UNHCR je saopštio da je u prvoj polovini 2004. godine u Bosni i Hercegovini zabilježeno preko 14 hiljada lica koja su se vratila u svoje predratne domove, od čega je oko 1 500 izbjeglica i oko 13 hiljada interno raseljenih lica.
Kako se navodi u saopštenju, od ukupnog broja povrataka zabilježenih u 2004. godini do 30. juna, 9 500 su tzv. manjinski povratnici, što predstavlja smanjenje od 64 odsto u odnosu na isti period prošle godine, kada je zabilježeno 26,5 hiljada takvih povrataka.
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 1995. godine, zabilježeno je ukupno 999 hiljada povrataka u Bosnu i Hercegovinu, od čega su 440 hiljade izbjeglice, a 550 hiljada interno raseljena lica.
* * * * *
Visoki Komesarijat UN za izbjeglice podsjeća sva izbjegla i raseljena lica iz Republike Hrvatske, koja žive u Bosni i Hercegovini, o približavanju krajnjeg roka za podnošenje zahtjeva za pomoć u rekonstrukciji njihove imovine. Zainteresovana izbjegla lica iz Hrvatske, koja još uvijek nisu podnijela zahtjev za pomoć u rekonstrukciji ili nisu dobila potvrdu o primitku zahtjeva od strane nadležnih tijela u Hrvatskoj, imaju priliku to uraditi do 30. septembra ove godine.
UNHCR takođe podsjeća da je rok za regulisanje statusa stranaca u Hrvatskoj, pod povoljnim uslovima a na osnovu novog Zakona o strancima, 31. decembar 2004. godine.
Pod povoljnim uslovima se podrazumijeva da sva lica koja su na dan 8. oktobra 1991. godine imala stalno mjesto boravka u Hrvatskoj mogu regulisati svoj status bez dodatnih dokaza o vlasništvu nad imovinom, uzdržavanju i zdravstvenoj zaštiti.
Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine dostavilo je Državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine dopunjenu odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđeno da je nosiocima putnih isprava koje izdaje Privremena uprava UN na Kosovu prilikom ulaska, izlaska ili prelaska preko teritorije Bosne i Hercegovine potrebna viza.
Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine obratio se veliki broj građana nezadovoljnih primjenom člana 143 Zakona o radu Federacije i člana 152 Zakona o radu Republike Srpske. Oni navode neprihvatljivu dužinu trajanja postupka koji traju dvije do tri godine pred Komisijama za implementaciju člana 143 u Federaciji i člana 152 u Republici Srpskoj Zakona o radu. Za primjer, govori jedna od izigranih radnica iz Banja Luke.
''Podnijela sam zahtjev prije tri godine, ali još ništa nije riješeno, nisam dobila nikakav odgovor. Izgubila sam posao 1992. godine, po mom mišljenju, bespravno. Umjesto da imam 10 godina radnog staža, po ovome nemam ni jednog dana. Nemam nikakvu mogućnost, niti država da mi plati penzioni staž, niti ja sama. S obzirom da sve vlade u Bosni i Hercegovini obećavaju demokratiju i poštovanje ljudskih prava, smatram da je ovo jedno od ljudskih prava koje bi trebalo meni da se uvaži i da imam pravo da mi oni uplate penziono i zdravstveno osiguranje na osnovu onoga što sam radila i zaradila. Nemam mogućnost da pokrenem sudski postupak, ni ja, ni svi ostali ljudi koji su oštećeni, a njih je na hiljade i hiljade. Vlada potpuno ignoriše naše zahtjeve. Ne mogu da shvatim da bilo koji građanin u Bosni i Hercegovini nije u mogućnosti da vodi sudski postupak, bez obzira šta je u pitanju. Ovim su oni prekršili osnovna ljudska prava.''
Razmatrajući ovaj problem, Ured ombudsmena je sačinio specijalni izvještaj o povredama ljudskih prava. O njemu govori jedan od tri ombudsmena, Vitomir Popović.
Možete li nas podsjetiti šta se nastojalo regulisati članovima 143 i 152 Zakona o radu dva entiteta?
''Ovim odredbama je bilo propisano da se zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu Zakona zatekne na čekanju posla, ostati će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka roka zaposlenika ne pozove na rad. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da zaposlenik u statusu čekanja ostaje još šest mjeseci nakon stupanja na snagu zakona, kako je to bilo predviđeno, do 5. maja 2000. godine. Nakon toga, ako zaposlenik ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje mu radni odnos i ima pravo na otpremninu utvrđenu zakonom. Zakon je propisao pravila procedure po kojima se nezaposlena lica koja se nalaze na čekanju mogu obratiti nadležnim komisijama koje su dužne da vode računa o proceduralnim razlozima, da zaprime sve te predmete, posebno ranijih radnika koji su radili 1991. godine. Cilj je bio da se radnicima koji su se nalazili u radu 1991. godine omogući da oni ostvare pravo na status radnika koji se nalazi na čekanju pod pretpostavkom da, ako se ne vrati na posao, moralo bi da mu se obezbijedi pravo na otpremninu. Ispitujući zakonodavstvo i rad komisija došli smo do zaključka da niti Federacija Bosne i Hercegovine, niti Republika Srpska ne poštuju odredbe svoga zakonodavstva. Pred komisijama i u Republici Srpskoj i u Federaciji se nalazi preko 80 hiljada zahtijeva podnesenih od strane bivših radnika kojima je radni odnos prestao sa 31. decembrom 1991. godine. U tom smislu mi smo preporučili nadležnim organima i RS i Federacije BiH da preduzmu sve mjere i aktivnosti kako bi se ove odredbe zakonodavstva, koje predstavlja domaću jurisdikciju po evropskim konvencijama, poštovale, kako bi ovaj veliki broj nezaposlenih radnika ostvario svoja prava pred ovim komisijama na način kako je to i zakonom predviđeno.''
Kako vi kao ombudsmen, ili pravnik, ocjenjujete to što su zakoni doneseni a niko ne prati i ne procjenjuje zašto se oni ne ostvaruju? Sjećamo se dana kada su ti članovi zakona doneseni. Ljudi su se nadali da će makar na neki način riješiti taj svoj problem. To je jedna osjetljiva kategorija. Vi u svom izvještaju navodite da se radi o povratnicima ili o manjinskim grupama.
''Na žalost, vi ste apsolutno u pravu. Problem je utoliko složeniji što se u posljednje vrijeme, ne samo kada je u pitanju Zakon o radu, nego i čitav niz drugih zakonskih propisa i odredbi koji su postali obavezujuće norme, ne poštuju. To je nešto što na određen način dugoročno izaziva totalnu pravnu nesigurnost. Svaka država koja pretenduje da bude država, bez obzira u kom smislu mi to sada posmatrali, mora da učini sve da ono što je usvojila kao zakonsku normu i poštuje. Cijeli mehanizam treba da stoji iza toga. Sama činjenica da se preko 80 hiljada raznih zahtijeva, od kojih je riješeno možda 800, nalazi pred organima na čekanju, ili se stavljaju u razne korpe ili u neke arhive, je krajnje poražavajuća. Upravo to govori o odnosu zakonodavca prema sopstvenom zakonodavstvu koji je donio u cilju uspostavljanja nekih normi koje imaju za cilj jačanje pravne sigurnosti građana u te subjekte. Mi ćemo insistirati, ne samo kod ovoga zakona, nego i kod čitavog niza drugih zakona, a ima ih poprilično mnogo, da se ti zakoni moraju i poštivati, jer je Bosna i Hercegovina prihvatila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama. Ona je prihvaćena Dejtonskim mirovnim sporazumom, ali njena nostrifikacija je izvršena prije dvije-tri godine. Utoliko je obaveza Bosne i Hercegovine postala još veća da svim licima, u konkretnom slučaju ranijim radnicima, obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava koja su predviđena domaćom jurisdikcijom i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Sve bi to moralo da se uradi u što je moguće kraćem roku, jer nakon što smo i formalno i pravno postali potpisnici Evropske konvencije naši će građani moći ostvarivati svoja prava pred Međunarodnim sudom pravde u Strazburu. Plašim se da se ovdje radi o klasičnim oblicima kršenja ljudskih prava koja su zagarantovana i Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta i drugim instrumentima zaštite ljudskih prava i sloboda. Građani će ta prava ostvarivati, ali prethodno će morati imati troškove, morati će da budu na određeni način u poziciji da ta prava koja treba da ostvare ovdje, a koja su sporna, moraju da ostvaruju pred nekim međunarodnim sudovima, što je krajnje poražavajuće. Sigurno je da će Bosna i Hercegovina radi toga morati plaćati poprilične iznose za nematerijalnu štetu, ili druge vidove štete koje su proistekle iz neprimjenjivanja sopstvenog zakonodavstva. Slažem se s vama da onaj koji nije u stanju da poštuje svoju Ustav, svoje zakonodavstvo i norme međunarodnog prava, koje su imperativ u ovom periodu, jasno i na određen način stavlja do znanja svijetu da on ne može da bude punopravan član međunarodne zajednice. Takav odnos i to ponašanje stvara nesigurnost za građane koji žive u Bosni i Hercegovini i svakako na određen način stvara i nesigurnost u državu kao takvu.''
Vaša je preporuka da se zakon poštuje. Ako to nije moguće, da li ste možda predvidjeli da se na drugačiji način riješi ovaj problem?
''Preporučili smo nadležnim organima da ispoštuju odredbe koje su predviđene zakonom. Naravno da bi u državama koje mnogo bolje funkcionišu bilo smiješno nekome reći da poštuje zakon. To je nešto što se podrazumijeva, to je imperativ. Poštivanje zakona ne daje mogućnost rasprave o tome. Mi smo u poziciji da ukažemo nadležnim organima da nepoštivanje ovih zakona za jednu veliku populaciju, koja je u najvećem broju povratnička, znači kršenje njihovih ljudskih prava. Oni, ne samo da se nisu vratili na svoja ranija radna mjesta u preduzeća koja nisu počela da rade, već se veliki broj subjekata nije vratio ni u preduzeća koja već uveliko normalno funkcionišu. Tako su se oni našli u vrlo nezgodnoj situaciji. To je proizvod ukupnog stanja i ukupnih odnosa. Sasvim bi bilo logično i prirodno da se prioritet pri zapošljavanju da onima koji su tu ranije radili, a ne da se primaju novi radnici i time zahtjeve ranijih radnika više niko ne rješava. Situacija je potpuno ista i u javnim preduzećima. Ova obaveza se podjednako odnosila i na ona preduzeća koja su privatizovana. Ugovorom o privatizaciji je trebao da bude i regulisan status radnika koji se nalaze na čekanju. Ne samo da se radnici ne pozivaju da dođu na posao, nego niko ne govori o mogućnosti, niti o činjenici, da oni trebaju da ostvare pravo na otpremninu.''
Svi znamo da je posao temelj održivog povratka. Bez toga nema ni drugih pretpostavki.
''Mi se stalno kunemo u to i time su to već, na određeni način, postale fraze, posebno kod političara. Bez konkretnog preduzimanja čitavog niza mjera, postupaka, bez konkretnog poštivanja svoga zakonodavstva, bez obezbjeđivanja povratnicima da se, ne samo vrate u svoju imovinu, nego i da se zaposle da bi mogli da žive, da djeca idu u školu, da imaju socijalnu i drugu sigurnost, tog povratka ne može da bude. Biće ga formalno, na papiru. Ljudi će se vratiti, imovinu će prodati, ili otuđiti, a kasnije ćemo izgubiti i ovaj podatak od 80 hiljada ljudi koji su podnijeli zahtjeve za priznavanje statusa radnika na čekanju. Oni će otići iz sredina u kojima su živjeli. Sve veći broj omladine se iseljava i sve veći broj građana Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti, se odriče državljanstva Bosne i Hercegovine. To je nešto što je poražavajuće i sigurno je da će toga biti sve više.''
Na osnovu nalaza u specijalnom izvještaju vi ste određene preporuke uputili entitetskim vladama.
''Mi smo predložili i jednoj i drugoj vladi, obavijestili smo i Savjet ministara, da preduzmu sve neophodne aktivnosti kako bi donošenje izmjena i dopuna postojećih zakona na jasan i precizan način uredilo ostvarivanje prava po osnovu člana 143 i 152 entitetskih zakonodavstava o radu i da se preduzmu neophodne mjere na poboljšanju organizacionih i finansijskih potencijala Komisija za implementaciju. Znamo da ni te komisije dosta često puta nisu osposobljene da obavljaju svoj posao. Nakon toga neka u roku od najmanje 30 dana obavijeste ombudsmene kako bi mogli ponovo sagledati stanje i možda ići sa novim preporukama, ili sa nečim trećim.''
Često se spominje, i u pitanjima naših slušalaca, odluka Vrhovnog suda Federacije. Da li je ona ta koja je zakomplikovala situaciju oko člana 143?
''Što se tiče jedne presude Vrhovnog suda Federacije tu imamo jedan stav da se podnesenom tužbom ne može pokrenuti upravni spor protiv tužene drugo-stepene Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu u predmetnoj stvari, nezavisno od činjenice da li se tužbom osporava konačna odluka prvostepene ili drugostepene komisije, ili odluka koja nije postala konačna. Šta to znači? Ako komisija ne reaguje u određenim rokovima koji su predviđeni zakonom, pokrenete upravni spor da o tome odluči Vrhovni sud, bilo Republike Srpske, ili Federacije Bosne i Hercegovine. To onda znači da nemate mehanizama kojima možete da idete dalje. Imali smo to u predmetu Alminijum d.d. Mostar i sigurno je da bi i iz tog razloga trebalo postojeće zakonodavstvo Federacije da bude dodatno usaglašeno, da ne bi bilo problema kod daljih ostvarivanja prava bivših radnika. Oni neće biti u mogućnosti da pokrenu upravni spor, jer je stav Vrhovnog suda jasan. Protiv tih odluka nije moguće voditi upravni spor. To znači da će oni biti upućeni da podnose tužbe redovnim sudovima, a redovni sudovi će onda biti u poziciji da kažu da tužbe nisu podnesena na vrijeme. Tada bivši radnici neće formalno i pravno biti u poziciji da ostvare bilo kakva prava. Ako se pojave pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu, taj sud će, najvjerovatnije, stati na stanovište da nisu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. To će biti jedna bezizlazna situacija, nešto što dodatno komplikuje situaciju bivših radnika.''
Šta možemo očekivati nakon ovog specijalnog izvještaja?
''Imamo dosta dobra iskustva u poštivanju naših preporuka i nadamo se da će se situacija promijeniti. Mi ćemo to svakodnevno pratiti i nakon što istekne rok od 30 dana mi ćemo ponovo uraditi jednu analizu, posebno za RS, posebno za Federaciju BiH. U neko dogledno vrijeme ćemo se, vjerovatno, baviti analizom da vidimo koji su to i drugi zakonski propisi koji su ostali golo slovo na papiru, kako bi smo na određen način jasno na to skrenuli pažnju i stavili do znanja svim nosiocima vlasti da kod donošenja zakona posebno vode računa o tome da one norme koje uđu u neki zakon moraju biti poštovane, a da je to, prije svega, radi sticanja sigurnosti građana u zakonske norme. Imali smo čitav niz problema oko stare devizne štednje i tu su građani ostali samo sa ugovorima i sa normama koje nisu poštovane. To je praktično paralisalo cijeli bankarski sistem i izazvalo totalnu nesigurnost kod banaka. Taku ćemo situaciju imati i kod Zakona o radu, ako se nešto u najskorije vrijeme ne uradi. Nešto što jeste uređeno, pa se ne poštuje, podjednako je ravno onom što nije uređeno i čega nema, a onda to vodi nekom neželjenom pravcu - u anarhiju i nesigurnost. Posebno se mora imati u vidu da su najobespravljenije najniže socijalne kategorije. Na žalost Bosna i Hercegovina, sa neznatnom razlikom u odnosu na Federaciju i RS, se u ovom dijelu poredi sa Albanijom, što je krajnje poražavajuće. Onda se opravdano postavlja pitanje na šta to građani Bosne i Hercegovine u narednom periodu mogu da računaju i kako i na koji način će oni insistirati na izgradnji sopstvene države ako ne budu imali povjerenja u tu državu?''
Možemo očekivati u narednom periodu i vaše nove izvještaje.
''Mi radimo ubrzano i idemo po raznim oblastima. U dogledno vrijeme mislimo da završimo jedan specijalni izvještaj vezan za rad pravosuđa i organa uprave. I tamo je mnogo kršenja ljudskih prava. I tamo je mnogo obespravljenih, veliki broj kategorija koje obijaju pragove ispred raznih opštinskih i sudskih kancelarija, koje nisu u mogućnosti da ostvare nikakva prava. Govorim o onima čija su prava kršena, a ne o onima koji su ostvarili svoja prava.''
* * * * *
U selu Rakitnica, na obali istoimene rijeke, u opštini Rogatica, prije rata je živjelo 250 stanovnika. Imali su školu, prodavnice i sve ostalo što je bilo potrebno za život. Danas je selo pusto, a nema ni mosta preko rijeke, za koji stanovnici kažu da je njihov prvi kućni prag.
Govore Nedžad Rizvanović, Faid Tanković i Huso Pašić:
''U Rakitnici imam kuću spaljenu i srušenu. Do donacije je teško doći. Većina bi se vratila u ovo selo. Ovo su ljudi čiji su preci ovdje već 300 godina. Trebaju nam samo donacije da bi se izgradnja ubrzala. Još se ni jedna kuća nije napravila.''
''Nada se gubi svaki dan sve više i više. Ako ništa, mi ćemo ovdje čerge razapeti pa neka je sramota države i društva. Ovdje smo se rodili, rasli, pomagali čitavo društvo, poreze davali. Ništa nismo tražili od društva, osim slobode. Danas nemamo ni slobode, a društvo nas je zaboravilo.''
''Od srpske vlade sam dobio donaciju koju sam potpisao. Očekujem je. Bez mosta nema rada. Ovo je bilo poznato selo u rogatičkoj opštini po krompiru, kukuruzu, grahu, voću, mlinovima. Ovdje je bilo mlina trideset i nešto.''
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
Kako se navodi u saopštenju, od ukupnog broja povrataka zabilježenih u 2004. godini do 30. juna, 9 500 su tzv. manjinski povratnici, što predstavlja smanjenje od 64 odsto u odnosu na isti period prošle godine, kada je zabilježeno 26,5 hiljada takvih povrataka.
Od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, 1995. godine, zabilježeno je ukupno 999 hiljada povrataka u Bosnu i Hercegovinu, od čega su 440 hiljade izbjeglice, a 550 hiljada interno raseljena lica.
* * * * *
Visoki Komesarijat UN za izbjeglice podsjeća sva izbjegla i raseljena lica iz Republike Hrvatske, koja žive u Bosni i Hercegovini, o približavanju krajnjeg roka za podnošenje zahtjeva za pomoć u rekonstrukciji njihove imovine. Zainteresovana izbjegla lica iz Hrvatske, koja još uvijek nisu podnijela zahtjev za pomoć u rekonstrukciji ili nisu dobila potvrdu o primitku zahtjeva od strane nadležnih tijela u Hrvatskoj, imaju priliku to uraditi do 30. septembra ove godine.
UNHCR takođe podsjeća da je rok za regulisanje statusa stranaca u Hrvatskoj, pod povoljnim uslovima a na osnovu novog Zakona o strancima, 31. decembar 2004. godine.
Pod povoljnim uslovima se podrazumijeva da sva lica koja su na dan 8. oktobra 1991. godine imala stalno mjesto boravka u Hrvatskoj mogu regulisati svoj status bez dodatnih dokaza o vlasništvu nad imovinom, uzdržavanju i zdravstvenoj zaštiti.
Ministarstvo sigurnosti Bosne i Hercegovine dostavilo je Državnoj graničnoj službi Bosne i Hercegovine dopunjenu odluku Vijeća ministara Bosne i Hercegovine u kojoj je utvrđeno da je nosiocima putnih isprava koje izdaje Privremena uprava UN na Kosovu prilikom ulaska, izlaska ili prelaska preko teritorije Bosne i Hercegovine potrebna viza.
Ombudsmenu za ljudska prava Bosne i Hercegovine obratio se veliki broj građana nezadovoljnih primjenom člana 143 Zakona o radu Federacije i člana 152 Zakona o radu Republike Srpske. Oni navode neprihvatljivu dužinu trajanja postupka koji traju dvije do tri godine pred Komisijama za implementaciju člana 143 u Federaciji i člana 152 u Republici Srpskoj Zakona o radu. Za primjer, govori jedna od izigranih radnica iz Banja Luke.
''Podnijela sam zahtjev prije tri godine, ali još ništa nije riješeno, nisam dobila nikakav odgovor. Izgubila sam posao 1992. godine, po mom mišljenju, bespravno. Umjesto da imam 10 godina radnog staža, po ovome nemam ni jednog dana. Nemam nikakvu mogućnost, niti država da mi plati penzioni staž, niti ja sama. S obzirom da sve vlade u Bosni i Hercegovini obećavaju demokratiju i poštovanje ljudskih prava, smatram da je ovo jedno od ljudskih prava koje bi trebalo meni da se uvaži i da imam pravo da mi oni uplate penziono i zdravstveno osiguranje na osnovu onoga što sam radila i zaradila. Nemam mogućnost da pokrenem sudski postupak, ni ja, ni svi ostali ljudi koji su oštećeni, a njih je na hiljade i hiljade. Vlada potpuno ignoriše naše zahtjeve. Ne mogu da shvatim da bilo koji građanin u Bosni i Hercegovini nije u mogućnosti da vodi sudski postupak, bez obzira šta je u pitanju. Ovim su oni prekršili osnovna ljudska prava.''
Razmatrajući ovaj problem, Ured ombudsmena je sačinio specijalni izvještaj o povredama ljudskih prava. O njemu govori jedan od tri ombudsmena, Vitomir Popović.
Možete li nas podsjetiti šta se nastojalo regulisati članovima 143 i 152 Zakona o radu dva entiteta?
''Ovim odredbama je bilo propisano da se zaposlenik koji se na dan stupanja na snagu Zakona zatekne na čekanju posla, ostati će u tom statusu najduže šest mjeseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, ako poslodavac prije isteka roka zaposlenika ne pozove na rad. Iz ove zakonske odredbe proizilazi da zaposlenik u statusu čekanja ostaje još šest mjeseci nakon stupanja na snagu zakona, kako je to bilo predviđeno, do 5. maja 2000. godine. Nakon toga, ako zaposlenik ne bude pozvan na rad u roku od šest mjeseci, prestaje mu radni odnos i ima pravo na otpremninu utvrđenu zakonom. Zakon je propisao pravila procedure po kojima se nezaposlena lica koja se nalaze na čekanju mogu obratiti nadležnim komisijama koje su dužne da vode računa o proceduralnim razlozima, da zaprime sve te predmete, posebno ranijih radnika koji su radili 1991. godine. Cilj je bio da se radnicima koji su se nalazili u radu 1991. godine omogući da oni ostvare pravo na status radnika koji se nalazi na čekanju pod pretpostavkom da, ako se ne vrati na posao, moralo bi da mu se obezbijedi pravo na otpremninu. Ispitujući zakonodavstvo i rad komisija došli smo do zaključka da niti Federacija Bosne i Hercegovine, niti Republika Srpska ne poštuju odredbe svoga zakonodavstva. Pred komisijama i u Republici Srpskoj i u Federaciji se nalazi preko 80 hiljada zahtijeva podnesenih od strane bivših radnika kojima je radni odnos prestao sa 31. decembrom 1991. godine. U tom smislu mi smo preporučili nadležnim organima i RS i Federacije BiH da preduzmu sve mjere i aktivnosti kako bi se ove odredbe zakonodavstva, koje predstavlja domaću jurisdikciju po evropskim konvencijama, poštovale, kako bi ovaj veliki broj nezaposlenih radnika ostvario svoja prava pred ovim komisijama na način kako je to i zakonom predviđeno.''
Kako vi kao ombudsmen, ili pravnik, ocjenjujete to što su zakoni doneseni a niko ne prati i ne procjenjuje zašto se oni ne ostvaruju? Sjećamo se dana kada su ti članovi zakona doneseni. Ljudi su se nadali da će makar na neki način riješiti taj svoj problem. To je jedna osjetljiva kategorija. Vi u svom izvještaju navodite da se radi o povratnicima ili o manjinskim grupama.
''Na žalost, vi ste apsolutno u pravu. Problem je utoliko složeniji što se u posljednje vrijeme, ne samo kada je u pitanju Zakon o radu, nego i čitav niz drugih zakonskih propisa i odredbi koji su postali obavezujuće norme, ne poštuju. To je nešto što na određen način dugoročno izaziva totalnu pravnu nesigurnost. Svaka država koja pretenduje da bude država, bez obzira u kom smislu mi to sada posmatrali, mora da učini sve da ono što je usvojila kao zakonsku normu i poštuje. Cijeli mehanizam treba da stoji iza toga. Sama činjenica da se preko 80 hiljada raznih zahtijeva, od kojih je riješeno možda 800, nalazi pred organima na čekanju, ili se stavljaju u razne korpe ili u neke arhive, je krajnje poražavajuća. Upravo to govori o odnosu zakonodavca prema sopstvenom zakonodavstvu koji je donio u cilju uspostavljanja nekih normi koje imaju za cilj jačanje pravne sigurnosti građana u te subjekte. Mi ćemo insistirati, ne samo kod ovoga zakona, nego i kod čitavog niza drugih zakona, a ima ih poprilično mnogo, da se ti zakoni moraju i poštivati, jer je Bosna i Hercegovina prihvatila Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i slobodama. Ona je prihvaćena Dejtonskim mirovnim sporazumom, ali njena nostrifikacija je izvršena prije dvije-tri godine. Utoliko je obaveza Bosne i Hercegovine postala još veća da svim licima, u konkretnom slučaju ranijim radnicima, obezbijedi najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava koja su predviđena domaćom jurisdikcijom i drugim instrumentima za zaštitu ljudskih prava i sloboda. Sve bi to moralo da se uradi u što je moguće kraćem roku, jer nakon što smo i formalno i pravno postali potpisnici Evropske konvencije naši će građani moći ostvarivati svoja prava pred Međunarodnim sudom pravde u Strazburu. Plašim se da se ovdje radi o klasičnim oblicima kršenja ljudskih prava koja su zagarantovana i Ustavom Bosne i Hercegovine i ustavima entiteta i drugim instrumentima zaštite ljudskih prava i sloboda. Građani će ta prava ostvarivati, ali prethodno će morati imati troškove, morati će da budu na određeni način u poziciji da ta prava koja treba da ostvare ovdje, a koja su sporna, moraju da ostvaruju pred nekim međunarodnim sudovima, što je krajnje poražavajuće. Sigurno je da će Bosna i Hercegovina radi toga morati plaćati poprilične iznose za nematerijalnu štetu, ili druge vidove štete koje su proistekle iz neprimjenjivanja sopstvenog zakonodavstva. Slažem se s vama da onaj koji nije u stanju da poštuje svoju Ustav, svoje zakonodavstvo i norme međunarodnog prava, koje su imperativ u ovom periodu, jasno i na određen način stavlja do znanja svijetu da on ne može da bude punopravan član međunarodne zajednice. Takav odnos i to ponašanje stvara nesigurnost za građane koji žive u Bosni i Hercegovini i svakako na određen način stvara i nesigurnost u državu kao takvu.''
Vaša je preporuka da se zakon poštuje. Ako to nije moguće, da li ste možda predvidjeli da se na drugačiji način riješi ovaj problem?
''Preporučili smo nadležnim organima da ispoštuju odredbe koje su predviđene zakonom. Naravno da bi u državama koje mnogo bolje funkcionišu bilo smiješno nekome reći da poštuje zakon. To je nešto što se podrazumijeva, to je imperativ. Poštivanje zakona ne daje mogućnost rasprave o tome. Mi smo u poziciji da ukažemo nadležnim organima da nepoštivanje ovih zakona za jednu veliku populaciju, koja je u najvećem broju povratnička, znači kršenje njihovih ljudskih prava. Oni, ne samo da se nisu vratili na svoja ranija radna mjesta u preduzeća koja nisu počela da rade, već se veliki broj subjekata nije vratio ni u preduzeća koja već uveliko normalno funkcionišu. Tako su se oni našli u vrlo nezgodnoj situaciji. To je proizvod ukupnog stanja i ukupnih odnosa. Sasvim bi bilo logično i prirodno da se prioritet pri zapošljavanju da onima koji su tu ranije radili, a ne da se primaju novi radnici i time zahtjeve ranijih radnika više niko ne rješava. Situacija je potpuno ista i u javnim preduzećima. Ova obaveza se podjednako odnosila i na ona preduzeća koja su privatizovana. Ugovorom o privatizaciji je trebao da bude i regulisan status radnika koji se nalaze na čekanju. Ne samo da se radnici ne pozivaju da dođu na posao, nego niko ne govori o mogućnosti, niti o činjenici, da oni trebaju da ostvare pravo na otpremninu.''
Svi znamo da je posao temelj održivog povratka. Bez toga nema ni drugih pretpostavki.
''Mi se stalno kunemo u to i time su to već, na određeni način, postale fraze, posebno kod političara. Bez konkretnog preduzimanja čitavog niza mjera, postupaka, bez konkretnog poštivanja svoga zakonodavstva, bez obezbjeđivanja povratnicima da se, ne samo vrate u svoju imovinu, nego i da se zaposle da bi mogli da žive, da djeca idu u školu, da imaju socijalnu i drugu sigurnost, tog povratka ne može da bude. Biće ga formalno, na papiru. Ljudi će se vratiti, imovinu će prodati, ili otuđiti, a kasnije ćemo izgubiti i ovaj podatak od 80 hiljada ljudi koji su podnijeli zahtjeve za priznavanje statusa radnika na čekanju. Oni će otići iz sredina u kojima su živjeli. Sve veći broj omladine se iseljava i sve veći broj građana Bosne i Hercegovine, svih nacionalnosti, se odriče državljanstva Bosne i Hercegovine. To je nešto što je poražavajuće i sigurno je da će toga biti sve više.''
Na osnovu nalaza u specijalnom izvještaju vi ste određene preporuke uputili entitetskim vladama.
''Mi smo predložili i jednoj i drugoj vladi, obavijestili smo i Savjet ministara, da preduzmu sve neophodne aktivnosti kako bi donošenje izmjena i dopuna postojećih zakona na jasan i precizan način uredilo ostvarivanje prava po osnovu člana 143 i 152 entitetskih zakonodavstava o radu i da se preduzmu neophodne mjere na poboljšanju organizacionih i finansijskih potencijala Komisija za implementaciju. Znamo da ni te komisije dosta često puta nisu osposobljene da obavljaju svoj posao. Nakon toga neka u roku od najmanje 30 dana obavijeste ombudsmene kako bi mogli ponovo sagledati stanje i možda ići sa novim preporukama, ili sa nečim trećim.''
Često se spominje, i u pitanjima naših slušalaca, odluka Vrhovnog suda Federacije. Da li je ona ta koja je zakomplikovala situaciju oko člana 143?
''Što se tiče jedne presude Vrhovnog suda Federacije tu imamo jedan stav da se podnesenom tužbom ne može pokrenuti upravni spor protiv tužene drugo-stepene Komisije za implementaciju člana 143 Zakona o radu u predmetnoj stvari, nezavisno od činjenice da li se tužbom osporava konačna odluka prvostepene ili drugostepene komisije, ili odluka koja nije postala konačna. Šta to znači? Ako komisija ne reaguje u određenim rokovima koji su predviđeni zakonom, pokrenete upravni spor da o tome odluči Vrhovni sud, bilo Republike Srpske, ili Federacije Bosne i Hercegovine. To onda znači da nemate mehanizama kojima možete da idete dalje. Imali smo to u predmetu Alminijum d.d. Mostar i sigurno je da bi i iz tog razloga trebalo postojeće zakonodavstvo Federacije da bude dodatno usaglašeno, da ne bi bilo problema kod daljih ostvarivanja prava bivših radnika. Oni neće biti u mogućnosti da pokrenu upravni spor, jer je stav Vrhovnog suda jasan. Protiv tih odluka nije moguće voditi upravni spor. To znači da će oni biti upućeni da podnose tužbe redovnim sudovima, a redovni sudovi će onda biti u poziciji da kažu da tužbe nisu podnesena na vrijeme. Tada bivši radnici neće formalno i pravno biti u poziciji da ostvare bilo kakva prava. Ako se pojave pred Međunarodnim sudom za ljudska prava u Strazburu, taj sud će, najvjerovatnije, stati na stanovište da nisu iscrpljena sva domaća pravna sredstva. To će biti jedna bezizlazna situacija, nešto što dodatno komplikuje situaciju bivših radnika.''
Šta možemo očekivati nakon ovog specijalnog izvještaja?
''Imamo dosta dobra iskustva u poštivanju naših preporuka i nadamo se da će se situacija promijeniti. Mi ćemo to svakodnevno pratiti i nakon što istekne rok od 30 dana mi ćemo ponovo uraditi jednu analizu, posebno za RS, posebno za Federaciju BiH. U neko dogledno vrijeme ćemo se, vjerovatno, baviti analizom da vidimo koji su to i drugi zakonski propisi koji su ostali golo slovo na papiru, kako bi smo na određen način jasno na to skrenuli pažnju i stavili do znanja svim nosiocima vlasti da kod donošenja zakona posebno vode računa o tome da one norme koje uđu u neki zakon moraju biti poštovane, a da je to, prije svega, radi sticanja sigurnosti građana u zakonske norme. Imali smo čitav niz problema oko stare devizne štednje i tu su građani ostali samo sa ugovorima i sa normama koje nisu poštovane. To je praktično paralisalo cijeli bankarski sistem i izazvalo totalnu nesigurnost kod banaka. Taku ćemo situaciju imati i kod Zakona o radu, ako se nešto u najskorije vrijeme ne uradi. Nešto što jeste uređeno, pa se ne poštuje, podjednako je ravno onom što nije uređeno i čega nema, a onda to vodi nekom neželjenom pravcu - u anarhiju i nesigurnost. Posebno se mora imati u vidu da su najobespravljenije najniže socijalne kategorije. Na žalost Bosna i Hercegovina, sa neznatnom razlikom u odnosu na Federaciju i RS, se u ovom dijelu poredi sa Albanijom, što je krajnje poražavajuće. Onda se opravdano postavlja pitanje na šta to građani Bosne i Hercegovine u narednom periodu mogu da računaju i kako i na koji način će oni insistirati na izgradnji sopstvene države ako ne budu imali povjerenja u tu državu?''
Možemo očekivati u narednom periodu i vaše nove izvještaje.
''Mi radimo ubrzano i idemo po raznim oblastima. U dogledno vrijeme mislimo da završimo jedan specijalni izvještaj vezan za rad pravosuđa i organa uprave. I tamo je mnogo kršenja ljudskih prava. I tamo je mnogo obespravljenih, veliki broj kategorija koje obijaju pragove ispred raznih opštinskih i sudskih kancelarija, koje nisu u mogućnosti da ostvare nikakva prava. Govorim o onima čija su prava kršena, a ne o onima koji su ostvarili svoja prava.''
* * * * *
U selu Rakitnica, na obali istoimene rijeke, u opštini Rogatica, prije rata je živjelo 250 stanovnika. Imali su školu, prodavnice i sve ostalo što je bilo potrebno za život. Danas je selo pusto, a nema ni mosta preko rijeke, za koji stanovnici kažu da je njihov prvi kućni prag.
Govore Nedžad Rizvanović, Faid Tanković i Huso Pašić:
''U Rakitnici imam kuću spaljenu i srušenu. Do donacije je teško doći. Većina bi se vratila u ovo selo. Ovo su ljudi čiji su preci ovdje već 300 godina. Trebaju nam samo donacije da bi se izgradnja ubrzala. Još se ni jedna kuća nije napravila.''
''Nada se gubi svaki dan sve više i više. Ako ništa, mi ćemo ovdje čerge razapeti pa neka je sramota države i društva. Ovdje smo se rodili, rasli, pomagali čitavo društvo, poreze davali. Ništa nismo tražili od društva, osim slobode. Danas nemamo ni slobode, a društvo nas je zaboravilo.''
''Od srpske vlade sam dobio donaciju koju sam potpisao. Očekujem je. Bez mosta nema rada. Ovo je bilo poznato selo u rogatičkoj opštini po krompiru, kukuruzu, grahu, voću, mlinovima. Ovdje je bilo mlina trideset i nešto.''
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba