Dostupni linkovi

logo-print

Zemlja iks-ipsilona


Tokom Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, koja je ovih dana održana u Sarajevu, ponovo je upozoreno kako bosanskohercegovačke vlasti, ali ni međunarodna zajednica, ne čine dovoljno kako bi bio ostvaren povratak izbjeglih, a posebno Hrvata. Također nema dovoljno inicijativa da se osigura ostanak onih koji su se uspjeli vratiti. Prenosimo riječi biskupa banjalučkog, Franje Komarice:

„Po meni nedostaje kod najodgovornijih predstavnika, kako lokalne vlasti, tako i međunarodne zajednice, politička volja za provođenje u djelo onoga što su zaključili – koliko već ima nekih konkretnih pravnih zaključaka da se svima omogući ne samo pravo na njihovu imovinu koja im je bila oduzeta – i dakako nedostaje materijalna pomoć. Nedostaje skrb lokalne vlasti i međunarodnih predstavnika, koji su također involvirani u našu tragediju, da se stvori potreban milje, pogodan potrebiti milje, da se ljudi koji se žele vratiti mogu vratiti i ostati da žive u svom rodnom kraju. Toliki prognanici, od Hrvatske, Osla i Štokholma do Kanade, Južne Amerike i Afrike, su mi rekli – mi smo bijelo roblje, nitko od naših političara se nije zanimao za našu situaciju ovdje, nitko niti od predstavnika međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini nije došao k nama i pitao nas što je s nama, kako smo se mi ovdje snašli, odnosno želimo li se vratiti nazad ili ne. Evo to je ono bolno pitanje koje mi ne možemo ne postaviti u ime obespravljenog čovjeka, i katolika i nekatolika, jer smo to dužni i u ime evanđelja koje propovijedamo i u ime Boga u kojeg vjerujemo i kojega ispovijedamo, koji je stvorio svakog čovjeka i dao čovjeku određena prava koja drugi čovjek nema pravo dovesti u pitanje, kao što su prava na ime i prezime, kao što su prava na domovinu, na dom, na vlastiti identitet i sva ostala ljudska prava i slobode, koja su sada i u međunarodnim dokumentima, a koja zapravo svoje uporište imaju i u božjoj istini o čovjeku kako je mi ispovijedamo. Ja uporno očekujem da se vlasti, ne samo Republike Srpske, nego i druge, oglase s riječima – mi se ispričavamo svim našim sugrađanima, svim našim Banjalučanima, svim našim Dervenćanima, svim našim Drvarčanima, svim našim Mostarcima, svim našim Sarajlijama, Tuzlacima, Zeničanima, koji su u nezgodna vremena prošlih godina morali napustiti svoje kuće, odnosno doslovce su istjerani. Mnogi su, na žalost, ubijeni zato što nisu htjeli otići iz svoje kuće.

Kao što je i moja majka htjela ostati, a svaka žena koja je istjerana iz svoje kuće je moja majka, svaki čovjek koji je istjeran iz svoje kuće je moj otac i moj brat, bez obzira koje vjeroispovijesti bio. Nikad neću tražiti nešto za katolika, a da neću to isto tako tražiti za nekatolika, i za vjernika i za nevjernika, za svakog čovjeka. Ali kad uočavamo, na to upozoravaju i predstavnici međunarodne zajednice, da se tako malo katolika vratilo u entitet Republika Srpska, onda ne možemo ne pitati i predstavnike hrvatskog naroda i predstavnike srpskog naroda i predstavnike bošnjačkog naroda, dakle sva tri konstitutivna naroda, u svim našim državnim odnosno entitetskim upravama odnosno vladama, kao i one koji su iznad njih u ovoj zemlji, to jest predstavnici međunarodne zajednice, zašto se tako postupa prema tim ljudima i unaprijed se proglašava da se oni ne žele vratiti nazad? Koliko je Vlada Republike Srpske napravila kuća za protjerane Hrvate i katolike koji su se željeli vratiti? Neka pokažu svoje cifre, a banjalučki Karitas odnosno Karitas Vrhbosanske nadbiskupije će pokazati svoje. Mi molimo Vladu Republike Srpske – napravite cestu, napravite put, dovedite struju, dovedite vodu, godinama tražimo da se to ostvari ljudima koji su se vratili, ali toga nema. I onda se perfidno kaže – evo imaju kuće, napravljene su kuće. Kao da su oni napravili te kuće?

I zato ja ne mogu ne pitati političara – zašto kažnjavaš svog susjeda, svog komšiju, zašto si ga istjerao i zašto svim silama nastojiš da se on ne vrati nazad, zašto si mu oduzeo pravo na ličnu kartu, na osobnu iskaznicu. Bez obzira kako se zove, on je taj. Ali nije više taj iz Banje Luke, nije više taj iz Sarajeva, nije više taj iz Zenice, nije više taj iz Mostara, iz Livna… On je iks-ipsilon. Ne možemo to ne prokazivati. To je naš zadatak i mi ćemo uporno to prokazivati.“

* * * * *

Regionalni odbor Saveza izbjeglih i raseljenih Banjaluka pokrenuo je inicijativu za izjednačavanje entitetskih zakona o otkupu stanova. Kako je izjavio Ratko Dubajić u ime ovog Saveza, federalni zakon nije dao jednako pravo svima o otkupu nacionalizovanih stanova, za razliku od Republike Srpske, gdje su stanovi iz ove kategorije već otkupljeni. On je također upozorio da je u lokalnim zajednicama prisutna diskriminacija izbjeglica, raseljenih lica i povratnika, kako u pogledu zapošljavanja i vraćanja imovine, tako i u ostvarivanju prava na penziono i zdravstveno osiguranje.

* * * * *

O obnovi i povratku u Kanton Sarajevo govori Mustafa Ćorić, pomoćnik ministra za izbjegla i raseljena lica kantonalne Vlade:

RSE: Vlada sarajevskog kantona u obnovi stambenog fonda tokom prošle godine je kao prioritet odredila interno raseljena lica i to ona koja ostvaruju pravo na alternativni smještaj. Koliko uspjeha je bilo u realizaciji tog plana, odnosno šta je urađeno?

ĆORIĆ: U ovoj godini, putem Koordinacionog odbora Vlade Kantona Sarajevo, 139 korisnika alternativnog smještaja je dobilo donacije i u obnova njihovih stambenih jedinica je u završnoj fazi. Prethodne godine, znači 2003. godine, u toj grupi je bilo oko 350 korisnika alternativnog smještaja, tako da je 2005. godina preostalo da se obezbijede stambeni uslovi za 130 porodica i ovo Ministarstvo planira u projekciji budžeta za 2005. godinu da riješi problem interno raseljenih lica iz alternativnog smještaja. Sljedeća ciljna grupa su ostala interno raseljena lica u Kantonu Sarajevo kojih je, prema sadašnjim statistikama, oko pet i po hiljada. U prvom kvartalu 2003. godine Ministarstvo će u saradnji sa opštinama izvršiti preispitivanje tog statusa. Istovremeno, za sve te porodice uradiće se konkretan uvid u stanje stambene imovine na prijeratnoj adresi, sa specifikacijama, odnosno utvrdiće se sredstva koja su potrebna da bi u periodu od 2005. do 2006. godine bila stambeno obezbijeđena sva interno raseljena lica.

RSE: Ministarstvo, paralelno s ovim, ima i druge projekte.

ĆORIĆ: Ministarstvo sufinansira projekte Evropske komisije KARS 2003, koji se realizuju u opštinama Stari Grad, Centar, Novo Sarajevo, Novi Grad i Ilidža; očekuje se da će u jednom od projekata biti obuhvaćena i opština Vogošća. Ovim projektima, pored domicilnih stanovnika u statusu raseljenih lica, biće obuhvaćeni i oni stanovnici Sarajeva koji se nalaze na ostalim prostorima Bosne i Hercegovine. Riječ je o projektu integralnog povratka koji, pored obnove stambene jedinice, podrazumijeva i sanaciju potrebne infrastrukture, ukoliko ima tih zahtjeva. I posebno što je kvalitet, to je pitanje ekonomske održivosti tog povratka. Nadalje, Ministarstvo je u tekućoj godini, zajedno sa federalnim Ministarstvom, pristupilo jednom zajedničkom projektu, a to je dodjela 240 malih i velikih donacija. Donator u građevinskom materijalu je federalno Ministarstvo, a mi participiramo sa sredstvima za ugradnju tog materijala i taj projekat se realizuje. Strateški cilj i Vlade Kantona Sarajevo ili ovog resornog Ministarstva bilo je stambeno zbrinjavanje interno raseljenih lica i podrška povratku, posebno u kategoriji lica koja koriste neki od vidova alternativnog smještaja i podrška povratku ove populacije, čiji su stambeni projekti na prostorima Republike Srpske.

RSE: Možete li izdvojiti nešto od onog što je učinjeno za održivi povratak?

ĆORIĆ: Za podršku održivosti povratka Ministarstvo je, zajedno sa UNHCR-om – prije mjesec dana je taj projekat završen – finansiralo obnovu jedne stare vodenice. Vrijednost tog projekta je bila oko trideset hiljada konvertibilnih maraka. Pomoglo je i participiralo sa sredstvima od petnaest hiljada. Također je vrijednost projekta bila trideset hiljada za elektrifikaciju jednog povratničkog naselja na prostorima opštine Sokolac. Putem federalnog Ministarstva urađen je i projekat jesenje sjetve, koji je obuhvatio oko 150 povratničkih porodica u sarajevskom kantonu i tako dalje.

RSE: Na čemu se zasniva plan za narednu godinu?

ĆORIĆ: Plan se zasniva na egzaktnim podacima o korisnicima alternativnog smještaja u sarajevskom kantonu, a to je ciljna populacija za koju se nadamo da će joj tokom 2005. i 2006. godine biti omogućeni uslovi za povratak. Trenutno u sarajevskom kantonu 794 porodice ostvaruju neki od vidova alternativnog smještaja. Od 794 porodice, 565 porodica su prognanici sa prostora Republike Srpske. Za 541 porodicu do sada nisu bile obezbijeđene donacije i to je ciljna grupa. Disperzija ovih opština na prostorima Republike Srpske je velika, međutim može se kazati da osamdeset posto korisnika tog smještaja su iz opština Foča, Srebrenica, Višegrad, Rogatica, Bratunac, Sokolac, Čajniče, Rudo, Kalnovik, Trnovo, Pale, Zvornik. To je ciljana grupa. I radimo na iznalaženju sredstava. Trenutno za ove projekte je zainteresovano nekoliko agencija koje rade na obnovi stambenih jedinica. Pokušavamo zajedno sa federalnim Ministarstvom iznaći glavne izvore finansiranja. Znači, realizacija ovog projekta bi bila inicirana sredstvima od strane našeg Ministarstva i federalnog Ministarstva, ali ključna sredstva očekujemo od drugih donatora.

RSE: Dakle, cilj je obnoviti domove za interno raseljene u kolektivnim centrima. Šta predviđate, kada bi taj posao mogao biti okončan?

ĆORIĆ: Mislim da je realno očekivati da će do kraja 2006. godine sve interno raseljene Sarajlije biti u svojim prijeratnim domovima. Tu su mogući izvjesni problemi kod objekata kolektivnog tipa stanovanja sa visokim stepenom devastacije, ukoliko se ne obezbijede sredstva za obnovu statike tih objekata, zatim zatvaranje vanjskih otvora i unutrašnje infrastrukture. Ali u dijelu obnove stambenih jedinica – individualnih objekata, realno je da se to u potpunosti zatvori sa 2006. godinom.

RSE: I na kraju, možete li nam iznijeti podatke o povratku u sarajevski kanton, odnosno o odlasku iz kantona i povratku svojim kućama u Bosni i Hercegovini?

ĆORIĆ: U periodu od januara do septembra 2004. godine, Ministarstvo je registrovalo povratak 1800 porodica, od čega je oko 600 porodica ostvarilo povratak na osnovu oslobađanja i uvođenja u posjed uslovne stambene imovine, a oko 1200 porodica ostvarilo je povratak obnovom stambenih jedinica. Trenutno je u obnovi između 600 i 700 stambenih jedinica. Tako da očekujemo da će do kraja godine zacrtani plan povratka od nekih tri hiljade porodica biti u najvećem dijelu i realizovan.

* * * * *

Ovo su ljudi koji su uspjeli dobiti donaciju za obnovu svojih domova:

„Dobila sam donaciju poslije toliko vremena da pravim kuću u opštini Ilidža. Sretna sam. Stan je srušen u ratnim dejstvima, sad sam dobila materijal da napravim jednu solidnu kuću, jedan porodični objekat.“

„Stan mi je toliko oštećen da se trenutno u njemu ne može živjeti, zato sam i tražio ovu donaciju. Dugo sam čekao, ali eto dočekao sam se. Ukupno nas je četvero, dvoje djece i ja i supruga. Mislim da će biti dovoljno za kompletan materijal potreban za opravku, a obećali su i sredstva za ugradnju. Ja sam planirao graditi sam, međutim dobro će doći i ova pomoć za ugradnju koju su naknadno obećali.“

„Kad sam čula da će dati donaciju, radovala sam se. Više nećemo morati spavati u istoj sobi, svako će imati svoju.“

A ovo su oni koji donatorsku pomoć još uvijek čekaju:

„Ne mogu se vratiti, još mi nije napravljeno. Sve je sagorjelo komplet do temelja. Ljetos smo išli da čistimo. Kad bi se neko javio da mi kuću napravi, ja bih se odmah vratila da tu živim, samo da imam kuću. Ja nemam od čega da je ponovo pravim, od penzije mogu samo dijete da školujem. Platim mu kartu i kupujem mu knjige i hranu. Samo dijete školujem i uzmem sebi malo u kuću stvari i eto. Što dobijem penzije, dam djetetu, svaki dan mu treba te ovo, te treba ono. Teško se živi.“

„Svaki dan, igrom slučaja, na putu na posao, prolazim pored svog nebodera. Najčešće, pogotovo kad je lijepo vrijeme, stanem i razmišljam da li ću se ikada vratiti. Godine prolaze, starost dolazi, mi još uvijek ne vidimo ništa. Mi smo danas, ne na nuli, nego ispod nule. Dvanaest godina poslije rata smo izbjeglice u vlastitom gradu i nikom ništa.“

* * * * *

Povratak izbjeglih i raseljenih, te primjena odluke o izmjenama Ustava Federacije BiH i Republike Srpske, naredna je tema o kojoj govori predsjednik organizacije Srpskog građanskog vijeća – pokret za ravnopravnost u Kantonu Sarajevo, Miladin Vidaković:

RSE: Godine 2000. Ustavni sud je donio odluku o konstitutivnosti svih naroda u Bosni i Hercegovini, a Visoki predstavnik je kasnije tražio da se ova odluka bezuslovno provede. Kako ocjenjujete njihovo ostvarivanje u praksi?

VIDAKOVIĆ: Ne možemo biti zadovoljni tempom ostvarivanja zahtjeva iz odluke Ustavnog suda i Visokog predstavnika. Naime, rok za primjenu zahtjeva iz odluka bio je 19. januar 2003. godine, a to se odnosi i na kantone odnosno skupštine kantona u Federaciji Bosne i Hercegovine. U najvećem dijelu kantona još uvijek te ustavne promjene nisu usvojene i nije došlo do promjene bitnih akata u kantonalnim skupštinama. Evo, pošto sam u funkciji predsjednika Kantonalnog odbora Sarajevo, da kažem da čak i najsnažniji i vjerovatno najorganizovaniji kanton u Federaciji BiH, Kanton Sarajevo, još uvijek nije usvojio ustavne promjene. Istina, u aprilu ove godine utvrdio je nacrt ustavnih promjena i dao u raspravu. I sami smo bili učesnici, na jednoj svojoj tematskoj konferenciji, te javne rasprave i dali vrlo konkretne primjedbe, odnosno svoje prijedloge za nacrt. Međutim, taj nacrt se još uvijek nije vratio na Skupštinu, dakle još uvijek nije usvojen. To govorim upravo zbog ranije konstatacije da dinamika provođenja odluka nadležnih organa nije ni približno adekvatna zahtjevima iz tih odluka. I ono što je također bitno reći u ovom trenutku, to je da praktično ni Parlament Federacije Bosne i Hercegovine još uvijek nije usvojio odluku Visokog predstavnika i njen sadržaj, a mi smo zahtijevali hitno provođenje odluke i usklađivanje Ustava kantona sa odlukom Ustavnog suda, odnosno odlukom visokog predstavnika.

