Novoizabrani član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Ivo Miro Jović, posjetio je Derventu, odnosno župu Plehan. Jovićeva posjeta je označena kao podsticaj povratku u razorenu župu iz kojih su Hrvati raseljeni, te ohrabrenje onim koji su se vratili da tu i ostanu. Nakon razgovora sa svojim domaćinima Jović je izjavio:
„Očito je da je su ovdje pune ruke posla, poglavito za nas političare. Moramo skinuti sa dnevnog reda određena pitanja, koja sprječavaju povratak ljudi u rodni zavičaj. I mislim da sve ove informacije koje sam ja danas ovdje dobio, potvrđuju da se do sada mnogo toga nije uradilo. Poglavito kad sam dobio informaciju da se skidaju transformatori sa elektrosnabdijevanja koje je međunarodna zajednica ovdje postavila. Mi smo ovog ljeta mislili graditi dva-tri pogona za održivi povratak, ne samo kuće.“
Gvardijan fra Mirko Filipović je, između ostalog, izjavio kako povratnici nakon nekoliko godina nemaju pitku vodu i struju, te iznio poražavajuće podatke o povratku u derventski kraj:
„U Derventi su živjele 22 tisuće Hrvata, a da se do sad nije vratilo ni tisuću. Samo u našoj župi je bilo preko dvije tisuće kuća, a nije obnovljeno ni tisuću. Kad to znamo, onda ne trebamo više pričati koji je problem. Mi ovdje – kad kažem ,mi‘, onda mislim na sve, i na političare i na nepolitičare – nismo uspjeli. Međunarodna zajednica ovdje nije učinila dovoljno, a ovo je bila najidealnija multietnička općina.“
* * * * *
Kad je 2002. godine nastala zadruga „Voćar“, a osnovali su je Bošnjaci povratnici u dolinu Drine odnosno u zvornički kraj, malo ko je vjerovao da čuda postoje. Formirana kako bi omogućila povratnicima, ali i ostalom stanovništvu, dostojan život, danas je postala nezaobilazan partner u proizvodnji i preradi voća i povrća, ali i mali kolektiv u koji se rado dovode gosti iz inozemstva, kako bi vidjeli da Bosna i Hercegovina nije samo zemlja od problema.
Naš gost ove nedjelje je Fahrudin Delibajrić, direktor „Voćara“, zadruge koja se ima čime pohvaliti:
RSE: Je li tako, direktore?
DELIBAJRIĆ: Mi smo počeli raditi 2000. godine, kao što vam je poznato, i od tog momenta pa do danas mi stalno imamo jednu liniju uspona. Znači, stalno smo išli linijom koja je obezbjeđivala maksimalno povećanje proizvodnje, u uslovima u kojima radimo. Iz toga razloga možemo kazati da smo cijelo vrijeme imali jednu progresiju i danas smo na jednom dosta visokom nivou koji je, moglo bi se reći, jedna značajna proizvodnja na nivou Bosne i Hercegovine. Mi radimo na području sjeveroistočne Bosne, znači regionalno, pokrivamo dijelove Republike Srpske, te jedan federalni dio. U ovoj godini smo povećali proizvodnju u odnosu na 2004. godinu, a proizvodnja je znatno veća u odnosu na početak, odnosno 2002. godinu. Ove godine imamo proizvodnju koja je zasnovana na površini većoj od 2 500 duluma ili 250 hektara. Imamo uključeno oko 1400 kooperanata na teritoriji koju pokrivamo, a radimo od područja Bijeljine pa sve do područja Srebrenice, znači čitav drinski dio i u dubinu prema Tuzlanskom kantonu, Kalesiji, Sapni, Banovićima, Lukavici i tako dalje. Sjedište nam je opština Zvornik. Donedavno smo bili u Kozluku, a sada smo u Glumini, u neposrednoj blizini Zvornika, pet kilometara od Zvornika.
RSE: Šta proizvodite?
DELIBAJRIĆ: Naša proizvodnja se, u odnosu na prijašnji period, dosta proširila. Nekada smo proizvodili samo krastavce, što je i dalje ostala okosnica, ove godine je zastupljen na površini od oko 110 hektara, ali smo uveli u proizvodnju i kulture koje su tradicionalne u ovom dijeli, kao što su duhan i malina. Ove godine očekujemo značajnu berbu kada je u pitanju jagodičasto voće – malina i jagoda. Išli smo i u industrijsku papriku, papriku za ajvar. Sve količine krastavca, paprike, cvekle, patlidžana i tako dalje, radimo za poznatog kupca. Isto tako kad je u pitanju voće. Industrijska jabuka će isto tako biti rađena za potrebe prerađivačkih kapaciteta „Vegefruita“. Proizvodimo još i šljivu i tako dalje. U ovoj godini očekujemo da bi mogli imati proizvodnju između četiri i pet hiljada tona. Tako da bi ova proizvodnja trebala nadmašiti sve dosadašnje proizvodnje, trebala bi biti vrjednija od dva miliona maraka.
RSE: Kako ste se vi zapravo osnovali?
DELIBAJRIĆ: Našim povratkom na ova područja, vratili smo se ovdje 2001. godine, i znajući da je industrija u kolapsu, bili smo prinuđeni raditi ono što se može raditi – koristiti postojeće resurse, a resursi koji su nam u tom momentu stajali na raspolaganju, bila je zemlja. Istina, bila je dosta zapuštena, ali ljudi su htjeli raditi. Otišli smo na teren, među narod, posebno povratnike, čuli njihova mišljenja, animirali ih i usmjerili. Mi možemo samo raditi ono što traži tržište, a u ovom momentu to su krastavac, jagoda, malina, duhan i druge kulture koje možemo prodati i s kojima možemo biti konkurentni. Ne možemo biti konkurentni u pšenici, kukuruzu, ječmu i tako dalje, zato što su to male površine. Iz tog razloga smo se odlučili da uđemo u proizvodnju koja je radno intenzivna i koja na malim parcelama može donijeti solidan dohodak, tako da ljudi mogu od toga preživljavati.
RSE: Tako ste vi zapravo pronašli recept za takozvani, kako političari kažu, održivi povratak.
DELIBAJRIĆ: Mi smo se vratili na naše područje i jednostavno smo morali nešto raditi, a ono što smo mogli da radimo bila je poljoprivreda. Poljoprivreda je najteži oblik privrjeđivanja, ali danas je jedino to moguće i mi moramo to raditi. Imamo sreću da imamo prerađivačke kapacitete i da to možemo plasirati. Dok budemo imali mogućnost da neke stvari finaliziramo, mi ćemo to ovako raditi i to je način na koji mi radimo. Ljudi na taj način stvaraju dohodak. Još bih mogao da kažem da imamo oko 1400 kooperanata koji su uključeni u ovaj proces. Sve se sastoji u tome da svaka proizvodnja koja se uvodi, ona je, prije nego uopšte uđemo u proizvodnju, prodata. Znači, prvo prodamo proizvod, a tek onda ugovaramo proizvodnju. Uslov da bi se uopšte mogla započeti određena proizvodnja je da je unaprijed prodamo, da se zna koji je kupac, i onda se izlazi pred naše proizvođače sa pripremljenim ugovorim, znači sa standardima koje zahtijeva tržište, sa sredstvima koja će biti uložena od strane zadruge, te o načinu plaćanja i vremenu plaćanja isporučene robe.
RSE: Vi ste se, dakle, snašli na najbolji mogući način. Ljudi sad imaju dohodak, ne brinu kako će preživjeti…
DELIBAJRIĆ: Mi smo ponudili svi ljudima na ovom terenu, koji žele nešto da rade, da nam se priključe. Kompletnu proizvodnju finansiramo tako što kreditnom linijom nabavljamo repromaterijale, onda te repromaterijale stavljamo na raspolaganje našim kooperantima, a oni to plaćaju kada se završi kompletan proces i kad dođe do predaje robe i kad je ona naplaćena, onda se odbijaju svi ti dugovi. Zadruga kao zadruga je praktično jedan servis našim kooperantima i oni na taj način ostvaruju svoj dohodak i imaju garanciju za kupovinu onoga što proizvedu i obezbjeđena sredstva za tu proizvodnju. Znači, ako neko ulazi u proizvodnju sa nama, ne mora da ima nikakva sredstva jer mi sve obezbjeđujemo, od sjemena, zaštite, đubriva i tako dalje, sve ono što je potrebno za proizvodnju. Mi smo ti koji ulažu sredstva i praktično podnosimo rizik.
RSE: Zadrugarstvo se, eto, na najbolji način vratilo u vaš kraj. Bilo bi dobro da to slijede i drugi.
