Dostupni linkovi

logo-print

Moj je život kazna


* * * * *

Sutra, kada se obilježava deset godina od ubijanja srebreničkih Bošnjaka, najteže će biti preživjelim, a posebno majkama. Jedna od njih, koja je nastavila hrabro živjeti u Srebrenici je Hatidža Mehmedović:

„Nama majkama, i lično meni, presuđeno je 11. jula 1995. godine. Od tog dana ja izdržavam kaznu. Moj život nije život, moj je život kazna. Djeca se rađaju iz ljubavi, ne iz mržnje. Ali, eto, neki zli ljudi im presjekoše put i mladost. I ako već nisu imali pravo na život, onda bar da se dostojanstveno pokopaju, da im bar nađemo kosti. Još se šuti, još se ne znaju tačne istine o grobnicama, još se manipuliše i tim mrtvima. Život je život, ne može biti jedan skuplji, drugi jeftiniji. Svaki život je skup, svaki je dragocjen. I nije taj život kriv što se zove ovako ili onako. Svi smo mi naslijedili vjere, nismo ih oteli, niti kupili, nego ih samo naslijedili. I ako ja poštujem svoju vjeru, trebam cijeniti i tuđu. Moramo se uvažavati, ako se ne budemo uvažavali i poštovali, nema ni pomirenja, ni istine, nema ništa. Da bi nam bila zdrava budućnost, da bi nam bilo sutra bolje, za to je potrebna istina. Niko ne treba zavaravati svoje dijete, već svako svom djetetu istinu treba da kaže. Meni je žao što 30. avgusta na Crnom vrhu nisu bili i Muslimani i Srbi i Hrvati i neki četvrti narodi. Djeca treba da dođu da vide istinu, treba da znaju, da im se to ne bi ponovilo. Jer, moja je priča završena, meni se nema šta ponoviti, ali meni je žao djece. Dijete je dijete, ono će biti onakvo kako ga vaspitaš. Moja djeca su odrasla, a da nisu znala kako se ko zove. Pa ih je to možda i koštalo. Nikad nismo vjerovali da može doći do toga do čega je došlo. Treba djecu odvesti tamo i kazati im istinu, da djeca znaju, da se više ne ponovi. Jer, ono je sramota, ono je bruka čitavog svijeta. Ali meni je žao što 30. avgusta nije bilo nikog od tih drugih nacija. Moramo raditi na tome da idemo i na jednu i na drugu i na treću grobnicu, bilo koju. Ja ne opravdavam nijedan zločin, ni jedan, ni drugi, ni treći. Za mene zločin nema ni vjeru, ni ime, ni prezime. Za mene je zločinac svaki zločinac. Zločincu treba suditi. Da je moj babo rahmetli zločinac, rekla bih mu – idi, babo, gdje ti je mjesto, a pusti narod da živi. Pitaju me s kim živim. A odgovor je težak. Živim sama. Ja sam sama svugdje. O tome što mi se desilo ne mogu šutjeti, o tome ću pričati. Pa neka kažu da lažem, ali neka mi onda dovedu moju djecu, mog muža, moju braću, moja dva bratića, moja dva sestrića.“

* * * * *

Ubrzano se odvija povratak u sela oko Srebrenice. Ljudi su najčešće prepušteni sami sebi i svojoj odlučnosti da nastave živjeti tamo gdje su nasilno prekinuti. Njima nedostaje mnogo toga, ali ne i želje da budu na svome. U selima Prohići, Sjedače, Osat, Bektići, Strane, Sućeska i Osmače, povratnici o svom životu govore. Reporter Sadik Salimović:

„Pravim kuću. Riješio sam da se vratim. Ipak sam ja ovdje rođen, ovo je moja očevina, pradjedovina, djedovina. Prihvatio sam ovaj materijal od Karitasa. Finansiram majstore. Mada je teško, nisam imao izbora.“

„Ljudi moraju da se vrate. Svako gleda da osposobi svoje imanje. Neko malinu sije, neko nešto drugo. Od nečeg se mora živjeti. Sad je malo teško, ali vjerovatno da će za jedno godinu-dvije biti lakše. Trebalo bi nešto učiniti da se narodu pomogne, možda da se da više stoke, da se osposobe nekakve mašine. Kad čovjek ima traktor ili nešto, on ipak može lakše da obradi svoje imanje, a ovako je sve na snagu. Ja sam oduvijek htio da se vratim. Kuću sam tu napravio 1984. godine i lijep mi je život bio. Mislim da će opet lijepo biti. Tu je blizu i jezero i imanje. Neko mora obrađivati, neko mora živjeti od imanja. Nisam za sad dobio ništa. Nisam dobio nikakvu pomoć, nikakvu nadoknadu. Dobio sam samo jedan paket ovdje u Sjedačama, kod Vehaba, došli su neki dovukli pomoć i on mi kaže: ,Hajde, daj ime i prezime, mora biti neka pomoć‘.“

„Loše je bilo, snijeg je bio, pod šatorima zima. Ja ustvari nisam mogao onu zimu izdržati, pobjegao sam kući. Dok se nije kuća napravila, a kad se kuća napravila, ne mrdam odavde. Trebalo mi malo ljudima pomoći, dati im neke mašine da oru, da kose. Nema niko ni vola, ni konja. Trebalo bi dati malo nekih mašina da ljudi počnu raditi“.

„Ja sam prvi povratnik ovdje, od Žepe do Bratunca. Vratio sam se i rekao da ću samo mrtav odavde otići, živ nikako. Vraćaju se oni koji vole Bosnu. Mi ovdje kad smo bili nije bilo ni policije, nije bilo ni čamaca, nije bilo ni države. Sad osjećam da ima malo i države. Sav narod iz Sjedača je u Federaciji. Sarajevo, Ilijaš, Tuzla, sav narod iz Sjedača je tamo. Želio bih da pozovem gospodu iz Sjedača, inžinjere, doktore, mašinbravare i tesare, od Amerike do Islanda, da pošalju po jednu dnevnicu načelniku Malkiću da napravimo puteve i vodu. Gospodo, trebaće vam da dođete u lijepe Sjedače na ovo jezero, ovo naše more. Šezdeset i pet porodica je od Amerike do Švicarske, niko ovdje nije uložio nijednu marku. Ja sam prvi posijao kukuruz u Sjedačama 2002. godine. Jeli su ga Srbi iz Srebrenice, Muslimani odavde, jeo ga je ko je htio. Dan danas sijem, radim, borim se, plaćam ljude, idem ljudima zidam, oni mi dođu da oru. Doktor dolazi četvrtkom. Ali nema te sile koja bi nekog doktora natjerala da dođe ovdje da živi. Da mu napraviš i džamiju i crkvu i stan, ne bi. Tamo u Federaciji nam kažu da smo ludi, da smo budale, da smo bijede, da smo došli da se napljačkamo. Nemaš ti ovdje šta da pljačkaš. Samo možeš ovu žipu i žaru da gledaš.“

„Nemamo puteva, nemamo vode, nemamo ništa. Živim u ovoj mojoj kućici sa mužem i sinom. Muž mi je bio u logoru devet mjeseci. Nemamo nikakva primanja, nemamo od čega živjeti, nemamo ništa. Ako nešto neko zatraži, odemo uraditi. Inače nemamo nikakvih prihoda, nemamo ništa. Ako bi bilo nekih primanja ili bilo kakvih sredstava, moglo bi se živjeti. Ali ovako nema šanse da se može preživjeti.“

„Niko se ne obazire na nas uopšte. Da dođe neko da te pita da li hoćeš kravu da ti damo ili neku pomoć ili ovaca ili koza, da bi opstao, da bi se održao. Nema ništa. Posla nema, niko te ne zove. Jedino evo ovaj čovjek uzeo dvije-tri kuće, tu djeca rade, zarade neku banku, uzmu brašna. Moraju dati deset maraka da odu u Srebrenicu da tamo uzmu brašno, dok dođu iz Srebrenice košta ih vreća brašna trideset maraka. Ali ostaćemo. Vratili smo se ovdje da umremo. Pa kako je, tako je. Evo vidite kako se obaziru, 2002. godine on je došao ovdje, prijavio se za povratak i još mu kuća nije gotova. Dobio deložaciju tamo u Federaciji, ali ne pitaju te gdje ćeš – kupi svoje stvari i napolje. Ako nemaš para da platiš prijevoz, nešto malo ti da opština, sto pedeset ili koliko maraka, stvari napolje, pokrij najlonom i ti gledaj kud ćeš. Kako su nas deložirali, morali smo odmah krenuti i došli smo ovamo. Nismo došli svi, djeca su nam još tamo, nemaju gdje. Evo meni su izgradili samo prvi sprat. Nas je osmero, a ja imam samo jednu sobu i kuhinju. Imam četiri oženjena sina, svi bi se vratili, ali nemaju gdje. Tamo se potucaju, plaćaju stan, odu kod onoga ili ovoga da zarade deset maraka, od toga plaćaju stan, plaćaju struju, plaćaju sve. Nemaju tamo ništa, ali nemam ih ni ja gdje ovdje.“

„Grozno je. Kad smo došli prvi put, čistili smo kuću. Bila je teška situacija. Kao da si došao u grobnicu. Kad smo došli 2001. godine, počeli smo prvo s čišćenjem kuća. Kuće su se počele raditi, urađene su. Doveli smo porodice odmah na početku, s tim što smo imali velike probleme oko struje, vode. U početku smo jedva preživljavali. Kuće, kad su uzete, one su urađene. Urađene su na vrijeme, od strane Vlade Malezije. Ne mogu se požaliti da su loše urađene, lijepo su urađene. Jedino se mogu zahvaliti Vladi Malezije što su nam pomogli i to uradili. Oni su nam ispali najveći prijatelji. Teška je situacija. Ja sam se vratio u prvom valu. Pogledajte samo moje ruke kako izgledaju. Inače sam po zanimanju šumarski tehničar, posao ne mogu dobiti. Dok je god ovakva situacija i ova vlast, ne mogu ga dobiti. Radim dan za danom da prehranim svoju porodicu, ženu i dvoje djece. Nema nikakve pomoći sa strane, neće niko da dá, bar nekakav kredit. Otkako smo se vratili, 2001. godine je urađena elektrifikacija, dobili smo struju. Nas dvije porodice smo si privatno uveli vodu, znači donacija nam nije uradila vodu. Ovdje u ovom selu živi dosta mlađih ljudi sa porodicama. Trebalo bi im pomoći, dati im stoku, voće… Druga stvar su zapošljavanje i školovanje djece. Djeca nemaju direktan prijevoz, moraju da idu dva-tri kilometra pješke do autobusa, što je u zimskom periodu vrlo teško. Djeca možda i po mjesec dana odsustvuju s nastave u Srebrenici.“

„Ovdje zna pasti snijeg dva metra. Moraš ga odgrtati da izađeš iz kuće.“

„Što se tiče ljekara, navraća ljekar iz Srebrenice.“

„Što se tiče povratka u Sućesku, teško je tekao u prvome mahu. Bilo nam je otežano raditi, nismo imali struje, nismo imali kuća, nismo imali puta, došli smo sa šatorima pod vedro nebo. Za dvije godine dana smo postigli uspjeh. Napravili smo školu, uveli smo struju, izgradili smo ambulantu, napravili smo 65 kuća. Poslije toga ja sam otišao za Sjedinjene Američke Države, ali evo opet sam došao ovdje i drago mi je što sam došao. Vidim da idu stvari nabolje. Nadam se da će ići još bolje. Čuo sam dobru vijest da će se asfaltirati put prema Srebrenici. Ako bi se to desilo, vratili bi se mnogi. Ja ovaj kraj volim. da ga ne volim, ne bih među prvima došao ovdje. Ja ovo ne mogu nikad zaboraviti i ostaviti, jer ljepše prirode nema na svijetu od Sućeske.“

„Hvala Bogu, pomalo se ljudi vraćaju. Želja svakog vuče da se vrati na svoje. Ja sebi nisam ništa obezbijedila, niti imam, ali hoću da dođem na svoje, da mi ovdje ostanu kosti.“

* * * * *

Za obnovu i rekonstrukciju Srebrenice, stiglo je dosta novca, ali pouzdanih podataka o tome koliko i na koji način je utrošen, nema. Zato je pokrenuta inicijativa da se sagleda stanje, ističe načelnik Opštine Srebrenica Abdurahman Malkić:

„Ono što je izvjesno, to je da Općina Srebrenica, odnosno njena administracija nema validne podatke o tome koliko je donatorskih sredstava u ime Srebrenice i Srebreničana utrošeno. Imajući u vidu te špekulacije i priče da je mnogo sredstava uloženo, mi smo zatražili od svih ambasada, donatora, nevladinih organizacija koji su pomagali Srebrenici i Srebreničanima da nam dostave te podatke, kako bi mi mogli napraviti sveobuhvatnu informaciju.“

Građani kažu:

„Mislim da su donacije dolazile i da su uglavnom usmjeravane protiv povratka. Oni ljudi koji su se stvarno željeli vratiti, stvarni povratnici, oni nisu dobivali. Na taj način je pokazivano narodu da se ne treba vraćati. To je rađeno planski. Znam za mnoga sredstva da su dolazila, mnoga nisu ni došla na prostore opštine Srebrenica. Ali to treba neko drugi da ispituje, to mi građani ne možemo ispitati. Uglavno, ne vidim šansu za život na ovim prostorima.“

„Nalazim se tri godine ovdje. Još uvijek sam smješten kod drugih. Nemam nikakav dupli smještaj, kao što imaju ljudi koji ovdje rade, imaju kuće po Federaciji. Onaj ko nema ni tamo, nema ni ovdje.“

U opštini Srebrenica je obnovljeno 1.300 kuća, što su uglavnom radile međunarodne humanitarne organizacije. Donacije koje su dolazile, sasvim sigurno nisu iskorištene na pravi način. To dokazuje i činjenica da nema privrednih objekata.

Da li bi davanje posebnog statusa Srebrenici, što je ideja stara nekoliko godina, ali s brojnim protivnicima, udahnula život napaćenom gadu i podstakla njegov razvoj? Ministar za ljudska prava i izbjeglice Vijeća ministara BiH Mirsad Kebo kaže:

„Namjera nam je da napravimo jedan državni program iz koga će proizaći obaveze i nižih nivoa vlasti da u okviru svojih ustavnih i zakonskih ovlaštenja regulišu ona pitanja koja trebaju da obezbijede adekvatan ili povoljniji društveno-ekonomski položaj općine Srebrenica, sa jednim jedinim ciljem – da se popravi kvalitet života u Srebrenici, da se omogući povratak u Srebrenicu i da ljudi, na kraju krajeva, u ovom gradu vide svoju perspektivu. On nema nikakve ambicije da na bilo koji način mijenja sadašnju ustavnu poziciju, da daje poseban ustavno-pravni status, bilo je dosta govora o distriktu i tako dalje, to nikad nisam rekao. Ali sam rekao da jedna od mogućnosti jeste da se donese ili državni zakon ili entitetski, ali nama je, znači, cilj da napravimo sistem kratkoročnih i dugoročnih mjera koje će omogućiti obnovu i poboljšati kvalitet života u Srebrenici. Mislim da je to dug prema žrtvama genocida. To je potreba da kažemo – da, to se desilo, ne želimo da se to više igdje u svijetu desi. Ovaj grad ima potrebu i šansu da pokaže da je moguć život i suživot na ovom prostoru i da se ustvari pokažu poruke da zapravo iz prošlosti nađemo motivaciju za budućnost.“

* * * * *

Ko može donijeti novu budućnost i drugačiji život napaćenom gradu, da li su to mladi?

Na ovo pitanje odgovara Dragana Jovanović, Humanitarna nevladina organizacija „Holandija – Srebrenica“:

„Mladi definitivno jesu jezgro i jesu ti od kojih treba da počne izlječenje relacija i koji treba na zdravim osnovama da nastave svoj život u Srebrenici. Mislim da je danas daleko veći broj mladih stanovnika Srebrenice nego što je taj broj bio recimo prije tri godine. Mislim da mladi ljudi treba da se ohrabruju da se vraćaju ovdje poslije školovanja i u tu svrhu im treba obezbijediti perspektivna radna mjesta, mogućnost usavršavanja. Znači treba ići u pravcu osnaživanja ekonomije u Srebrenici da bismo te mlade ljude zadržali i da ne bismo imali trend zapravo odumiranja grada, već da bismo omogućili da ovaj grad prosperira. Naš je mentalitet inače takav da se osjetljive teme izbjegavaju. Znači nema dijaloga o onome što svako od nas nosi u sebi neraščišćeno ili misli. Jednostavno su neke stvari, znači, ispod površine. Tako da su i relacije koje imamo takve. Ali mislim da svi zaista imamo dobru volju da idemo u pravcu druženja, dobrih relacija, dobrih komšijskih odnosa, ali mislim da je do pravog izlječenja potrebno uložiti mnogo truda da bi se odnosi ponovo postavili na zdrave osnove. Ali mislim da dobra volja postoji i da jednostavno imamo dobar pravac. E sad, do nas je šta ćemo u budućnosti izgraditi. U Srebrenici zaista djeluje veliki broj nevladinih organizacija i mislim da imaju izuzetno aktivno učešće i veliki uticaj na dešavanja u Srebrenici. Kada je u pitanju predusretljivost lokalnih vlasti u odnosu na inicijative koje se preduzimaju, to moram zaista da ocijenim kao izuzetno povoljan odnos koji zapravo pomaže da sve to bude bolje i produktivnije.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG