Medicinske sestre iz Bijelog Polja započele su pripreme za odlazak na privremeni rad u Italiju, gdje je potreba za medicinskim kadrom njihovog profila povećana. Za odlazak je prijavljeno nekoliko desetina njih.Odlaze posredstvom privatnih agencija, a o isključivo socijalnim motivima svoje namjere većina ne rado govori. Vanja Vojnović je jedan od izuzetaka i jedna od odlučnih da ode i ostane u Italiji. Bez perspektivnost u bijelopoljskom Domu zdravlja, gdje sada radi, za nju je nepodnošljiva. Kaže:
''Sam kurs traje pola godine. Negdje u maju bi trebalo da ide ova grupa. Probni rad dva mjeseca. Ako se već dopadnemo i mi njima i oni nama, potpisuje se ugovor na dvije godine i po završetku te dvije godine dobijaš grin kartu, zelenu kartu i papire. Tako smo obaviješteni. Sad, naravno, svi smo ušli nekako sumnjičavi, nije li ovo moguće. Mislim da nije, da nije neki zez ili nešto. Međutim, pola od tih članova na kursu, koji žele da odu, imaju porodice, ali poslje dva, tri mjeseca možeš da prevedeš i porodicu i onda je nekako primamljivo''.
''U bijelopoljskoj pečalbarskoj priči medicinskih sestara upravo je ta o majkama koje ostavljaju porodice najmučnija'', kaže Vanja:
''Krajnja, krajnja varijanta za snalaženje. Ostaviš dijete. Dotle je došlo. Do ivice. Ostavljaš dijete i ideš negdje u materinu''.
Psovka koja se omakla Vanji možda je i blaga kritika društva u kome se dešavaju ovakve stvari, kaže ona, dodajući:
''Grozno je. Moram da kupim cigare na recku. Pod kreditima smo svi i svi smo se ukrštali kao žiranti. Meni je plata, s obzirom da imam dva kredita, koji mi nijesu bili hir nego potreba, da se izvučem iz dugova. Plata mi je trideset, četrdeset eura godinu dana. Ustvari, to je samo da se vrtiš, da nekako životariš i ne umreš od gladi''.
Čelni ljudi bijelopoljaskog zdravstva ne žele davati komentari teme broj jedan kod svog srednjeg osoblja. Medicinska sestra Vanja Vojnović smatra da je mišljenje većine njenih koleginica slično:
''Ali svi bi otišli. Ostavili sve i ''palili''. Svima je, naravno, došlo doovde. Jednostavno, ja idem sigurno. Ništa me ne može zaustaviti. Znam da mi tamo sigurno gore biti neće''.
A u Italiji obećana plata za medicinske sestre za hiljadudvjesto eura mjesečno, pa još i stan i hrana i čudnovati putevi gospodnji svakako bolji, nego bijelopoljski. A još valjda svaki vodi u Rim. Više nego dovoljno prednosti, sigurna je Vanja:
''Ne mogu najosnovnije sebi da priuštim. Tako da baš baca u depresiju. Svi su sličnog raspoloženja i, to jest, neraspoloženja. Nemamo za kafu. Da ne pominjem za hljeb''.
RSE: Primijećujem, ti nijesi tužna.
''Upravo zbog toga što imam neku perspektivnu ideju da idem odavde. Jedino me to čini srećnom ii to mi nabija osmijeh. Hvala vam društvo u ime svih nas''.
RSE: Kako se kaže: ''Sono lavoro...''.
''Sono lavoro in hospedale. Io sono inferiere. Ja sam medicinska sestra. Pa, eto, s obzrim da smo samo mjesec dana željni smo da naučimo to''.
''Sam kurs traje pola godine. Negdje u maju bi trebalo da ide ova grupa. Probni rad dva mjeseca. Ako se već dopadnemo i mi njima i oni nama, potpisuje se ugovor na dvije godine i po završetku te dvije godine dobijaš grin kartu, zelenu kartu i papire. Tako smo obaviješteni. Sad, naravno, svi smo ušli nekako sumnjičavi, nije li ovo moguće. Mislim da nije, da nije neki zez ili nešto. Međutim, pola od tih članova na kursu, koji žele da odu, imaju porodice, ali poslje dva, tri mjeseca možeš da prevedeš i porodicu i onda je nekako primamljivo''.
''U bijelopoljskoj pečalbarskoj priči medicinskih sestara upravo je ta o majkama koje ostavljaju porodice najmučnija'', kaže Vanja:
''Krajnja, krajnja varijanta za snalaženje. Ostaviš dijete. Dotle je došlo. Do ivice. Ostavljaš dijete i ideš negdje u materinu''.
Psovka koja se omakla Vanji možda je i blaga kritika društva u kome se dešavaju ovakve stvari, kaže ona, dodajući:
''Grozno je. Moram da kupim cigare na recku. Pod kreditima smo svi i svi smo se ukrštali kao žiranti. Meni je plata, s obzirom da imam dva kredita, koji mi nijesu bili hir nego potreba, da se izvučem iz dugova. Plata mi je trideset, četrdeset eura godinu dana. Ustvari, to je samo da se vrtiš, da nekako životariš i ne umreš od gladi''.
Čelni ljudi bijelopoljaskog zdravstva ne žele davati komentari teme broj jedan kod svog srednjeg osoblja. Medicinska sestra Vanja Vojnović smatra da je mišljenje većine njenih koleginica slično:
''Ali svi bi otišli. Ostavili sve i ''palili''. Svima je, naravno, došlo doovde. Jednostavno, ja idem sigurno. Ništa me ne može zaustaviti. Znam da mi tamo sigurno gore biti neće''.
A u Italiji obećana plata za medicinske sestre za hiljadudvjesto eura mjesečno, pa još i stan i hrana i čudnovati putevi gospodnji svakako bolji, nego bijelopoljski. A još valjda svaki vodi u Rim. Više nego dovoljno prednosti, sigurna je Vanja:
''Ne mogu najosnovnije sebi da priuštim. Tako da baš baca u depresiju. Svi su sličnog raspoloženja i, to jest, neraspoloženja. Nemamo za kafu. Da ne pominjem za hljeb''.
RSE: Primijećujem, ti nijesi tužna.
''Upravo zbog toga što imam neku perspektivnu ideju da idem odavde. Jedino me to čini srećnom ii to mi nabija osmijeh. Hvala vam društvo u ime svih nas''.
RSE: Kako se kaže: ''Sono lavoro...''.
''Sono lavoro in hospedale. Io sono inferiere. Ja sam medicinska sestra. Pa, eto, s obzrim da smo samo mjesec dana željni smo da naučimo to''.
