odnosima naše države sa tom crkvom.“
Vujošević smatra da dio odgovornosti snosi i međunarodna zajednica:
«Dok je Bosna plivala u krvi do koljena, Sarajevom su se u ime Ujedinjenih nacija šepurili, kao na foto-safariju neki, šareno uparađeni indijski general Nambijar, kanadski general Mekenzi i prosto se možemo pitati gdje je sada slavni francuski general Morion, da se pokloni srebreničkim žrtvama za čije je živote bio odgovoran?“
U vladajućoj koaliciji, činjenicu da su dva najtraženija haška optuženika još uvijek na slobodi, komentarišu kao poražavajuću. Ivan Brajović, potpredsjednik Socijaldemokratske partije:
«Socijaldemokratska partija Crne Gore je od samog formiranja Haškog Tribunala imala jasan stav o potrebi pune saradnje sa tom institucijom. Danas, deset godina poslije podizanja optužnice protiv najtraženijih haških optuženika Radovana Karadžića i Ratka Mladića, na žalost, nema ništa izvjesno kada je u pitanju njihovo hapšenje i izručenje. Ta činjenica je poražavajuća za sve i pokazuje prilično jasno da, na žalost, ne postoji iskrena želja da se oni nađu u Hagu, a time i definitivno osudi zločin.“
Krsto Pavićević, predsjednik Građanske partije, smatra da je tužno što ispada da je običan narod platio danak ratovanju, dok su glavni krivci još na slobodi:
«Činjenica da je prošlo deset godina od podizanja optužnice protiv Karadžića i Mladića, da oni još uvijek nijesu uhapšeni i privedeni na mjesto pravde porazna je stvar za sve, naročito za ljude na teritoriji bivše Jugoslavije i sve one koji su gajili gradjanski koncept svih ovih godina. Pogotovo je tužno ljudima koji su u svojim porodicama imali žrtve, tako da se još uvijek susrijeću sa činjenicom da ljudi koji su glavnooptuženi za ratne zločine: Karadžić i Mladić, još uvijek šetaju mirno na slobodi.“
Ranko Kadić, funkcioner opozicione Demokratske srpske stranke, smatra da, na pitanje zašto su Karadžić i Mladić još uvijek na slobodi, odgovor prije svega treba zatražiti od predstavnika međunarodne zajednice:
«Podizanje optužnice u proteklih deset godina ukazuje više na jedan od mehanizama pritisaka međunarodne zajednice na Državnu zajednicu Srbija i Crna Gora i ovo jasno govori da, svidjelo se nekom ili ne, Haški tribunal - mislili o njemu kako mislili, da li je to politički ili sudski organ - ukazuje da je on prije svega bio namijenjen ne samo zbog kažnjavanja krivaca, nego i zbog pritisaka na Državnu zajednicu, ranije na Jugoslaviju.“
*****
Deceniju nakon što je Međunarodni sud za ratne zločine podigao optužnice protiv Karadžića i Mladića, ova dvojica haških begunaca i dalje se u delu srbijanske javnosti tretiraju kao heroji.
Ne samo da je Srbija jedina zemlja u kojoj postoji Odbor za istinu o Radovanu Karadžiću, koji otvoreno podržava ovog haškog begunca, nego postoje sve očiglednije da su delovi državnih struktura i nakon smene Slobodna Miloševića skrivale samog Ratka Mladića. To sada potvrđuje bivši šef državne bezbednosti Srbije Goran Petrović.
“Na bazi tog nekog operativnog rada u nekom vrlo kratkom roku došli smo do tih informacija da se on tokom 2001. godine nalazio negde u okolini Valjeva.”
Bivši ministar pravde u Vladi Zorana Đinđića Vladan Batić, koji je više puta poricao da se Ratko Mladić krijo u Srbiji, tokom razgovora za naš program iznosi neka drugačija saznanja o bivšem komandantu bosanskih Srba.
“Dokazi su pokazali da je veći deo vremena bio u Srbiji, a za bivšu Vladu svejedno je bilo da li se on krio u nekoj kasarni ili je bio u Republici Srpskoj. On nama nije bio dostupan sem što smo onako nezvanično znali da je on pod pokroviteljstvom Vojske, da ga štiti vrhovni komandant Vojislav Koštunica. Danas Mladića čuva vojska, što penzionisana što aktivna.”
Radovan Karadžić s druge strane je uprkos potere međunarodne zajednice prisutan u Srbiji preko svojh novih rukopisa koje nesmetano dostavlja svojim izdavačima, što nije ništa neobično za jednog od urednika tih izdanja, književnika Gojka Đoga.
“Mi smo izgleda zaboravli kako je vekovima prenošena pošta s mesta na mesto. Imaju golubova koji ponekad sleću na naše prozore, zaboravli smo da ti golubovi mogu biti i poštonoše.”
Za predavače na filozofskom fakultetu u Beogradu Jasnu Šakotu gotovo herojski status koji uživaju Karadžić i Mladić u Srbiji posledica je delovanja ključnih institucija ovog društva.
“Stiče se utisak da haške optuženike podržava većina građana u Srbiji koji stvaraju neke od značajnijih institucija, pre svega Crkva, a potom Vojska i Vlada Srbije. Iza te podrške stoji odbijanje ovih institucija da prihvate odgovornost za ratna stradanja jer zapravao bi prihvatanje takve odgovornosti koštalo i moralno i materijalno Crkvu, Vojsku i političke institucije u Srbiji pre svega. Tu cenu očigledno ove institucije nikad neće hteti da plate.”
*****
Pa i pored svih objašnjenja, i dalje ostaje otvoreno pitanje zašto, ni nakon deset godina, nisu uhapšena dvojica najodgovornijih za zločine. Mia Sor, ekspert za rizične zemlje u londonskom Institutu za obavještajni rad i odbranu “Janes”, kaže za Radio Slobodna Evropa da su manjak političke volje i obavještajnih podataka ključni razlozi što su Ratko Mladić i Radovan Karadžić još na slobodi.
Pored veoma teškog terena, napore na hvatanju najtraženijih haških bjegunaca umanjuje nespremnost dijela stanovništva da sarađuju sa službama bezbjednosti, bilo lokalnim bilo međunarodnim, kaže Mia Sor i dodaje:
“Još je veći problem što u Srbiji i Bosni, posebno u Republici Srpskoj, neki pripadnici domaćih službi sigurnosti sarađuju u skrivanju dvojice optuženih za ratne zločine.”
Nakon invazije na Irak, u ruke američkih snaga su, jedan po jedan, padali najozloglašeniji funkcioneri režima Sadama Huseina, uključujući i samog iračkog lidera. Iračko prostranstvo je mnogostruko veće od Bosne I Hercegovine i Srbije i Crne Gore. Kako onda Karadžić i Mladić već deset godina izmiču potjerama? Mia Sor napominje da tu valja uočiti bitne razlike. Sadamove službe bile su diskreditovane i svi koji žele novi Irak, znaju da moraju sarađivati sa novoustanovljenim snagama bezbjednosti.
“U Bosni je načinjen propust što službe sigurnosti nisu očišćene od onih koji su tokom rata bili lojalni Karadžiću, Mladiću i Slobodanu Miloševiću. Postoji, dakle, problem sa starom nomenklaturom.“
Britanski mediji posljednjih sedmica dosta su izvještavali o navodnim pregovorima vlasti u Beogradu o Mladićevoj predaji. Takve tvrdnje izrekla je i Nataša Kandić, direktorka Fonda za humanitarno pravo, precizirajući da je samo pitanje hoće li Mladić zauvjek nestati negdje u Rusiji ili će se predate pod određenim uslovima. Mia Sor:
“Posljednjih mjeseci se u Beogradu uporno šire glasine da je Mladić možda veoma bolestan i da možda traži liječenje u Srbiji. To bi značilo da neki predstavnici vlasti znaju gdje se krije. Ne znam šta je istina u tim glasinama, ali svakako smatram da neki pripadnici srbijanskog bezbjednosnog aparata imaju kontakte sa Mladićem. Nisam spremna da komentarišem dokle se stiglo u tim kontaktima.”
Povodom nedavne izjave komandanta EUFOR-a, generala Dejvida Likija, da se steže obruč oko Mladića i Karadžića, Mia Sor napominje da ima razloga da vjeruje više nego ranije da će u bliskoj budućnosti Mladić biti uhvaćen. To zavisi i od toga gdje se on krije – u Srbiji ili u Republici Srpskoj ili Crnoj Gori.
“Karadžić je drugačiji problem, jer, iako ne uživa jednaku naklonost u Republici Srpskoj kao Mladić, on ima oko sebe veoma sofisticiranu sigurnosnu mrežu. Čini se vjerovatnijim da je Karadžić u Bosni, nego u Srbiji. To znači da, uprkos činjenici da Evropske snage imaju sredstava da ga traže, one u određenim zonama djeluju u naglašeno neprijateljskom okruženju.”
