Dostupni linkovi

logo-print

Mi i oni


PORTRET GOŠĆE: Rado bih portret naše gošće slikala rečima natenane, u nekom sporom vozu što puhće uz bosanske vrleti. One iz izvidjačkog detinjstva Goranke Oljače, rodjene Mirić, 1950. godine u mirnom intermecu zemlje koju će, kada se raspadne, jedni s besom a drugi sa setom nazivati Titova Jugoslavija. Gde je u Sarajevu i počela jedna ambiciozna novinarska karijera, prekinuta pa nastavljena i krunisana nedavno u češkoj banji Podebradi nagradom na medjunarodnom festivalu “Pri Bohemia Radio”. Nacionalnom, u konkurenciji čeških novinara. I to, moliću, na jeziku o kome koliko pre deceniju Goranka nije ni sanjala da će ikada progovoriti.

“Wa lajlin kamudža-l-bahri…”
- O čemu to pričate? Šta ste u stvari rekli?
- Bila je noć, duboka noć…

Nagradjena emisija je iz serije o strancima u Češkoj. Na talasima 6. kanala češkog radija Goranka je radi od 2002. godine a već petu godinu se u eteru drži i njena “Mi i oni”, prva stalna sedmična emisija o strancima, u praškom radiju Regina gde je inače Goranka zaposlena i kao producent.

“Tamo se dijeli na život prije rata i život poslije rata. Moj život je isto podijeljen kao nožem na dva dijela” - Goran Bregović

Pre te ratne crte koju pominje Bregović a koja preseca mnogi CV sa ex-yugo prostora u biografiji naše gošće stoji: Fakultet političkih nauka. Odsek politikologije. Kao studentkinja volontira na Prvom programu Radio Sarajeva, gde sa diplomom 1973. dobija posao novinara. Draga joj je emisija „Mivion“, preteča uživo vodjenih kulturno-zabavnih radio emisija u Sarajevu. Da ispolji taj svoj istančani osećaj za radio-novinarstvo, koji nepogrešivo prepoznaju i festivalski žiriji, imaće kasnije prilika sijaset. Od 1977. 13 godina na sarajevskoj je „Dvestadvojci“, poslednje četiri godine kao direktorka. Vuče je ipak mikrofon i vraća se 1990. na Prvi program sa ciklusom „Modre rijeke“ o jarkim ličnostima bosansko-hercegovačkog kulturno-istorijskog nasledja i sa neobičnom emisijom „Bezimena“ za seniore.

Pa rez, kao kada se u sred priloga pokida traka.

Pola godine rata, konvoj put Češke za majke sa decom iz ratnog Sarajeva u kome Goranka i ćerka Ognjenka još ne slute da to nije privremeno, da upravo postaju izbeglice. Kratko prihvatni centar u rudarskoj, severnoj Češkoj. A dalje? Dalje je priča o nemirenju sa sudbinom da bi trebalo da se odrekne svoje životne ljubavi, radija, pošto se obrela u stranoj zemlji. Od prvih nespretnih koraka u češkom jeziku u fabričkom listu „Hemopetrola“ u Litvinovu pa preko Praga…

Ali uostalom… o tome su večeras Noćni razgovori

RSE: Nagrada koju si dobila nije za neke specijalne emisije, nego je to nagrada na češkom jeziku gde konkurišu svi češki novinari iz svih radio stanica. Pobedila si ti iako si stranac.

OLJAČA: Da. Pri Bohemia je stari festival i za njega sam znala još dok sa živjela u Sarajevu. Svake godine se određuju neke tematske kategorije. Ove godine nacionalna konkurencija se odvijala i u području multi-kulturnog života, što je bila posebna tema, a svi, iz svih radio stanica, su mogli da konkurišu. Priča o alžirskom profesoru je ocjenjena kao najbolja i dobitnik sam češke Narodne nagrade.

RSE: Čestitke, jer to je zaista visoko priznanje, pogotovo u ovim specijalnim okolnostima. Ti vodiš dve emisije na češkom radiju.

OLJAČA: Po jednu emisiju u dva češka radija. Jedan je Radio Regina. Slušaoci, ukoliko ih ima u Sarajevu, će se sjetiti da sam nekada radila u Sarajevu 202, što je gradski program. Regina je praška 202. Već pet godina se emituje emisija pod nazivom Mi i Oni. Mi – Česi, a Oni - stranci. To je o odnosu između stranaca i domaćina. Druga emisija je emisija češkog Radija 6, što je nasljednica češke Slobodne Evrope. Tamo sam počela da radim uživo jednu veliku emisiju koja se zove Zavisi od vas. Emisija je tematski okrenuta građanskom društvu i građanskim inicijativama. Bavi se ljudskim pravima, strancima, multikulturnim životom, a prije svega migracijom. U tematskoj pozadini je misao da bi smo trebali da predstavimo nevladine organizacije koje se tim bave, ali i strance i izbjeglice koji su se obreli u Češkoj Republici. Na početku se emitovala uživo dva sata. Bila je to izuzetno komplikovana i stresna situacija sa gomilom gostiju u studiju, telefonskim razgovorima i slično. Jedno zaista teško vatreno krštenje.

RSE: Sledi isečak iz nagrađene emisije o Alžircu:

''Ne odbijaj reći, jednom, makar, jednom, DA životu. Samo jedna riječ može pokrenuti zvjezdanu kataklizmu. Samo jedna riječ može učiniti da u pustinji izniknu bademi.''

''Muzika je za mene majkom mišljenja. Zahvaljujući njoj čovjek može razgovarati sa ljudima a da pri tom ne misli na horore.''

OLJAČA: Govorio je profesor iz Alžira. Zove se Rašid Rahma. Davno nekada je studirao hemiju u Pragu. Kada je završio fakultet vratio se u svoju domovinu i poveo svoju češku suprugu. U međuvremenu su dobili dvoje djece. On je u Alžiru osnovao visoku školu - Institut za naftu. Bio je u grupi entuzijasta koji su htjeli da doprinesu razvoju svoje zemlje, u grupi mladih naučnika koji su krenuli, kao svi entuzijasti, iz baraka. Na tom mjestu, umjesto baraka, sada su ogromne zgrade, veliki fakultet, mnogo studenata, ali tih profesora osnivača nema. Većina njih je morala da napusti svoju domovinu. Riječ je o islamskom fundamentalizmu, o islamskom terorizmu koji je bio uzrok zbog čega je profesor Rašid Rahma morao prvo da vrati nazad svoju češku suprugu, jer je bila metom tih terorista kao strankinja. Potom je morao da vrati i dječicu, jer su takođe bili stranci kao djeca iz miješanog braka. Na kraju je i on morao da se vrati nazad u Prag.

Rašid, ne samo što je naučnik, profesor hemije, on ima veliku ljubav, a to je muzika. On je još u Alžiru svirao za svoju dušu. Kada se vratio, u početku je radio kao turistički vodič. Bio je slab turistički vodič jer nije mnogo toga znao o istoriji Praga. Radeći niz različitih fizičkih poslova, završio je kao profesor hemije. Nastavio je i da svira i da pjeva. On svira i pjeva u jednoj multikulturnoj grupi u kojoj su, pored Alžiraca, i Pražani. Sviraju muziku koja je neobična kombinacija alžirske, arapske i španske muzike, a sve to umotano u jedan sjajni džez aranžman, ili u aranžman koji ima i džez varijacije.

Meni se to učinilo mnogo zanimljivim. Slučajno sam naišla na tog čovjeka jer sam otišla na predstavu Pozorišta na splavu. Davala se predstava Ruža i Kopriva. To je predstava koju je Rašid Rahma pripremio sa svojim drugarima Česima, Francuzima, Alžircima i Amerikancima. Tako je i nastala ta emisija koja je trebala da bude portret tog čovjeka, da ispriča priču o njegovom životu nekada i sada. U njoj se prepliću i vrlo ozbiljne teme kao što je politika, islamski terorizam, vjera. Tu je i ljubav, a prije svega potreba da se svijetu putem muzike kažu neke velike istine.

''Ne sviramo tipičnu arapsku muziku. Ona je pomalo sjeverno afrička i andaluzijska. Došla je iz Španije, a mi smo je sačuvali. Bojali smo se da je ne izgubimo. Svaka generacija je njegovala. Zahvaljujući tome danas postoji u Španiji, Maroku, Alžiru, Tunisu, pomalo i u Francuskoj. Danas postoji i u Pragu.''

RSE: Znači, baviš se strancima u Češkoj. Sada si u situaciji da budeš s druge strane mikrofona. Sudeći po tvojoj biografiji u Češkoj, posebno po onome što se događalo u poslednje vreme, strancima nije tako loše u Češkoj.

OLJAČA: Strancem čovjek može biti bilo gdje na svijetu, i u svojoj domovini, i u svom rodnom mjestu. Biti stranac sada, u godini 2004., u Pragu, je lijepo. Naročito ako iza sebe imate neka priznanja u profesiji kojom se bavite. Prag je čudesan grad, čudesno lijep grad, magičan grad. Lijepo je živjeti u tom gradu. To što impresionira nas koji potičemo iz zemlje koja je uvijek muku mučila sa nepismenošću, mislim da je činjenica da ovdje univerzitet postoji preko 600 godina. U Pragu ima preko 100 pozorišta i ne znam koliko kina. Na svakom uglu neka izložba. Naša djeca uspijevaju u tom gradu, sjajno govore češki. Uspjela su, uprkos svemu, da završe neke fakultete, da se uključe u život. Stranci imaju mogućnost da studiraju i da rade. Stranac – to je širok pojam. To je jedna vrlo raznobojna komuna u cijeloj Češkoj Republici.

RSE: Koliko ima stranaca u Češkoj?

OLJAČA: Po podacima iz 2003. godine, stranaca ima 240 hiljada. Od toga, oko 80 hiljada stranaca ima trajni boravak. To je najbolji položaj koji stranac može da ima u Češkoj. U okviru tih 80 hiljada stranaca sa trajnim boravkom, 50 hiljada njih potiče iz zemalja trećeg svijeta. Onih 30 hiljada dolazi iz zemalja Evropske unije. Položaji ljudi koji potiču iz različitih zemalja su zaista različiti.

RSE: Da li strance u Prag ili u Češku Republiku pretežno dovodi biznis?

OLJAČA: Teško je to reći. Migracijski valovi su vrlo izraženi. S jedne strane motiv može da bude biznis. Ne znam koliko ljudi dolazi ovdje zbog biznisa. Znam da dosta ljudi dolazi za poslom, a to je ipak malo drugačije obilježje. To je val iz istočnih zemalja. Da bi ovdje dobili posao, traže azil, govore da su izbjeglice. Veoma često su to potresne priče. Rat nije razlog da neko dobije azil. Azil mora biti obrazložen političkim razlozima, ili vjerskim, ili razlogom opasnosti po život iz nekog političkog razloga. Humanitarna katastrofa takođe nije razlog da neko dobije azil. Činjenica je da ovdje dolaze ljudi iz humanitarnih razloga, jer tamo odakle dolaze nemaju šta da jedu, ugroženi su, takva egzistencija nema nikakvu perspektivu. Ono naše - trbuhom za kruhom - ovdje se veoma često vidi. Češka je sada neka vrsta brane pred velikom Evropom. Zakoni koji rješavaju pitanje boravka stranaca, a dva su takva zakona, su sada strožiji nego što su bili. Dolazi do različitih problema. Na sve to gledam kao na ljudske sudbine. Mene to više zanima. To me zanimalo i u ratu. Dok je svakoga zanimao razvoj borbi i ratne operacije, ja sam razmišljala o tome kako ti ljudi, kako te majke, kako ta djeca, šta to znači za jednu porodicu, za jedan jednostavan, jedini život koji svako od nas ima.

RSE: Da li možeš da nam predstaviš neke od svojih gostiju?

OLJAČA: Rado bih počela sa damom koja je rođena u južnoj Francuskoj, studirala je u Nici, u Parizu, a kada je došla u Prag i ovdje je studirala. Ona je veoma lijepa, sićušna ženica, šarmantna. Govori francuski i češki. Imam manji kompleks kada čujem da još neko ima akcent. Ono što je važno je to da je glumica i da je osnivač Pozorišta na splavu koje je multikulturno pozorište. U komuni stranaca predstavlja onu grupu ljudi koji su došli ovdje iz privatnih razloga, kao što je na primjer, ljubav. Ljubav je razlog Frederik Smetanove. Istovremeno, oni su donijeli i svoju kulturu koju šire, tragaju za češkom kulturom, čine neobične kulturne spojeve i predstavljaju jednu novu kulturnu vrijednost. Prvo se pojavila u emisiji češkog Radija Regina na kojem se emituje moja emisija Mi i Oni.

''Za poetski početak današnje emisije može današnji gost. Njim je Frederik Smetanova, glumica i osnivač Pozorišta na splavu.''

Dio poetične atmosfere je bio u njenom stanu. Ona stanuje u starom dijelu Praga i veoma joj se sviđa baš ta činjenica. Posebno voli Masarikovu željezničku stanicu. Na pitanje zašto je voli, ona odgovara da se na toj stanici zadržala atmosfera starih vremena koja je podsjećaju na Prvu Republiku. Ta atmosfera evocira i neke druge, nevesele, uspomene. Sa te željezničke stanice kretali su vozovi do koncentracionog logora Terezin. Ipak, njoj se ta stanica dopada, te male radnjice, ljudi koji se tamo vrzmaju. Ona se uvijek pita - šta ti ljudi tamo rade. Da li čekaju voz, ili ne čekaju ništa i nikoga već tek tako sjede, ili možda ipak čekaju nekoga. Sviđa joj se što u tim vozovima beskućnici mogu da spavaju noću i u njima dočekuju jutro.

''Ime Van vuče porijeklo iz Kine.''

On je Ted Vang. Došao je u Češku iz Amerike. On je jednostavan Amerikanac vrlo komplikovanog porijekla. Njegov otac je Koreanac. Ted se rodio u Americi, otkud potiče i njegova majka čije porijeklo je japansko. Mama njegove mame, Tedova prabaka, potiče iz Plznja, grada u Češkoj. U njenoj krvi ima i austrijskih vjetrova. Izgleda da je baka Kandlova bila malo i Austrijanka, ali nisu u to baš sigurni. U široj porodici ima jednog zeta koji je napola Indijac, napola Nijemac. Drugi zet je napola Poljak, napola Englez. Snaha se rodila u Južnoj Africi, ali je bjelkinja.

''Ko je za vas stranac?''

''Za mene je stranac onaj koji ne prihvata raznolikost. Mislim da su oni siromašniji za mnogo krasnih stvari. Prag obožavam i ljepši grad ne znam.''

Za njega odrediti strano tijelo nije lako.

''Udarao me je, ali uglavnom je samo psovao.''

''Šta ste s tim uradili?''

To je tužni dio priče. Ted priča o tome kako je dva ili tri puta natrčao na skin-hede u Pragu. Svaki put je to bilo u metrou. Metro je obično pozornica za tu vrstu gužvi i nemilih događanja. Oni su ga tukli nogama. Trajalo je to neku minuti ili dvije. Uglavnom se to završavalo psovkama. S obzirom da su ga tukli nogama pitala sam ga kako je reagovao, da li je išao policiji da to prijavi. Kaže da to nije uradio jer to smatra incidentom koji nema takvu snagu i nije mu se desilo ništa zbog čega bi završio u bolnici. Kada sam ga pitala kako su reagovali ljudi koji su bili u tom metrou, odgovorio je da su se pravili da ništa ne vide i da ništa ne čuju. On misli da je i to izuzetak i kada bi ljudi vidjeli da se nešto zaista važno dešava da bi sigurno reagovali.

RSE: To je jedna od interpretacija atmosfere u Pragu.

OLJAČA: Sljedeći junak dolazi sa Kube. Ovdje je davno završio Tehnološki fakultet i on je inženjer gume, kože i tako nekih strašno važnih stvari. Prevodilac je i nikada u životu nije radio kao inženjer. On je u tadašnjoj Čehoslovačkoj naučio da stepuje i naučio je da pleše kubanske plesove. Otkrio je da zna da pjeva i svo vrijeme je posvetio tome. Ima svoju muzičku grupu i nastupaju po nekim pozornicama i restoranima. Vrlo je zanimljiv i simpatičan. Moji razgovori počinju dosta često muzičkim makazama jer pravim najavu sadržaja emisije tako što ispreplećem neke rečenice, koje se meni čine karakteristične, sa muzičkim efektima.

''Prema vama se ponašaju i sa vama razgovaraju na osnovu toga odakle ste i koliko para imate.''

''Što duže sam ovdje, bolje razumijem češki mentalitet.''

''Prag je kosmopolitski grad.''

''Češke djevojke su prelijepe, ali južni tipovi su graciozniji.''

To je Horhe Konsepsion.

RSE: Kada dođete u Prag možda ćete imati priliku da čujete original kubansku muziku u jednom od praških restorana ili klubova.

OLJAČA: Sljedeći gost je profesor Dejvid Holtun. Kanađanin. On je u Pragu profesor Husitskog teološkog fakulteta Karlovog univerziteta. Glavni predmet mu je liturgija. On predaje u Parizu i Londonu. Obišao je skoro cijeli svijet. Politolog je i veoma je cijenjen. Plijeni skromnošću i iskrenošću. On je imao jedan od najzanimljivijih motiva dolaska u Prag. Njega je u prvim posjetama Pragu fascinirala Narodna biblioteka Klementinum. Tvrdi da nije dovoljno ni sto života da bi se sve to što čovjeka zanima pročitalo, a on ima samo jedan jedini. Nakon veoma uspješne svjetske karijere došao je u Prag da ostane u njemu do kraja života. U jednoj maloj crkvi drži mise kada stigne. Kombinuje tu svoju profesuru sa konkretnim životnim problemima, radostima i brigama običnog čovjeka. Mene je impresionirala njegova skromnost. On bez ikakvog prenemaganja prihvata da govori o sebi kao o Davidu. Svi mu govore Davide, a ne Dejvide. To je za njega normalno. Za njega je normalno da je Pražan. Govori - Mi Pražani, Mi Česi. On je stao u red za češko državljanstvo. To je mnogo simpatično. Zaljubljenik je praške i češke kulture. Istovremeno je svjestan da u Češkoj Republici i nema toliko mnogo vjernika. On govori o vremenu svojih prvih posjeta, a to je bilo za vrijeme totalitarnog režima, 1970. godine.

''U to vrijeme je Prag bio veoma tužan. Bilo je to tužno vrijeme. U njemu nije bilo djece. Bilo je ljeto i djeca su bila na raspustu. I turista je bilo malo. Posjećivao sam Klementinum, a preko vikenda sam sa suprugom i kćerkom obilazio grad. Bili smo iznenađeni jer je sve bilo zatvoreno. Glavni narodni sport je bila šetnja Vaclavskim trgom i kupovanje sladoleda. Kada pojedu prvi sladoled i kornet, nakon dvadeset metara, kupe drugi. Bilo je to vrijeme izgradnje praškog metroa i svugdje je bilo puno prašine. Mislim da je to bilo vrijeme kada je cijela Čehoslovačka bila u narodnoj depresiji.''

U tom razgovoru smo govorili i o izgledu gradova. Kaže da kada su kuće sive onda ljudi i ne gledaju te kuće. A kada su, kao sada u Pragu, svježe okrečene, kada blistaju fasade, onda ih čovjek gleda i ima utisak da je u drugom gradu. I sada ima utisak da je u nekom drugom Pragu, a ne u onom istom Pragu iz doba normalizacije.

RSE: Ko je tvoj poslednji gost?

OLJAČA: To je inženjer Hans Vsegiva iz Ugande. Karitas je pripremio jedno veče humanitarnu akciju povodom izgradnje češke bolnice u Ugandi. Nekadašnji brnjanski student građevinarstva se uključio u tu akciju. Imao je zadatak da približi folklor, tradiciju i običaje ugandskog naroda. Moram da kažem veoma ponosno da sam to sve sama snimila. Sve sam snimala na licu mjesta, a poslije sam u montaži terenski snimak kombinovala sa muzikom koja nije izvorno ugandska.

RSE: Šta predstavlja to ''ai'' koje se čuje dosta često?

OLJAČA: ''Ai'' je neki zvuk, ili neki napjev, koji tokom plesa u Ugandi neka žena proizvodi. Dok igra izgovara ''ai''. Smatra se da je uspješna zabava i ples ukoliko se nađe druga žena koja to ''ai'' otpjeva što nježnije i što duže. To je neko takmičenje u ''aiisanju''.

RSE: U Pragu postoje mnoga mesta sa takvim događanjima. Moj je utisak da se Česi vrlo organizovano bore protiv ksenofobije i protiv rasizma koji su detektovani u Češkoj. Jedan od načina su multikulturna mesta u kojima ima puno takvih događanja širom Češke. Najnoviji film Horem padem upravo je okrenut tome. To je sjajan film koji će, kažu, konkurisati za Oskara. Da li uspevaju Česi da se izbore sa tim?

