Dostupni linkovi

logo-print

Aleksandar - radna skela


Fra Aleksa ove godine obilježava niz obljetnica – 85 godina ima da je rođen u Brelima, 45 godina da je u samostanu u Zaostrogu i 60 godina da je demobiliziran. Fra Aleksa je, naime, jedan od rijetkih, još živih katoličkih svećenika koji je u Drugom svjetskom ratu bio partizan:

„Meni nije bilo teško poginut za svoj narod!“

Fra Aleksa kaže i da je kao antifašistički borac, partizan, uvijek nastupao kao član svoje franjevačke provincije:

„Nikad nisam zanijekao ni svoju vjeru, ni svoju narodnost. Mene su nagovarali da idem strijeljat ustašu i Nijemca, ali ja sam rekao – ne! Mogli su me zbog toga strijeljat, ali, to je bilo poviše Rijeke, na Grobljičkom Polju, prošao sam kasarnom, vidim tri oficira, jedan među njima major, koji su se radi toga odnosno radi mene svađali. Major, koji je bio po činu najviši, rekao je ovako: ,Drugovi, nemojte tako govoriti, on je dosad učio za fratra i on će opet tamo, nemojte tražit od njega da ide ubijat‘. Onda su me pustili na miru, ali kaže mi: ,Radi mene, hoćeš li ići u pozadinu?‘. ,Neću! Idem na frontu, pa ako imam poginut za svoj narod, poginut ću.‘

U partizanima je fra Aleksandar Ribičić bio obolio:

„Bio sam dosta u bolnici, u sanatoriju. Svaki dan sam odlazio u crkvu. Lijepo su me primili, tamo jedan stari svećenik. Nikad mi nitko nije prigovarao. Bio sam u jednoj zgradi gdje su bile partizanke, koje su bile isto bolesne, a pošto nije bilo mjesta dole, mene su dali u potkrovlje s jednim malim partizanom, muslimanom, od dvanaest godina. Imao je onu partizansku bolest, kad bi ga uhvatilo, dvojica su morala da ga drže. I mogu vam ovo reći, neka govori tko što hoće, nikada za godinu dana me nisu krivo pogledale, nikada mi nisu nijednu nevaljanu riječ rekle, u svakom su poštivale ono najbolje.“

Poslije oslobođenja fra, Aleksa je služio u raznim mjestima, a godine 1960. svećenička služba ga je dovela u franjevački samostan u Zaostrogu, u kojem je bio gvardijan i jedan od njegovih slavnih prethodnika pjesnik, prosvjetitelj fra Andrija Kačić Miošić na koga su ponosni svi:

„Nema toga u primorju tko nije ponosan. Svatko je, od starina, čuo za Kačića. Svatko je znao koju pjesmu od njega. Onda nije ništa čudno da će tog čovjeka ljubiti. Kad se približio čovjeku koji je radnik, koji je težak, čobanici, sve ih je opjevao. Nikada nije bilo njegovo geslo da se naslađujemo tuđemu zlu. Pa kad su i u Carigradu nastradali, on je poslao svoju sažalnicu. Eto to je ona kršćanska ljubav Kristova: ljubi boga nadasve i bližnjega kao brata svoga rođenoga, bez obzira koje vjere i narodnosti bio.“

Samostan u Zaostrogu je sa svojom bibliotekom od dvadeset tisuća knjiga zaslužan za hrvatsku kulturu, ali i za kinologiju. Tamo je, naime, stara slika Posljednje večere nepoznatog autora, a na slici pod stolom pas Dalmatinac:

„Znanstveni krugovi su ga definirali kao psa Dalmatinca.“

Kaže nam fra Aleksa, koji u svojoj autobiografskoj pjesmi piše da mu se: „…prezime Ribičić u okvir ekologije broji. / Zar ne reče Istiniti Mudri:
učinit ću vas ribarima ljudi?“ Prije trideset i tri godine on je s drugim fratrima obnovio samostanski arboretum:

„Tu smo radili i taj botanički vrt dobro je primljen. Sada ovaj novi gvardijan ima mnogo novih ideja, bio je po svijetu i moći će bolje da to uredi. Ja se više ne mogu penjati na stabla, niti mogu više kopati. Vidite koliku sam ja imao ljubav prema toj prirodi, prema tim biljkama. To je sastavni dio mog života. Ja sam četrdeset vrsta kaktusa donio iz Berlina, poslije potresa su sagradili crkvu u Drveniku i tamo sam zasadio četrdeset vrsta kaktusa. Uvijek vrijedi ona latinska poslovica ubi amatur, non laboratur (ono što se voli, nema truda). Ako mi je drago, idem naprijed, ako mi nije drago, da me goniš koliko hoćeš, ne može me nitko prisiliti.“

Za svoju veliki ljubav – arboretum, o kojem je lani izdao knjigu, fra Aleksandar je dao i veliku žrtvu:

„Jedna grana od metar i pol, s velikim trnovima, prošla mi je kroz oko. Jesu mi ga spasili, ali ne vidim na njega, nego samo dvadeset posto. Na drugo vidim četrdeset posto. Počinje mi i skleroza, iako još nisam toliko sklerotičan. Jutros sam imao i veliki tlak, preko 130. Malo sam legao i popio lijek, smirio se, tako da sam mogao biti u crkvi danas, inače ne mogu više. Izmorio sam se ovih dana radeći. Ja još uvijek radim.“

Fra Aleksandar Ribičić sebe objašnjava u dva stiha:

Obrnuto kada se Aleksandar čita / Radna skela novo značenje prima.
XS
SM
MD
LG