DELIBAJRIĆ: Ovdje radimo svi zajedno, i povratnici i oni koji to nisu, neovisno da li se radi o Bošnjacima, Srbima ili nekom drugom. Svi rade i praktično je sve prevaziđeno. U ovom dijelu se ne susrećeno ni sa kakvim problemima. Prošle godine smo bili podržani od strane Vlade Republike Srpske u poticajnim sredstvima i ostvarili smo praktično, i naši kooperanti, pravo na premiju za proizvodnju. Ove godine imamo predviđeno od strane Vlade Republike Srpske podsticaj za proizvodnju krastavca, paprike i još nekih kultura kao što su duhan i tako dalje. Prošle godine nismo imali problem da ostvarimo ta sredstva, sve je ostvareno, ali u ovoj godini je na neki način još više stimulisana proizvodnja, tako da svi oni koji su ušli u proizvodnju krastavca za prvu i drugu klasu dobijaju podsticajna sredstva od 15 feninga za jedan proizvedeni kilogram prve i druge klase. Ove godine očekujemo između 1500 i 2000 tona te proizvodnje, što bi približno iznosilo 250 do 300 hiljada maraka samo u pogledu proizvodnje krastavca, te negdje blizu hiljadu tona crvene paprike, gdje bi izvršili kompletnu supstituciju uvoza za potrebe industrije, znači „Vegefruita“, za ajvarom. tako da smo na neki način došli u poziciju da i vlasti razmišljaju o tom da treba nagraditi onoga ko radi. Znači, proizvođač koji proizvede pet tona krastavaca, dobiće od države 750 maraka podrške, a ona koji nije proizveo ništa, neće dobiti ništa.
* * * * *
Sasvim drugačiji primjer bilježimo na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Bosanskom Brodu. Opstrukcije povratku, nepošten odabir korisnika za donacije, nemoć udruženja građana koje želi pomoći da Bosanski Brod opet bude jedan od pokretača razvoja u BiH.
U ovom gradu naš sagovornik je Mirko Milisavac, Udruženje građana
„Vrata Bosne“, koje je osnovano 2000. godine:
RSE: Zbog čega ste se osnovali vašu udrugu?
MILISAVAC: Udruga postoji da bi pomogla izbjeglim i raseljenim licima. Radimo na povratku, na pomoći povratnicima, rješavamo razne probleme koji tište ove ljude.
RSE: Ko čini „Vrata Bosne“?
MILISAVAC: Mahom povratnici koji su imali problema i koji i dan danas imaju problema vezanih za povratak. Opstrukcije postoje na nivou opštinskih vlasti, na nivou cijele države, i to na žalost opstrukcije od rukovodećih organa. Oni su raspačavali donacije, donacije su bile ništa drugo nego burza, prodavali su. Pa je sudskim putem istjerano iz udruge njih jedno petnaestak, udruga je malo očišćena. Treba da radimo pošteno, dosta je obmanjivanja ovog jadnog naroda. Ljudi su, na žalost, prodavali donacije. Davali su donacije onima koji imaju čak i hotele. A nisu davali donacije ljudima kojima su bile potrebne. Znači, donacije su bile predmet prodaje, raznoraznih veza…
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Bosanski Brod od prijeratnog stanovništva, prije svega Hrvata i Bošnjaka?
MILISAVAC: Oko tri posto Hrvata, jedno 25-30 posto Bošnjaka. Alarmantna je situacija, ali šta ćemo.
RSE: Gdje se nalaze danas Hrvati iz Bosanskog Broda?
MILISAVAC: Uglavnom su u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ljudi se žele vratiti, ali nemaju se gdje vratiti. Počevši od zemljišta, samog terena, on nije deminiran. Dalje, kad bi se ljudi vratili, nemaju gdje raditi, a onda samim tim ni od čega živjeti i hraniti porodicu.
RSE: A kakva je situacija s njihovim kućama i stanovima?
MILISAVAC: Stambeni objekti su devastirani. Jedan veliki broj je totalno uništen. Vihor rata je ovdje bio malo žešći, sve je uništeno, seosko područje skoro sto posto.
RSE: Imate li trenutno neki pripremljen projekat?
MILISAVAC: Imamo projekat otvaranja 300 radnih mjesta u toku ove i naredne godine. Ne znam da li će nas uvrstiti u ovu godinu da dobijemo nešto donacija.
RSE: Drugo ništa?
MILISAVAC: Ništa. Mogu vam reći da je Brod mrtav grad. NI rafinerija nafte u Bosanskom Brodu ne radi. Ništa ne radi. Ja recimo nisam dobio punih 12 plata. Bosanski Brod je mrtav grad.
RSE: Kome to može odgovarati?
MILISAVAC: Političarima. A narodu na žalost ne. Narod je takoreći gladan. Izgleda da se ovdje nikad ništa neće promijeniti. Narod je blesav, stalno glasa za nacionalne stranke i gotovo. Udruga „Vrata Bosne“ je multinacionalna, ona ne gleda da li ste vi Srbin, Hrvat ili Bošnjak, već okuplja sve poštene ljude, bez obzira na naciju. Svi ljudi dobre volje su kod nas dobro došli, svi ljudi sa čistim namjerama, pošteni ljudi. Ali, eto, izgleda da niko neće da nam pomogne. Nemamo sredstava, svi radimo volonterski, niko od toga nema nikakve koristi, čak između sebe skupljamo novac da bi udruga opstala. Nemamo ni sredstava za održavanje postojanja udruge. Cilj nam je da omogućimo povratak svim dobrim ljudima sa dobrim namjerama.
RSE: Tražite li pomoć, kontaktirate li s nadležnima?
MILISAVAC: Kontaktiramo takoreći svakodnevno i sa načelnikom i sa raznoraznim ministarstvima, svi nam fino pričaju, svi nam fino obećavaju, međutim ništa pozitivno se ne dešava, problema ima sve više i više, narod je ogorčen. I ovi ljudi što su radili u rafineriji, među kojima sam i ja, izgleda da će ostati bez posla. Tražimo pomoć od vlade, od raznoraznih ministarstava, imamo program za otvaranje oko 300 radnih mjesta. Ne znamo koliko ćemo uspjeti. Sad, 1. juna, gospodin Jakov Lepan, predsjednik udruge, ide u Sarajevo, pa ćemo vidjeti.
RSE: Šta mislite o onom što se često čuje – da Hrvati ne žele da se vrate u BiH?
MILISAVAC: To nije istina. To je neko plasirao s nekim zlim ciljem, s nekom zlom namjerom. Nije istina da se Hrvati ne žele vratiti. Koja je to budala, da izvinite na izrazu, koja ne želi da se vrati na svoju očevinu, koja želi da baci svoje imanje, da zaboravi svoju kuću. Svako živ želi da se vrati na svoje.
* * * * *
Pripremili smo i odgovor na upit naše slušateljke o izmjenama u Zakonu o porezu nepokretnosti u Sarajevskom kantonu:
Porez na promet nepokretnosti i prava ubuduće će se plaćati po stopi od pet, umjesto dosadašnjih šest posto, kako je predviđeno izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava, a koje je nedavno usvojila Skupština Sarajevskog kantona.
Međutim, još je važnija izmjena prema kojoj porez porez na promet nepokretnosti ubuduće neće plaćati članovi šehidskih i porodica poginulih boraca, ratni vojni invalidi, demobilisani borci, a od ovog poreza biće oslobođen i prenos vlasništva na stanovima koje Ministarstvo za boračka pitanja kupuje za ratne vojne invalide, djecu bez oba roditelja ili neke druge ugrožene kategorije.
* * * * *
Šta treba da sadrži Ugovor o građenju. Objašnjenje pripremio Milan
Račić, Američki komitet za izbjeglice, Kancelarija u Podgorici:
UGOVOR O GRAĐENJU
Ugovor o građenju je ugovor kojim se jedna ugovorna strana, građevinar, odnosno izvođač radova, obavezuje da izgradi neki građevinski objekat, odnosno da izvrši građevinske radove na već postojećem objektu, a druga strana, investitor, odnosno naručilac radova, obavezuje se da plati za to određenu naknadu.
Ugovor o građenju u širem smislu obuhvata sve investicione radove oko izgradnje nekog objekta kao jedinstvene cjeline.
Ugovor o građenju u užem smislu obuhvata samo izvođenje građevinskih, građevinsko-zanatskih i montažnih radova.
Ugovor o građenju „pod ključ“ je takav ugovor kojim se građevinar obavezuje da izgradi cio objekat, a po završetku radova da investitoru preda ključeve.
Ugovor o inženjeringu je poseban ugovor o građenju kojim se izvođač radova obavezuje da izgradi kompletan građevinski objekat, da ga opremi i osposobi za predviđenu upotrebu, a investitor se obavezuje da plati određenu naknadu.
Ugovor o građenju zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor o građenju je ugovor kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu, na određenom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
U primopredaji građevinskog objekta učestvuju, ne samo ugovorne strane već, po pravilu, i organ lokalne samouprave.
Tehnički pregled obuhvata ne samo pregled izvršenih radova, već isto tako pregled instalacija, opreme i postrojenja. Po pravilu, tehnički pregled vrši onaj organ koji je izdao građevinsku dozvolu. Ako se tehničkim pregledom ustanovi da su radovi uredno izvedeni i da je građevinski objekat ispravan, nadležni organ izdaće odobrenje za upotrebu. U protivnom, narediće otklanjanje nedostataka, a ako se radi o nedostacima koji se ne mogu otkloniti, narediće rušenje objekta.
Ugovor prestaje ispunjenjem ugovorenih obaveza, sporazumom stranaka, nemogućnošću izvršenja uslijed više sile i raskidom.
Kada je riječ o rekonstrukciji i gradnji kuća ili obnovi stanova posredstvom međunarodnih organizacija, što je čest slučaj, posebno kod povratnika, najčešće se zaključuju tripartitni sporazumi između predstavnika međunarodnih organizacija, lokalne samouprave i vlasnika objekta.
Ovim sporazumom regulišu se međusobne obaveze sva tri potpisnika i svi drugi detalji kao i kod ugovora o građenju.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„Očito je da je su ovdje pune ruke posla, poglavito za nas političare. Moramo skinuti sa dnevnog reda određena pitanja, koja sprječavaju povratak ljudi u rodni zavičaj. I mislim da sve ove informacije koje sam ja danas ovdje dobio, potvrđuju da se do sada mnogo toga nije uradilo. Poglavito kad sam dobio informaciju da se skidaju transformatori sa elektrosnabdijevanja koje je međunarodna zajednica ovdje postavila. Mi smo ovog ljeta mislili graditi dva-tri pogona za održivi povratak, ne samo kuće.“
Gvardijan fra Mirko Filipović je, između ostalog, izjavio kako povratnici nakon nekoliko godina nemaju pitku vodu i struju, te iznio poražavajuće podatke o povratku u derventski kraj:
„U Derventi su živjele 22 tisuće Hrvata, a da se do sad nije vratilo ni tisuću. Samo u našoj župi je bilo preko dvije tisuće kuća, a nije obnovljeno ni tisuću. Kad to znamo, onda ne trebamo više pričati koji je problem. Mi ovdje – kad kažem ,mi‘, onda mislim na sve, i na političare i na nepolitičare – nismo uspjeli. Međunarodna zajednica ovdje nije učinila dovoljno, a ovo je bila najidealnija multietnička općina.“
* * * * *
Kad je 2002. godine nastala zadruga „Voćar“, a osnovali su je Bošnjaci povratnici u dolinu Drine odnosno u zvornički kraj, malo ko je vjerovao da čuda postoje. Formirana kako bi omogućila povratnicima, ali i ostalom stanovništvu, dostojan život, danas je postala nezaobilazan partner u proizvodnji i preradi voća i povrća, ali i mali kolektiv u koji se rado dovode gosti iz inozemstva, kako bi vidjeli da Bosna i Hercegovina nije samo zemlja od problema.
Naš gost ove nedjelje je Fahrudin Delibajrić, direktor „Voćara“, zadruge koja se ima čime pohvaliti:
RSE: Je li tako, direktore?
DELIBAJRIĆ: Mi smo počeli raditi 2000. godine, kao što vam je poznato, i od tog momenta pa do danas mi stalno imamo jednu liniju uspona. Znači, stalno smo išli linijom koja je obezbjeđivala maksimalno povećanje proizvodnje, u uslovima u kojima radimo. Iz toga razloga možemo kazati da smo cijelo vrijeme imali jednu progresiju i danas smo na jednom dosta visokom nivou koji je, moglo bi se reći, jedna značajna proizvodnja na nivou Bosne i Hercegovine. Mi radimo na području sjeveroistočne Bosne, znači regionalno, pokrivamo dijelove Republike Srpske, te jedan federalni dio. U ovoj godini smo povećali proizvodnju u odnosu na 2004. godinu, a proizvodnja je znatno veća u odnosu na početak, odnosno 2002. godinu. Ove godine imamo proizvodnju koja je zasnovana na površini većoj od 2 500 duluma ili 250 hektara. Imamo uključeno oko 1400 kooperanata na teritoriji koju pokrivamo, a radimo od područja Bijeljine pa sve do područja Srebrenice, znači čitav drinski dio i u dubinu prema Tuzlanskom kantonu, Kalesiji, Sapni, Banovićima, Lukavici i tako dalje. Sjedište nam je opština Zvornik. Donedavno smo bili u Kozluku, a sada smo u Glumini, u neposrednoj blizini Zvornika, pet kilometara od Zvornika.
RSE: Šta proizvodite?
DELIBAJRIĆ: Naša proizvodnja se, u odnosu na prijašnji period, dosta proširila. Nekada smo proizvodili samo krastavce, što je i dalje ostala okosnica, ove godine je zastupljen na površini od oko 110 hektara, ali smo uveli u proizvodnju i kulture koje su tradicionalne u ovom dijeli, kao što su duhan i malina. Ove godine očekujemo značajnu berbu kada je u pitanju jagodičasto voće – malina i jagoda. Išli smo i u industrijsku papriku, papriku za ajvar. Sve količine krastavca, paprike, cvekle, patlidžana i tako dalje, radimo za poznatog kupca. Isto tako kad je u pitanju voće. Industrijska jabuka će isto tako biti rađena za potrebe prerađivačkih kapaciteta „Vegefruita“. Proizvodimo još i šljivu i tako dalje. U ovoj godini očekujemo da bi mogli imati proizvodnju između četiri i pet hiljada tona. Tako da bi ova proizvodnja trebala nadmašiti sve dosadašnje proizvodnje, trebala bi biti vrjednija od dva miliona maraka.
RSE: Kako ste se vi zapravo osnovali?
DELIBAJRIĆ: Našim povratkom na ova područja, vratili smo se ovdje 2001. godine, i znajući da je industrija u kolapsu, bili smo prinuđeni raditi ono što se može raditi – koristiti postojeće resurse, a resursi koji su nam u tom momentu stajali na raspolaganju, bila je zemlja. Istina, bila je dosta zapuštena, ali ljudi su htjeli raditi. Otišli smo na teren, među narod, posebno povratnike, čuli njihova mišljenja, animirali ih i usmjerili. Mi možemo samo raditi ono što traži tržište, a u ovom momentu to su krastavac, jagoda, malina, duhan i druge kulture koje možemo prodati i s kojima možemo biti konkurentni. Ne možemo biti konkurentni u pšenici, kukuruzu, ječmu i tako dalje, zato što su to male površine. Iz tog razloga smo se odlučili da uđemo u proizvodnju koja je radno intenzivna i koja na malim parcelama može donijeti solidan dohodak, tako da ljudi mogu od toga preživljavati.
RSE: Tako ste vi zapravo pronašli recept za takozvani, kako političari kažu, održivi povratak.
DELIBAJRIĆ: Mi smo se vratili na naše područje i jednostavno smo morali nešto raditi, a ono što smo mogli da radimo bila je poljoprivreda. Poljoprivreda je najteži oblik privrjeđivanja, ali danas je jedino to moguće i mi moramo to raditi. Imamo sreću da imamo prerađivačke kapacitete i da to možemo plasirati. Dok budemo imali mogućnost da neke stvari finaliziramo, mi ćemo to ovako raditi i to je način na koji mi radimo. Ljudi na taj način stvaraju dohodak. Još bih mogao da kažem da imamo oko 1400 kooperanata koji su uključeni u ovaj proces. Sve se sastoji u tome da svaka proizvodnja koja se uvodi, ona je, prije nego uopšte uđemo u proizvodnju, prodata. Znači, prvo prodamo proizvod, a tek onda ugovaramo proizvodnju. Uslov da bi se uopšte mogla započeti određena proizvodnja je da je unaprijed prodamo, da se zna koji je kupac, i onda se izlazi pred naše proizvođače sa pripremljenim ugovorim, znači sa standardima koje zahtijeva tržište, sa sredstvima koja će biti uložena od strane zadruge, te o načinu plaćanja i vremenu plaćanja isporučene robe.
RSE: Vi ste se, dakle, snašli na najbolji mogući način. Ljudi sad imaju dohodak, ne brinu kako će preživjeti…
DELIBAJRIĆ: Mi smo ponudili svi ljudima na ovom terenu, koji žele nešto da rade, da nam se priključe. Kompletnu proizvodnju finansiramo tako što kreditnom linijom nabavljamo repromaterijale, onda te repromaterijale stavljamo na raspolaganje našim kooperantima, a oni to plaćaju kada se završi kompletan proces i kad dođe do predaje robe i kad je ona naplaćena, onda se odbijaju svi ti dugovi. Zadruga kao zadruga je praktično jedan servis našim kooperantima i oni na taj način ostvaruju svoj dohodak i imaju garanciju za kupovinu onoga što proizvedu i obezbjeđena sredstva za tu proizvodnju. Znači, ako neko ulazi u proizvodnju sa nama, ne mora da ima nikakva sredstva jer mi sve obezbjeđujemo, od sjemena, zaštite, đubriva i tako dalje, sve ono što je potrebno za proizvodnju. Mi smo ti koji ulažu sredstva i praktično podnosimo rizik.
RSE: Zadrugarstvo se, eto, na najbolji način vratilo u vaš kraj. Bilo bi dobro da to slijede i drugi.
DELIBAJRIĆ: Ovdje radimo svi zajedno, i povratnici i oni koji to nisu, neovisno da li se radi o Bošnjacima, Srbima ili nekom drugom. Svi rade i praktično je sve prevaziđeno. U ovom dijelu se ne susrećeno ni sa kakvim problemima. Prošle godine smo bili podržani od strane Vlade Republike Srpske u poticajnim sredstvima i ostvarili smo praktično, i naši kooperanti, pravo na premiju za proizvodnju. Ove godine imamo predviđeno od strane Vlade Republike Srpske podsticaj za proizvodnju krastavca, paprike i još nekih kultura kao što su duhan i tako dalje. Prošle godine nismo imali problem da ostvarimo ta sredstva, sve je ostvareno, ali u ovoj godini je na neki način još više stimulisana proizvodnja, tako da svi oni koji su ušli u proizvodnju krastavca za prvu i drugu klasu dobijaju podsticajna sredstva od 15 feninga za jedan proizvedeni kilogram prve i druge klase. Ove godine očekujemo između 1500 i 2000 tona te proizvodnje, što bi približno iznosilo 250 do 300 hiljada maraka samo u pogledu proizvodnje krastavca, te negdje blizu hiljadu tona crvene paprike, gdje bi izvršili kompletnu supstituciju uvoza za potrebe industrije, znači „Vegefruita“, za ajvarom. tako da smo na neki način došli u poziciju da i vlasti razmišljaju o tom da treba nagraditi onoga ko radi. Znači, proizvođač koji proizvede pet tona krastavaca, dobiće od države 750 maraka podrške, a ona koji nije proizveo ništa, neće dobiti ništa.
* * * * *
Sasvim drugačiji primjer bilježimo na drugom kraju Bosne i Hercegovine, u Bosanskom Brodu. Opstrukcije povratku, nepošten odabir korisnika za donacije, nemoć udruženja građana koje želi pomoći da Bosanski Brod opet bude jedan od pokretača razvoja u BiH.
U ovom gradu naš sagovornik je Mirko Milisavac, Udruženje građana
„Vrata Bosne“, koje je osnovano 2000. godine:
RSE: Zbog čega ste se osnovali vašu udrugu?
MILISAVAC: Udruga postoji da bi pomogla izbjeglim i raseljenim licima. Radimo na povratku, na pomoći povratnicima, rješavamo razne probleme koji tište ove ljude.
RSE: Ko čini „Vrata Bosne“?
MILISAVAC: Mahom povratnici koji su imali problema i koji i dan danas imaju problema vezanih za povratak. Opstrukcije postoje na nivou opštinskih vlasti, na nivou cijele države, i to na žalost opstrukcije od rukovodećih organa. Oni su raspačavali donacije, donacije su bile ništa drugo nego burza, prodavali su. Pa je sudskim putem istjerano iz udruge njih jedno petnaestak, udruga je malo očišćena. Treba da radimo pošteno, dosta je obmanjivanja ovog jadnog naroda. Ljudi su, na žalost, prodavali donacije. Davali su donacije onima koji imaju čak i hotele. A nisu davali donacije ljudima kojima su bile potrebne. Znači, donacije su bile predmet prodaje, raznoraznih veza…
RSE: Koliko se ljudi vratilo u Bosanski Brod od prijeratnog stanovništva, prije svega Hrvata i Bošnjaka?
MILISAVAC: Oko tri posto Hrvata, jedno 25-30 posto Bošnjaka. Alarmantna je situacija, ali šta ćemo.
RSE: Gdje se nalaze danas Hrvati iz Bosanskog Broda?
MILISAVAC: Uglavnom su u susjednoj Republici Hrvatskoj. Ljudi se žele vratiti, ali nemaju se gdje vratiti. Počevši od zemljišta, samog terena, on nije deminiran. Dalje, kad bi se ljudi vratili, nemaju gdje raditi, a onda samim tim ni od čega živjeti i hraniti porodicu.
RSE: A kakva je situacija s njihovim kućama i stanovima?
MILISAVAC: Stambeni objekti su devastirani. Jedan veliki broj je totalno uništen. Vihor rata je ovdje bio malo žešći, sve je uništeno, seosko područje skoro sto posto.
RSE: Imate li trenutno neki pripremljen projekat?
MILISAVAC: Imamo projekat otvaranja 300 radnih mjesta u toku ove i naredne godine. Ne znam da li će nas uvrstiti u ovu godinu da dobijemo nešto donacija.
RSE: Drugo ništa?
MILISAVAC: Ništa. Mogu vam reći da je Brod mrtav grad. NI rafinerija nafte u Bosanskom Brodu ne radi. Ništa ne radi. Ja recimo nisam dobio punih 12 plata. Bosanski Brod je mrtav grad.
RSE: Kome to može odgovarati?
MILISAVAC: Političarima. A narodu na žalost ne. Narod je takoreći gladan. Izgleda da se ovdje nikad ništa neće promijeniti. Narod je blesav, stalno glasa za nacionalne stranke i gotovo. Udruga „Vrata Bosne“ je multinacionalna, ona ne gleda da li ste vi Srbin, Hrvat ili Bošnjak, već okuplja sve poštene ljude, bez obzira na naciju. Svi ljudi dobre volje su kod nas dobro došli, svi ljudi sa čistim namjerama, pošteni ljudi. Ali, eto, izgleda da niko neće da nam pomogne. Nemamo sredstava, svi radimo volonterski, niko od toga nema nikakve koristi, čak između sebe skupljamo novac da bi udruga opstala. Nemamo ni sredstava za održavanje postojanja udruge. Cilj nam je da omogućimo povratak svim dobrim ljudima sa dobrim namjerama.
RSE: Tražite li pomoć, kontaktirate li s nadležnima?
MILISAVAC: Kontaktiramo takoreći svakodnevno i sa načelnikom i sa raznoraznim ministarstvima, svi nam fino pričaju, svi nam fino obećavaju, međutim ništa pozitivno se ne dešava, problema ima sve više i više, narod je ogorčen. I ovi ljudi što su radili u rafineriji, među kojima sam i ja, izgleda da će ostati bez posla. Tražimo pomoć od vlade, od raznoraznih ministarstava, imamo program za otvaranje oko 300 radnih mjesta. Ne znamo koliko ćemo uspjeti. Sad, 1. juna, gospodin Jakov Lepan, predsjednik udruge, ide u Sarajevo, pa ćemo vidjeti.
RSE: Šta mislite o onom što se često čuje – da Hrvati ne žele da se vrate u BiH?
MILISAVAC: To nije istina. To je neko plasirao s nekim zlim ciljem, s nekom zlom namjerom. Nije istina da se Hrvati ne žele vratiti. Koja je to budala, da izvinite na izrazu, koja ne želi da se vrati na svoju očevinu, koja želi da baci svoje imanje, da zaboravi svoju kuću. Svako živ želi da se vrati na svoje.
* * * * *
Pripremili smo i odgovor na upit naše slušateljke o izmjenama u Zakonu o porezu nepokretnosti u Sarajevskom kantonu:
Porez na promet nepokretnosti i prava ubuduće će se plaćati po stopi od pet, umjesto dosadašnjih šest posto, kako je predviđeno izmjenama i dopunama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava, a koje je nedavno usvojila Skupština Sarajevskog kantona.
Međutim, još je važnija izmjena prema kojoj porez porez na promet nepokretnosti ubuduće neće plaćati članovi šehidskih i porodica poginulih boraca, ratni vojni invalidi, demobilisani borci, a od ovog poreza biće oslobođen i prenos vlasništva na stanovima koje Ministarstvo za boračka pitanja kupuje za ratne vojne invalide, djecu bez oba roditelja ili neke druge ugrožene kategorije.
* * * * *
Šta treba da sadrži Ugovor o građenju. Objašnjenje pripremio Milan
Račić, Američki komitet za izbjeglice, Kancelarija u Podgorici:
UGOVOR O GRAĐENJU
Ugovor o građenju je ugovor kojim se jedna ugovorna strana, građevinar, odnosno izvođač radova, obavezuje da izgradi neki građevinski objekat, odnosno da izvrši građevinske radove na već postojećem objektu, a druga strana, investitor, odnosno naručilac radova, obavezuje se da plati za to određenu naknadu.
Ugovor o građenju u širem smislu obuhvata sve investicione radove oko izgradnje nekog objekta kao jedinstvene cjeline.
Ugovor o građenju u užem smislu obuhvata samo izvođenje građevinskih, građevinsko-zanatskih i montažnih radova.
Ugovor o građenju „pod ključ“ je takav ugovor kojim se građevinar obavezuje da izgradi cio objekat, a po završetku radova da investitoru preda ključeve.
Ugovor o inženjeringu je poseban ugovor o građenju kojim se izvođač radova obavezuje da izgradi kompletan građevinski objekat, da ga opremi i osposobi za predviđenu upotrebu, a investitor se obavezuje da plati određenu naknadu.
Ugovor o građenju zaključuje se u pismenom obliku.
Ugovor o građenju je ugovor kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu, na određenom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cijenu.
U primopredaji građevinskog objekta učestvuju, ne samo ugovorne strane već, po pravilu, i organ lokalne samouprave.
Tehnički pregled obuhvata ne samo pregled izvršenih radova, već isto tako pregled instalacija, opreme i postrojenja. Po pravilu, tehnički pregled vrši onaj organ koji je izdao građevinsku dozvolu. Ako se tehničkim pregledom ustanovi da su radovi uredno izvedeni i da je građevinski objekat ispravan, nadležni organ izdaće odobrenje za upotrebu. U protivnom, narediće otklanjanje nedostataka, a ako se radi o nedostacima koji se ne mogu otkloniti, narediće rušenje objekta.
Ugovor prestaje ispunjenjem ugovorenih obaveza, sporazumom stranaka, nemogućnošću izvršenja uslijed više sile i raskidom.
Kada je riječ o rekonstrukciji i gradnji kuća ili obnovi stanova posredstvom međunarodnih organizacija, što je čest slučaj, posebno kod povratnika, najčešće se zaključuju tripartitni sporazumi između predstavnika međunarodnih organizacija, lokalne samouprave i vlasnika objekta.
Ovim sporazumom regulišu se međusobne obaveze sva tri potpisnika i svi drugi detalji kao i kod ugovora o građenju.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba