RSE: Bili ste voditelj i autor emisije Svjetlosti pozornice. Oni koji su slušali redovno Radio Sarajevo sjećaju se te emisije. Cijela emisija je bila vezana za film, iako svjetlosti pozornice više podsjećaju na neke festivale ili na pozorište. Zašto ste izabrali ime Svjetlosti pozornice?
DIMITROVSKI: Naziv je proistekao iz remek djela Čarlija Čaplina, filma Svjetlosti pozornice. Dugo smo razmišljali, muzički urednik i ja, kako da nazovemo emisiju o filmu. Svi znaju da je Čarli Čaplin odličan režiser i glumac, a malo je poznato da je on i odličan kompozitor filmske muzike. Muziku za film Svjetlosti pozornice komponovao je sam Čarli Čaplin. Zbog toga taj naziv. Naša emisija je imala 250 izdanja i svaka je trajala sat vremena. Bila je emitovana u dobro vrijeme za slušanje radija, od 23 do 24 sata, a posebno je to dobro vrijeme za filmsku muziku. Kada sam predložio urednicima da napravim tu emisiju, rekli su mi da me cijene kao filmskog kritičara i kao stručnjaka za film, ali da misle da neću imati muziku ni za jednu emisiju od pola sata, a ja sam napravio 250 emisija od sat vremena. Možda je to bila jedna od emisija koja se najduže zadržala na programu Radio Sarajeva, sadašnjeg radija Bosne i Hercegovine.
RSE: Dok ljudi gledaju film, rijetko razmišljaju o zvuku i o muzici, iako je ona jako bitan sastavni dio filma.
DIMITROVSKI: Vrlo često prepoznajemo neku melodiju ili kompoziciju koju slušamo, ali većina ne zna da je to muzika iz filma. A ako i znaju da je to muzika iz filma, ne sjećaju se iz kojeg, a da ne pričamo o kompozitoru. Film je prije svega vizualna umjetnost i uvijek se forsira slika, gluma, režija i fotografija, a zapostavlja se muzika koja je sastavni element i bez koje nema filma. I u nijemom filmu postojala je muzika. Kada se misli na nijemi film i muziku u njemu, uvijek se zamisli jedno kino u kojem sjedi pijanista koji na raštimanom klaviru prati dešavanja na ekranu. To nije istina. Muziku za nijeme filmove komponovali su najpoznatiji kompozitori i to za velike orkestre. U elitnim kinima tog vremena postojao je čitav orkestar koji je pratio zbivanja na filmu.
RSE: Da li je za isti film uvijek bila ista muzika, ili je bilo improvizacije od strane izvođača?
DIMITROVSKI: Improvizacije je bilo malo jer je muzika morala biti ista za isti film. Postojali su notni zapisi koji su pratili film od početka do kraja.
RSE: Sve do pojave DVD-a nije bilo tako evidentno koliko je muzika važna na filmu. Kada gledate izbačene scene iz filma ili alternativni kraj u kojima nema muzike, tek onda shvatite koliko je slika siromašna bez muzike. Otkud vaš interes za bavljenjem filmom i muzikom?
DIMITROVSKI: Ljubav se rodila u ranom djetinjstvu. Prvi put kada su me baka i deda odveli u kino bilo mi je pet godina. Bio sam oduševljen filmom koji sam gledao, iako to nije bio neki mnogo vrijedan film. Od tada me prati oduševljenje vizualnom slikom i dojmom koji film ostavlja. I sada se sjećam tog filma iako sam ga gledao sa pet godina. Za mene je film bio i ostao najpoznatija i najomiljenija umjetnost XX i XXI vijeka. U odnosu na klasične umjetnosti film ima za mene tu prednost što je sveobuhvatniji. Film je umjetnost vizualne slike, ali istovremeno i sinteza drugih umjetnosti. U filmu imate i književnost i pozorište i fotografiju i slikarstvo i vajarstvo i muziku. Koja još umjetnost samo u jednom djelu sadrži to sve zajedno? Scenario je literatura. Ako zaustavite scenu iz filma imate jednu tipičnu fotografiju. Mnogo poznatih opera i baleta su prevedeni na film. Sve umjetničke kategorije nalaze se u filmu. Film je specifična umjetnost, umjetnost pokretne slike.
RSE: Ona je najbliža čovjeku.
DIMITROVSKI: Dok sam bio u Sarajevu, uvijek sam se borio sa zastupnicima klasične umjetnosti. Klasična umjetnost u školi se više forsira nego film. Na žalost, koliko mladih ljudi pročita jednu ili nijednu knjigu godišnje, osim one obavezne literature, a koliko mladih ljudi ide u kino? Gotovo svi idu najmanje jednom mjesečno u kino. Film je za njih atraktivniji i upravo zbog toga mu treba dati ono mjesto koje zaslužuje. Naravno da ne podcjenjujem ostalu umjetnost.
RSE: Ne mislim da bi film mogao potpuno zamijeniti knjigu.
