Dostupni linkovi

logo-print

“Umetnička sukcesija” SFRJ po nacionalnom ključu?


U NEKIM KRUGOVIMA ISTORIČARA UMETNOSTI JAVLJA SE ZAMISAO DA BI MUZEJI I GALERIJE DRŽAVA NEKADAŠNJE JUGOSLAVIJE MOŽDA MOGLI DA IZVRŠE RAZMENU UMETNIČKIH DELA PREMA POREKLU POJEDINIH AUTORA. O TOME GOVORE ŠEF KATEDRE ZA MODERNU UMETNOST FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU ZVONKO MAKOVIĆ, DIREKORKA MUZEJA SAVREMENE UMETNOSTI U BEOGRADU BRANKA ANĐELKOVIĆ, DIREKTORKA UMETNIČKE GALERIJE BOSNE I HERCEGOVINE IZ SARAJEVA MELIHA HUSEDŽINOVIĆ, KUSTOS ZBIRKE JUGOSLOVENSKOG SLIKARSTVA NARODNOG MUZEJA U BEOGRADU LJUBICA MILJKOVIĆ

Saradnja: Ankica BARBIR-MLADINOVIĆ, Ljudmila CVETKOVIĆ, Budo VUKOBRAT

RSE
Mada deobe po nacionalnim kriterijumima polako postaju samo talog devedesetih, još uvek nisu sasvim utihnuli glasovi onih kojima nije bilo dovoljno podela i razgraničenja. Tako se u nekim krugovima istoričara umetnosti ponovo stidljivo javlja zamisao da bi muzeji i galerije država nekadašnje Jugoslavije možda mogli da izvrše razmenu umetničkih dela upravo prema poreklu pojedinih autora. Sporazum o sukcesiji imovine bivše državne zajednice i predstojeća podela brojnih umetničkih dela koja su rasuta po ambasadama i konzularnim predstavništvima u svetu, samo su dodatno ohrabrili one koji nisu prestali da snivaju raspodele po nacionalnim ključevima. Naravno, više se niko ne usuđuje da javno traži da se hrvatski ili slovenački autori sklone iz postavki pojedinih ustanova u Srbiji ili da se to isto uradi sa autorima srpskog porekla u Hrvatskoj, ali se sada govori o nekim radovima od prvorazrednog značaja za obe kulture, koji bi možda mogli da se nađu u sredinama odakle su potekli njihovi autori. Da li bi takva zamena uopšte bila moguća i na koje bi prepreke naišlo zavirivanje u ovaj kutak Pandorine kutije?

Koliko su uopšte u muzejima Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine brojna dela autora koji potiču iz drugih sredina?

Pomoćnica hrvatskog ministra kulture Branka Šulc ističe da je Muzejski dokumentacijski centar u Zagrebu još 1992. godine otpočeo sa anketiranjem hrvatskih muzeja i galerija, kako bi prikupio relevantne podatke o eventualnom gradivu koje bi potpadalo pod pojam sukcesije:
ŠULC
Ali to nije podloga i način da se mi sad dogovorimo da to vraćamo, što je, po meni, odiozna zamisao.
RSE
Bivša kustosica u Muzeju suvremene umjetnosti Leonida Kovač kaže da bi to bilo isto kao da je poslije Drugog svjetskog rata Francuska zatražila od Njemačke da joj iz svojih muzeja vrati njezine impresioniste ili obrnuto, na što nitko nije ni pomislio:
KOVAČ
U zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti se primjerice nalaze djela slovenskih umjetnika, Luje Vodopivca, Dube Sambolca, Gabriela Stupice i tako dalje. Tu su i djela renomiranih srpskih umjetnika 20. stoljeća i suvremenih umjetnika, primjerice djela Leonida Šejke, kiparice Olge Jevrić, potom Radomira Damljanovića-Damljana, Raše Todosijevića i tako dalje. Međutim, mislim da se rasprava o tim djelima, koja se nalaze u muzejskoj zbirci, kako Muzeja suvremene umjetnosti, tako i ostalih muzeja i galerija u Hrvatskoj, ne bi trebala svoditi na raspravu o diobi, odnosno sukcesiji. To je fundus pojedinog muzeja i tretira se na isti način kao djela internacionalnih umjetnika i umjetnica iz bilo koje druge zemlje na svijetu.
