Prema procjenama, u toku rata u Bosni i Hercegovini silovano je preko dvadeset hiljada žena. Tačan broj nije poznat, a stručnjaci tvrde da nikada neće moći precizno biti ni utvrđen. Još nije utvrđen ni broj ubijenih žena.
Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, Mirsad Tokača, kaže da se radi na popisu žrtava na osnovu kog će se doći i do podatka o ženama žrtvama, te da polna struktura ubijenih sigurno nije zanemarljiva. Uposleni u Istraživačko-dokumentacionom centaru razgovarali su i imaju evidenciju o dvije hiljade seksualno zlostavljanih žena u ratu. Mirsad Tokača:
“Naravno, uvijek su te procjene veoma opasne i veoma nezahvalne. I ja, u osnovi, više volim da govorim o ovih otprilike dvije hiljade žena koje su direktno žrtve, nego o bilo kakvim procjenama. Ali, u svakom slučaju, radilo se o jednoj zaista masovnoj pojavi koja je trajno obilježila i okarkterizirala rat.”
Deset godina nakon rata, žene žrtve u Bosni i Hercegovini nemaju zakonski regulisana najosnovnija ljudskih prava. Predsjednica udruženja Žene žrtve rata, Bakira Hasečić, jedna je od onih koje su javno progovorile o onome što im se dešavalo u ratu. Ona kaže da do danas vlasti u Bosni i Hercegovini nisu imale sluha za rješavanje problema ovih žena:
“Već treća je kalendarska godina kako smo podnijeli zahtjev za donošenje zakona o civilnim žrtvama rata, znači da se u jednoj tačci osnovnog zakona 54. izmijeni stav - da piše silovana žena. Na sramotu našoj vlasti da je to manji bh. entitet, koji je upravo kad je nad nama izvršavao zločin donio taj zakon 1992., a 1993. je usvojen, koji je i danas na snazi. Znači da su planeri agresije na BiH dobro znali šta će se u BiH.”
Država bi morala ozbiljnije da razmotri niz mehanizama koji joj stoje na raspolaganju i da se mnogo aktivnije okrene problemu rješavanja prava svih žena, naročito onih koje su u ratu pretrpjele najstrašnije torture. Mirsad Tokača:
“Koliko je važno ne samo da se pozicija žene svede na ono što je socijalna pomoć nego da se njoj pomogne u potpunoj rehabilitaciji, u edukaciji nje i djece i porodice sa kojom živom, da bi se na neki način ona izvukla iz te pozicije stalne socijalne ovisnosti.”
Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo jedna je od rijetkih institucija koja se uključila u poboljšanje položaja žena žrtava rata. Kantonalna ministrica zdravstva, Zehra Dizdarević:
“Mi smo u Ministarstvu zdravstva odradili niz projekata o pravima, gdje su žene žrtve rata ubrojali kao žene, kao osobe, kao participante, koje će biti oslobođene svega što se tiče zdravstvenih usluga.”
U zakonu Federacije BiH kojim se tretiraju žrtve rata nije regulisan status žena silovanih u ratu. Nedavno je nekoliko nevladinih organizacija pokrenulo inicijativu za izmjenu ovog zakona. Prema predloženim amandmanima, žene žrtve rata trebale bi da dobiju mnogo veća prava.
Direktor Istraživačko-dokumentacionog centra u Sarajevu, Mirsad Tokača, kaže da se radi na popisu žrtava na osnovu kog će se doći i do podatka o ženama žrtvama, te da polna struktura ubijenih sigurno nije zanemarljiva. Uposleni u Istraživačko-dokumentacionom centaru razgovarali su i imaju evidenciju o dvije hiljade seksualno zlostavljanih žena u ratu. Mirsad Tokača:
“Naravno, uvijek su te procjene veoma opasne i veoma nezahvalne. I ja, u osnovi, više volim da govorim o ovih otprilike dvije hiljade žena koje su direktno žrtve, nego o bilo kakvim procjenama. Ali, u svakom slučaju, radilo se o jednoj zaista masovnoj pojavi koja je trajno obilježila i okarkterizirala rat.”
Deset godina nakon rata, žene žrtve u Bosni i Hercegovini nemaju zakonski regulisana najosnovnija ljudskih prava. Predsjednica udruženja Žene žrtve rata, Bakira Hasečić, jedna je od onih koje su javno progovorile o onome što im se dešavalo u ratu. Ona kaže da do danas vlasti u Bosni i Hercegovini nisu imale sluha za rješavanje problema ovih žena:
“Već treća je kalendarska godina kako smo podnijeli zahtjev za donošenje zakona o civilnim žrtvama rata, znači da se u jednoj tačci osnovnog zakona 54. izmijeni stav - da piše silovana žena. Na sramotu našoj vlasti da je to manji bh. entitet, koji je upravo kad je nad nama izvršavao zločin donio taj zakon 1992., a 1993. je usvojen, koji je i danas na snazi. Znači da su planeri agresije na BiH dobro znali šta će se u BiH.”
Država bi morala ozbiljnije da razmotri niz mehanizama koji joj stoje na raspolaganju i da se mnogo aktivnije okrene problemu rješavanja prava svih žena, naročito onih koje su u ratu pretrpjele najstrašnije torture. Mirsad Tokača:
“Koliko je važno ne samo da se pozicija žene svede na ono što je socijalna pomoć nego da se njoj pomogne u potpunoj rehabilitaciji, u edukaciji nje i djece i porodice sa kojom živom, da bi se na neki način ona izvukla iz te pozicije stalne socijalne ovisnosti.”
Ministarstvo zdravstva Kantona Sarajevo jedna je od rijetkih institucija koja se uključila u poboljšanje položaja žena žrtava rata. Kantonalna ministrica zdravstva, Zehra Dizdarević:
“Mi smo u Ministarstvu zdravstva odradili niz projekata o pravima, gdje su žene žrtve rata ubrojali kao žene, kao osobe, kao participante, koje će biti oslobođene svega što se tiče zdravstvenih usluga.”
U zakonu Federacije BiH kojim se tretiraju žrtve rata nije regulisan status žena silovanih u ratu. Nedavno je nekoliko nevladinih organizacija pokrenulo inicijativu za izmjenu ovog zakona. Prema predloženim amandmanima, žene žrtve rata trebale bi da dobiju mnogo veća prava.
