Dostupni linkovi

logo-print

Život kao poklon


RSE: Ljudi iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine te pamte od prije nekih petnaestak godina sa talasa Radija Sarajeva, kao novinara privredne redakcije. Kako se sjećaš tog perioda nakon toliko godina?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Sve što je vezano za taj tadašnji rad ili moj raniji posao imam u jako lijepom sjećanju. Čak ne mislim da se radi samo o vremenskoj distanci, jer ljudi obično, kad prođe vrijeme, stvari gledaju kroz ružičaste naočale, već mislim da je u ovom slučaju to zaista bilo jedno jako lijepo vrijeme. Bila sam na radiju nešto više od šesnaest godina i to je za mene bilo jako lijepo vrijeme… Da li je to stvarno bilo prije petnaest godina ili malo manje?

RSE: Neki ljudi stalno govore o deset godina, u suštini je mislim prošlo trinaest godina od početka rata, a ja sam to već zaokružila na petnaest.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Nije važno, neko se žuri, a neko bi rado da stane. Ti još uvijek žuriš.

RSE: Da li si odmalena znala da ćeš biti novinar ili je bilo nekih drugih ideja?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Kao mala sam htjela biti glumica. Tada sam imala sasvim svijetlu kosu, a u to vrijeme je bila jako popularna Brigitte Bardot. Moja mama i danas priča o tome kako sam stajala pred ogledalom i govorila da ću biti Brigitte Bardot kad odrastem. Međutim, u neka doba sam odustala od tih snova. A kako sam postala novinar? Pa možda iz ljubavi prema lijepoj riječi, iz ljubavi prema radiju. Još u vrijeme dok sam bila gimnazijalka su se počele otvarati lokalne radio stanice, a jedna od njih je bio i Radio Ključ; imala sam sreće da još kao gimnazijalka tu radim. Kad sam završila gimnaziju, upravo u Sarajevu se otvarao studij žurnalistike. Otišla sam u Sarajevo studirati žurnalistiku i odmah po završetku studija sam dobila posao na radiju.

RSE: Ti si prva generacija odsjeka žurnalistike.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Da.

RSE: Koliko vas je u to vrijeme bilo, koliko se ljudi opredijelilo za taj studij, ko su ljudi kojih se još uvijek sjećaš ili koji su još uvijek aktivni, gdje su…?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Mislim da su ljudi iz te prve generacije žurnalista još uvijek vrlo aktivni na polju novinarstva. Ako krenemo od Slobodne Evrope, to su Milenko Voćkić, Gordana Sandić, onda Milan Trivić koji je danas mislim direktor Radio Televizije Bosne i Hercegovine, onda Milka Figurić, Dragan Stanojlović…

RSE: To vrijeme na Radio Sarajevu je bilo neko bolje vrijeme u odnosu na ovo danas. Da li se to meni samo čini, da li posmatram to neko naše vrijeme, što ti kažeš, kroz ružičaste naočale?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Za mnoge stvari se danas govori da to više nije ono što je nekad bilo. Normalno, mnoge stvari su se promijenile i mijenjaju se. Mnoge stvari bi se promijenile i da nije bilo rata. Ja to hoću tako da gledam. Naravno, za nas, tu generaciju, mnogo toga je danas drugačije. Kad je u pitanju novinarstvo, mislim da je važno pomenuti ulogu novinarstva u cijelom tom predratnom i ratnom periodu. Mislim da su novinari i novinarstvo, iz raznoraznih razloga, mnogo doprinijeli toj podjeli među narodima. Bila sam duboko uvjerena i još uvijek sam duboko uvjerena da su novinari svojim riječima, svojim naslovima, svojim istupima ponekad imali veći domet nego da su gađali iz puške ili da su uzeli bilo koje drugo oružje. A to je, na žalost, također naša generacija. To su ljudi s kojima sam ja studirala, s kojima sam radila. I to je bilo jedno veliko razočarenje za mene i još uvijek je veliko razočarenje. Sad imamo jedno drugo vrijeme, jedan dio ljudi koje mi znamo, s kojima smo radili su i dalje u novinarstvu. Ti si u novinarstvu, neki od ljudi koje sam ti nabrojala su još uvijek u novinarstvu, ali naravno, došla je i jedna nova generacija i to također moramo akceptirati. Oni su došli i donijeli nove ideje. Ne mora značiti da su naše ideje bile bolje, ali ove njihove su jednostavno drugačije. To moramo tako gledati i tako akceptirati.

RSE: Kad si već pomenula to vrijeme u kojem su novinari odigrali tu nečasnu ulogu, kad ti lično prvi put osjećaš da nešto nije onako kako je nekad bilo, da se stvari mijenjaju?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Još u predratnom vremenu. Mnogi se sigurno još uvijek sjećaju Riste Đoge ili Ilije Guzine, to su ljudi s kojima smo mi radili. Počeli su neki razgovori u našim redakcijama, oficijelno ili neoficijelno, gdje su se mogla primijetiti drugačija razmišljanja. Iz jednog tog zajedništva koje smo imali, odjedanput su se pojavile neke nove ideje, odnosno neke ideje koje su nam bile strane, koje su nam bile neprihvatljive, koje nismo mogli u tom momentu da razumijemo. Nikada neću zaboraviti kad je recimo Risto Đogo objašnjavao realnost nekog plana o podjeli Sarajeva, o podjeli Radija Televizije Sarajevo, o nekoj etničkoj podjeli… Bez obzira što smo tad imali ratnu situaciju u Sloveniji i Hrvatskoj, dakle taj neki rascjep Jugoslavije pred našim očima, nisam mogla vjerovati da na tlu Bosne i Hercegovine može doći do takvih podjela. A ljudi koji su s nama sjedili i radili su zastupali te ideje i radili na njihovom ostvarivanju. Znači, ako idemo na te neke prve momente, onda je to bilo par godina prije nego što je izbio rat.

RSE: Da li se moglo nešto učiniti?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Poslije bitke svi su generali. To je teško pitanje. Mislim da su mnogi od nas pokušali nešto uraditi, neki su mnogo učinili svojim ostajanjem tamo, neki su otišli i pokušali nešto učiniti izvana, neki su se jednostavno distancirali, svako je odabrao neki svoj put. Neki su bili prisiljeni da u jednom momentu izaberu između uloge majke i novinarke. Na to je vrlo teško odgovoriti. Mislim da je svaka individualna priča zasebna. Da li se generalno stvarno nešto moglo učiniti, ne znam, da smo znali, vjerovatno bismo učinili.

RSE: Govoriš o individualnom izboru. Šta je bio tvoj izbor 1992. godine? Prisjeti se malo tog puta na koji si krenula iz Sarajeva do Beča, tamo gdje danas jesi.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: To vrijeme često vrtim kroz svoju glavu. To vrijeme je sastavni dio mog života, jeste, biće i ostaće. Odlazeći tada na radio, ostavljala sam svoje dvoje djece kod kuće, ne znajući da li ću ih tu zateći kad se vratim ili da li ću se vratiti ja njima. Jednostavno sam u jednom momentu morala birati i izabrala sam da se brinem o svojoj djeci. Ali kad sam donosila odluku da odem iz Sarajeva, zaista nisam pretpostavljala da će to tako dugo trajati ili da će to biti skoro zauvijek ili za tako dug period. Mislila sam da ćemo tamo biti neko vrijeme i da ćemo se onda vratiti. Čak mislim da sam prerano izašla, jer čim sam izašla htjela sam odmah da se vratim, htjela sam ostaviti djecu kod moje majke u Ključu, tamo je još uvijek bila oaza mira, međutim taman što smo došli i ja obavila s majkom “primopredaju djece”, bila je blokada. Nisam mogla izaći iz Ključa, tu sam ostala narednih pet mjeseci i tamo doživjela novi rat. U Sarajevu sam doživjela jednu vrstu rata, tu je opasnost bila ista za sve ljude koji su bili u Sarajevu, za sve koji su se kretali ulicama, jer se pucalo sa brda. A u Ključu je bilo nešto drugo. U Ključu sam doživjela jednu pravu okupaciju. Preko noći je došlo do podjele. Svi oni koji nisu bili Srbi, bili su pod kontrolom onih koji su imali oružje, a to su bili stanovnici Ključa srpskog porijekla koji su odjedanput svi imali oružje, a ostali su morali raditi ono što im oni kažu, bilo da su bili u logorima, bilo u kućnom pritvoru… To je bilo jedno jako teško vrijeme. Znači tu sam ostala par mjeseci, srećom preživjela, i ja i moja familija, i onda su me putevi odveli iz Bosne i sasvim slučajno sam došla do Beča.

RSE: Kad si krenula na put, Beč je bio u tvojoj glavi neka međustanica?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Kad sam izašla iz Bosne, prva ideja je bila Hrvatska ili Slovenija, međutim u tom momentu u Hrvatsku i Sloveniju se nije moglo ući s bosanskim pasošem, odnosno tad je bio jugoslavenski pasoš, ali s oznakom iz koje je njegov držitelj republike. Znači tamo nisam mogla i onda sam tražila gdje, kako, kuda dalje, u to vrijeme nisam imala neke rodbine po svijetu. Pitala sam, tražila i sasvim slučajno saznala da se u Austriju može doći bez vize. Ideja je bila da idemo u Englesku, međutim kad smo već bili tu, djeca su krenula u školu i tu smo i ostali.

RSE: Na samom početku nisi imala posla.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Naravno. Bila sam prava izbjeglica, kao i stotine i hiljade drugih, rasutih po Evropi i po bijelom svijetu.

RSE: Jezik također nisi znala.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Nisam.

RSE: Kakvi su bili ti prvi dani, prvi mjeseci?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Teški. To je bilo jako teško vrijeme. U momentu kad sam izlazila iz Bosne sa svojih dvoje male djece (bila sam bez muža) i jednom torbom za nas troje, dok se spašavala glava, to sam doživljavala pozitivno – super, spasili smo glavu. Ali šta dalje? Kud dalje? Novca se nije imalo puno, i to što se imalo, brzo se potrošilo. Dok smo bili u Bosni, živjeli smo od zaliha moje majke, koja je uvijek imala brašna i šećera, tako da nismo bili gladni u pravom smislu te riječi, iako je bila želja da uz kruh ima i nešto još. Kad sam došla u Austriju, počela je prava izbjeglička priča. Bili smo čak neko vrijeme i u izbjegličkom lageru. Onda me primila jedna prijateljica, bila sam kod nje. Financijska pomoć koja se tad dobivala bila je jako mala. Mogućnosti da se nešto radi nije bilo. Bilo je to jedno jako teško vrijeme… Moramo li baš ići u detalje koliko je teško bilo?

RSE: Ne moramo.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Kažimo da je bilo jako teško. Znam da ljudi koji su ostali u Sarajevu neće, ne žele i ne mogu da shvate da je i nama koji smo otišli bilo jako teško. Njima je bilo teško na jedan drugi način, a nama opet na drugi i ja neću i ne želim da sad mjerimo kome je bilo teže. Svako ima svoju muku i svako ima svoju priču. Možda je dovoljno da kažemo da je bilo teško.

RSE: Zaboravimo, Sunita, na trenutak to što je bilo. Šta je danas?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Danas je dobro, odnosno već dugo je dobro. Ja sam, znači, iz tog nekog teškog vremena shvatila da je najvažnije da brzo naučim jezik ili da počnem da učim jezik, jer bez znanja jezika ne mogu pokazati šta znam i umijem. I onda kad sam naučila jezik, imala sam sreću da dobijem posao. Naravno, radila sam i dok sam učila jezik, ali to su bili razni poslovi koji nisu donosili neku veliku zaradu. Međutim, sad već jedno osam godina radim u jednom austrijskom udruženju za žene, zove se Bečko udruženje „Kuća za žene“, koje pruža pomoć ženama žrtvama nasilja. Mislim da je to jedan jako human posao, jedan dobar posao, jedan zanimljiv posao, mislim da sam se u tom poslu našla.

RSE: Je li naporno, s obzirom da se svaki dan susrećeš s nekim teškim sudbinama?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: To sigurno nije lagan posao, ali je jako human. Mislim da su svi ljudi koji su preživjeli rat ili koji imaju tu ratnu priču, svako na svoj način već oštećeni. I kad takav čovjek susreće druge osobe koje isto tako imaju teške priče, a ponekad su te priče stvarno stravične, onda sigurno da vlastita priča dolazi do izražaja. Međutim, mislim da se vremenom ipak čovjek nauči izlaziti s tim na kraj. Mislim da su meni tu dosta pomogli ljekari koji rade operacije i kojima ponekad pacijenti umru na stolu. Ti ljekari moraju s tim živjeti, to je također težak posao. Ima puno teških poslova. Ja sam našla neku svoju mjeru, svoju distancu, tako da izlazim s tim na kraj.

RSE: Šta rade danas djeca? To zapravo više nisu djeca, već odrasli ljudi. Vedranu je koliko?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Vedranu su dvadeset i tri godine, studira književnost i engleski jezik…

RSE: Znači krenuo je maminim stopama.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Možda. Ali se također bavi grafičkim dizajnom koji je završio prije nego što je počeo ovaj studij. Jako je vrijedan. Vanja je studirala socijalni rad i već par mjeseci radi. Ja bih više voljela da je krenula mojim stopama iz onog ranije vremena, dakle više bih voljela da se bavi novinarstvom nego socijalnim radom, ali vjerovatno je vrijeme u kojem je Vanja odrastala, a dok sam se ja bavila ovim poslom, imalo dosta uticanja na nju, tako da se opredijelila za to. Počela je već da radi, uz dodatno obrazovanje kao psihoterapeut. Valjda sam ja sa svojim pričama s posla bila toliko prisutna u kući da je Vanja i sama dobila želju da se tim poslom bavi.

RSE: Obično za našu djecu nije sporno da su naučila jezik nove sredine. Kako tvoja djeca danas savladavaju bosanski? Ima li nekog akcenta, imaš li zamjerki na njihov izgovor, formulaciju rečenica i tako dalje?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Mislim da svi mi koji živimo i radimo u sredini gdje se koristi jezik drugačiji od našeg materinjeg imamo probleme s pojedinim riječima. Mi živimo na njemačkom govornom području i već na njemačkom razmišljamo, tako da ponekad stvarno svi imamo problema da se sjetimo neke riječi. To je jedna neminovnost. Isto tako i kod djece. Međutim, ja sam insistirala da svi kod nas u kući govorimo na našem jeziku. Na tome sam strašno insistirala kad su djeca bila manja, jer sam imala prilike da vidim djecu naših ljudi koja između sebe govore strani jezik ili nekom čudnom mješavinom našeg i stranog jezika. Uvijek sam smatrala da je to velika šteta i kad sam mogla, djeci sam uvijek poturala knjige, tako da imam sreću, odnosno moja djeca imaju sreću da dobro znaju naš jezik.

RSE: Ti si zadovoljna.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Da, jako sam zadovoljna. Kad god vidim da mala djeca slabo govore naš jezik, skrećem pažnju roditeljima da je to šteta. Kad imamo na umu koliko je teško naučiti jezik, onda je stvarno šteta izgubiti vlastiti.

RSE: Ti si osoba koja je u odnosu na onaj neki prošli period postala mnogo pozitivnija, veliki optimista, širiš pozitivnu energiju oko sebe. Zaista se dobro naći u tvom društvu, jer ti prosto širiš pozitivnu energiju. Čemu to možeš zahvaliti? Da li novom hobiju, što su putovanja, ili ti tu energiju daje tvoj posao socijalnog radnika, ili prosto neka spoznaja – živi smo i zdravi, preživjeli smo, sve je OK?

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Mislim da može biti sve pomalo, ali osnovno je to što sam jako sretna da sam živa. Imala sam nekoliko teških situacija u ratu i to što sam ostala živa sve ove dane nakon rata smatram kao poklon. Jednostavno sam toliko sretna i zadovoljna da sam preživjela to teško vrijeme. Uz sve te negativne stvari koje nam je rat donio, kod mene je donio i tu jednu pozitivnu stranu da jednostavno uživam u životu.

RSE: Po sistemu carpe diem.

BOSNIĆ-PILIPOVIĆ: Život je lijep, treba ga samo znati živjeti. Život je lijep u svakoj situaciji. To ne znači da ja nemam nikakvih problema, ali jednostavno nastojim da na sve stvari gledam s pozitivne strane. Smatram da ne postoji problem koji se može riješiti. I ako se zna da postoji rješenje, onda treba to rješenje tražiti.
XS
SM
MD
LG