OLJAČA: Ksenofobija je izrazita. Za rasizam to ne bih tvrdila. Mislim da oni po svojoj prirodi i mentalitetu nisu agresivni ljudi u velikoj mjeri. Tim ne poričem postojanje neonacističkih i neofašističkih organizacija, ali mislim da nisu dominantne. Česi pokušavaju da se bore s tim, nekada uspješno, nekada manje uspješno. Možemo reći da se takvi slučajevi nalaze na sudu. Druga je stvar u kojoj mjeri se to kažnjava. Treća je stvar da li je potrebno da se mijenjaju zakoni.

RSE: Da li postoji jedna ozbiljna društvena i politička akcija u Češkoj uperena ka smanjenju ksenofobije?

OLJAČA: Mislim da postoji. Mislim da se stvara klima koja će da se bori protiv ksenofobnog raspoloženja. Ti ljudi nisu u istoriji imali mogućnost da žive sa strancima. Česi su uspjeli da ljude koji nisu bili Česi (Nijemce, Rome i Jevreje) odstrane tokom istorije. Poslije Drugog svjetskog rata su došli stranci na tenkovima. Nisu se sretali sa strancima koji su došli ovdje da žive normalno. Nije čudan taj strah od nepoznatog, od stranaca koji su se odjednom pojavili u Češkoj. Čeh ne zna s kakvim namjerama oni dolaze. Mislim da pokušavaju, prije svega, o tome da govore. To je prva stepenica. Oni ne sakrivaju problem pod tepih da se ne vidi jer će kad-tad taj problem isplivati.

RSE: Kod nas su neke druge priče, ali čini mi se da je to češko iskustvo zanimljivo. Ko nosi društvenu akciju borbe protiv ksenofobije i rasizma?

OLJAČA: Nosioci su nevladine organizacije ali bez stvaranja neke političke klime i zvaničnog političkog okruženja to ne bi bilo moguće. To je veoma podržavao Havel. Ovdje postoji niz nevladinih organizacija građanskog profila koji razvija multikulturnost, koji pokreću hiljade različitih akcija.

RSE: To znači da nevladine organizacije imaju dosta pristupa medijima. Pitanje je odakle im prostor za takav uticaj.

OLJAČA: Ja sam malo kritičnija prema toj medijalnoj slici stranaca. Mislim da nije objektivna i da veoma često može da bude uzrok stvaranja ksenofobije. Ako u novinama stalno imate naslove ''Ukrajinac ukrao'', ''Bjelorus ubio'' šta očekujete od tog čitaoca. Naravno da će da misli da su Ukrajinci ovdje došli da kradu, da rade na crno. Ukrajinac je simbol stranca kojeg Česi ovdje ne žele, jer misle da je došao iz nepoštenih namjera. Oni osjećaju konkurenciju jer će Ukrajinac raditi za male pare.

RSE: Žestoke su kritike na račun medija.

OLJAČA: Pripadam medijima, ali se trudim da dam balansiranu sliku ljudi koji su došli, ali i balansiranu sliku prijema tog stranca. Nevladine organizacije i građanski forumi su ti koji drže prim u toj igri koja nije ples jedne noći. To je stvar koja će potrajati. Taj odnos se ne može promijeniti preko noći, to nepovjerenje, a konačno i jedan realni strah da će neko u vrijeme kada raste nezaposlenost preuzeti posao. Naravno da će čovjek koji nema neke velike preferencije osjećati nesigurnost i vidjeti u tom strancu uzrok svih svojih neuspjeha. Neće se okrenuti pošteno i reći: Ne znam jezik, nemam visoku školu, ne znam računare. Reći će: Stranac mi je oduzeo posao. Mislim da to nije češki izum i da je to prisutno svugdje, to je atmosfera koju vidimo u Evropi. Evropa se brani pred navalom stranaca, a istovremeno očekuje da joj digne natalitet.

RSE: Ima li nostalgije?

OLJAČA: Ima, kako da ne.

RSE: Kada si poslednji put bila u Sarajevu?

OLJAČA: U avgustu.

RSE: Kada si otišla iz Sarajeva?

OLJAČA: Ne mislim da sam otišla. Ja sam još uvijek u Sarajevu kao i u Pragu.

RSE: Da li je sada tvoja stalna adresa Prag?

OLJAČA: Ne. Imam dvije adrese, sarajevsku i prašku. Ovdje radim, imam posao, imam jednogodišnje ugovore što nije nešto značajno i veliko, ali u Sarajevu nemam ni jednogodišnji ugovor.

RSE: U Češku si došla krajem 1992. godine sa jednom grupom žena sa decom, ne znajući da ćete ostati u Češkoj tako dugo.

OLJAČA: Bile smo gošće čehoslovačkog Crvenog krsta na 35 dana. To je bila zima 1992. na 1993. Sticajem ratnih okolnosti smo se pretvorili u izbjeglice. To je bio šok. Šok je doći i pasti kao s višnje u neki prostor gdje ne znate gdje je sjever a gdje jug. Taj prostor je bio na sjeverozapadu Češke, industrijska zona.

RSE: To nije bio izbjeglički centar.

OLJAČA: Ne.

RSE: Postojali su izbjeglički centri u Češkoj.

OLJAČA: Da, nekoliko njih je postojalo. Mi smo bili izvan toga, pod okriljem jedne ogromne hemijske firme iz Litvinova i Mosta. To je industrijski kraj sa velikim problemima.

RSE: Gde ste bili smešteni?

OLJAČA: Bili smo u barakama. To su improvizacije od zgrada u kojima su nekada bili smješteni jugoslovenski i kubanski radnici za onih starih vremena, koji su dolazili u tu tvornicu koja je zapošljavala 10 hiljada duša.

RSE: Kada se pokazalo da će se gostovanje pretvoriti u izbeglištvo šta se događalo?

OLJAČA: Naši domaćini se nas nisu odrekli. Nisu nas poslali u izbjeglički centar. Rekli su da će se i dalje brinuti o nama. Shvatile smo da onaj koji sije jad, žanje bijedu. Kada si već u tome moraš da radiš, inače ćeš da poludiš od straha za sve te koje si ostavio u Sarajevu. Sa proživljenim ratom u kostima smo imali osjećanje bombardovanja i svih strahota. Ništa na tom svijetu nije moglo da me smiri i da mi taj strah odagna iz glave. Imao si mogućnost, ili da poludiš, ili da mobilizuješ snage i da se okreneš svijetu u kojem si se našao. Svi smo počeli da radimo kao čistačice ili neki fizički posao. Niko od nas nije znao jezik.

RSE: Bili ste najkvalifikovanije čistačice u Češkoj.

OLJAČA: Oni su nama obezbijedili smještaj, donosili su nam hranu. Došlo je prvo proljeće a mi smo bili u čizmama, djeca nisu imala teniske, nisu imala šta da obuku. Morali smo na neki način da zaradimo za to. Niko od nas nije imao pare. Mi smo došli na 35 dana, a ostali toliko dugo. To je jedno iskustvo koje se ne da platiti. I tim čovjek mora da prođe. To iskustvo se naslonilo na ratno iskustvo. Nije to baš bio jednostavan period. Jedan češki glumac je rekao: ''Kad si već ovdje, gledaj da budeš. Uradi nešto od sebe''.

RSE: Tvoja priča je počela poslom čistačice a završila na češkom radiju prvom nagradom u narodnoj konkurenciji. Nastavila si da radiš svoj posao iz Sarajeva na jednom drugom jeziku. Dosta je odvažno biti novinar u stranoj zemlji na stranom jeziku.

OLJAČA: Ja sam veliki zaljubljenik radija. To je zaista moja životna ljubav i ljubav koja mi je najduže izdržala. Možda je raditi na stranom jeziku, specijalno na radiju, drskost. To osjećam, s obzirom da sam profesionalac i imam dvadeset godina sarajevskog iskustva u radio-novinarstvu. Ali to je moja ljubav i nisam imala drugog izbora.

RSE: Kako je tebi kao strancu u Češkoj?

OLJAČA: Sada mi je dobro. Mislim da je to izbjegličko iskustvo, iskustvo jednog stranca, zaista iskustvo o kojem nisam sanjala. To je nešto o čemu ništa nisam znala. Ono u mom životu predstavlja jedno posebno poglavlje romana.
XS
SM
MD
LG