Dostupni linkovi

logo-print

Gašenje vatre vrelim uljem


Srpski premijer Vojislav Koštunica kaže da poštuje crnogorske zakone, ali ipak sugeriše Briselu da bi na crnogorskom referendumu - mimo crnogorskog izbornog zakona - trebalo da glasaju i crnogorski državljani koji žive u Srbiji.

Tokom proteklih sedam dana srpski državni vrh – koga zvanično ne interesuje crnogorski referendum – više je govorio o sprečavanju crnogorskog referenduma, nego o zbivanima u Srbiji ili na Kosovu. Ostaje samo da se nagađa – šta bi bilo da srpski državni vrh želi da se miješa u unutarcrnogorska zbivanja.

I ovako, neki prijedlozi djeluju kao da su iz teatra apsurda. Na osnovu čega, na primjer, srpski predsjednik izvodi zaključak da bi se Balkan zapalio, ako bude crnogorskog referernduma? Milošević je odavno u Hagu, nekadašnja svemoćna vojska je rasformirana, paravojne formacije razbijene... Priča o crnogorskom referendumu kao inicijalnoj kapisli za nemire na Balkanu je - koliko besmislena – istovremeno i politički nekorektna. Srbija i Crna Gora su, živeći zajedno, za posljednjih petnaest godina uzrokovale četiri rata. Gledano kroz tu prizmu, nezavisna Crna Gora je prekid sa ratnom prošlošću i doprinos miru na Balkanu.

Jednako je apsurdna priča srpskog premijera Koštunice o pravu glasa na referendumu. Ako bi se poštovala logika da o sudbini države odlučuju ljudi koji u njoj ne žive, da li to znači da bi u slučaju referenduma na Kosovu pravo glasa imali svi državljani Srbije? Ili bi, možda, crnogorski državljani stekli pravo trostrukog glasa: u Crnoj Gori, na Kosovu i, eventualno, na referendumu u Srbiji? Priča o državljanstvu pada na primjeru srpskog predsjednika Tadića: čovjek je – da bi mogao biti biran za srpskog predsjednika – morao da se odrekne crnogorskog državljanstva. Sasvim logično: ako želiš da negdje odlučuješ, moraš biti dio te sredine. Zašto se onda od crnogorskih državljana traži morbidan politički gest: da glasanjem protiv samostalnosti svoje bivše države postanu punopravan član u novoj domovini?

Djelimično, krivica za ove srpsko-crnogorske apsurde je na Havijeru Solani. I prije i poslije Beogradskog sporazuma, Brisel je nastavio igru skrivalice: oni, tobože, ne žele da ospore referendumsko pravo crnogorskih građana ali – pružajući dobre usluge - svojski se trude da to pravo nikada ne ugleda svjetlo dana. Nije teško prognozirati ni ishod ovonedjeljne posjete evropskog izaslanika: kroz uvijenu formu Havijer Solana će ponoviti stari zahtjev za održanjem zajedničke države, za postizanjem konsenzusa – sve navodno zbog stabilnosti u regionu.

Tako će Solana, pružajući dobre usluge, rizikovati da postane igrač samo jedne strane u političkom sporenju. Nije slučajno što su baš pred posjetu evropskog zvaničnika zaiskrile poruke zajedništva od vlasti u Beogradu. Nije tek podudarnost što je crnogorska opozicija odbila bilo kakvu priču o konsenzusu. I za jedne i za druge, Havijer Solana postao je najveća nada i uzdanica za održanje zajedničke države.

Problem je, međutim, što se tako obnavlja stari, loši mehanizam: trudeći se da po svaku cijenu održi srpsko-crnogorsku zajednicu, Evropska unija pokazuje da je sposobna jedino da srpsko-crnogorske odnose učini - gorim nego što su bili.

Istorija države i prava jasno govori: političkom prinudom i sa strane se može formirati neki državni surogat, nalik sadašnjoj državnoj zajednici. Ali, tako se ne rješava problem: za stabilnost regiona najbolje je poštovati volju građana koji žive u tom regionu. Sve drugo je gašenje vatre vrelim uljem.
XS
SM
MD
LG