Državna komisija za izbjeglice je objavila kako je postignut sporazum o ostvarivanju četiri projekta, namijenjenih rješavanju problematike izbjeglih i raseljenih, te povratnika. Ukupna vrijednost je 64 miliona maraka, što bi moglo biti dovoljno, s obzirom da je ponovna registracija osoba kojima je potrebna pomoć države, sada znatno manja. Predsjednik Državne komisije za izbjegle i raseljene, Ivica Marinović:
„U procesu reregistriranja smo došli do 155 tisuća osoba koje imaju potrebu za državnom intervencijom. S ovim sredstvima ja se nadam da ćemo 2006. godine doći do jednog broja koji će nam točno reći koje ćemo godine završiti aneks VII.“
Ovom ocjenom, predsjednik Državne komisije za izbjegle i raseljene osobe praktično je najavio da neće biti ispoštovan prvobitno utvrđeni rok za ostvarivanje aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je kraj 2006. godine. Iz Marinovićevih riječi proističe da je rok pomjeren:
„Nadamo se da ćemo se s ovim, do konca 2006. godine, približiti onom trenutku kada ćemo moći točno znati kada ćemo dogotoviti aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. „
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravna služba Helsinškog Komiteta za ljudska prava u BiH:
RSE: Naša slušateljka iz Kalesije se žali na problem ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Ona je bila zaposlena devet godina u jednoj firmi, ali je napustila svoje radno mjesto zbog ratne opasnosti – bila je u drugom stanju i imala još dvoje male djece. Nakon povratka u mjesto stanovanja, više se nije mogla vratiti na radno mjesto. Šta možemo odgovoriti ili savjetovati slušateljki koja je svoje pismo naslovila: „Ima li pravde?“
INIĆ : Slušateljica je imala uspostavljeni radno pravni status na da dan 31. decembra 1991. godine i to je veoma bitna činjenica. Radnopravni institut upućivanja radnika na čekanje bio je bliže određen Uredbom sa zakonskom snagom, konkretno članom VII pomenutog zakona. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su upućivani radnici za čijim je radom prestala potreba. U slučaju slušateljice nije bio taj odnos. Ona je bila na porodiljskom odsustvu i tekao joj je radni odnos, odnosno nakon isticanja bolovanja joj je poslodavac, to jest direktor, morao ispostaviti odluku na čekanju posla za vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi temporalnog karaktera.
Vidljivo je da se slušateljica nakon prestanka neposredne ratne
opasnosti obraćala poslodavcu za ponovni povratak na posao, nailazila na izvjesne poteškoće, koje su inače u mnogim slučajevima u ovakvim situacijama bile prisutne, kao i da nije bila povratno informisana u smislu donošenja odluke, radi čega je pokrenula tužbu sudu. Nije mi jasno zašto je sud odbacio tužbu kao neblagovremenu, jer nemam u posjedu tu presudu. Volju za povratkom na posao je slušateljica ponovo pokazala kada je podnijela žalbu Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. I kod Komisije doživljava opstrukciju, jer ističe da po njenoj žalbi ista nije donijela rješenje.
Slušateljica je opravdano svoje obraćanje nazvala „ima li pravde“. Ovo iz razloga što je podnijela zasigurno žalbu Komisiji prije više od pet godina. Ima li ovdje povrede člana 6 Evropske konvencije, ima Ii povrede člana 6 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zasigurno bi to utvrdila institucija koja radi na zaštiti prava građana BiH, ukoliko bi slušateljica podnijela prijavu sa svim dokazima i u istoj pokrenula pitanja diskriminacije u uživanju već navedenih članova. Komisija nije donijela rješenje. Odredba iz člana 143 Zakona o radu je zaštitnog karaktera. Komisije nisu nadležne da odlučuju o zahtjevu zaposlenika koji je stekao status zaposlenika na čekanju ili je zatečen na čekanju posla u vrijeme stupanja na snagu zakona o radu, da se vrati na posao. Komisije mogu samo rješavati statusna pitanja, to jest da odluče da li je povrijeđeno pravo zaposlenika koji je zatečen na čekanju posla (član 143, stav 1), odnosno da li ima osnova da mu se prizna status zaposlenika na čekanju ukoliko ispunjava utvrđena uslove(član 143, stav 2). Takođe komisije nisu nadležne da odlučuju da li će se zaposlenik vratiti na posao ili će mu radni odnos prestati i poslodavac isplatiti otpremninu. O tome isključivu odluku donosi poslodavac, koji je mogao zaposlenika pozvati na posao ili donijeti odluku da mu prestaje radni odnos i isplati otpremnina.
RSE: Naša naredna slušateljka ima problem sa ostvarivanjem prava vlasništva u opštini Doboj. Naime ona je još 1991. kupila poslovni prostor, ali on još uvijek nije upisan u zemljišne knjige. Slušateljka navodi da je tokom proteklih godina često boravila u Doboju, ali da je uvijek dobijala odgovor da poslovni prostor nije uknjižen „jer se za to nisu stekli uslovi…“. Posljednju posjetu ova gospođa, koja sada živi u Gračanici, Zemljišno knjižnom uredu Doboj je obavila u martu ove godine, ali je odgovor ponovo isti – da još nije ustrojena evidencija u koju bi se uknjižila prava etažnih vlasnika. „Šta da radim?“, pita slušateljka.
INIĆ: Pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u zemljišne knjige, a ne samo zaključenjem ugovora o kupoprodaji. Ugovor je pravni osnov sticanja na osnovu kojeg se može tražiti izvršenje, ali za sticanje prava vIasništva nužna je i uknjižba, prema izričitoj odredbi iz člana 38, stav 1 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga se i slušateljica obraćala Zemljišno-knjižnom uredu u Doboju radi uknjiženja. Zaista bi joj savjetovala da svako obraćanje sudu bude pismenim putem – zahtjev uz popratnu dokumentaciju. Taj zahtjev sud mora uzeti u razmatranje. Ukoliko sud ne bude rješavao taj zahtjev, sa zadovoljstvom vas pozivam da se obratite Komitetu i dostavite kopije podnesenog zahtjeva sudu, radi uknjižbe.
RSE: Sljedeće pitanje se odnosi na ostvarivanje prava na dom. Naime, porodica iz Banjaluke je imala stan u tom gradu, koji je uništen. Zatim je neko uzurpirao zemljište i napravio kuću na njemu. Roditelje naše slušateljke, koja je u njihovo ime postavila pitanje, interesuje kako da ostvare pravo na stan koji je uništen. Oni bi bili zadovoljni sa novčanom protuvrijednošću stana ili stanom na nekom drugom mjestu, ali za sada nema nikakvog rješenja. Oni žive u Sjedinjenim Američkim Državama i željeli bi da se vrate u BiH.
INIĆ: Slušateljica je pokrenula pitanje diskriminacije u uživanju članova 8 Evropske konvencije, odnosno člana 1 protokola 1 uz Konvenciju. Još ukoliko su njeni roditelji osobe u trećem dobu života, onda se radi i o povredi principa Ujedinjenih nacija. Nije vidljivo da li su roditelji slušateljice podnijeli zahtjev nadležnom organu za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbi člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrlo je teško davati odgovore ukoliko nemate svu dokumentaciju u odnosu na neku upravnu, odnosno pravnu stvar. Nadležni organ je morao donijeti rješenje o vraćanju u posjed, bez obzira što je stan totalno devastiran i što fizički više ne postoji. Stanarsko pravo je imovinsko pravo. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i mnoge odluke doma ljudskih prava su u tom smislu donijeli odluke.
RSE: Naša slušateljka pominje zamjenu – adekvatan smještaj umjesto onog koji je uništen. Da li to dolazi u obzir?
INIĆ: Prvi korak, i najvažniji, je podnošenje zahtjeva za povrat stana nadležnom organu, što su oni, nadam se, učinili.
RSE: Naredno pitanje se odnosi na otkup stana iz vojno-stambenog fonda, koji se toliko iskomplikovao da nas slušalac, iako je ušao u posjed stana, ne može da odmota ovo zaista zamršeno klupko, odnosno ne može da otkupi stan. On je napisao dosta informacija, ali čini mi se nedovoljno preciznih. Šta mu možete savjetovati?
INIĆ: Ovom pitanju smo u Helsinškom komitetu posvetili zaista posebnu pažnju, međutim iz samog pisma nismo mogli da shvatimo šta je slušatelj želio da kaže. Jedino što smo primijetili, to je da je pokrenuo pred opštinskim sudom u Mostaru tužbu kao tužitelj protiv tuženog federalnog Ministarstva odbrane, a vjerovatno radi potvrđena stanarskog prava i otkupa predmetnog stana. S obzirom da ne posjedujemo nikakvu dokumentaciju, zamolila bih slušatelja da proslijedi Helsinškom komitetu dokumentaciju u odnosu na njegov slučaj. Na osnovu čega bi mi onda zapazili koje su povrede prava, zbog čega je pokrenut sudski postupak i jednostavno prišli tom slučaju u smislu zaštite prava građanina.
RSE: Naš slušalac iz Mostara Helsinškom komitetu se može obratiti putem pošte, ne mora dolaziti u Sarajevo. Što, naravno, važi i za sve ostale koji su zainteresovani da im Helsinški komitet za ljudska prava, odnosno pravna služba pruži pomoć u rješavanju njihovih problema.
INIĆ: Da, pismenim putem na adresu: Helsinški Komitet za ljudska prava u BiH, Ante Fijamenga 14 b, Sarajevo.
RSE: Zatim će se Helsinški komitet detaljnije zabaviti ovim slučajem, je li tako?
INIĆ: Da, utvrditi koje su povrede prava i u kojoj dimenziji će se uključiti u smislu zaštite prava, o čemu će slušatelj biti podrobno obaviješten.
RSE: S obzirom da je u toku sudski proces, možete li vi nešto preduzeti?
INIĆ: Ne. Mi nećemo moći ništa raditi, osim ukoliko odlučimo da vršimo monitoring na raspravama, na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi, u ovoj pravnoj stvari. Ili ćemo tražiti od samog slušaoca, koji je tužitelj i koji vodi postupak pred sudom, da nam dostavlja zapisnike kako bi mi uočavali da li postoje bitne povrede samog postupka, kako se i na koji način utvrđuje činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog propisa u ovoj pravnoj stvari.
Na pitanja je odgovarala Branka Inić, Helsinški Komitet za ljudska prava u BiH, koji se nalazi na adresi: Ante Fijamenga 14 b, Sarajevo.
* * * * *
Prije nekoliko mjeseci je osnovan Forum građana povratnika u Zeničko-Dobojski kanton, čiji je zadatak prvenstveno da brine za sigurnost onih koji se vraćaju na svoje. O tom Forumu više detalja iznosi Indira Krujeziju, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova ovog Zeničko-dobojskog kantona, koji je i bio inicijator osnivanja ovog foruma:
KRUJEZIJU: Forum građana povratnika u Zeničko-Dobojski kanton je osnovan na inicijativu ministra unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, gospodina Muhidina Alića. Odluka o osnivanju Foruma je donesena u februaru. Jedanaestog februara je održana konstituirajuća sjednica, na kojoj je taj Forum zvanično konstituisan, i to je datum otkada je on definitivno mogao da počne sa svojim radom. Cilj stvaranja ovog Foruma jeste stvaranje uslova za bezbjedno okruženje povratnika. Forum je osnovan o u okviru provedbe projekta „Rad policije u zajednici“. Cilj osnivanja Foruma je praćenje i povećanje standarda bezbijednosti povratnika. U tom smislu Forum prati i analizira stanje bezbijednosti povratnika, razmatra prigovore povratnika koji se odnose na njihovu bezbijednost, predlaže i inicira poduzimanje određenih mjera i aktivnosti po pitanju bezbijednosti povratnika. Prije nego što je osnovan ovaj Forum, mi smo izvršili analizu strukture povratnika, tako da smo odlukom utvrdili da Forum sačinjava jedanaest članova. Najveći broj predstavnika Foruma je iz mjesnih zajednica, odnosno sredina gdje je povratak najintenzivniji i gdje je problem bezbijednosti povratnika najizraženiji. Shodno tome, Forum sačinjava sedam predstavnika mjesnih zajednica, a to su mjesne zajednice Drivuša, Pobrin Han, Bočinja, Želeča, Borovica, Kraljeva Sutjeska i mjesne zajednice Žepče. U sastav ovog Foruma, osim, dakle, predstavnika tih mjesnih zajednica, ušli su i predstavnici Srpskog građanskog vijeća-Pokret za ravnopravnost, Zenica, zatim predstavnici Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglih i raseljenih lica iz Republike Srpske, a tu su i predstavnici organa vlasti, to jest predstavnik Ministarstva za rad i socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona i predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Ministarstvo unutrašnjih poslova obezbjeđuje sredstva i svaku drugu podršku za rad Foruma.
RSE: Forum će, dakle, uglavnom raditi na osnovu predstavki koje dobije.
KRUJEZIJU: Uglavnom. Dakle na osnovu predstavki građana koje se tiču njihove bezbijednosti.
RSE: Građani se mogu obratiti na Ministarstvo unutrašnjih poslova, je li tako?
KRUJEZIJU: Mogu i Ministarstvu unutrašnjih poslova, a mogu i izravno predstavnicima mjesnih zajednica koji su članovi ovog Foruma.
RSE: Ukoliko imaju bilo kakvih problema, to je prava adresa da se ti problemi riješe.
KRUJEZIJU: Jeste, to je prava adresa za rješavanje ovih problema. I zaista, ako posmatramo od februara do danas, održan je određeni broj sjednica, bio je i određen broj predstavki i to ima jednu određenu svoju dimenziju. Problemi bezbjednosne prirode se rješavaju na pravom mjestu i adekvatno. Ono što smo mi primijetili i vidjeli kroz medije, to je da se ti forumi osnivaju i u drugim kantonima i u drugim ministarstvima unutrašnjih poslova. To je urađeno u Tuzlanskom kantonu, a čini mi se da se to radi i u Sarajevskom kantonu.
Govorila je Indira Krujeziju, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova ovog Zeničko-dobojskog kantona.
* * * * *
Vjerovali ili ne, odlagalište smeća može biti prepreka povratku. Primjer bilježi Anica Radić:
Selo Draganovci, smješteno na pola puta između Brčkog i Orašja, u statusu je nedođije. Svako, od ukupno dvadeset i pet domaćinstava, raseljeno je, uglavnom u Brčko i susjedne Lončare. Vratili bi se oni, ali na sred sela, koje pripada opštini Orašje, iznikla je velika deponija otpada. Selo je postalo smetlište i stjecište pasa lutalica:
„Nakon odlaska u opštinu Orašje, Ilija Oršolić nam je rekao da opština nema sredstava za to da se smetlište dislocira na drugu lokaciju, nego da će navodno izvršiti njegovo saniranje zatrpavanjem jednim slojem zemlje. Međutim, mi smatramo da to nije rešenje.“
„Tu sam rođen, rastao sam u Posavini, tu sam proveo pedeset godina… Vidite kakva je sada situacija. Mi bi se vratili, a ne možemo.“
Niko se još nije vratio u Draganovce. Selo sa radosnim imenom nekada je bilo puno rekordera u stočarskoj proizvodnji, kakav je bio i Radivoje Nikolić:
„Draganovci su malo selo, a bilo je devet farmi raznoraznih proizvodnji. Ja sam se bavio tovom svinja. Moj kapacitet je bio u turnusu 550 komada. Tako da sam godišnje isporučivao 1300-1400, kako-kad.“
„Imao sam kuću, štalu, traktor, priključke… Sad nemam ništa. Imao sam sve, sad nemam ništa.“
Sada žive od uspomena u ponekoj baraci na dunumu zemlje koju im je neko poklonio, i bez igdje ičega. Pitaju – nije li pravo na povratak ipak samo teorija za neke?
„Ovdje nema povratka. Ovdje sigurno nema povratka. Nikad se ovo ukloniti neće. Nema ko da naredi. Onda teško pada kada se kaže kako svi imamo pravo na povratak. To je teoretski, ali praktično svi nemamo pravo na povratak. Ljudi se vraćaju, mnogi se vraćaju, ali za nas tog prava nema.“
* * * * *
I poruka Bosancima i Hercegovcima koji žive izvan domovine:
Članice grupe „Feminem“ predstavljaće BiH na pedesetom, jubilarnom, Eurosongu, koji se u narednu subotu, 21. maja, održava u Kijevu.
I one, kao i bosanskohercegovačka direkcija Eurosonga, nadaju se da će im publika u bosanskohercegovačkoj dijaspori pružiti podršku svojim glasovima. Dakle, bitno je da svi vi koji živite izvan BiH pratite finale na nacionalnim televizijama zemalja u kojim sada živite, a ne putem satelita na BH televiziji, jer samo tako možete saznati broj telefona, putem kojeg možete dati podršku djevojkama iz „Feminema“, odnosno BH pjesmi.
Jedna od djevojaka, poručuje:
„Stačno dolaze želje, poslano je preko 500 komada tih naših promo DVD-a, CD-a, međutim svaki dan stižu želje novih pedeset ljudi koji žele te naše CD-e, ne samo iz Evrope, nego evo i iz Amerike. Tako da smo jako ponosne što smo prodrle do srca tih ljudi koji su negdje vani, daleko. Naša Internet stranica ima već preko 15-16 tisuća posjeta, a aktivna je nekih mjesec i po. Hvala svima koji nam daju podršku, a najveća nam je podrška naravno naša dijaspora. Svim tim našim ljudima koji su rekli da će za nas glasati, ovom prilikom se puno zahvaljujemo. To na dosta znači, kao naravno i podrška ovdašnjih ljudi.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
„U procesu reregistriranja smo došli do 155 tisuća osoba koje imaju potrebu za državnom intervencijom. S ovim sredstvima ja se nadam da ćemo 2006. godine doći do jednog broja koji će nam točno reći koje ćemo godine završiti aneks VII.“
Ovom ocjenom, predsjednik Državne komisije za izbjegle i raseljene osobe praktično je najavio da neće biti ispoštovan prvobitno utvrđeni rok za ostvarivanje aneksa VII Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to je kraj 2006. godine. Iz Marinovićevih riječi proističe da je rok pomjeren:
„Nadamo se da ćemo se s ovim, do konca 2006. godine, približiti onom trenutku kada ćemo moći točno znati kada ćemo dogotoviti aneks VII Dejtonskog mirovnog sporazuma. „
* * * * *
Na pitanja slušalaca odgovara Branka Inić, pravna služba Helsinškog Komiteta za ljudska prava u BiH:
RSE: Naša slušateljka iz Kalesije se žali na problem ostvarivanja prava iz radnog odnosa. Ona je bila zaposlena devet godina u jednoj firmi, ali je napustila svoje radno mjesto zbog ratne opasnosti – bila je u drugom stanju i imala još dvoje male djece. Nakon povratka u mjesto stanovanja, više se nije mogla vratiti na radno mjesto. Šta možemo odgovoriti ili savjetovati slušateljki koja je svoje pismo naslovila: „Ima li pravde?“
INIĆ : Slušateljica je imala uspostavljeni radno pravni status na da dan 31. decembra 1991. godine i to je veoma bitna činjenica. Radnopravni institut upućivanja radnika na čekanje bio je bliže određen Uredbom sa zakonskom snagom, konkretno članom VII pomenutog zakona. Prema toj zakonskoj odredbi, na čekanje su upućivani radnici za čijim je radom prestala potreba. U slučaju slušateljice nije bio taj odnos. Ona je bila na porodiljskom odsustvu i tekao joj je radni odnos, odnosno nakon isticanja bolovanja joj je poslodavac, to jest direktor, morao ispostaviti odluku na čekanju posla za vrijeme trajanja ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti. Dakle, radi se o zakonskoj odredbi temporalnog karaktera.
Vidljivo je da se slušateljica nakon prestanka neposredne ratne
opasnosti obraćala poslodavcu za ponovni povratak na posao, nailazila na izvjesne poteškoće, koje su inače u mnogim slučajevima u ovakvim situacijama bile prisutne, kao i da nije bila povratno informisana u smislu donošenja odluke, radi čega je pokrenula tužbu sudu. Nije mi jasno zašto je sud odbacio tužbu kao neblagovremenu, jer nemam u posjedu tu presudu. Volju za povratkom na posao je slušateljica ponovo pokazala kada je podnijela žalbu Komisiji za implementaciju člana 143 Zakona o radu. I kod Komisije doživljava opstrukciju, jer ističe da po njenoj žalbi ista nije donijela rješenje.
Slušateljica je opravdano svoje obraćanje nazvala „ima li pravde“. Ovo iz razloga što je podnijela zasigurno žalbu Komisiji prije više od pet godina. Ima li ovdje povrede člana 6 Evropske konvencije, ima Ii povrede člana 6 Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima, zasigurno bi to utvrdila institucija koja radi na zaštiti prava građana BiH, ukoliko bi slušateljica podnijela prijavu sa svim dokazima i u istoj pokrenula pitanja diskriminacije u uživanju već navedenih članova. Komisija nije donijela rješenje. Odredba iz člana 143 Zakona o radu je zaštitnog karaktera. Komisije nisu nadležne da odlučuju o zahtjevu zaposlenika koji je stekao status zaposlenika na čekanju ili je zatečen na čekanju posla u vrijeme stupanja na snagu zakona o radu, da se vrati na posao. Komisije mogu samo rješavati statusna pitanja, to jest da odluče da li je povrijeđeno pravo zaposlenika koji je zatečen na čekanju posla (član 143, stav 1), odnosno da li ima osnova da mu se prizna status zaposlenika na čekanju ukoliko ispunjava utvrđena uslove(član 143, stav 2). Takođe komisije nisu nadležne da odlučuju da li će se zaposlenik vratiti na posao ili će mu radni odnos prestati i poslodavac isplatiti otpremninu. O tome isključivu odluku donosi poslodavac, koji je mogao zaposlenika pozvati na posao ili donijeti odluku da mu prestaje radni odnos i isplati otpremnina.
RSE: Naša naredna slušateljka ima problem sa ostvarivanjem prava vlasništva u opštini Doboj. Naime ona je još 1991. kupila poslovni prostor, ali on još uvijek nije upisan u zemljišne knjige. Slušateljka navodi da je tokom proteklih godina često boravila u Doboju, ali da je uvijek dobijala odgovor da poslovni prostor nije uknjižen „jer se za to nisu stekli uslovi…“. Posljednju posjetu ova gospođa, koja sada živi u Gračanici, Zemljišno knjižnom uredu Doboj je obavila u martu ove godine, ali je odgovor ponovo isti – da još nije ustrojena evidencija u koju bi se uknjižila prava etažnih vlasnika. „Šta da radim?“, pita slušateljka.
INIĆ: Pravo vlasništva na nekretninu stiče se upisom u zemljišne knjige, a ne samo zaključenjem ugovora o kupoprodaji. Ugovor je pravni osnov sticanja na osnovu kojeg se može tražiti izvršenje, ali za sticanje prava vIasništva nužna je i uknjižba, prema izričitoj odredbi iz člana 38, stav 1 Zakona o vlasničko-pravnim odnosima. Stoga se i slušateljica obraćala Zemljišno-knjižnom uredu u Doboju radi uknjiženja. Zaista bi joj savjetovala da svako obraćanje sudu bude pismenim putem – zahtjev uz popratnu dokumentaciju. Taj zahtjev sud mora uzeti u razmatranje. Ukoliko sud ne bude rješavao taj zahtjev, sa zadovoljstvom vas pozivam da se obratite Komitetu i dostavite kopije podnesenog zahtjeva sudu, radi uknjižbe.
RSE: Sljedeće pitanje se odnosi na ostvarivanje prava na dom. Naime, porodica iz Banjaluke je imala stan u tom gradu, koji je uništen. Zatim je neko uzurpirao zemljište i napravio kuću na njemu. Roditelje naše slušateljke, koja je u njihovo ime postavila pitanje, interesuje kako da ostvare pravo na stan koji je uništen. Oni bi bili zadovoljni sa novčanom protuvrijednošću stana ili stanom na nekom drugom mjestu, ali za sada nema nikakvog rješenja. Oni žive u Sjedinjenim Američkim Državama i željeli bi da se vrate u BiH.
INIĆ: Slušateljica je pokrenula pitanje diskriminacije u uživanju članova 8 Evropske konvencije, odnosno člana 1 protokola 1 uz Konvenciju. Još ukoliko su njeni roditelji osobe u trećem dobu života, onda se radi i o povredi principa Ujedinjenih nacija. Nije vidljivo da li su roditelji slušateljice podnijeli zahtjev nadležnom organu za vraćanje stana u posjed, u smislu odredbi člana 3 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Vrlo je teško davati odgovore ukoliko nemate svu dokumentaciju u odnosu na neku upravnu, odnosno pravnu stvar. Nadležni organ je morao donijeti rješenje o vraćanju u posjed, bez obzira što je stan totalno devastiran i što fizički više ne postoji. Stanarsko pravo je imovinsko pravo. Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine i mnoge odluke doma ljudskih prava su u tom smislu donijeli odluke.
RSE: Naša slušateljka pominje zamjenu – adekvatan smještaj umjesto onog koji je uništen. Da li to dolazi u obzir?
INIĆ: Prvi korak, i najvažniji, je podnošenje zahtjeva za povrat stana nadležnom organu, što su oni, nadam se, učinili.
RSE: Naredno pitanje se odnosi na otkup stana iz vojno-stambenog fonda, koji se toliko iskomplikovao da nas slušalac, iako je ušao u posjed stana, ne može da odmota ovo zaista zamršeno klupko, odnosno ne može da otkupi stan. On je napisao dosta informacija, ali čini mi se nedovoljno preciznih. Šta mu možete savjetovati?
INIĆ: Ovom pitanju smo u Helsinškom komitetu posvetili zaista posebnu pažnju, međutim iz samog pisma nismo mogli da shvatimo šta je slušatelj želio da kaže. Jedino što smo primijetili, to je da je pokrenuo pred opštinskim sudom u Mostaru tužbu kao tužitelj protiv tuženog federalnog Ministarstva odbrane, a vjerovatno radi potvrđena stanarskog prava i otkupa predmetnog stana. S obzirom da ne posjedujemo nikakvu dokumentaciju, zamolila bih slušatelja da proslijedi Helsinškom komitetu dokumentaciju u odnosu na njegov slučaj. Na osnovu čega bi mi onda zapazili koje su povrede prava, zbog čega je pokrenut sudski postupak i jednostavno prišli tom slučaju u smislu zaštite prava građanina.
RSE: Naš slušalac iz Mostara Helsinškom komitetu se može obratiti putem pošte, ne mora dolaziti u Sarajevo. Što, naravno, važi i za sve ostale koji su zainteresovani da im Helsinški komitet za ljudska prava, odnosno pravna služba pruži pomoć u rješavanju njihovih problema.
INIĆ: Da, pismenim putem na adresu: Helsinški Komitet za ljudska prava u BiH, Ante Fijamenga 14 b, Sarajevo.
RSE: Zatim će se Helsinški komitet detaljnije zabaviti ovim slučajem, je li tako?
INIĆ: Da, utvrditi koje su povrede prava i u kojoj dimenziji će se uključiti u smislu zaštite prava, o čemu će slušatelj biti podrobno obaviješten.
RSE: S obzirom da je u toku sudski proces, možete li vi nešto preduzeti?
INIĆ: Ne. Mi nećemo moći ništa raditi, osim ukoliko odlučimo da vršimo monitoring na raspravama, na pripremnom ročištu i na glavnoj raspravi, u ovoj pravnoj stvari. Ili ćemo tražiti od samog slušaoca, koji je tužitelj i koji vodi postupak pred sudom, da nam dostavlja zapisnike kako bi mi uočavali da li postoje bitne povrede samog postupka, kako se i na koji način utvrđuje činjenično stanje radi pravilne primjene materijalnog propisa u ovoj pravnoj stvari.
Na pitanja je odgovarala Branka Inić, Helsinški Komitet za ljudska prava u BiH, koji se nalazi na adresi: Ante Fijamenga 14 b, Sarajevo.
* * * * *
Prije nekoliko mjeseci je osnovan Forum građana povratnika u Zeničko-Dobojski kanton, čiji je zadatak prvenstveno da brine za sigurnost onih koji se vraćaju na svoje. O tom Forumu više detalja iznosi Indira Krujeziju, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova ovog Zeničko-dobojskog kantona, koji je i bio inicijator osnivanja ovog foruma:
KRUJEZIJU: Forum građana povratnika u Zeničko-Dobojski kanton je osnovan na inicijativu ministra unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona, gospodina Muhidina Alića. Odluka o osnivanju Foruma je donesena u februaru. Jedanaestog februara je održana konstituirajuća sjednica, na kojoj je taj Forum zvanično konstituisan, i to je datum otkada je on definitivno mogao da počne sa svojim radom. Cilj stvaranja ovog Foruma jeste stvaranje uslova za bezbjedno okruženje povratnika. Forum je osnovan o u okviru provedbe projekta „Rad policije u zajednici“. Cilj osnivanja Foruma je praćenje i povećanje standarda bezbijednosti povratnika. U tom smislu Forum prati i analizira stanje bezbijednosti povratnika, razmatra prigovore povratnika koji se odnose na njihovu bezbijednost, predlaže i inicira poduzimanje određenih mjera i aktivnosti po pitanju bezbijednosti povratnika. Prije nego što je osnovan ovaj Forum, mi smo izvršili analizu strukture povratnika, tako da smo odlukom utvrdili da Forum sačinjava jedanaest članova. Najveći broj predstavnika Foruma je iz mjesnih zajednica, odnosno sredina gdje je povratak najintenzivniji i gdje je problem bezbijednosti povratnika najizraženiji. Shodno tome, Forum sačinjava sedam predstavnika mjesnih zajednica, a to su mjesne zajednice Drivuša, Pobrin Han, Bočinja, Želeča, Borovica, Kraljeva Sutjeska i mjesne zajednice Žepče. U sastav ovog Foruma, osim, dakle, predstavnika tih mjesnih zajednica, ušli su i predstavnici Srpskog građanskog vijeća-Pokret za ravnopravnost, Zenica, zatim predstavnici Saveza za koordinaciju udruženja izbjeglih i raseljenih lica iz Republike Srpske, a tu su i predstavnici organa vlasti, to jest predstavnik Ministarstva za rad i socijalnu politiku i izbjeglice Zeničko-dobojskog kantona i predstavnik Ministarstva unutrašnjih poslova Zeničko-dobojskog kantona. Ministarstvo unutrašnjih poslova obezbjeđuje sredstva i svaku drugu podršku za rad Foruma.
RSE: Forum će, dakle, uglavnom raditi na osnovu predstavki koje dobije.
KRUJEZIJU: Uglavnom. Dakle na osnovu predstavki građana koje se tiču njihove bezbijednosti.
RSE: Građani se mogu obratiti na Ministarstvo unutrašnjih poslova, je li tako?
KRUJEZIJU: Mogu i Ministarstvu unutrašnjih poslova, a mogu i izravno predstavnicima mjesnih zajednica koji su članovi ovog Foruma.
RSE: Ukoliko imaju bilo kakvih problema, to je prava adresa da se ti problemi riješe.
KRUJEZIJU: Jeste, to je prava adresa za rješavanje ovih problema. I zaista, ako posmatramo od februara do danas, održan je određeni broj sjednica, bio je i određen broj predstavki i to ima jednu određenu svoju dimenziju. Problemi bezbjednosne prirode se rješavaju na pravom mjestu i adekvatno. Ono što smo mi primijetili i vidjeli kroz medije, to je da se ti forumi osnivaju i u drugim kantonima i u drugim ministarstvima unutrašnjih poslova. To je urađeno u Tuzlanskom kantonu, a čini mi se da se to radi i u Sarajevskom kantonu.
Govorila je Indira Krujeziju, portparol Ministarstva unutrašnjih poslova ovog Zeničko-dobojskog kantona.
* * * * *
Vjerovali ili ne, odlagalište smeća može biti prepreka povratku. Primjer bilježi Anica Radić:
Selo Draganovci, smješteno na pola puta između Brčkog i Orašja, u statusu je nedođije. Svako, od ukupno dvadeset i pet domaćinstava, raseljeno je, uglavnom u Brčko i susjedne Lončare. Vratili bi se oni, ali na sred sela, koje pripada opštini Orašje, iznikla je velika deponija otpada. Selo je postalo smetlište i stjecište pasa lutalica:
„Nakon odlaska u opštinu Orašje, Ilija Oršolić nam je rekao da opština nema sredstava za to da se smetlište dislocira na drugu lokaciju, nego da će navodno izvršiti njegovo saniranje zatrpavanjem jednim slojem zemlje. Međutim, mi smatramo da to nije rešenje.“
„Tu sam rođen, rastao sam u Posavini, tu sam proveo pedeset godina… Vidite kakva je sada situacija. Mi bi se vratili, a ne možemo.“
Niko se još nije vratio u Draganovce. Selo sa radosnim imenom nekada je bilo puno rekordera u stočarskoj proizvodnji, kakav je bio i Radivoje Nikolić:
„Draganovci su malo selo, a bilo je devet farmi raznoraznih proizvodnji. Ja sam se bavio tovom svinja. Moj kapacitet je bio u turnusu 550 komada. Tako da sam godišnje isporučivao 1300-1400, kako-kad.“
„Imao sam kuću, štalu, traktor, priključke… Sad nemam ništa. Imao sam sve, sad nemam ništa.“
Sada žive od uspomena u ponekoj baraci na dunumu zemlje koju im je neko poklonio, i bez igdje ičega. Pitaju – nije li pravo na povratak ipak samo teorija za neke?
„Ovdje nema povratka. Ovdje sigurno nema povratka. Nikad se ovo ukloniti neće. Nema ko da naredi. Onda teško pada kada se kaže kako svi imamo pravo na povratak. To je teoretski, ali praktično svi nemamo pravo na povratak. Ljudi se vraćaju, mnogi se vraćaju, ali za nas tog prava nema.“
* * * * *
I poruka Bosancima i Hercegovcima koji žive izvan domovine:
Članice grupe „Feminem“ predstavljaće BiH na pedesetom, jubilarnom, Eurosongu, koji se u narednu subotu, 21. maja, održava u Kijevu.
I one, kao i bosanskohercegovačka direkcija Eurosonga, nadaju se da će im publika u bosanskohercegovačkoj dijaspori pružiti podršku svojim glasovima. Dakle, bitno je da svi vi koji živite izvan BiH pratite finale na nacionalnim televizijama zemalja u kojim sada živite, a ne putem satelita na BH televiziji, jer samo tako možete saznati broj telefona, putem kojeg možete dati podršku djevojkama iz „Feminema“, odnosno BH pjesmi.
Jedna od djevojaka, poručuje:
„Stačno dolaze želje, poslano je preko 500 komada tih naših promo DVD-a, CD-a, međutim svaki dan stižu želje novih pedeset ljudi koji žele te naše CD-e, ne samo iz Evrope, nego evo i iz Amerike. Tako da smo jako ponosne što smo prodrle do srca tih ljudi koji su negdje vani, daleko. Naša Internet stranica ima već preko 15-16 tisuća posjeta, a aktivna je nekih mjesec i po. Hvala svima koji nam daju podršku, a najveća nam je podrška naravno naša dijaspora. Svim tim našim ljudima koji su rekli da će za nas glasati, ovom prilikom se puno zahvaljujemo. To na dosta znači, kao naravno i podrška ovdašnjih ljudi.“
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba