RSE: Gospođo Mačić, kako ste došli do informacije o ovoj pojavi i o kakvoj je zapravo algi riječ?
MAČIĆ: O ovoj pojavi nas je informisao ronilac iz Budve, gospodin Duško Tadić. On je sasvim slučajno, roneći, primijetio algu koja mu je bila neobična, jer je do sada nije susretao i obavijestio nas je o tome. Mi smo otišli na teren i konstatovali da se zaista radi o toj tropskoj algi, koja ima svoj stručni naziv Caulerpa racemosa. Latinski nazivi obično nisu tako prijemčivi: caulos je os, erpa je puzati, a racemus je grozd. Upravo zato što ova alga ima puzajuće stolone, s bobicama koje liče na nedozrelo grožđe, to je naziv ove alge. Inače ova alga je na Mediteran dospjela preko Sueckog kanala, jer je ona normalni stanovnik Crvenog mora i u Mediteranu se prvi put bilježi 1926. godine u Tunisu. Jedno vrijeme se zadržavala u tom južnom, jugoistočnom dijelu Mediterana, ali od 1990. godine počela se izuzetno brzo širiti po ostalim dijelovima Mediterana i eto sada je imamo i ovdje. Moram da kažem da je ovo nešto što smo mi, na žalost, očekivali, zato što se ova alga može razmnožavati otkinutim dijelovima svog talusa. A s obzirom da uz našu obalu ide ulazna struja vode iz Mediterana, s obzirom da je ova alga već prisutna u Turskoj, u Grčkoj, u Albaniji i u Hrvatskoj, bilo je za očekivati da nas, na žalost, neće preskočiti i da je već naselila naš teren, samo što mi o tome nismo imali informacije.
RSE: Što konkretno ova alga može uzrokovati?
MAČIĆ: Ova alga je prije svega strani organizam za prirodna naselja Mediterana. Ono što svi biolozi ističu, to je važnost održavanja prirodne ravnoteže. Svaki uneseni organizam izaziva neke promjene, pa tako i ovaj. S obzirom da Caulerpa racemosa u Mediteranu nema prirodnog neprijatelja koji bi spriječio njeno razmnožavanje, ona se nesmetano razmnožava. U prosijeku raste centimetar na dan, što je jako brzo. Prema tome, za vrlo kratak period veoma se namnoži i uzrokuje pokrivanje morskog dna. Pokrivajući morsko dno, ona guši ostale organizme koji se tu nalaze, prije svega alge, jer sprječava prodor svjetlosti do njih, a zatim i druge organizme. To izaziva njihovo truljenje i naravno njihovu smrt. Zatim, u tim slojevima vode pri dnu stvara se manje kiseonika, stvaraju se gasovi sumpor vodonika kao rezultat truljenja i to ciklično izaziva druge promjene. Na kraju, prije svega ribe, koje su jako pokretne, odlaze sa tih terena, u potrazi prije svega za hranom, a zatim i za lokalitetima gdje mogu da se razmnožavaju, da žive, da se skrivaju od predatora i tako dalje. Prema tome, ono što bi mi istakli kao jako važno, ukoliko se primijete ovi lokaliteti, da se javi Institutu za biologiju mora; kao i ukoliko je neko podigao komade ove alge, da nikako ne baca te dijelove ponovo u more, jer će oni nastaviti da se razmnožavaju i time da zagađuju neke nove lokalitete.
RSE: Vi ste uputili dopis i relevantnim institucijama da podrže napore naučnika u borbi protiv ove opasne tropske alge. Kakav je bio odgovor?
MAČIĆ: Upućeno je jako puno zvaničnih dopisa. Prije svega je upućen dopis Ministarstvu za zaštitu živote sredine i uređenja prostora, kao i Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom, međutim mi nismo dobili odgovore od njih. Međutim, ipak smo išli na teren, uradili smo neke prve akcije, izvadili smo veliki dio alge, sipali smo soli, prekrili smo lokalitet crnim PVC folijama kako bi smo spriječili da se alga s tog lokaliteta širi. Nakon toga smo ponovo uputili dopise velikom broju ministarstava, i Ministarstvu za prosvjetu u nauku, čijeg je Institut za biologiju mora zapravo sastavni dio, zatim opet Ministarstvu za zaštitu živote sredine i uređenja prostora, Ministarstvu za pomorstvo i saobraćaj, Ministarstvu za turizam, Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, opet Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom, svim primorskim opštinama, Ronilačkom savezu Crne Gore i tako dalje. Moram reći da odgovori nisu bili onakvi kakve sam ja očekivala. Nije mi cilj da sada preko medija kritikujem bilo koga, ali jednostavno sam razočarana uspavanom reakcijom. Kao što mi je preko medija saopšteno, trebalo je priložiti program koji bi ministarstva pregledala, odobrila i zatim podržala. Međutim, smatram da je ovo nešto za šta ne treba mnogo da se čeka, jer alga, kažem, raste centimetar na dan, prema tome svakim danom to naselje je sve veće. Mislim da je neophodno da se informišu prije svega ronioci, ribari i jedriličari, kako svojim neznanjem ne bi doprinijeli daljem širenju ove alge. I za to nisu potrebna velika sredstva, to su zaista vrlo mala finansijska sredstva, a mislim da naše more zaista zaslužuje mnogo više. I ono što još treba uraditi, to je da ispitamo okolne terene da bismo utvrdili da li je ovaj lokalitet zaista jedini lokalitet gdje je ta alga ili je to jedini za koji mi znamo. Od toga zavise dalje akcije. Neću da zavaravam javnost da ćemo mi uspjeti da uništimo u potpunosti tu algu. Čak i ako je uništimo na tom lokalitetu, strujanjem vode ili brodovima, čamcima i tako dalje, može ponovo da dođe neki djelić i naše more se može ponovo zagaditi. Ali baš zato javnost mora da bude informisana kako bi ljudi znali da jednostavno nepažnjom ne doprinose širenju ove alge, a samim tim bi se doprinijelo da se održi ovaj biodiverzitet koji mi imamo i kojim se toliko hvalimo.
RSE: Jedino opština Tivat je pozitivno odgovorila na vaš dopis. U kojem smislu i na koji način ona zapravo može pomoći?
MAČIĆ: Oni su rekli da ovakav problem ipak prevazilazi mogućnosti jedne opštine i jednog instituta i da treba više organizacija na državnom nivou da se dogovori što raditi, i to ne samo po pitanju ove alge, nego uopšte po pitanju mora. More je jedna veoma kompleksna sredina. Tu se isprepliću razni interesi i razne djelatnosti i moramo svi da nađemo neko harmonično rješenje. Opština Tivat je podržala ovu akciju u smislu da će, koliko su u mogućnosti, podržati tribine i prije svega informisanje građana. Prema tome, ja im se zahvaljujem na tome i mislim da ako svako bude uradio nešto malo što može da doprinese, to uopšte za nikoga neće biti problem, a mislim da za očuvanje našeg biodiverziteta u moru može dosta da znači.
RSE: Vi ste se u svojim dopisima zapitali da li mi zapravo volimo Crnu Goru. Što ste time htjeli reći?
MAČIĆ: Da budem preciznija, ja sam se zapitala koliko volimo more, ali u suštini je to isto. Mislim da se previše hvalimo našom ekologijom, da previše koristimo tu riječ, a da malo radimo na tu temu. Mi jako volimo da kažemo da smo pomorska zemlja, da su nam za more vezani i istorija i kultura i tradicija i ekonomija, jer mi zavisimo i od turizma i od pomorstva i od ribarstva. U suštini more obično posmatramo kao jednu plavu površinu koju možemo da koristimo, i ja uopšte nisam protiv tog korištenja, međutim, na žalost, mislim da je naša svijest još uvijek takva da smatramo da je more dovoljno duboko i dovoljno široko da primi sav otpad koji ljudska civilizacija proizvodi i da još uvijek nismo svjesni kakve sve posljedice za ljudsku civilizaciju može da ima remećenje prirodne ravnoteže. Mislim da zaista nemamo pravo da se kockamo sa nečim tako ozbiljnim, jer posljedice mogu da budu veoma velike.
RSE: Što biste još izdvojili od značajnijih projekata vašeg Instituta?
MAČIĆ: Mi se u zadnje vrijeme trudimo, i mislim da će vrijeme pokazati koliko u tome uspijevamo, da se povezujemo sa drugim zemljama, uključujemo se u projekte koji su finansirani i iz Evropske unije i iz zemalja u okruženju. Nedavno je u Budvi bio sastanak AdriaMed projekta, u okviru Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) pri Ujedinjenim nacijama, koji se tiče ribarstva kod nas i demerzalnih resursa i ulova plave ribe koji je sada kod nas na početku. Nedavno smo također gostovali u Italiji povodom izučavanja biotoksina i upravo problema planktonskih algi koje mogu da imaju posljedice po ljudsko zdravlje, jer se nagomilavaju u školjkama prije svega. Također se trudimo da radimo na izučavanju biodiverziteta našeg mora i na praćenju kvaliteta morske vode, pogotovo u ljetnim mjesecima, zbog turizma, zbog kupača, zbog bezbijednosti svih onih koji dođu na more. Rade se i fiziološka i neurološka istraživanja. Međutim, moram da kažem da je sve to uglavnom u saradnji ili s našim ili sa stranim univerzitetima, jer mi oskudijevamo aparaturom koja je neophodna za ovakva istraživanja.
MAČIĆ: O ovoj pojavi nas je informisao ronilac iz Budve, gospodin Duško Tadić. On je sasvim slučajno, roneći, primijetio algu koja mu je bila neobična, jer je do sada nije susretao i obavijestio nas je o tome. Mi smo otišli na teren i konstatovali da se zaista radi o toj tropskoj algi, koja ima svoj stručni naziv Caulerpa racemosa. Latinski nazivi obično nisu tako prijemčivi: caulos je os, erpa je puzati, a racemus je grozd. Upravo zato što ova alga ima puzajuće stolone, s bobicama koje liče na nedozrelo grožđe, to je naziv ove alge. Inače ova alga je na Mediteran dospjela preko Sueckog kanala, jer je ona normalni stanovnik Crvenog mora i u Mediteranu se prvi put bilježi 1926. godine u Tunisu. Jedno vrijeme se zadržavala u tom južnom, jugoistočnom dijelu Mediterana, ali od 1990. godine počela se izuzetno brzo širiti po ostalim dijelovima Mediterana i eto sada je imamo i ovdje. Moram da kažem da je ovo nešto što smo mi, na žalost, očekivali, zato što se ova alga može razmnožavati otkinutim dijelovima svog talusa. A s obzirom da uz našu obalu ide ulazna struja vode iz Mediterana, s obzirom da je ova alga već prisutna u Turskoj, u Grčkoj, u Albaniji i u Hrvatskoj, bilo je za očekivati da nas, na žalost, neće preskočiti i da je već naselila naš teren, samo što mi o tome nismo imali informacije.
RSE: Što konkretno ova alga može uzrokovati?
MAČIĆ: Ova alga je prije svega strani organizam za prirodna naselja Mediterana. Ono što svi biolozi ističu, to je važnost održavanja prirodne ravnoteže. Svaki uneseni organizam izaziva neke promjene, pa tako i ovaj. S obzirom da Caulerpa racemosa u Mediteranu nema prirodnog neprijatelja koji bi spriječio njeno razmnožavanje, ona se nesmetano razmnožava. U prosijeku raste centimetar na dan, što je jako brzo. Prema tome, za vrlo kratak period veoma se namnoži i uzrokuje pokrivanje morskog dna. Pokrivajući morsko dno, ona guši ostale organizme koji se tu nalaze, prije svega alge, jer sprječava prodor svjetlosti do njih, a zatim i druge organizme. To izaziva njihovo truljenje i naravno njihovu smrt. Zatim, u tim slojevima vode pri dnu stvara se manje kiseonika, stvaraju se gasovi sumpor vodonika kao rezultat truljenja i to ciklično izaziva druge promjene. Na kraju, prije svega ribe, koje su jako pokretne, odlaze sa tih terena, u potrazi prije svega za hranom, a zatim i za lokalitetima gdje mogu da se razmnožavaju, da žive, da se skrivaju od predatora i tako dalje. Prema tome, ono što bi mi istakli kao jako važno, ukoliko se primijete ovi lokaliteti, da se javi Institutu za biologiju mora; kao i ukoliko je neko podigao komade ove alge, da nikako ne baca te dijelove ponovo u more, jer će oni nastaviti da se razmnožavaju i time da zagađuju neke nove lokalitete.
RSE: Vi ste uputili dopis i relevantnim institucijama da podrže napore naučnika u borbi protiv ove opasne tropske alge. Kakav je bio odgovor?
MAČIĆ: Upućeno je jako puno zvaničnih dopisa. Prije svega je upućen dopis Ministarstvu za zaštitu živote sredine i uređenja prostora, kao i Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom, međutim mi nismo dobili odgovore od njih. Međutim, ipak smo išli na teren, uradili smo neke prve akcije, izvadili smo veliki dio alge, sipali smo soli, prekrili smo lokalitet crnim PVC folijama kako bi smo spriječili da se alga s tog lokaliteta širi. Nakon toga smo ponovo uputili dopise velikom broju ministarstava, i Ministarstvu za prosvjetu u nauku, čijeg je Institut za biologiju mora zapravo sastavni dio, zatim opet Ministarstvu za zaštitu živote sredine i uređenja prostora, Ministarstvu za pomorstvo i saobraćaj, Ministarstvu za turizam, Ministarstvu poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, opet Javnom preduzeću za upravljanje morskim dobrom, svim primorskim opštinama, Ronilačkom savezu Crne Gore i tako dalje. Moram reći da odgovori nisu bili onakvi kakve sam ja očekivala. Nije mi cilj da sada preko medija kritikujem bilo koga, ali jednostavno sam razočarana uspavanom reakcijom. Kao što mi je preko medija saopšteno, trebalo je priložiti program koji bi ministarstva pregledala, odobrila i zatim podržala. Međutim, smatram da je ovo nešto za šta ne treba mnogo da se čeka, jer alga, kažem, raste centimetar na dan, prema tome svakim danom to naselje je sve veće. Mislim da je neophodno da se informišu prije svega ronioci, ribari i jedriličari, kako svojim neznanjem ne bi doprinijeli daljem širenju ove alge. I za to nisu potrebna velika sredstva, to su zaista vrlo mala finansijska sredstva, a mislim da naše more zaista zaslužuje mnogo više. I ono što još treba uraditi, to je da ispitamo okolne terene da bismo utvrdili da li je ovaj lokalitet zaista jedini lokalitet gdje je ta alga ili je to jedini za koji mi znamo. Od toga zavise dalje akcije. Neću da zavaravam javnost da ćemo mi uspjeti da uništimo u potpunosti tu algu. Čak i ako je uništimo na tom lokalitetu, strujanjem vode ili brodovima, čamcima i tako dalje, može ponovo da dođe neki djelić i naše more se može ponovo zagaditi. Ali baš zato javnost mora da bude informisana kako bi ljudi znali da jednostavno nepažnjom ne doprinose širenju ove alge, a samim tim bi se doprinijelo da se održi ovaj biodiverzitet koji mi imamo i kojim se toliko hvalimo.
RSE: Jedino opština Tivat je pozitivno odgovorila na vaš dopis. U kojem smislu i na koji način ona zapravo može pomoći?
MAČIĆ: Oni su rekli da ovakav problem ipak prevazilazi mogućnosti jedne opštine i jednog instituta i da treba više organizacija na državnom nivou da se dogovori što raditi, i to ne samo po pitanju ove alge, nego uopšte po pitanju mora. More je jedna veoma kompleksna sredina. Tu se isprepliću razni interesi i razne djelatnosti i moramo svi da nađemo neko harmonično rješenje. Opština Tivat je podržala ovu akciju u smislu da će, koliko su u mogućnosti, podržati tribine i prije svega informisanje građana. Prema tome, ja im se zahvaljujem na tome i mislim da ako svako bude uradio nešto malo što može da doprinese, to uopšte za nikoga neće biti problem, a mislim da za očuvanje našeg biodiverziteta u moru može dosta da znači.
RSE: Vi ste se u svojim dopisima zapitali da li mi zapravo volimo Crnu Goru. Što ste time htjeli reći?
MAČIĆ: Da budem preciznija, ja sam se zapitala koliko volimo more, ali u suštini je to isto. Mislim da se previše hvalimo našom ekologijom, da previše koristimo tu riječ, a da malo radimo na tu temu. Mi jako volimo da kažemo da smo pomorska zemlja, da su nam za more vezani i istorija i kultura i tradicija i ekonomija, jer mi zavisimo i od turizma i od pomorstva i od ribarstva. U suštini more obično posmatramo kao jednu plavu površinu koju možemo da koristimo, i ja uopšte nisam protiv tog korištenja, međutim, na žalost, mislim da je naša svijest još uvijek takva da smatramo da je more dovoljno duboko i dovoljno široko da primi sav otpad koji ljudska civilizacija proizvodi i da još uvijek nismo svjesni kakve sve posljedice za ljudsku civilizaciju može da ima remećenje prirodne ravnoteže. Mislim da zaista nemamo pravo da se kockamo sa nečim tako ozbiljnim, jer posljedice mogu da budu veoma velike.
RSE: Što biste još izdvojili od značajnijih projekata vašeg Instituta?
MAČIĆ: Mi se u zadnje vrijeme trudimo, i mislim da će vrijeme pokazati koliko u tome uspijevamo, da se povezujemo sa drugim zemljama, uključujemo se u projekte koji su finansirani i iz Evropske unije i iz zemalja u okruženju. Nedavno je u Budvi bio sastanak AdriaMed projekta, u okviru Organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) pri Ujedinjenim nacijama, koji se tiče ribarstva kod nas i demerzalnih resursa i ulova plave ribe koji je sada kod nas na početku. Nedavno smo također gostovali u Italiji povodom izučavanja biotoksina i upravo problema planktonskih algi koje mogu da imaju posljedice po ljudsko zdravlje, jer se nagomilavaju u školjkama prije svega. Također se trudimo da radimo na izučavanju biodiverziteta našeg mora i na praćenju kvaliteta morske vode, pogotovo u ljetnim mjesecima, zbog turizma, zbog kupača, zbog bezbijednosti svih onih koji dođu na more. Rade se i fiziološka i neurološka istraživanja. Međutim, moram da kažem da je sve to uglavnom u saradnji ili s našim ili sa stranim univerzitetima, jer mi oskudijevamo aparaturom koja je neophodna za ovakva istraživanja.