DIMITROVSKI: Nisam to ni rekao. U svakom školskom sistemu se posvećuje velika pažnja, s pravom, literaturi, a gotovo nikako pažnje se ne posvećuje filmu. Gotovo svi mladi ljudi, neovisno iz koje zemlje dolaze, znaju ko je Šekspir ili Čajkovski, a kada ih pitate ko je Džon Ford, ne znaju. Ne postoji filmsko obrazovanje u školama. U sarajevskom filmskom klubu Riječ mladih sam se trudio da mladim nadomjestim to neznanje. U sada nepostojećem kinu Sutjeska i u kinu Prvi maj su svake nedjelje u 12 sati bile projekcije najboljih filmova iz repertoara, uz obaveznu diskusiju poslije filma. Okupljali smo 300 mladih ljudi, i ne samo mladih. Naši članovi su bili od 7 do 77 godina starosti. Dolazili su svi koji su se interesovali za film. Poslije filma su bile diskusije koje su trajale i po dva sata. Često su nas izbacivali iz kina jer je počinjala redovna projekcija. Iz tog filmskog kluba su proizašla danas najveća imena nekadašnje jugoslovenske kinematografije kao Ademir Kenović, Mirza Idrizović, Emir Kusturica, Danis Tanović. Tu su stekli jedan dio svog filmskog obrazovanja.
RSE: Kako se postaje filmski kritičar?
DIMITROVSKI: Svi misle da sam završio ili Filozofski fakultet smjer estetike, ili književnost, ili Filmsku akademiju. Nisam završio ništa od toga već sam završio Pravni fakultet u Sarajevu. Škola nije bitna. Prije svega morate imati ogromnu ljubav za film. Do sada sam gledao preko 10 hiljada filmova. Naravno, samo ljubav nije dovoljna. Treba da imate smisao za vizualno, da uočite šta je to u filmu vrijedno što drugi ne mogu da uoče. Morate poznavati filmsku istoriju, proučavati knjige iz filmske istorije, iz oblasti filmske estetike. Najvažnije je da imate pregled istorije filma i širine koju sa sobom donosi. Nije neophodna specifična filmska škola. Akademija za filmske kritičare ne postoji.
RSE: Da li ste ikada požalili što niste postali advokat?
DIMITROVSKI: Nikada. Završio sam Pravni fakultet po želji svoje rodbine. Uvijek sam na neki način u ličnom rascjepu. U pravu se sve stavlja u neke police, sve se određuje i sve mora imati neko svoje mjesto. Pravo, dobro ili loše, dok traje mora se izvršavati, jer ako se ne bi izvršavalo nastao bi haos. Umjetnost je suprotnost toga. Za umjetnost ne postoje granice i sve je moguće. Umjetnost može da bude i avion i auto. Tu je taj sukob u ličnosti. S druge strane mi je drago što sam završio Pravni fakultet jer on daje opštu kulturu koja je jako potrebna za poznavanje umjetnosti, pa i filma. Bio sam najbolji iz autorskog prava. Imao sam seminarski rad na tu temu. Najmrže mi je bilo krivično pravo koje sam polagao tri puta, jer me nije interesovalo. Mislio sam da nikada neću završiti fakultet.
RSE: Odgledali ste mnogo filmova. Možete li iz tog obilja izdvojiti nešto što vas je zaokupilo na cijeli život?
DIMITROVSKI: Baš nedavno sam o tome razmišljao. Rekao sam sebi da bih želio napraviti listu mojih deset najdražih filmova u trideset godina koliko se bavim filmom. Došao sam do zaključka da mi je teško izdvojiti i jedan film. Filmovi koje naročito volim su filmovi Frederika Felinija, Smrt u Veneciji, Sjećaš li se Doli Bel od Emira Kusturice, po meni najbolji film ikada snimljen u Bosni i Hercegovini, Skupljači perja i Grk Zorba, koji je meni najdraži film.
RSE: Uglavnom preovladavaju evropski filmovi.
DIMITROVSKI: Da. Nemam ništa protiv američke kinematografije. Kao kritičar gledam film po autoru, a ne po kinematografiji. I američka kinematografija ima izuzetno vrijednih filmova. Na žalost, danas se nalazi u krizi. Negdje oko 80 posto američke produkcije je čista komercijala. U tih preostalih 20 posto filmova koji zaslužuju pažnju su filmovi koji ne donose ništa novo. Šezdesetih i sedamdesetih godina američka kinematografija je bila u usponu. To su bile godine novog američkog filma kada je snimljen jedan Ponoćni kauboj i mnogi drugi odlični filmovi. Ti filmovi su bili kritički prema američkom društvu. Danas gotovo uopšte da nema kritičkih filmova. Komedije su potpuno na površini same stvari. Preovlađuju akcioni filmovi i horor filmovi u kojima možete da gledate koje to novo oružje koriste i ništa drugo. Drago mi je da je ove godine Oskara dobio Klint Istvud, pošto je on jedan od posljednjih američkih režisera koji pažnju posvećuje, ne samo sporednoj formi kako da privuče gledaoce u kino, nego upravo ideji. Za njega je važna ideja i ono o čemu film govori. Zanimljivo je da je on, kao jedan glumac, odličan režiser.
RSE: Mislite li da se Oskar dodjeljuje po nekom ključu, a ne po stvarnoj vrijednosti filma?