RSE: Povratak je najuže vezan za sprovođenje odluka o konstitutivnosti. Potvrđuje li to i primjer Sarajeva?

VIDAKOVIĆ: Ja ću reći – a opet je to odvojeno od aktivnosti provođenja amandmana – da je najveći povratak, bar kad je u pitanju grad Sarajevo odnosno Kanton Sarajevo, ostvaren u periodu od donošenja odluka Ustavnog suda odnosno Visokog predstavnika. Te godine je u Sarajevo, prema zvaničnim podacima, vraćeno više od sedamnaest hiljada porodica, od čega 13 263 porodice srpske nacionalnosti. U 2003. godini povratak je bio nešto lošiji – tada je ostvaren povratak 6 898 porodica, od čega je 4 109 porodica srpske nacionalnosti. Vjerovatno je za javnost interesantan podatak da je u prvih devet mjeseci ove godine ostvaren povratak 1 761 porodice, od čega je 550 porodica srpske nacionalnosti. Iz ovoga je upadljivo da se prošle i ove godine odnos porodica građana srpske nacionalnosti promijenio i da je zabilježen određeni pad. Mi smo i cijenili da razloge takve strukture povratničkih porodica treba tražiti u činjenici da su praktično kriteriji koje je usvojila Vlada Kantona Sarajevo izuzetno preferirali povrat interno raseljenih lica, posebno kad je riječ o rekonstrukciji stambenih jedinica. Tako se desilo da praktično broj porodica srpske nacionalnosti, posebno kod rekonstrukcije stambenih jedinica, bude znatno umanjen i da najveći dio donacija koje su dobile ove porodice budu rezultat pomoći koju su dale međunarodne humanitarne organizacije.

RSE: Vi ste preduzeli neke aktivnosti u Srpskom građanskom vijeću kako bi se konačno provele odluke o punoj ravnopravnosti svih naroda na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine.

VIDAKOVIĆ: Jedna od takvih aktivnosti su konkretni sastanci sa rukovodstvima kantonalnih skupština odnosno vladama i opštinskim rukovodstvima o primjeni obaveza iz odluke o konstitutivnosti i o primjeni rezultata iz popisa stanovništva 1991. godine. A prema tom popisu, bitan iskorak trebalo bi da učini zapošljavanje građana srpske nacionalnosti. Ja vam mogu dati neke opšte podatke koji se odnose na činjenicu da u sarajevskom kantonu – a ništa bolja situacija nije ni u drugim kantonima – praktično sada imamo svega nekoliko procenata, između dva i tri, zaposlenih građana srpske nacionalnosti u organima kantona i opština. Kranje je poražavajući broj zaposlenih u javnim komunalnim preduzećima i institucijama kantona, niti na rukovodnim funkcijama u tim preduzećima i institucijama nema nikoga iz reda srpskog naroda. Jako sporo i nezadovoljavajuće se realizuje i više od godinu dana ranije usvojen Zakon o državnoj službi, što nas upućuje na potrebu stalnog insistiranja od strane građana na većoj odgovornosti izabranih vlasti. Prema podacima koje imamo, a poznato vam je da još uvijek nisu potpuno sređeni rezultati nedavno održanih lokalnih izbora, sasvim je izvjesno da ne samo nije izabran nijedan načelnik u devet sarajevskih opština, nego da nije bio ni kandidat. Nemamo precizne podatke, ali imamo jedan broj vijećnika u strukturama opštinskih vijeća i očekujemo da će iz te strukture biti izabrano i nekoliko predsjednika ili potpredsjednika opštinskih vijeća.

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG