Formiranje Gradskog vijeća Sarajeva bez građana srpske nacionalnosti, izjave zvaničnika iz reda hrvatskog naroda o navodnoj ugroženosti Hrvata u Bosni i Hercegovini, te poređenje žrtava u Srebrenici i Sarajevu, ukazuje na koordinirano djelovanje tri nacionalne stranke u BiH i njihovo nastojanje da očuvaju vlast po svaku cijenu.
Koncept podjele po nacionalnoj pripadnosti, prisutan već petnaest godina, tvrde sagovornici našeg radija, ne može doprinijeti razvoju demokratije.
Direktor Internacionalnog multireligijskog centra, fra Marko Oršolić, kaže kako Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Srpska demokratska stranka jačaju trostruku etnokratiju, stvarajući koncept nepoznat zapadnim demokratijama:
“Nacionalne stranke direktno ugrožavaju interese svakog naroda i svakog čovjeka u BiH i direktno suprotstavljaju demokraciji kao takvoj. Ne može se tako demokracija napraviti. Troetnička demokracija - to ne postoji. I nema je. I ne može ni teorijski biti, a kamoli funkcionirati. A upravo nacionalne stranke od početka to zagovaraju. I žalosno je da one ulaze u tako neke koalicije koje su u biti svojoj neprincipijelne i ne mogu donijeti nikakav dobar plod.”
Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, Srđan Dizdarević, smatra kako je novi val nacionalizma motivisan željom nacionalnih stranaka da se što bolje pozicioniraju uoči eventualnih promjena ustava:
“Očigledno je da nacionalističke stranke, u sprezi sa klerikalnim vrhovima, ne znaju drukčije funkcionisati nego na principu insistiranja na tezi ugroženosti sopstvenog naroda i na jednoj beskrupoloznoj dominaciji na svim onim dijelovima teritorije na kojima su oni dominantni. I u tom smislu mislim da s jedne strane i SDA smatra Sarajevo svojim ratnim plijenom i uprkos nastojanjima te stranke da se izbori za konstitutivnost u jednom periodu kada je ta konstitutivnost ustvari išla u svrhu samo afirmisanja muslimana u RS-u itd. Dakle, niz je argumenata koji ukazuju na to da je jedna ofanziva nacionalizma, jedna ofanziva nacionalističkog ponašanja koja, nažalost, u mnogo čemu nas podsjeća na godine koje su prethodile ratu i agresiji na BiH.”
Dejtonski sporazum podijelio je zemlju na dva dijela i, kako vrijeme odmiče, ta dva dijela su nespojiva, ocjena je predsjednice Društva za ugrožene narode u BiH, Fadile Memišević. Kao primjer, Memišević navodi odluku o konstitutivnosti svih naroda na cijelom području BiH, koja se ni pet godina od donošenja još uvijek ne provodi. Prema njenim riječima, dokaz ovoj tvrdnji je Sarajevo koje je nekad imalo imidž multietničkog grada, a danas je njegovo gradsko vijeće formirano bez građana srpske nacionalnosti:
“Ovdje se sada događa novi genocid, nažalost genocid nad multietničkim gradom Sarajevom, pa i Bosnom i Hercegovinom, jer kako stvari idu, BiH klizi definitivnoj podjeli između tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Logika je ovog stanovništva, ipak je to Balkan:’Jao, oni će pobijedite, e i mi ćemo dati glas svojima.’ Vidite, 13 godina nakon izbijanja rata imamo iste povike, iste povike o ugroženosti naroda.”
Za akademika Muhameda Filipovića, nacionalne stranke, bez obzira o kojoj se radilo, predstavljaju smrt Bosni i Hercegovini:
“Nacionalna politika je nemoguća u Bosni. U Bosni se mora voditi bosanska politika. I ko god vodi nacionalnu politiku, on deteriorizira na poziciju šovinzma. Teza da se mi mrzimo je lament svih političara koji nas žele kontrolirati.”
Na naše pitanje koliko izjave čelnika nacionalnih stranaka o navodnoj ugroženosti sva tri naroda mogu uticati na građane BiH, direktor sedmičnog lista “BH dani”, Senad Pećanin, odgovara:
“Ukoliko još postoje Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji vjeruju da Sulejman Tihić, Dragan Čović, Dragan Čavić i ostali njihovi lideri zaista vode račune o njihovim interesima, onda ne postoje elementarni preduslovi ni za bolju sadašnjost, a bojim se - ni za budućnost. Sve onoliko dugo dugo dok ti Bošnjaci, Srbi i Hrvati budu glasali upravo za ove partije, ove predstavnike, ove svoje lidere, u uvjerenju da oni štite njihove nacionalne interese, mislim da imaju sudbinu kakvu zaslužuju - a ona je više nego mračna.”
Izjave predstavnika nacionalnih stranaka o navodnoj ugroženosti sva tri naroda, kaže profesor Mostarskog univerziteta Slavo Kukić, kod građana ne mogu pobuditi ponovno uzimanje oružja u ruke, ali:
“Sasvim izvjesno moguće je u građanima BiH potaći volju da učine ono što nisu učinili svih prethodnih 15 godina - da definitivno spakiraju kofere i naprosto odu. Ili ako ne to, onda da jednom definitivno kažu:’Dosta više o ovome, radi se o našim životima.’ I da se čitavom tom galimatijasu suprotstave, što bi, po mom sudu, bilo puno ispravnije rješenje. Ipak radi se o našim životima, kojima drugi zbog svojih interesa manipuliraju.”
Sagovornici našeg programa jedinstveni su u ocjeni kako su nacionalne stranke usud za BiH i njen početak kraja. Nadaju se da će se u zemlji dogoditi dvije stvari: prva, konsolidiranje građanske nenacionalne opozicije, a druga, da će građani birati političke opcije ne stavljajući u prvi plan to kojem narodu pripadaju, kao što je to praksa već punih petnaest godina.
Koncept podjele po nacionalnoj pripadnosti, prisutan već petnaest godina, tvrde sagovornici našeg radija, ne može doprinijeti razvoju demokratije.
Direktor Internacionalnog multireligijskog centra, fra Marko Oršolić, kaže kako Stranka demokratske akcije, Hrvatska demokratska zajednica i Srpska demokratska stranka jačaju trostruku etnokratiju, stvarajući koncept nepoznat zapadnim demokratijama:
“Nacionalne stranke direktno ugrožavaju interese svakog naroda i svakog čovjeka u BiH i direktno suprotstavljaju demokraciji kao takvoj. Ne može se tako demokracija napraviti. Troetnička demokracija - to ne postoji. I nema je. I ne može ni teorijski biti, a kamoli funkcionirati. A upravo nacionalne stranke od početka to zagovaraju. I žalosno je da one ulaze u tako neke koalicije koje su u biti svojoj neprincipijelne i ne mogu donijeti nikakav dobar plod.”
Predsjednik Helsinškog komiteta za ljudska prava BiH, Srđan Dizdarević, smatra kako je novi val nacionalizma motivisan željom nacionalnih stranaka da se što bolje pozicioniraju uoči eventualnih promjena ustava:
“Očigledno je da nacionalističke stranke, u sprezi sa klerikalnim vrhovima, ne znaju drukčije funkcionisati nego na principu insistiranja na tezi ugroženosti sopstvenog naroda i na jednoj beskrupoloznoj dominaciji na svim onim dijelovima teritorije na kojima su oni dominantni. I u tom smislu mislim da s jedne strane i SDA smatra Sarajevo svojim ratnim plijenom i uprkos nastojanjima te stranke da se izbori za konstitutivnost u jednom periodu kada je ta konstitutivnost ustvari išla u svrhu samo afirmisanja muslimana u RS-u itd. Dakle, niz je argumenata koji ukazuju na to da je jedna ofanziva nacionalizma, jedna ofanziva nacionalističkog ponašanja koja, nažalost, u mnogo čemu nas podsjeća na godine koje su prethodile ratu i agresiji na BiH.”
Dejtonski sporazum podijelio je zemlju na dva dijela i, kako vrijeme odmiče, ta dva dijela su nespojiva, ocjena je predsjednice Društva za ugrožene narode u BiH, Fadile Memišević. Kao primjer, Memišević navodi odluku o konstitutivnosti svih naroda na cijelom području BiH, koja se ni pet godina od donošenja još uvijek ne provodi. Prema njenim riječima, dokaz ovoj tvrdnji je Sarajevo koje je nekad imalo imidž multietničkog grada, a danas je njegovo gradsko vijeće formirano bez građana srpske nacionalnosti:
“Ovdje se sada događa novi genocid, nažalost genocid nad multietničkim gradom Sarajevom, pa i Bosnom i Hercegovinom, jer kako stvari idu, BiH klizi definitivnoj podjeli između tri konstitutivna naroda i dva entiteta. Logika je ovog stanovništva, ipak je to Balkan:’Jao, oni će pobijedite, e i mi ćemo dati glas svojima.’ Vidite, 13 godina nakon izbijanja rata imamo iste povike, iste povike o ugroženosti naroda.”
Za akademika Muhameda Filipovića, nacionalne stranke, bez obzira o kojoj se radilo, predstavljaju smrt Bosni i Hercegovini:
“Nacionalna politika je nemoguća u Bosni. U Bosni se mora voditi bosanska politika. I ko god vodi nacionalnu politiku, on deteriorizira na poziciju šovinzma. Teza da se mi mrzimo je lament svih političara koji nas žele kontrolirati.”
Na naše pitanje koliko izjave čelnika nacionalnih stranaka o navodnoj ugroženosti sva tri naroda mogu uticati na građane BiH, direktor sedmičnog lista “BH dani”, Senad Pećanin, odgovara:
“Ukoliko još postoje Bošnjaci, Srbi i Hrvati koji vjeruju da Sulejman Tihić, Dragan Čović, Dragan Čavić i ostali njihovi lideri zaista vode račune o njihovim interesima, onda ne postoje elementarni preduslovi ni za bolju sadašnjost, a bojim se - ni za budućnost. Sve onoliko dugo dugo dok ti Bošnjaci, Srbi i Hrvati budu glasali upravo za ove partije, ove predstavnike, ove svoje lidere, u uvjerenju da oni štite njihove nacionalne interese, mislim da imaju sudbinu kakvu zaslužuju - a ona je više nego mračna.”
Izjave predstavnika nacionalnih stranaka o navodnoj ugroženosti sva tri naroda, kaže profesor Mostarskog univerziteta Slavo Kukić, kod građana ne mogu pobuditi ponovno uzimanje oružja u ruke, ali:
“Sasvim izvjesno moguće je u građanima BiH potaći volju da učine ono što nisu učinili svih prethodnih 15 godina - da definitivno spakiraju kofere i naprosto odu. Ili ako ne to, onda da jednom definitivno kažu:’Dosta više o ovome, radi se o našim životima.’ I da se čitavom tom galimatijasu suprotstave, što bi, po mom sudu, bilo puno ispravnije rješenje. Ipak radi se o našim životima, kojima drugi zbog svojih interesa manipuliraju.”
Sagovornici našeg programa jedinstveni su u ocjeni kako su nacionalne stranke usud za BiH i njen početak kraja. Nadaju se da će se u zemlji dogoditi dvije stvari: prva, konsolidiranje građanske nenacionalne opozicije, a druga, da će građani birati političke opcije ne stavljajući u prvi plan to kojem narodu pripadaju, kao što je to praksa već punih petnaest godina.
