Dostupni linkovi

logo-print

Neki drugačiji tip političkoga konsenzusa


Najnovija kriza vlasti u BiH, izazavana posljednjim odlukama Visokog predstavnika, dovela je još jednom do dubokih nacionalnih podjela.
Dok su političari u Federaciji zadovoljno trljali ruke, nadajući se nestanku RS-a, pozicija i opozicija u entitetu zbila je redove u odbrani, kako je pojašnjeno, nacionalnih interesa. I jedni i drugi, čvrsto braneći nacionalne stavove, zaboravili su na državu i njene građane.

To danas i nije ništa neobično, smatra akademik Muhamed Filipović, podsjećajući da vladavina nacionalnih stranaka u BiH traje već više od decenije:

“Ne treba nikoga čuditi što je memento cjelokupne situacije, historije zadnjih 15 godina kod nas protkan nacionalnim odjecima nacionalnih ideja, nacionalnih ambicija, nacionalnih političkih planova itd. Jedna država koja je uspostavljena na taj način da je predata u ruke nacija, odnosno nacionalnim političkim oligarhijama a ne nacijama - jer šta ima jadan neki seljak ili radnik iz Banje Luke, ili iz Srpca, ili iz Gruda, ili odnekuda, što on ima s tim političkim mešetarenjima - ako je predana u ruke tim nacionalnim oligarhijama koje su se konstituirale kao isključiva i jedino funkcionirajuća vlast na ovom prostoru, nije ni čudo što je sve pod egidom nacionalnog i što se svi poremećaji u društvu reflektiraju odmah kao nacionalni sukob.”

Istaknuti bh. filozof Gajo Sekulić ističe da je nemoguće dalje praviti državu samo preko tri velike nacije koje su, kako kaže, potpuno zaboravile na živog čovjeka i građanina:

“Ne znamo kako da kreativno, ne revolucionarno, kreativno, demokratski savladamo tu moć ove opsjednutosti običnih ljudi etnonacionalnim politikama tri revolucionarna nacionalistička pokreta u BiH. Četrnaest godina nas ubijaju, četrnaest godina nas zavaravaju, a intelektualci uz sve svoje pokušaje ne polučuju rezultate. Novi izazov je u tome što moramo pronaći nove borbe, kreativne, demokratske aktivnosti da bi se promijenila sveopšta paraliza života u BiH, da bi se makar počele rješavati pretpostavke za eliminaciju strašnog siromaštva, a naročito u psihološko-moralnom pogledu, rezignacije, melanholije i beznađa koje sve više hvata ne samo bivše borce koji u Hrvatskoj i ovdje dižu ruku na sebe povremeno nego naročito mladu generaciju.”

Neophodno je da domaće političke snage, uz konsenzus, dogovore promjene u zemlji, iako još uvijek ni godinama nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma, planovi međunarodne zajednice sa BiH nisu sasvim poznati, mišljenja je publicista i analitičar Ivan Lovrenović:

“Dok god se BiH bude pokušavala politički i svakako drukčije stabilizirati na osnovi striktno nacionalnih legitimacija, u vlasti, u politici, u službenom životu, to će morati proizvoditi krize, čak i neovisno o nečojoj subjektivnoj političkoj volji ili ne. Prema tome, to je sada devet godina poslije Dejtona već potpuno jasno, izlaz za BiH nalazio bi se u nekom drukčijem tipu političkoga konsenzusa, koji bi svakako podrazumijevao da se problemi nacionalnog identiteta apsolviraju politički svakako drukčije, ali ne da oni presudno diktiraju ustrojstvo zemlje i cjelokupni život u zemlji. Koliko je vremena za to potrebno, koliko to ovisi o unutarnjima snagama i o unutarnjoj volji, a koliko pak o nekim projektima međunarodne zajednice o kojima možda i ne znamo sve što bismo trebali znati, to je zaista teško odgovoriti.”

Dio odgovornosti za trenutnu situaciju u zemlji snose i njeni građani, koji godinama nakon rata na izborima još uvijek biraju nacionalne lidere, smatra Marko Kovačević, profesor sa Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu:

“Naša kompletna zajednica, znači BiH, živi u jednom društvu koje je ucijenjeno, gdje su građani založeni i u nekoj vrsti kućnog pritvora masovnog. Šta to znači? To znači da je rat odredio ne samo kompromise, koji su pozitivni u nekoj politici dnevnog karaktera a i u nekom dugoročnom, to znači da se ljudi ne oslanjaju na prave vrijednosti, na neke standarde, na neke komparacije koje su, recimo, u svijetu prisutne. Dok nacionalno, religijsko, pripadnost nekoj političkoj opciji, ideologiji itd. ne postane privatna stvar, a sve drugo što je moral, društvene vrijednosti, univerzalnost ne bude na drugoj strani, mislim da će ovo stanje trajati.”

Jedno od rješenja za BiH moglo bi biti izgradnja nenacionalne, sekularne države, predlaže akademik Filipović:

“Trebalo bi da dođe do novih izbora, da se formira jedna vlast koja će biti nenacionalna, pri čemu i one nacionalne stranke koje su spremne da surađuju na izgradnji jedne nenacionalne, sekularne, demokratske države BiH. Mi smo sada jedan hibrid. Mi smo nacionalne, vjerske države, znate. U nas dominiraju vjerski faktori u stvaranju javnog mišljenja, a nacionalno smo podijeljeni teritorijalno i sve aspekte života promatramo isključivo iz nacionalne pozicije.”

Iako intelektualci upozoravaju na neodrživo stanje u zemlji, političari na vlasti, bez konkretnih rezultata, i dalje ponavljaju kako će učiniti sve da od BiH naprave modernu evropsku zemlju.
XS
SM
MD
LG