DIMITROVSKI: Tu ste potpuno u pravu. Na žalost, nagrada Oskar se u zadnje vrijeme dosta profanisala. Malo sam se podsjetio na sve Oskare koji su do sada dodijeljeni. Vidi se da se ranije mnogo više pažnje posvećivalo umjetničkoj vrijednosti filma. Zadnjih godina je to postala komercijala. Film koji dobije Oskara ima ulaz u sva kina na svijetu. Ogroman novac stoji iza toga. Mi jesmo za to da što više crnaca u Americi dobije Oskara, ali to nema veze sa umjetničkim vrijednostima filma. Malo ljudi zna kako se dodjeljuje Oskar. Vrhunska nagrada je Oskar za strane filmove, jer tu nema ničeg komercijalnog niti nekog drugog interesa, već se bira film koji zaista ima vrijednosti. Zato je najbolji Oskar koji je dobio Tanović za film Ničija zemlja. Nagradu Oskar za najbolji američki film ne biraju samo članovi filmske akademije. Svi koji rade u filmu imaju pravo da daju svoj glas. To znači da svoj glas daje i kostimograf i jedna garderobijerka i tehničko osoblje. Nije presudan glas stručnjaka kao što su režiseri ili kritičari. To je vrlo upitno.
RSE: Zatičem vas u Austriji, u Beču. Radite u Filmskom arhivu Austrije. Otkud vi tamo?
DIMITROVSKI: To je priča svih nas Bosanaca i Hercegovaca koji smo se sklonili iz tog stravičnog rata. Bio sam jedan od bosanskih izbjeglica koji je 1992. godine otišao u Makedoniju. Moj otac je Makedonac, a majka je Bosanka. Otišao sam kod rodbine u Makedoniju. Sklonio sam od svih nesreća rata u Skopje svoju staru baku koja je poslije umrla sa preko devedeset godina. Kada sam mislio da se vratim u Sarajevo grad je bio zatvoren i nisam mogao. Onda sam s jednom grupom izbjeglica stigao u Beč. Pošto je moje područje film, pokušavao sam ponovo, što je bilo vrlo teško, da se vratim svom zanimanju i svojoj ljubavi. Naišao sam na pomoć moga kolege koga sam poznavao iz ranijih dana, filmskog kritičara iz Beča. Kod njega sam prvo vrijeme i stanovao. On mi je pomogao da se polako uključim u austrijski filmski svijet. Danas mogu reći da sam savjetnik Filmskog arhiva Austrije, što mi je jako drago, ne samo za filmove sa područja bivše Jugoslavije, nego i sa područja cijele istočne i jugoistočne Evrope, što je za mene velika čast. Do sada sam organizovao više značajnih filmskih retrospektiva koje su ovdje naišle na odličan prijem. Bila je prikazana velika retrospektiva pod nazivom Magični Balkan gdje su prikazani filmovi iz svih balkanskih zemalja. Kada se na Zapadu kaže Balkan onda to ima pežorativno značenje. Zanimljivo je da za Austrijance kada je nešto magično onda nije važno šta je iza toga. Na početku su mislili da će se filmovi prikazivati samo kao video projekcije u maloj sali sa pedesetak mjesta. Na kraju je to bio festival na otvorenom, u ljetnom kinu. Za dva mjeseca 2000. godine festival je posjetilo rekordnih 20 hiljada ljudi. To mi je otvorilo vrata za druge retrospektive. Poslije toga sam u organizaciji Filmskog arhiva Austrije napravio reviju bosansko-hercegovačkih filmova pod nazivom Dobro došli u Sarajevo. I ona je bila jako dobro posjećena jer smo dali pregled od prvih do najnovijih bosansko-hercegovačkih filmova.
RSE: Koji je prvi bosansko-hercegovački igrani film ikada snimljen?
DIMITROVSKI: To je film Major Bauk, Nikole Popovića iz 1952. godine.
RSE: Mislim da ga nikada nisam ni vidjela.
DIMITROVSKI: Vi ste malo mlađa generacija. To dokazuje da je nedostajalo filmsko obrazovanje u školama. Taj film sam gledao i on je na nivou prvog jugoslovenskog filma Slavica. Film nije loš i imao je jako puno gledalaca u vrijeme kada je prvi put prikazan. Pripremam knjigu o istoriji bosansko-hercegovačkog filma. U bosansko-hercegovačkoj kinematografiji nisu ostavili vidan trag gostujući režiseri iz Srbije ili Hrvatske koji su u Bosni i Hercegovini stvarali filmove. Tek pojavom Tome Janjića i Crnih bisera počela se u pravom smislu riječi rađati bosansko-hercegovačka kinematografija. Bosna i Hercegovina može da bude ponosna na svoju kinematografiju, jer ako postoji jedno područje iz Bosne i Hercegovine koje je internacionalno poznato, onda je to kinematografija. U toj kinematografiji postoje svjetski poznati autori kao što je Danis Tanović, Hajrudin Krvavac, Bata Čengić, Toma Janjić. Oni su za svoje filmove uvijek, kada bi odlazili u inostranstvo, dobijali po neku značajnu nagradu ili priznaje. Pored toga, bosansko-hercegovačka kinematografija ima i veliki broj dokumentarnih kratkometražnih filmova, što druge kinematografije nemaju.
RSE: Pratite li danas film sa područja bivše Jugoslavije?
DIMITROVSKI: Da.
RSE: Kako bi ste ih procijenili?
DIMITROVSKI: U Bosni i Hercegovini, od završetka rata do danas, je snimljeno oko desetak filmova. Gotovo svaki od njih je bio zapažen i dobio po neko priznanje na raznim festivalima. To je vrlo mali broj filmova s obzirom da je, rekordne 1969. godine, u Bosni i Hercegovini snimljeno devet filmova za godinu dana. Izgleda da kod nas ljudi rade iz prkosa. Kada nema nikakvih uslova onda stvaraju najbolja djela. Možda najkonzistentnija kinematografija je srbijanska. Oni i danas snimaju devet do deset filmova godišnje. Ako se zna da se u jednoj Austriji snimi dvanaest filmova godišnje, onda nije malo ni deset filmova u Srbiji. Slovenačka kinematografija je, začuđujuće, u zadnje vrijeme jako uspješna. Oni imaju četiri do pet filmova godišnje, a samo dva miliona stanovnika. Hrvatska kinematografija ima uspjeha, ali je još uvijek u krizi. U makedonskoj kinematografiji se snima vrlo malo filmova, mada imaju film Poslije kiše koji je jako zapažen.
RSE: Kako je moguće da Hrvatska, koja ima toliko tema, koja je jedna od najrazvijenijih država bivše Jugoslavije, pored Slovenije, ima tako malo uspjeha u filmu? Znači da nije presudan ni novac ni teme.
DIMITROVSKI: Mislim da je to zbog želje u hrvatskoj kinematografiji da po svaku cijenu bude dio Zapada. Kada smo organizovali reviju balkanskog filma uključili smo i Sloveniju i Hrvatsku. To je bilo vrijeme Tuđmana. Dobili smo protest iz Hrvatske kako to da mi imamo pravo da prikazujemo u okviru balkanske revije filmove iz Hrvatske. Slovenci su sa velikom radošću dali svoje filmove. Filmski radnici iz Hrvatske su bili za to da se njihovi filmovi prikažu, ali iz političkih krugova je došlo nezadovoljstvo. Upravo ta težnja da se po svaku cijenu ne bude na Balkanu, da se kopira nešto što na Zapadu već ima, je hrvatski film dovelo u ovo stanje. Svaka kinematografija je značajna upravo po svojoj specifičnosti. Hrvatska kinematografija u nekadašnjoj Jugoslaviji je dala izuzetne autore kao što su Krsto Papić, Lordan Zafranović i mnogi drugi. Lordan Zafranović jedno vrijeme uopšte nije mogao da snima u Hrvatskoj. Morao je da pređe u Prag i tamo da radi. I sada ima problema jer nije omiljeni režiser u Hrvatskoj pošto je snimio film Okupacija u 26 slika. Prije šest godina dobio sam telefonski poziv od mog prijatelja i kolege, tada režisera i direktora Kinoteke Bosne i Hercegovine, da izaberem deset najboljih bosansko-hercegovačkih filmova. Ne znajući jedan za drugog, šesnaest bosansko-hercegovačkih kritičara, rasutih po cijelom svijetu, je izabralo deset najboljih bosansko-hercegovačkih filmova. Svi su izabrali film Emira Kusturice, Sjećaš li se Doli Bel. Možemo se pohvaliti da smo u tom smislu bolji od Hrvatske. Emir Kusturica zbog svojih izjava nije baš najomiljeniji u Bosni i Hercegovini. Preovladala je njegova umjetnička strana. Čitava Bosna i Hercegovina je brujala o tome i niko nije imao ništa protiv da taj film bude najbolji bosansko-hercegovački film.
RSE: Ljudi ne razdvajaju djelo od čovjeka.
DIMITROVSKI: Tu je Bosna i Hercegovina pokazala veću svijest od Hrvatske koja je jedno vrijeme Lordan Zafranovića izbacila iz istorije hrvatskog filma. Mislim da to tako ne ide. Umjetnike ne treba gledati po tome šta oni govore, da li su dragi ili ne. Bitno je ono što oni rade i stvaraju. Lordan je jedan veliki humanista i odličan režiser. Bez njega hrvatska kinematografija ne bi bila tamo gdje je danas.
RSE: Kažu da umjetnike i ne treba upoznavati privatno da bi se moglo više voljeti njihovo djelo.
DIMITROVSKI: Tačno. Ja sam veliki humanista, pa mislim da i umjetnik mora biti takav, ali ne mora. U djelu može biti, ali ne i u svom životu. Veliki umjetnici i geniji u normalnom životu su čudni ljudi, malo udareni. Znam mnogo režisera koji rade odlične filmove, ali ih ne bih volio sresti na ulici. Neki su i suviše zaljubljeni u svoje djelo i ne dozvoljavaju da se bilo kako kritički pristupi nijednom njihovom djelu jer to shvataju kao napad na njihovu osobu, a ne kao napad na vrijednost njihovog djela. Napisao sam ne znam koliko hiljada filmskih kritika, ali nikada mi niko od režisera nije došao i rekao: ''Duško, nisi trebao tako lijepo da pišeš o mom djelu. Malo si pretjerao. Film nije tako dobar kao što si napisao''. S druge strane, mnogo puta sam doživio da se režiseri ljute jer smatraju da sam njihov film podcijenio.
RSE: Da li ste zadovoljni poslom koji trenutno radite?
DIMITROVSKI: Sve što se tiče filma volim. Sada pripremam veliku reviju makedonskih filmova i nadam se da će dobro proći. Mi svi koji smo otišli iz naših gradova, s jedne strane smo zadovoljni. S druge strane mislim da ono vrijeme i onaj život koji sam imao tamo u Sarajevu, bez obzira što živim u jednom od najljepših gradova svijeta, se ne može ponoviti.
RSE: Onaj život je nešto jedinstveno.
DIMITROVSKI: Tačno. To je moja mladost. U njemačkom jeziku postoji fraza stari zavičaj i novi zavičaj. Kod mene će uvijek postojati podjela između onog starog i novog zavičaja. Ja sam optimista i radujem se danu kada će Bosna i Hercegovina biti dio Evropske unije pa ćemo opet svi zajedno živjeti u jednoj zajedničkoj državi.
DIMITROVSKI: Naziv je proistekao iz remek djela Čarlija Čaplina, filma Svjetlosti pozornice. Dugo smo razmišljali, muzički urednik i ja, kako da nazovemo emisiju o filmu. Svi znaju da je Čarli Čaplin odličan režiser i glumac, a malo je poznato da je on i odličan kompozitor filmske muzike. Muziku za film Svjetlosti pozornice komponovao je sam Čarli Čaplin. Zbog toga taj naziv. Naša emisija je imala 250 izdanja i svaka je trajala sat vremena. Bila je emitovana u dobro vrijeme za slušanje radija, od 23 do 24 sata, a posebno je to dobro vrijeme za filmsku muziku. Kada sam predložio urednicima da napravim tu emisiju, rekli su mi da me cijene kao filmskog kritičara i kao stručnjaka za film, ali da misle da neću imati muziku ni za jednu emisiju od pola sata, a ja sam napravio 250 emisija od sat vremena. Možda je to bila jedna od emisija koja se najduže zadržala na programu Radio Sarajeva, sadašnjeg radija Bosne i Hercegovine.
RSE: Dok ljudi gledaju film, rijetko razmišljaju o zvuku i o muzici, iako je ona jako bitan sastavni dio filma.
DIMITROVSKI: Vrlo često prepoznajemo neku melodiju ili kompoziciju koju slušamo, ali većina ne zna da je to muzika iz filma. A ako i znaju da je to muzika iz filma, ne sjećaju se iz kojeg, a da ne pričamo o kompozitoru. Film je prije svega vizualna umjetnost i uvijek se forsira slika, gluma, režija i fotografija, a zapostavlja se muzika koja je sastavni element i bez koje nema filma. I u nijemom filmu postojala je muzika. Kada se misli na nijemi film i muziku u njemu, uvijek se zamisli jedno kino u kojem sjedi pijanista koji na raštimanom klaviru prati dešavanja na ekranu. To nije istina. Muziku za nijeme filmove komponovali su najpoznatiji kompozitori i to za velike orkestre. U elitnim kinima tog vremena postojao je čitav orkestar koji je pratio zbivanja na filmu.
RSE: Da li je za isti film uvijek bila ista muzika, ili je bilo improvizacije od strane izvođača?
DIMITROVSKI: Improvizacije je bilo malo jer je muzika morala biti ista za isti film. Postojali su notni zapisi koji su pratili film od početka do kraja.
RSE: Sve do pojave DVD-a nije bilo tako evidentno koliko je muzika važna na filmu. Kada gledate izbačene scene iz filma ili alternativni kraj u kojima nema muzike, tek onda shvatite koliko je slika siromašna bez muzike. Otkud vaš interes za bavljenjem filmom i muzikom?
DIMITROVSKI: Ljubav se rodila u ranom djetinjstvu. Prvi put kada su me baka i deda odveli u kino bilo mi je pet godina. Bio sam oduševljen filmom koji sam gledao, iako to nije bio neki mnogo vrijedan film. Od tada me prati oduševljenje vizualnom slikom i dojmom koji film ostavlja. I sada se sjećam tog filma iako sam ga gledao sa pet godina. Za mene je film bio i ostao najpoznatija i najomiljenija umjetnost XX i XXI vijeka. U odnosu na klasične umjetnosti film ima za mene tu prednost što je sveobuhvatniji. Film je umjetnost vizualne slike, ali istovremeno i sinteza drugih umjetnosti. U filmu imate i književnost i pozorište i fotografiju i slikarstvo i vajarstvo i muziku. Koja još umjetnost samo u jednom djelu sadrži to sve zajedno? Scenario je literatura. Ako zaustavite scenu iz filma imate jednu tipičnu fotografiju. Mnogo poznatih opera i baleta su prevedeni na film. Sve umjetničke kategorije nalaze se u filmu. Film je specifična umjetnost, umjetnost pokretne slike.
RSE: Ona je najbliža čovjeku.
DIMITROVSKI: Dok sam bio u Sarajevu, uvijek sam se borio sa zastupnicima klasične umjetnosti. Klasična umjetnost u školi se više forsira nego film. Na žalost, koliko mladih ljudi pročita jednu ili nijednu knjigu godišnje, osim one obavezne literature, a koliko mladih ljudi ide u kino? Gotovo svi idu najmanje jednom mjesečno u kino. Film je za njih atraktivniji i upravo zbog toga mu treba dati ono mjesto koje zaslužuje. Naravno da ne podcjenjujem ostalu umjetnost.
RSE: Ne mislim da bi film mogao potpuno zamijeniti knjigu.
DIMITROVSKI: Nisam to ni rekao. U svakom školskom sistemu se posvećuje velika pažnja, s pravom, literaturi, a gotovo nikako pažnje se ne posvećuje filmu. Gotovo svi mladi ljudi, neovisno iz koje zemlje dolaze, znaju ko je Šekspir ili Čajkovski, a kada ih pitate ko je Džon Ford, ne znaju. Ne postoji filmsko obrazovanje u školama. U sarajevskom filmskom klubu Riječ mladih sam se trudio da mladim nadomjestim to neznanje. U sada nepostojećem kinu Sutjeska i u kinu Prvi maj su svake nedjelje u 12 sati bile projekcije najboljih filmova iz repertoara, uz obaveznu diskusiju poslije filma. Okupljali smo 300 mladih ljudi, i ne samo mladih. Naši članovi su bili od 7 do 77 godina starosti. Dolazili su svi koji su se interesovali za film. Poslije filma su bile diskusije koje su trajale i po dva sata. Često su nas izbacivali iz kina jer je počinjala redovna projekcija. Iz tog filmskog kluba su proizašla danas najveća imena nekadašnje jugoslovenske kinematografije kao Ademir Kenović, Mirza Idrizović, Emir Kusturica, Danis Tanović. Tu su stekli jedan dio svog filmskog obrazovanja.
RSE: Kako se postaje filmski kritičar?
DIMITROVSKI: Svi misle da sam završio ili Filozofski fakultet smjer estetike, ili književnost, ili Filmsku akademiju. Nisam završio ništa od toga već sam završio Pravni fakultet u Sarajevu. Škola nije bitna. Prije svega morate imati ogromnu ljubav za film. Do sada sam gledao preko 10 hiljada filmova. Naravno, samo ljubav nije dovoljna. Treba da imate smisao za vizualno, da uočite šta je to u filmu vrijedno što drugi ne mogu da uoče. Morate poznavati filmsku istoriju, proučavati knjige iz filmske istorije, iz oblasti filmske estetike. Najvažnije je da imate pregled istorije filma i širine koju sa sobom donosi. Nije neophodna specifična filmska škola. Akademija za filmske kritičare ne postoji.
RSE: Da li ste ikada požalili što niste postali advokat?
DIMITROVSKI: Nikada. Završio sam Pravni fakultet po želji svoje rodbine. Uvijek sam na neki način u ličnom rascjepu. U pravu se sve stavlja u neke police, sve se određuje i sve mora imati neko svoje mjesto. Pravo, dobro ili loše, dok traje mora se izvršavati, jer ako se ne bi izvršavalo nastao bi haos. Umjetnost je suprotnost toga. Za umjetnost ne postoje granice i sve je moguće. Umjetnost može da bude i avion i auto. Tu je taj sukob u ličnosti. S druge strane mi je drago što sam završio Pravni fakultet jer on daje opštu kulturu koja je jako potrebna za poznavanje umjetnosti, pa i filma. Bio sam najbolji iz autorskog prava. Imao sam seminarski rad na tu temu. Najmrže mi je bilo krivično pravo koje sam polagao tri puta, jer me nije interesovalo. Mislio sam da nikada neću završiti fakultet.
RSE: Odgledali ste mnogo filmova. Možete li iz tog obilja izdvojiti nešto što vas je zaokupilo na cijeli život?
DIMITROVSKI: Baš nedavno sam o tome razmišljao. Rekao sam sebi da bih želio napraviti listu mojih deset najdražih filmova u trideset godina koliko se bavim filmom. Došao sam do zaključka da mi je teško izdvojiti i jedan film. Filmovi koje naročito volim su filmovi Frederika Felinija, Smrt u Veneciji, Sjećaš li se Doli Bel od Emira Kusturice, po meni najbolji film ikada snimljen u Bosni i Hercegovini, Skupljači perja i Grk Zorba, koji je meni najdraži film.
RSE: Uglavnom preovladavaju evropski filmovi.
DIMITROVSKI: Da. Nemam ništa protiv američke kinematografije. Kao kritičar gledam film po autoru, a ne po kinematografiji. I američka kinematografija ima izuzetno vrijednih filmova. Na žalost, danas se nalazi u krizi. Negdje oko 80 posto američke produkcije je čista komercijala. U tih preostalih 20 posto filmova koji zaslužuju pažnju su filmovi koji ne donose ništa novo. Šezdesetih i sedamdesetih godina američka kinematografija je bila u usponu. To su bile godine novog američkog filma kada je snimljen jedan Ponoćni kauboj i mnogi drugi odlični filmovi. Ti filmovi su bili kritički prema američkom društvu. Danas gotovo uopšte da nema kritičkih filmova. Komedije su potpuno na površini same stvari. Preovlađuju akcioni filmovi i horor filmovi u kojima možete da gledate koje to novo oružje koriste i ništa drugo. Drago mi je da je ove godine Oskara dobio Klint Istvud, pošto je on jedan od posljednjih američkih režisera koji pažnju posvećuje, ne samo sporednoj formi kako da privuče gledaoce u kino, nego upravo ideji. Za njega je važna ideja i ono o čemu film govori. Zanimljivo je da je on, kao jedan glumac, odličan režiser.
RSE: Mislite li da se Oskar dodjeljuje po nekom ključu, a ne po stvarnoj vrijednosti filma?
DIMITROVSKI: Tu ste potpuno u pravu. Na žalost, nagrada Oskar se u zadnje vrijeme dosta profanisala. Malo sam se podsjetio na sve Oskare koji su do sada dodijeljeni. Vidi se da se ranije mnogo više pažnje posvećivalo umjetničkoj vrijednosti filma. Zadnjih godina je to postala komercijala. Film koji dobije Oskara ima ulaz u sva kina na svijetu. Ogroman novac stoji iza toga. Mi jesmo za to da što više crnaca u Americi dobije Oskara, ali to nema veze sa umjetničkim vrijednostima filma. Malo ljudi zna kako se dodjeljuje Oskar. Vrhunska nagrada je Oskar za strane filmove, jer tu nema ničeg komercijalnog niti nekog drugog interesa, već se bira film koji zaista ima vrijednosti. Zato je najbolji Oskar koji je dobio Tanović za film Ničija zemlja. Nagradu Oskar za najbolji američki film ne biraju samo članovi filmske akademije. Svi koji rade u filmu imaju pravo da daju svoj glas. To znači da svoj glas daje i kostimograf i jedna garderobijerka i tehničko osoblje. Nije presudan glas stručnjaka kao što su režiseri ili kritičari. To je vrlo upitno.
RSE: Zatičem vas u Austriji, u Beču. Radite u Filmskom arhivu Austrije. Otkud vi tamo?
DIMITROVSKI: To je priča svih nas Bosanaca i Hercegovaca koji smo se sklonili iz tog stravičnog rata. Bio sam jedan od bosanskih izbjeglica koji je 1992. godine otišao u Makedoniju. Moj otac je Makedonac, a majka je Bosanka. Otišao sam kod rodbine u Makedoniju. Sklonio sam od svih nesreća rata u Skopje svoju staru baku koja je poslije umrla sa preko devedeset godina. Kada sam mislio da se vratim u Sarajevo grad je bio zatvoren i nisam mogao. Onda sam s jednom grupom izbjeglica stigao u Beč. Pošto je moje područje film, pokušavao sam ponovo, što je bilo vrlo teško, da se vratim svom zanimanju i svojoj ljubavi. Naišao sam na pomoć moga kolege koga sam poznavao iz ranijih dana, filmskog kritičara iz Beča. Kod njega sam prvo vrijeme i stanovao. On mi je pomogao da se polako uključim u austrijski filmski svijet. Danas mogu reći da sam savjetnik Filmskog arhiva Austrije, što mi je jako drago, ne samo za filmove sa područja bivše Jugoslavije, nego i sa područja cijele istočne i jugoistočne Evrope, što je za mene velika čast. Do sada sam organizovao više značajnih filmskih retrospektiva koje su ovdje naišle na odličan prijem. Bila je prikazana velika retrospektiva pod nazivom Magični Balkan gdje su prikazani filmovi iz svih balkanskih zemalja. Kada se na Zapadu kaže Balkan onda to ima pežorativno značenje. Zanimljivo je da za Austrijance kada je nešto magično onda nije važno šta je iza toga. Na početku su mislili da će se filmovi prikazivati samo kao video projekcije u maloj sali sa pedesetak mjesta. Na kraju je to bio festival na otvorenom, u ljetnom kinu. Za dva mjeseca 2000. godine festival je posjetilo rekordnih 20 hiljada ljudi. To mi je otvorilo vrata za druge retrospektive. Poslije toga sam u organizaciji Filmskog arhiva Austrije napravio reviju bosansko-hercegovačkih filmova pod nazivom Dobro došli u Sarajevo. I ona je bila jako dobro posjećena jer smo dali pregled od prvih do najnovijih bosansko-hercegovačkih filmova.
RSE: Koji je prvi bosansko-hercegovački igrani film ikada snimljen?
DIMITROVSKI: To je film Major Bauk, Nikole Popovića iz 1952. godine.
RSE: Mislim da ga nikada nisam ni vidjela.
DIMITROVSKI: Vi ste malo mlađa generacija. To dokazuje da je nedostajalo filmsko obrazovanje u školama. Taj film sam gledao i on je na nivou prvog jugoslovenskog filma Slavica. Film nije loš i imao je jako puno gledalaca u vrijeme kada je prvi put prikazan. Pripremam knjigu o istoriji bosansko-hercegovačkog filma. U bosansko-hercegovačkoj kinematografiji nisu ostavili vidan trag gostujući režiseri iz Srbije ili Hrvatske koji su u Bosni i Hercegovini stvarali filmove. Tek pojavom Tome Janjića i Crnih bisera počela se u pravom smislu riječi rađati bosansko-hercegovačka kinematografija. Bosna i Hercegovina može da bude ponosna na svoju kinematografiju, jer ako postoji jedno područje iz Bosne i Hercegovine koje je internacionalno poznato, onda je to kinematografija. U toj kinematografiji postoje svjetski poznati autori kao što je Danis Tanović, Hajrudin Krvavac, Bata Čengić, Toma Janjić. Oni su za svoje filmove uvijek, kada bi odlazili u inostranstvo, dobijali po neku značajnu nagradu ili priznaje. Pored toga, bosansko-hercegovačka kinematografija ima i veliki broj dokumentarnih kratkometražnih filmova, što druge kinematografije nemaju.
RSE: Pratite li danas film sa područja bivše Jugoslavije?
DIMITROVSKI: Da.
RSE: Kako bi ste ih procijenili?
DIMITROVSKI: U Bosni i Hercegovini, od završetka rata do danas, je snimljeno oko desetak filmova. Gotovo svaki od njih je bio zapažen i dobio po neko priznanje na raznim festivalima. To je vrlo mali broj filmova s obzirom da je, rekordne 1969. godine, u Bosni i Hercegovini snimljeno devet filmova za godinu dana. Izgleda da kod nas ljudi rade iz prkosa. Kada nema nikakvih uslova onda stvaraju najbolja djela. Možda najkonzistentnija kinematografija je srbijanska. Oni i danas snimaju devet do deset filmova godišnje. Ako se zna da se u jednoj Austriji snimi dvanaest filmova godišnje, onda nije malo ni deset filmova u Srbiji. Slovenačka kinematografija je, začuđujuće, u zadnje vrijeme jako uspješna. Oni imaju četiri do pet filmova godišnje, a samo dva miliona stanovnika. Hrvatska kinematografija ima uspjeha, ali je još uvijek u krizi. U makedonskoj kinematografiji se snima vrlo malo filmova, mada imaju film Poslije kiše koji je jako zapažen.
RSE: Kako je moguće da Hrvatska, koja ima toliko tema, koja je jedna od najrazvijenijih država bivše Jugoslavije, pored Slovenije, ima tako malo uspjeha u filmu? Znači da nije presudan ni novac ni teme.
DIMITROVSKI: Mislim da je to zbog želje u hrvatskoj kinematografiji da po svaku cijenu bude dio Zapada. Kada smo organizovali reviju balkanskog filma uključili smo i Sloveniju i Hrvatsku. To je bilo vrijeme Tuđmana. Dobili smo protest iz Hrvatske kako to da mi imamo pravo da prikazujemo u okviru balkanske revije filmove iz Hrvatske. Slovenci su sa velikom radošću dali svoje filmove. Filmski radnici iz Hrvatske su bili za to da se njihovi filmovi prikažu, ali iz političkih krugova je došlo nezadovoljstvo. Upravo ta težnja da se po svaku cijenu ne bude na Balkanu, da se kopira nešto što na Zapadu već ima, je hrvatski film dovelo u ovo stanje. Svaka kinematografija je značajna upravo po svojoj specifičnosti. Hrvatska kinematografija u nekadašnjoj Jugoslaviji je dala izuzetne autore kao što su Krsto Papić, Lordan Zafranović i mnogi drugi. Lordan Zafranović jedno vrijeme uopšte nije mogao da snima u Hrvatskoj. Morao je da pređe u Prag i tamo da radi. I sada ima problema jer nije omiljeni režiser u Hrvatskoj pošto je snimio film Okupacija u 26 slika. Prije šest godina dobio sam telefonski poziv od mog prijatelja i kolege, tada režisera i direktora Kinoteke Bosne i Hercegovine, da izaberem deset najboljih bosansko-hercegovačkih filmova. Ne znajući jedan za drugog, šesnaest bosansko-hercegovačkih kritičara, rasutih po cijelom svijetu, je izabralo deset najboljih bosansko-hercegovačkih filmova. Svi su izabrali film Emira Kusturice, Sjećaš li se Doli Bel. Možemo se pohvaliti da smo u tom smislu bolji od Hrvatske. Emir Kusturica zbog svojih izjava nije baš najomiljeniji u Bosni i Hercegovini. Preovladala je njegova umjetnička strana. Čitava Bosna i Hercegovina je brujala o tome i niko nije imao ništa protiv da taj film bude najbolji bosansko-hercegovački film.
RSE: Ljudi ne razdvajaju djelo od čovjeka.
DIMITROVSKI: Tu je Bosna i Hercegovina pokazala veću svijest od Hrvatske koja je jedno vrijeme Lordan Zafranovića izbacila iz istorije hrvatskog filma. Mislim da to tako ne ide. Umjetnike ne treba gledati po tome šta oni govore, da li su dragi ili ne. Bitno je ono što oni rade i stvaraju. Lordan je jedan veliki humanista i odličan režiser. Bez njega hrvatska kinematografija ne bi bila tamo gdje je danas.
RSE: Kažu da umjetnike i ne treba upoznavati privatno da bi se moglo više voljeti njihovo djelo.
DIMITROVSKI: Tačno. Ja sam veliki humanista, pa mislim da i umjetnik mora biti takav, ali ne mora. U djelu može biti, ali ne i u svom životu. Veliki umjetnici i geniji u normalnom životu su čudni ljudi, malo udareni. Znam mnogo režisera koji rade odlične filmove, ali ih ne bih volio sresti na ulici. Neki su i suviše zaljubljeni u svoje djelo i ne dozvoljavaju da se bilo kako kritički pristupi nijednom njihovom djelu jer to shvataju kao napad na njihovu osobu, a ne kao napad na vrijednost njihovog djela. Napisao sam ne znam koliko hiljada filmskih kritika, ali nikada mi niko od režisera nije došao i rekao: ''Duško, nisi trebao tako lijepo da pišeš o mom djelu. Malo si pretjerao. Film nije tako dobar kao što si napisao''. S druge strane, mnogo puta sam doživio da se režiseri ljute jer smatraju da sam njihov film podcijenio.
RSE: Da li ste zadovoljni poslom koji trenutno radite?
DIMITROVSKI: Sve što se tiče filma volim. Sada pripremam veliku reviju makedonskih filmova i nadam se da će dobro proći. Mi svi koji smo otišli iz naših gradova, s jedne strane smo zadovoljni. S druge strane mislim da ono vrijeme i onaj život koji sam imao tamo u Sarajevu, bez obzira što živim u jednom od najljepših gradova svijeta, se ne može ponoviti.
RSE: Onaj život je nešto jedinstveno.
DIMITROVSKI: Tačno. To je moja mladost. U njemačkom jeziku postoji fraza stari zavičaj i novi zavičaj. Kod mene će uvijek postojati podjela između onog starog i novog zavičaja. Ja sam optimista i radujem se danu kada će Bosna i Hercegovina biti dio Evropske unije pa ćemo opet svi zajedno živjeti u jednoj zajedničkoj državi.