Podgorica je konačno otkrila karte - savez suverenih država ili referendum o nezavisnoj Crnoj Gori. To su jedina rješenja koje je ponudio crnogorski premijer Đukanović, govoreći na Okruglom stolu održanom u subotu u Beogradu. Sedam dana prije isteka mandata poslanika u parlamentu Državne zajednice, crnogorska vlast je poručila da za nju održanje srpsko-crnogorske države, stvorene Beogradskim sporazumom, više nije realna opcija.
Mora se priznati, Đukanović i njegova ekipa su naučili zanat pregovaranja. Prije svaga, precizno je određeno vrijeme za ponudu. Državna zajednica se urušava, neposredni izbori nijesu na vidiku, a Evropa je razočarana što Srbija ne sarađuje sa Hagom. Što bi rekli sportski komentatori “idealan teren za ofanzivnu igru”. Osim toga, Podgorica Beogradu nije dala prostor za manevar. Iako govori o kompromisu, Đukanovićev prijedlog Koštunici svodi se na devizu “izaberi slobodno, ali tako da mi budemo zadovoljni”.
Koju god varijantu da prihvati srpski premijer otvoriće put ka priznavanju crnogorske suverenosti bilo kroz dogovor Podgorice i Beograda o uniji nezavisnih država, bilo kroz organizaciju crnogorskog referenudma. Malo je dobrih razloga koje bi zvanični Beograd mogao javno da iznese protiv ideje saveza suverenih država. Unija Srbiji pruža kakve-takve šanse za pregovore o Kosovu, a održavaju se i labave srpsko-crnogorske državne veze. Nema osnova za ponavljanje famozne priče o ugrožavanju stabilnosti u regionu. Baš na tu kartu igra Podgorica. U slučaju da ne prihvati crnogorski prijedlog o Savezu nezavisnih država, Koštunica bi sam sebe markirao kao stranu koja ne želi dogovor i koja je remetilački faktor u regionu. To bi za Đukanovića bilo ključno opravdanje. Ako Beograd ne želi ništa osim dominacije nad Podgoricom, onda ni crnogorska vlast nema drugu opciiju osim referenduma.
Ali, nije to čitava igra koju je smislila Podgorica. Na unutrašnjem planu, u Crnoj Gori, idejom o savezu suverenih država Đukanović može da dobije dvostruko. Prije svega, potpuno će izbiti argument iz ruku svojih protivnika, prosrpskih partija, da se idejom o crnogorskoj suverenosti diže zid prema Srbiji. Istovremeno, pruža se ruka i prema Predragu Bulatoviću. Lider Socijalističke narodne partije je javno obećao da će se njegova stranka profilisati kao prava crnogorska opozicija. Sada se i njemu nudi časno rješenje. Ako već ne može da očuva postojeću državu, Bulatović ne bi smio da bude protiv projekta suverenih država. Tako bi ostao crnogorska opozicija, ali i na strani Crne Gore.
Teško je uočiti što bi to crnogorsku vlast moglo da spriječi na putu da sljedeće 2006. godine Crna Gora ne dobije međunarodno priznanje. Osim ako nije problem u samom predlagaču. Ne treba zaboraviti i marta 2002.godine Đukanović je javno već bio zakoračio u referendum, da bi u toku noći, pod tajnim pritiscima, odustao od svega i potpisao opstanak državne zajednice. Stoga i na priču o crnogorskoj suverenosti treba gledati kao na triler u kojem na kraju uvijek može doći do iznenadnih obrta. Tačnije, iako sve izgleda predvidljivo, valja sačekati kraj. Pitanje je da li Solana i njegovi imaju još neki posljednji tajni adut kojim bi ucijenili Đukanovića, a time i čitavu Crnu Goru.
Mora se priznati, Đukanović i njegova ekipa su naučili zanat pregovaranja. Prije svaga, precizno je određeno vrijeme za ponudu. Državna zajednica se urušava, neposredni izbori nijesu na vidiku, a Evropa je razočarana što Srbija ne sarađuje sa Hagom. Što bi rekli sportski komentatori “idealan teren za ofanzivnu igru”. Osim toga, Podgorica Beogradu nije dala prostor za manevar. Iako govori o kompromisu, Đukanovićev prijedlog Koštunici svodi se na devizu “izaberi slobodno, ali tako da mi budemo zadovoljni”.
Koju god varijantu da prihvati srpski premijer otvoriće put ka priznavanju crnogorske suverenosti bilo kroz dogovor Podgorice i Beograda o uniji nezavisnih država, bilo kroz organizaciju crnogorskog referenudma. Malo je dobrih razloga koje bi zvanični Beograd mogao javno da iznese protiv ideje saveza suverenih država. Unija Srbiji pruža kakve-takve šanse za pregovore o Kosovu, a održavaju se i labave srpsko-crnogorske državne veze. Nema osnova za ponavljanje famozne priče o ugrožavanju stabilnosti u regionu. Baš na tu kartu igra Podgorica. U slučaju da ne prihvati crnogorski prijedlog o Savezu nezavisnih država, Koštunica bi sam sebe markirao kao stranu koja ne želi dogovor i koja je remetilački faktor u regionu. To bi za Đukanovića bilo ključno opravdanje. Ako Beograd ne želi ništa osim dominacije nad Podgoricom, onda ni crnogorska vlast nema drugu opciiju osim referenduma.
Ali, nije to čitava igra koju je smislila Podgorica. Na unutrašnjem planu, u Crnoj Gori, idejom o savezu suverenih država Đukanović može da dobije dvostruko. Prije svega, potpuno će izbiti argument iz ruku svojih protivnika, prosrpskih partija, da se idejom o crnogorskoj suverenosti diže zid prema Srbiji. Istovremeno, pruža se ruka i prema Predragu Bulatoviću. Lider Socijalističke narodne partije je javno obećao da će se njegova stranka profilisati kao prava crnogorska opozicija. Sada se i njemu nudi časno rješenje. Ako već ne može da očuva postojeću državu, Bulatović ne bi smio da bude protiv projekta suverenih država. Tako bi ostao crnogorska opozicija, ali i na strani Crne Gore.
Teško je uočiti što bi to crnogorsku vlast moglo da spriječi na putu da sljedeće 2006. godine Crna Gora ne dobije međunarodno priznanje. Osim ako nije problem u samom predlagaču. Ne treba zaboraviti i marta 2002.godine Đukanović je javno već bio zakoračio u referendum, da bi u toku noći, pod tajnim pritiscima, odustao od svega i potpisao opstanak državne zajednice. Stoga i na priču o crnogorskoj suverenosti treba gledati kao na triler u kojem na kraju uvijek može doći do iznenadnih obrta. Tačnije, iako sve izgleda predvidljivo, valja sačekati kraj. Pitanje je da li Solana i njegovi imaju još neki posljednji tajni adut kojim bi ucijenili Đukanovića, a time i čitavu Crnu Goru.
