Dostupni linkovi

logo-print

13. jula će svi zaboraviti na Srebrenicu


RSE
Državna komisija za izbjeglice i raseljena lica održala je sjednicu u Banjaluci. Imenovanjem Mlađena Božovića za direktora Fonda za povratak stvoreni su uslovi za konačni početak rada ovog fonda, izjavio je predsjednik Državne komisije za izbjeglice i raseljene i pomoćnik ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH Ivica Marinović, dodajući da će Fondu do kraj godine na raspolaganju stajati oko pedeset miliona maraka:
MARINOVIĆ
I to raspoređenih na sljedeći način: 18,25 milijuna iz Sporazuma o međusobnom udruživanju sredstava između Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, entitetskih Ministarstava i Distrikta Brčko, zatim predviđamo osam milijuna maraka iz projekta „Sutra“ i 12 milijuna eura iz Razvojne banke Vijeća Europe kao kreditna sredstva.
RSE
Na sjednici u Banjaluci Državna komisija za izbjeglice i raseljene je zaključila da je potrebno hitno regulisati pitanje zdravstvene zaštite povratnika i prema riječima Marinovića zatražit će od Savjeta ministara BiH donošenje krovnog propisa o zdravstvenom osiguranju izbjegličke populacije:
MARINOVIĆ
Dok se pitanje zdravstva ne razriješi krovnim propisom, treba se dosljedno primjenjivati Međuentitetski sporazum koji je stupio na snagu 1. siječnja 2002. godine.
RSE
Prema riječima ministra za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske, Jasmina Samardžića, Vlada ovog entiteta obezbijedila je 600 hiljada maraka za zdravstveno osiguranje izbjeglih i raseljenih lica.
MARINOVIĆ
Svi oni koji nisu osigurani na drugi način, mogu se prijaviti Ministarstvu za izbjegla i raseljena lica i na osnovu njihovog zahtjeva im mi uplaćujemo zdravstvenu zaštitu. Dakle uplaćujemo onome tko je ostvario to pravo.
RSE
Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH objavilo je 25. juna ili lipnja u dnevnim novinama „Poziv izbjeglim i raseljenim licima i povratnicima za registrovanje prijava potencijalnih korisnika pomoći za rekonstrukciju i povratak“. Prijave za registrovanje se dostavljaju isključivo na obrascu koji je štampalo Ministarstvo i koji je dostupan u Regionalnim centrima za povratak, zatim u svim opštinama-općinama i diplomatsko konzularnim predstavništvima u zemljama prihvata izbjeglica iz BiH. Poziv se raspisuje u trajanju od trideset dana od objavljivanja, što znači da se prijave primaju do 25. jula-srpnja ove godine. Možete ih dostaviti osobno u Regionalne centre ili poštom na adresu: Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH, Trg BiH 1, Sarajevo.
RSE
Ministarstvo za obnovu, razvoj i povratak Tuzlanskog kantona odlučilo je da povratnicima u jedanaest opšina Tuzlanskog kantona i sedam u Republici Srpskoj dodijeli donacije u građevinskom materijalu, ukupne vrijednosti od 565.000 KM. Na javni oglas, koji je bio otvoren od 2. februara do 5. aprila ove godine, prijavilo se oko 400 povratnika od kojih je 170 zadovoljavalo kriterije utvrđene važećim zakonom. Nakon izvršenog bodovanja i uvida u stanje na terenu, a na osnovu donesene odluke, povratnicima će do 31. maja sljedeće godine biti isporučeno 48 donacija u građevinskom materijalu u vrijednosti od po 5.000 KM i 26 donacija u vrijednosti od po 12.500 KM. Među onima koji su dobili donaciju je Ahmet Alagić iz Koraja:
ALAGIĆ
Ići ćemo dokle može, pa kad više ne bude moglo, tražićemo drugi izlaz. Dole treba da se uradi podrum, gore sprat, dokle će biti i koliko će biti ne znam.
RSE
Jedan broj povratnika već je potpisao ugovore sa predstavnicima Ministarstva, dok ostali korisnici to mogu uraditi svakog dana u prostorijama ovog Ministarstva.
RSE
Dom naroda Federalnog parlamenta na dnevni red svoje posljednje sjednice nije uvrstio Izmjene i dopune Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, a koji tretira povrat vojnih stanova. Ovaj Zakon je prije toga podržao Predstavnički dom Federalnog parlamenta. O razlozima za odbijanje Zakona govori Mato Franjičević, predsjednik Kluba hrvatskog naroda:
FRANJIČEVIĆ
Razlog zašto Zakon nije dobio potrebitu većinu leži vjerojatno u činjenici da su neki od zastupnika problematizirali činjenicu da se identičan Zakon također pojavio u proceduri u obliku Nacrta od strane Vlade Federacije.
RSE
U okviru Strategije održivog povratka na prostoru BiH, Savez udruženja izbjeglica i raseljenih lica BiH organizirao je u Mostaru okrugli stol na temu „Održivi povratak na prostorima južne Hercegovine, uz mogućnost uključivanja povratničke populacije u održive oblike poljoprivredne proizvodnje s osiguranim tržištem“.
Profesor Poljoprivrednog instituta iz Sarajeva, Nezir Tanović, kazao je kako je Poljoprivredni institut u svim segmentima uključen u proces primarne poljoprivredne proizvodnje, a samim tim i u proces održivog povratka. „U ime Instituta smo pokrenuli više projekata, kao što su proizvodnja malina i prikupljanje ljekovitog bilja, koji su vrlo uspješni“, kazao je Tanović. On je također izjavio da je uključivanje u primarnu poljoprivrednu proizvodnju jedina i prava osnova za održivi povratak:
TANOVIĆ
Da li znate, gospodo, da u ovom momentu Vlada Malezije želi u Hercegovini (Stolac, Čapljina, Dubrava) da instalira ogromnu fabriku za proizvodnju koncentrata voća? To će biti druga „Vega“. Ali ni Ambasada Malezije, ni Institut, ni pojedine zadruge to neće moći realizirati, ukoliko se svi ne uključimo u takav jedan projekat.
RSE
Svjetska banka je pripremila Memorandum o razumijevanju kojim će se definisati odnosi u oblasti penzijsko-invalidske zaštite u oba entiteta i Distriktu Brčko, a kao krajnji rezultat se očekuje ujedinjeni Fond Penzijsko-invalidskog osiguranja (PIO) na nivou države. Samim tim bio bi riješen i problem isplata penzija iz Fonda u kojeg su doprinosi uplaćivani. Premijer Federacije Ahmet Hadžipašić je demantirao najave da će prelaskom u Federalni fond oko 15 hiljada penzionera kojima sada mirovine isplaćuje Fond RS, penzionerima u Federaciji mirovine biti umanjene. Inače, kako je najavljeno iz Federalnog ministarstva za rad i socijalnu politiku, Memorandum će biti samo polazna osnova za sporazum koji će potpisati entitetske Vlade, a koji će sadržavati konkretna rješenja.
* * * * *
RSE
Na zgarištima Srebrenice, iz sjećanja na zločin koji se desio i iz poruke da se nikad više ne desi, nevladina organizacija Udruženje građana „Srebrenica 99“ gradi novi svijet, prije svega djeci ovog tužnog grada. Naš sagovornik je Vesna Mustafić, članica Udruženja. Udruženje nosi naziv „Srebrenica 99“, što znači da je osnovano te godine. Možete li nam, osim tog podatka, reći još nekoliko osnovnih za upoznavanje, ko je osnovao organizaciju, s kojim ciljem i šta danas radite?
MUSTAFIĆ
Organizaciju „Srebrenica 99“ su organizovali Srebreničani, s ciljem uspostavljanja ponovnog povjerenja među ljudima i s ciljem povratka. Znači prije nego što se vratimo da imamo već ostvarene kontakte, veze, da imamo ljude s kojima možemo razgovarati kad dođemo u Srebrenicu, da se osjećamo ponovo malo ljepše u svom gradu. Znači naše Udruženje je multietničko i naš osnovni cilj je vraćanje povjerenja među ljudima u Srebrenici i povratak u taj grad. Udruženje je prošle godine promijenilo sjedište, sada se nalazi u Srebrenici. Predsjednica Udruženja je Slobodanka Ilić, a članovi su ljudi iz različitih etničkih grupa. Sada nastojimo da postignemo to da život u Srebrenici bude ljepši i prihvatljiviji za sve ljude koji tu žele da žive. Vrlo često znamo reći da Srebrenicu vole samo oni ljudi koji su Srebreničani i eto sad se trudimo da stvarno napravimo malo bolji život ovdje.
RSE
Kad se govori o povratku, uglavnom se koriste riječi – obnova, stambeni prostor, krov nad glavom… Koliko se pažnje uopšte posvećuje izgradnji zajednice u koju se ljudi vraćaju?
MUSTAFIĆ
Na žalost vrlo malo. Uglavnom se sve svodi na to da možemo reći – obnovljeno je toliko i toliko kuća, predati su ključevi ili je nabavljen materijal pa ljudi grade… Međutim, mi smatramo da to nije dugoročno rješenje. Znači nije sve kad date čovjeku krov nad glavom, a sve ostalo oko njega ne funkcioniše. Zato mislimo da ustvari treba raditi na izgradnji civilnog društva, stvaranju nekog ljepšeg okruženja u kome će ljudi živjeti, jer se u svakom slučaju tad puno bolje osjećaju. Na kraju krajeva i tu Srebrenicu, u koju se vraćaju poslije svega, treba da doživljavaju kao nešto što je sasvim normalno i gdje će im život pričinjavati zadovoljstvo.
RSE
Vi okupljate djecu i omladinu, želite im ispuniti slobodno vrijeme, ali ih i naučiti nekim osnovnim vrijednostima kao što su tolerancija, zajednički život ljudi različitih nacija i vijera… Kako i koliko u tome uspijevate?
MUSTAFIĆ
Pa mi stojimo na stanovištu da život teče dalje, da treba nastaviti živjeti i potruditi se da taj život koji je pred nama učinimo ljepšim svim ljudima, a mislim da pogotovo treba voditi računa o djeci i mladima. Srebrenica je zaista sredina koja ne pruža gotovo ništa toj kategoriji stanovništva. U Srebrenici djeca nemaju gdje otići osim na ulicu ili u kafiće ili kafane, nema bioskopske dvorane, pozorišne predstave su vrlo rijetke… Znači ono što bi trebalo ispuniti njihov život i njihovo slobodno vrijeme u Srebrenici nije dostupno. Djeca su poprilično zatvorena, izolovana, jer je Srebrenica ipak zaboravljeni grad. Vrlo malo ljudi dolazi u Srebrenicu i vrlo malo u Srebrenici ima mogućnost da pošalje djecu negdje izvan Srebrenice da vide kako se živi u nekim drugim područjima. Mi smo odlučili da počnemo da nešto radimo s ciljem popravljanja kvaliteta života djece i mladih, za šta nam služi naš mali prostor od nekih četrdesetak kvadrata, dakle sliži nam kako za rad s djecom, tako i kao kancelarija, mada mi više volimo raditi s djecom nego u kancelariji. Prostor je fino opremljen, imamo petnaestak računara, nudimo djeci aktivnosti kao što su slikanje na svili, staklu, izrada ukrasnih predmeta… Ali nije osnovni cilj da oni samo nauče raditi na računaru, da nauče slikati ili iskazati svoju kreativnost, cilj je i da se djeca druže, cilj je i da upoznaju jedni druge, da prihvate jedni druge, da tolerišu jedni druge i mi se trudimo da ih tome naučimo. Prostor je otvoren za sve, bez obzira na etničku pripadnost, bez obzira na vjeru, bez obzira na spol… Oni se ovdje mogu o osjećati slobodnim da razgovaraju, nema tabu tema, sve što žele mogu da kažu. Mi se trudimo da im objasnimo neke stvari koje su njima nepoznanica ili o kojima vrlo rijetko mogu otvoreno da govore.
RSE
Jednom prilikom ste rekli kako neka djeca dolaze iz svojih sela ili okolnih mijesta autobusom u školu, nakon škole se ponovo vraćaju tim istim autobusom svojim kućama i malo imaju prilike da se druže sa djecom druge nacije.
MUSTAFIĆ
Jeste, to je inače u Srebrenici poznat problem. Veliki broj djece koja u Srebrenici idu u školu ustvari živi u ruralnim područjima koja su udaljena pa i do trideset kilometara od Srebrenice, u zavisnosti od toga iz kog mjesta dolaze. U tim mjestima oni uglavnom imaju područne škole, a u Srebrenicu dolaze od petog do osmog razreda. Oni to vrijeme između školske nastave i povratka nazad u svoje selo ustvari provedu ovdje, međutim oni se nakon toga ponovo vraćaju u svoje sredine i žive poprilično izolovano. Mi bismo željeli da omogućimo toj djeci da više vremena provedu sa svojim drugovima, da se bolje upoznaju i da im taj dolazak u školu ne bude nikakav šok ili trauma. Dakle kad dođu u školu da imaju nekoga koga poznaju, s kim mogu razgovarati, koga mogu osjećati kao svog druga. Jer, oni su ustvari samo djeca i jedni druge tako treba i da gledaju.
RSE
Da li je ta multietnička škola i to multietničko druženje uopšte moguće u Srebrenici nakon svega što se desilo?
MUSTAFIĆ
Mi možemo reći ono što mi vidimo ovdje iz našeg ugla. Mi smo stalno s djecom, pa čak i kad se igraju možemo da čujemo o čemu razgovaraju. Činjenica je da postoji i nerazumijevanje i nepovjerenje i netolerancija između djece, međutim to je obično početna faza i onda djeca počinju da se druže, da razgovaraju… Naravno i uz pomoć nas ovdje ipak razumiju jedni druge. Mislim da je to moguće, samo zaista tome treba puno više posvetiti pažnju. Jer, da se vratimo na početak, nije kuća sve, ipak morate živjeti u zajednici, morate učiniti i sebi i drugima život ljepšim. A to možemo samo ako jedni druge razumijemo, ako tolerišemo različitost i razumijemo drugo i drugačije.
RSE
Imala sam prilike vidjeti neke rukotvorine koje stvaraju dječaci i djevojčice, a posebno slikane svilene marame, pa je na jednom rubu potpisana Admira, na drugom Ivan, na trećem Ognjen... Ta djeca, nadam se, stvaraju temelj nekoj novoj Srebrenici.
MUSTAFIĆ
Mi se ustvari trudimo da djeca sarađuju, da razmjenjuju svoja iskustva, da razgovaraju, da razumiju jedni druge i da stvorimo bolje uslove, znači neku bolju budućnost prije svega za njih, a onda i za sve nas ovdje. Mislim da je to moguće, samo zaista, opet ponavljam, treba se malo više potruditi, treba uložiti malo više i truda i sredstava da bi se taj cilj postigao. Kad smo pozvani da pokažemo naš projekat kao uspješnu priču, ja sam tada rekla da po mom mišljenju ovo još uvijek nije uspješna priča nego da je to ustvari početak uspješne priče i da se nadam da će ta uspješna priča za neko, vjerovatno malo duže vrijeme, jer to sigurno neće biti tako brzo, zaista doći do kraja. Jer, Srebrenica i njeni građani, bez obzira na njihovu etničku i vjersku pripadnost, zaslužili su puno bolje i puno više nego što im se daje.
RSE
Da bi ta priča bila uspješna, kako i sami kažete, potrebno je mnogo više od praznih obećanja i velikih riječi i domaćih predstavnika vlasti i međunarodne zajednice. Jer ja se, slušajući ovo što vi kažete i neke druge žene koje su se tamo vratile, usuđujem reći da je ipak Srebrenica zaboravljen grad, kako ste i vi maločas kazali.
MUSTAFIĆ
Srebrenica definitivno jeste zaboravljen grad. Ja u Srebrenicu dolazim već dugi niz godina poslije rata (bila sam u Tuzli) i prije godinu-dvije sam na situaciju u Srebrenici gledala optimističnije nego sada. Srebrenica je zaboravljen grad. Vrlo često je ljudi koriste za svoju promociju, da pokažu kako oni ustvari brinu o Srebreničanima i onda se stalno hvale kako su učinili ovo ili ono, a u Srebrenici se vrlo malo toga osjeti i vrlo malo toga primijeti. To nije samo naše mišljenje, već je to zaista i mišljenje ljudi koji već duži niz godina povremeno dolaze u Srebrenicu i vrlo često nas znaju pitati – pa šta se ovo dešava, pa je li moguće da se ništa nije promijenilo? Ja čak mogu reći da u Srebrenici ima sve manje ljudi, jer ljudi ne vide perspektivu u ovom gradu. Mladi se naravno ne vraćaju u Srebrenicu, jer im Srebrenica ništa ne nudi osim sjedenja u kući ili izlaska u kafiće i kafane, znači nikakve druge mogućnosti. Ja sam neki dan rekla da mi ne spadamo ni u onih tri posto koji imaju pristup Internetu u BiH. Mi znači nemamo ni pristup na Internet da pogledamo šta se dešava u svijetu, da vidimo šta rade mladi u svijetu, da se dopisujemo sa drugim mladim ljudima. Na žalost, u Srebrenici je takva situacija.
RSE
I na žalost samo je 11. juli prilika da se malo više i ozbiljnije govori o Srebrenici.
MUSTAFIĆ
Da, to traje do 12. jula i 13. jula će već svi zaboraviti da Srebrenica uopšte postoji. Uz poštovanje svih žrtava, mislim da o tome više ni nema smisla govoriti, jer svi znamo šta se ovdje desilo. Uz poštovanje svega, mislim da zaista treba povesti malo računa i o ovima koji su živi i koji bi trebali da se vrate u svoj grad. Dakle da se zajednički potrudimo da ovaj grad jednog dana ponovo vrati svoj stari sjaj, da ponovo bude živ, da mu ponovo vratimo dušu. Srebrenica nema dušu, a njena duša su njeni ljudi.
RSE
Vesna, i vi ste povratnik. Kako ste se vi snašli?
MUSTAFIĆ
Ja jesam povratnik, ali je u Srebrenici vrlo teško odvojiti povratnike i one koji to nisu. Ustvari, u Srebrenici su svi u nekom smislu povratnici. Jer, u jednom trenutku su svi iz Srebrenice bili izbjeglice, samo je bilo pitanje u kojoj godini. I vrlo je teško sad podijeliti kako žive povratnici, a kako žive domicilni, da ih tako nazovemo. Život svih ljudi u Srebrenici je jako težak. Ja sam se vratila prije godinu i nešto dana, moj muž je u Srebrenici već dvije godine, s nama su se vratile i naše dvije kćerke, jedna ima 21, jedna 18 godina i vrlo često me kritikuju i svaki dan pitaju gdje sam ih to zapravo vratila i šta sam im to ponudila. Tako da se svaki dan osjećam pomalo i krivom, pitam se da li sam imala pravo da donesem odluku u njihovo ime. Međutim, mi smo 1992. godine znali da ćemo se vratiti u Srebrenicu i nijednog momenta nismo razmišljali o tome da svoj život nastavimo negdje izvan Srebrenice, iako smo mogli otići u inostranstvo. I sad se pitam da li smo imali pravo tu odluku donijeti u ime naše djece, jer im zaista ništa ne možemo ponuditi. Sve četvero smo nezaposleni. Ja se povremeno angažujem da nešto radim za sve nas u Srebrenici, da tako kažem, međutim sve je to od danas do sutra i ne vjerujem ni da ćemo uspjeti da nešto promijenimo. Voljela bih da pogriješim i da dogodine možemo razgovarati o puno ljepšim stvarima.
RSE
Imamo priliku da čujemo i jednog dječaka:
PETROVIĆ
Ja sam Đorđe Petrović, imam deset godina.
RSE
Šta radiš tu u Udruženju?
PETROVIĆ
Igram se, crtam – kompjutere, prirodu, planine…
RSE
Idu li ti crteži na neku izložbu?
PETROVIĆ
Idu. Bili su izloženi ispred Doma kulture.
RSE
Je si li putovao negdje izvan Srebrenice?
PETROVIĆ
Jesam, išao sam u Sarajevo.
RSE
Kakav si đak?
PETROVIĆ
Odličan.
* * * * *
Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba
XS
SM
MD
LG