RSE
Veliki broj radova u kolekcijama Muzeja savremene umetnosti, Narodnog muzeja Srbije i Muzeja istorije Jugoslavije, koji se nalaze u Beogradu, dela su autora iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine ili Slovenije. Mnogi autori iz bivših jugoslovenskih republika živeli su u Beogradu. Mnogi njihovi radovi su tu nastali, a beogradski muzeji i galerije su te radove otkupljivali. U Muzeju savremene umetnosti, čija kolekcija broji oko sedam hiljada i šest stotina umetničkih radova 20. veka sa prostora čitave bivše Jugoslavije, nalazi se veliki broj radova iz bivših jugoslovenskih republika. Njihov broj je teško izračunati, zato što su zbirke vođene kao jugoslovenske, i prema medijima, kao slikarstvo, skulptura, grafika i ostalo, kaže Dejan Sretenović, glavni kustos Muzeja savremene umetnosti:
SRETENOVIĆ
Na primer iz Slovenije Marij Pregelj, koji je Muzeju poklonio čitav jedan legat, zatim Gabriel Stupica, Jakopič, Grohar, Jama, od novijih grupa „Oho“, Emerik Bernard, Duba Stambolec, zaista sve značajna imena za slovenačku umetnost 20. veka. Iz Hrvatske Julije Knifer, Đuro Seder, Ivan Picelj, Josip Vaništa, Ivan Meštrović... Iz Bosne imamo Ljubomira Pečinlića, Edina Numankadića...
RSE
Svi ovi radovi predstavljaju korpus jugoslovenske kolekcije, koja je koncipirana 1965. godine, kada je Muzej savremene umetnosti otvoren, i koja i danas u stalnoj postavci. A beogradski Narodni muzej je osnivanje jugoslovenske kolekcije započeo i pre osnivanja jugoslovenske države. Od 1904. godine, posle Prve jugosvlovenske izložbe, ravnopravno se sakupljaju dela umetnika iz svih bivših jugoslovenskih republika, objašnjava Tatjana Bošnjak, šef Odeljenja za istoriju umetnosti Narodnog muzeja:
BOŠNJAK
Od prvog momenta su tu ušla dela i umetnika kao što su Matej Jama, Rihard Jakopič, Gorhar, dakle svi oni koji su sarađivali sa Nadeždom Petrović. Od hrvatskih umetnika su tu kasnije ušli svi značajni umetnici. Pomenimo samo Joba ili koliko dela Ivana Meštrovića konačno ima u zbirci jugoslovenske skulpture. Zatim, tu su slike Ličanoskog, Martinoskog. U zbirci kabineta grafike također crteži tih istih umetnika.
RSE
Brojne velike i male galerije u BiH, posebno one što su nastale u okviru nekih tradicionalnih likovnih manifestacija, baštine su umjetnina nastalih na prostoru bivše Jugoslavije. A većina ljudi koji se bave njihovim čuvanjem i estetskom valorizacijom, drži kako je u pitanju neprocjenjivo blago i zajedničko likovno iskustvo i tradicija kojih se ne kane odricati. Ipak, najznačajnije zbirke posjeduju Banjaluka i Tuzla. U Banjaluci, naime, djeluje Muzej savremene umjetnosti, u čijem fundusu stoje pokloni najznačajnijih likovnih umjetnika sa prostora bivše Jugoslavije. Kustos Muzeja Ljiljana Perduv-Misirlić kaže da ne zna koliko, od nekih hiljadu i stotinu umjetnina iz njihovog depoa, otpada na stvaraoce izvan Bosne i Hercegovine, jer to nikada nisu prebrajali. Izražavajući bojazan da čini nepravdu prema onima što ih se ne pomene, ipak je navela nekolicinu:
PERDUV-MISIRLIĆ
Mogu vam navesti da mi u svom fundusu imamo djela Zaplatila, djela Murtića, zatim Ivančića, Stojana Ćelića, Milana Konjovića, Nedeljka Gvozdenovića, Hoze, Selmanovića, Ede Numankadića, Bekira Misirlića, Glihe, Lubarde i tako dalje.
RSE
Slično razmišlja i derektor Međunarodne galerije portereta, kako se sad zove nekadašnja Galerija jugoslovenskog portreta iz Tuzle, Ćazim Sarajlić. Sarajlić kaže kako Galerija posjeduje oko četiri hiljade primjeraka, ali da im nikad nije palo na pamet da prave specifikaciju šta je odakle došlo:
SARAJLIĆ
Na primjer imamo Gabrijela Stupicu, zatim Petra Lubardu, Milu Milunovića, zatim Nedeljka Gvozdenovića i niz drugih imena. Možda je sad nezahvalno licitirati.
RSE
Slikari se, kažu naši sagovornici s jednakom rezolutnošću, i Ljiljana Perduv-Misirlić i Ćazim Sarajlić, mogu dijeliti jedino po pravcima i stilovima kojima pripadaju, a ne po zemljama svog porijekla ili mjesta stanovanja. Po nacionalnom kriterijumu još manje.
* * * * *
RSE
Nema nikakve sumnje da su radovi umetnika, koji su rasuti na ovom prostoru, posledica zajedničke prošlosti koji su u jednom periodu delili južnoslovenski narodi. Tu nije reč samo o bivšoj državi, jer neke izložbe i zbirke sa prefiksom „jugoslovenski“, ove godine obeležavaju sto godina od nastanka. Kako raspršenost opusa nekih od najznačajnijih autora, poput Ivana Meštrovića, Marina Tartalje, Vlaha Bukovca, Ignjata Joba ili Petra Dobrovića, vide kustos zbirke jugoslovenskog slikarstva Narodnog muzeja u Beogradu Ljubica Miljković i direktorka Umjetničke galerije iz Sarajeva Meliha Husedžinović:
MILJKOVIĆ
Lepota umetnosti upravo jeste u toj disperzivnosti. Umetnost apsolutno ne sme da poznaje granice, niti ikakva ograničenja. Niti umetnost, a još manje umetnici. Što znači da svaki pokušaj stavljanja umetnika u neke granice bilo koje vrste, nikada nije bio uspešan. Bila bih vrlo srećna da naših umetnika bude što više u stranim kolekcijama. Ako umetnost nije dostigla univerzalne visine, onda ona nije dobra umetnost. Ako ne treba nikome, ne treba ni nama.
HUSEDŽINOVIĆ
Nije mi neobično, obzirom da smo nekad bili jedna zemlja. I ja u tome ne vidim ništa problematično, s obzirom na našu istoriju.
RSE
U okupljanju radova stvaralaca iz čitavog regiona na jednom mestu, posebnu ulogu ima Muzej savremene umetnosti iz Beograda, čija se aktuelna postavka i dalje zove „Jugoslovenski umetnički prostor 1900-1991“. Koliko je koncept jedne ovakve kolekcije utemeljen u trenutku kada je potpuno prekonponovana fizionomija Balkana? Direktorka Muzeja savremene umetnosti iz Beograda Branislava Anđelković, i profesor moderne umetnosti iz Zagreba Zvonko Maković:
ANĐELKOVIĆ
Ako je jedna zbirka kreirana s nekakvom koncepcijom i idejom, morali bi da postoje jako ozbiljni razlozi da se ona dovodi u pitanje i rasformira. A takvih razloga zaista, bar što se Muzeja savremene umetnosti tiče, nema, jer naša stalna postavka se i zove „Jugoslovenski umetnički prostor“ i pokriva čitav period trajanja bivše Jugoslavije, kao dominantne situacije koju imamo u 20. veku, i tu su zaista zastupljeni umetnici iz svih bivših jugoslovenskih republika, ne po ključu, već po prirodi organizacije te naše postavke, po problemima koji se tu otvaraju.
MAKOVIĆ
Tu su stvari, ja mislim, sretno riješene, da djela koja su kupljena tu i ostanu. Beograd je, kao što znamo, bio više od pola stoljeća, sedamdeset godina, glavni grad države, u kojoj smo bili i mi iz Hrvatske, i kupovao je djela od početka stoljeća, od Meštrovića pa sve do sjajne zbirke u Muzeju suvremene umjetnosti i mislim da je najnormalnije da ta djela ondje i ostanu. Ta djela neka ostanu gdje jesu, mi ih više niti možemo vraćati, niti bi to bilo zdravo. Neka u toj sredini budu dio fundusa koji će svjedočiti o životu jednog vremena i, konačno, o našoj zajedničkoj povijesti. Mi ne možemo pobjeći od toga da smo bili jedna zemlja. Bili smo jedna zemlja u određeno vrijeme, hvala bogu.
RSE
Naravno, velika većina najznačajnijim svetskih muzeja je ponosna na pojedina remek dela čiji su autori potekli iz drugih država i nikome nikada ne bi padalo na pamet da obraća pažnju na jednu takvu činjenicu, jer su u pitanju umetnici koji imaju internacionalni značaj. Za razliku od njih, dela pojedinih stvaralaca sa ovih prostora možda ne bi nikad mrdnula dalje od kućnog praga, a kamoli završila u vlasništvu nekog stranog muzeja, da u vreme kada su nabavljana, njihovi autori nisu bili domaći umetnici zemlje koja već odavno ne postoji. Istoričari umetnosti Zvonko Maković i Branislava Anđelković:
MAKOVIĆ
Prije dvadesetak-tidesetak godina, tokom sedamdesetih i ranih osamdesetih, zaista se kupovalo po za današnje pojmove vrlo čudnim kriterijima. To su radili kustosi koji su tada imali određene norme koje su se tokom vremena izgubile. Mlađi kustosi koji to rade danas, neopterećeni su i oni na ta djela gledaju kao na dio fundusa, koja nemaju osobitu vrijednost i koja će biti u fundusu, neizlagana do određenih prigoda kada se vjerojatno budu radile izložbe pojedinih autora.
ANĐELKOVIĆ
Ta ideja velikog umetnika i malog umetnika nije ključna. Prosto, teško je posmatrati umetnost 20. veka na prostorima bivše Jugoslavije ako se ne uzmu u obzir i mali i veliki umetnici, i oni značajniji i oni manje prominentni, jer su uticaji do te mere isprepleteni da je potrebno imati takvu vrstu pregleda.
RSE
Muzealci Meliha Husedžinović i Ljubica Miljković:
HUSEDŽINOVIĆ
Ima i dijela koja svjetlo dana nikad neće ugledati, koja služe samo kao dokumentarni materijal prilikom istraživanja opusa.
MILJKOVIĆ
Ima mnogo osrednjih umetnika koji stvaraju jednog koji je na vrhu te umetničke piramide. Prema tome, mi apsolutno nemamo prava da se odreknemo onih vrednosti koje je to vreme sa razlogom imalo. Znači, mi ne možemo da promenimo stanje svesti, stanje duha i potrebu naših predaka. Oni su odlučili da tako bude.
RSE
Osim političkih promena koje su dale novu pripadnost pojedinim umetnicima, neki izložbeni prostori i galerije u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni i Hercegovini sada su nacionalne ustanove. Kao takve, one više nisu mogle da izlažu autore iz drugih zemalja, svejedno da li je reč o Francuskoj, Italiji ili Srbiji. Tako se dela srpskih umetnika trenutno nalaze u depou Moderne galerije u Zagrebu. S druge strane, neki radovi znamenitog hrvatskog umetnika, poput Ivana Meštrovića, isto tako su u depou Narodnog muzeja u Beogradu. Šta raditi sa ovim radovima koji su daleko od očiju posetilaca? Šef katedre za modernu umetnost iz Zagreba Zvonko Maković i kustos Narodnog muzeja Srbije Ljubica Miljković:
MAKOVIĆ
Ono što je vlasništvo Moderne galerije u Zagrebu, to je vlasništvo Moderne galerije u Zagrebu. Ta djela su kupljena u vrijeme kada su i Konjović i Dobrović bili u Zagrebu, kada su dolazili u Zagreb, kada su izlagali u Zagrebu. Konačno, za afirmaciju Dobrovića je upravo hrvatska sredina bila vrlo važna. Prema tome, naravno da se ona nalaze u depou zagrebačke Moderne galerije, kao što se u depou Narodnog muzeja u Beogradu nalaze djela Ivana Meštrovića i da na ne nabrajam dalje. Depo je mjesto, kako sama riječ kaže, gdje su djela na čuvanju i mogu se svaki čas izložiti, ili u javnoj zbirci ili u nekim drugim prigodama, konkretno na izložbama.
MILJKOVIĆ
A zašto Uroš Predić i Paja Jovanović stoje u depou Moderne galerije u Zagrebu, ako se zna da su Uroš Predić i Paja Jovanović vodeće ličnosti akademskog realizma u Austrougarskoj monarhiji, a ne u Srbiji? Znači postavlja se pitanje njima u Zagrebu zašto ne izlažu tako dobre umjetnike u svojim kolekcijama? Kod nas se čak i manje dobri umetnici iz Hrvatske i Slovenije nalaze u stalnoj postavci ili se makar uključuju u preglede naše umetnosti. Naša umetnost je takva kakva jeste. Ako mi našu umetnost i naše umetnike hoćemo da upoređujemo isključivo s Pablom Pikasom, mi smo tu onda možda potpuno beznačajni.
RSE
Da li su depoi pojedinih galerija i muzeja postali neka vrsta doživotne kazne za pojedine autore koji su potekli i stvarali u drugim sredinama? Direktorka Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine Meliha Husedžinović i direktorka Muzeja savremene umetnosti iz Beograda Branka Anđelković:
HUSEDŽINOVIĆ
Ako su u depoima i ako ih se ne misli skoro iznijeti na svjetlo dana, a isti je slučaj, recimo, sa srpskim autorima u Hrvatskoj, ako ih niko ne misli stavljati u postavke, onda se muzeji možda mogu i međusobno dogovarati. Međutim, za sad je inventarska knjiga neprikosnovena, ne smije baš puno da se prerađuje i dorađuje.
ANĐELKOVIĆ
To što je nešto privremeno u depou, to nije trajno stanje. Depo sam po sebi nije nikakva osuda na smrt. Normalno je da se menjaju izložbe, da se menjaju postavke, da se menjaju koncepcije, bez da ulazimo u pitanje čuvanja. To je ono što muzeji prevashodno rade. Znači mi to čuvamo i onda kada smo u prilici da radimo neka istraživanja, sve izađe pre ili kasnije iz depoa.
RSE
Ako to već nije doživotna kazna, možda je ipak ta privremena osuda za pojedine umetnike predstavljala podstrek za one koji poluotovorenih usta spominju moguću zamenu dela između muzeja i galerije Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Slovenija i Makedonija se za sada ne pominju u ovoj vrsti aranžmana, jer u muzejskim i galerijskim postavkama ovih država nikada nije bilo previše autora iz drugih sredina. Meliha Husedžinović iz Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine i Branislava Anđelković iz Muzeja savremene umetnosti iz Beograda:
HUSEDŽINOVIĆ
Mislim da bi bilo moguće izvršiti neku takvu zamjenu, ukoliko je sigurno da ta djela koja su u depoima i kad se zamijene neće opet ostati u deopima. Jer, ako recimo postavljate istorijsku postavku hronološki i ako vam je neophodno stalo do kapitalnog djela, kao što ste do sad vršili pozajmnice, sad možete izvršiti zamjenu, ali ako će to biti u postavci.
ANĐELKOVIĆ
Ja nisam imala prilike da čujem muzealce da razmišljaju o razmeni umetničkih dela i ne vidim nikakav razlog da se o njoj ozbiljno razmišlja. Niti se je ijedan muzej u svetu, koliko ja znam, na taj način time bavio. Bilo je nekih vrlo drastičnih slučajeva, ali mislim da to prosto nije primenljivo, pogotovo ne na jednoj teritoriji gde su stvari toliko izmešane.
RSE
Da li je prihvatljiva bilo koja vrsta razmene umetničkih dela između institucija na ovim prostorima? Kustos Narodnog muzeja Srbije Ljubica Miljković i profesor na Zagrebačkom sveučilištvu Zvonko Maković:
MILJKOVIĆ
To je za mene zaista jeretička stvar. Razmeniti dobra je potpuna besmislica. Šta to znači? To znači da svako zatvori sebe u neke svoje male prostore, pa nastaje ta autistična situacija koja zapravo samu sebe jede i krajnji produkt je ustvari jedna potpuno zatvorena, ne samo umetnost, nego i zatvorena sredina, okrenuta suviše sebi, narcisoidna, koja je uvek spremna stvari da bude vrlo negativna u odnosu na svoje susede, na druge narode, druge ljude i tako dalje.
MAKOVIĆ
Nikakve zamjene. Mislim da bi to bilo na obostranu štetu, da nitko ne bi profitirao. Evo recimo da sam ja zainteresiran za Meštrovića ili za Miroslava Kraljevića ili Julija Knifera ili ne znam koga, pa vi ne možete ta djela izvući iz tih muzeja i vratiti ih u Hrvatsku. Po kojim pravilima? Pa djela Save Šumanovića su kupljena još dvadesetih godina, kada su nastajala u Zagrebu, i po kojim kriterijima bi se sad ona trebala vraćati u svoju sredinu? Danas se nigdje u svijetu ne ide za stvaranjem čistih nacionalnih zbirki. To je nešto što je potpuno anakrono. To je dio zajedničke, i hrvatske i srpske i konkretno jugoslavenske, povijesti.
RSE
Ako već isključena svaka mogućnost uzajamne zamene umetničkih dela, da li postoji mogućnost da muzeji i galerije sa ovih prostora tizađu na tržište sa onim što im možda ne treba, kupujući pri tom od srodnih institucija radove za koje su više zainteresovani? Meliha Husedžinović iz Umetničke galerije Bosne i Hercegovine i Branislava Anđelković iz beogradskog Muzeja savrmene umetnosti:
HUSEDŽINOVIĆ
To bi nam moglo biti interesantno u slučaju nekoliko eksponata koji su recimo u Modernoj galeriji. Ismet Mujezinović, na primjer. U Beogradu ima dosta Bijelića iz perioda dok je radio u BiH, do 1919. godine.
ANĐELKOVIĆ
Onog trenutka kada muzeji budu bili u prilici da kupuju i prodaju umetnička dela, što naši muzeji nisu, jer su uglavnom državne institucije, onda bi se eventualno takva pitanja mogla otvoriti. Pa onda zašto da ne, ako recimo Narodni muzej ima deset Meštrovića, da jednog eventualno i proda. Ali to su onda drugačije uspostavljeni odnosi. Onda mi tu ne govorimo o „humanom preseljenju“ i raznim drugim problematičnim koncepcijama.
RSE
U svakom slučaju državni muzeji i galerije očigledno nisu spremni da krenu putem kojim su za sada jedino prošli privatni kolekcionari. Naime, još početkom devedesetih godina, privatne zbirke su se počele cepati po nacionalnim kriterijumima, pa su se mnoga dela iz ovih kolekcija vraćala u svoje matične sredine. Slike Uroša Predića i Nadežde Petrović su iz Hrvatske pristizala u Srbiju, dok su Kraljevići, Meštrovići i Bukovci odlazili iza iz Beograda za Zagreb. Na kojim pretpostavkama su obavljene takve razmene? Profesor savremene umetnosti iz Zagreba Zvonko Maković i direktorka Muzeja savremene umetnosti iz Beograda Branislava Anđelković:
MAKOVIĆ
To su radili privatnici. Oni su to radili iz zdravih ekonomskih razloga, jer su ta djela u svojoj matičnoj sredini, ako ćemo tako reći, dakle sredini odakle potiče umjetnik, postizala veću cijenu. Kada su djela iz konkretnog opusa jednog velikog hrvatskog naivnog slikara, koji je u Hrvatskoj muzejska vrijednost, u Srbiji dostizala vrlo malenu cijenu, ona su se preko raznih posrednika nastojala donijeti u Hrvatsku i mislim da su se te slike ovdje i prodale. Kako je riječ o privatnom vlasništvu, dakako da nitko ne može tome doskočiti i da nitko ne može tu unositi neki red i hvala bogu da ne može.
ANĐELKOVIĆ
Mi ne znamo šta rade kolekcionari. Mi nemamo realan uvid u stanje privatnih kolekcija. To je jedna siva zona, jedna mračna zona, za koju svi mi u institucijama jedva čekamo da se razreši. Nisu muzeji isto što i privatne galerije, gde neko kupuje po sopstvenom nahođenju, jer mu se slika sviđa ili ne sviđa, što je baš lepo žuta ili plava i tako dalje. Mi ipak imamo vrlo jasnu metodologiju kojom se rukovodimo i po kojoj radimo.
RSE
Za mnoge je to bio samo krunski dokaz već po sebi razumljive teze da pojedini autori čiji su radovi ostali rasuti na jednom širokom prostoru, mnogo više vrede u svojim sredinama nego na drugom mestu, što su neumoljivo potvrđivali i zakoni tržišta. Kustos Narodnog muzeja Srbije Ljubica Miljković i profesor na Zgrebačkom sveučilištu Zvonko Maković:
MILJKOVIĆ
To je sasvim prirodno. Porodica uvek smatra da nema većeg umetnika od njihovog člana. Međutim, to naravno nije tačno. Ali tako i svaka sredina nežno brine o svojim umetnicima, što je sasvim prirodno. Ali upravo zbog te brige o svojim umetnicima, treba da se zalažu da ti umetnici žive u što više drugih prostora.
MAKOVIĆ
Postoje naravno i ti slučajevi. Upravo u vrijeme ranih devedesetih godina, kada je došlo do takozvanog čišćenja zbirki po nacionalnom ključu, ja sam rekao: „Rješavajte se slika Olje Ivanjicki, Dragoša Kalajića i ostalih takozvanih umjetnika koji to nisu. Riječ je o lošoj robi i imati ih u svojoj zbirci znači samo imati balast. Ali ni za živu glavu nemojte zbirku lišiti djela Konjovića ili Vlade Veličkovića, jer se radi o velikim umjetnicima“. To su djela na koja svaka zbirka može biti ponosna, bilo da je austrijska, bugarska ili hrvatska.
HUSEDŽINOVIĆ
Činjenica je da neki autori više znače u svojim matičnim zemljama i to je sasvim normalno. Pogledajte koje i čije su retrospektive gdje urađene. Gdje imaš svog autora, tu imaš njegov opus, bilo u kolekcijama, u porodici ili u muzejima. Evo recimo kod nas je slučaj da smo mi sve naše starije autore retrospektivno obradili, pa i autore srednje generacije, ali nismo uradili dva stara, vrlo značajna autora, Švrakića i Radulovića, zato što im je opus rasut, što je u Makedoniji, što je u Parizu, što je po Srbiji i tako dalje.
ANĐELKOVIĆ
To je sasvim realno i normalno. I tu sa poboljšanjem odnosa, sa unapređenjem saradnje, može da dolazi do trajnih pozajmnica i do raznih drugih aranžmana. Kad su u pitanju manje scene, bosanska, makedonska i tako dalje, realno je da te sredine osjećaju veću potrebu da prikupe šta god mogu sa strane da bi to mogle u svojoj lokalnoj zajednici da afirmišu i promovišu.
RSE
Koliko god su svi argumenti da se dela iz državnih muzeja i galerija u ovom trenutku ne mogu razmenjivati po kriterijumima koji nacionalnost autora ističu u prvi plan, neodrživi, poreklo pojedinih autora postalo je jedino merilo u podeli umetničkih dela koja su zatečena u ambasadama i diplomatskim predstavništvima u svetu. Do sada su raspoređene umetnine iz pet ambasada, ali prava podela tek predstoji, s obzirom da je upravo verifikovan sporazum o sukcesiji. Zvonko Maković iz Zagreba i Meliha Husedžinović iz Sarajeva:
MAKOVIĆ
Postoji vrlo dobar kriterij i Hrvatska i Srbija su sjajno surađivale u tome. Naime, da se djela koja je radio jedan umjetnik iz Hrvatske, a nalaze se u ambasadi u Londonu ili Njujorku, vrate u Hrvatsku, djela srpskog umjetnika da se vrate u Srbiju, slovenskog u Sloveniju i tako dalje. To su stvari koje su jasne, jer je to dio tadašnjeg zajedničkog vlasništva.
HUSEDŽINOVIĆ
Ta raspodjela nije završena. Raspodijelila su se djela iz tek pet ambasada i dodijeljena pojedinim državama, a spisak je težak dva kilograma i sad bi trebalo da se dodjeljuju djela iz drugih ambasada po ni ja ne znam kojim kvotama, u to se ne petljam, mene zanimaju samo umjetnička djela.
RSE
No već je i sam početak podele umetničkih dela pokazao da neće biti lako, ni jednostavno odvojiti radove prema poreklu i pripadnosti pojedinih autora. Već je iskrsao spor oko Milivoja Uzelca, autora koji je rođen na prostoru sadašnje Bosne i Hercegovine, ali koji se razvijao i radio u Hrvatskoj. Meliha Husedžinović i Zvonko Maković:
HUSEDŽINOVIĆ
Uzelac je bilo u Londonu i Parizu i tu je bilo malo problema. Pripao je onoj zemlji koja ga je obradila, posvetila se njegovom opusu, a to je Hrvatska, mada on u Hrvatskoj takoreći nije ništa slikao. U Hrvatskoj nije naslikao ni desetak slika. On je ustvari slikao u Pragu i u Francuskoj.
MAKOVIĆ
Bosanci su se pojavili kao remetilački faktor, jer su oni loše prolazili i budući da je riječ konkretno o Uzelcu ili s druge strane Jovanu Bijeliću, koji je srpski slikar koji je djelovao u Beogradu, ali je rođen u BiH, sada su se počeli pojavljivati kriteriji da je Uzelac bosanskohercegovački slikar, jer je tu živio prvih dvanaest godina svog života. To su, dakako, iracionalni kriteriji. Kolegica koja se vrlo uporno zalagala za to je na kraju rekla: „Pa vi ionako imate puno dijela, a mi ih nemamo“. To je, dakle, neozbiljan kriterij.
RSE
Da li i već i ovaj slučaj nagoveštava probleme koji bi se otvorili prilikom svakog pokušaja da se umetnost stavi u fioke po nacionalnom ključu? Profesor moderne umetnosti iz Zagreba Zvonko Maković i direktor Muzeja Savremene umetnosti iz Beograda Branislava Anđelković:
MAKOVIĆ
Umjetnost ne podliježe takvim zakonima krvi kao što se već dugi niz godina na ovim prostorima nastoje uspostaviti stanovite norme ponašanja. Umjetnost je izvan toga i teško je odrediti tko tkome i čemu pripada. Činjenica je da smo bili ista zemlja i činjenica je da smo se miješali, činjenica je da smo radili zajedno, da smo izlagali zajedno i, hvala bogu, tu povijest treba uvažavati.
ANĐELKOVIĆ
Umetnost se uvek opirala stavljanju u fioke po nacionalnom ključu. To nikada nikome nije uspelo. Prosto je nemoguće dovesti u pitanje činjenicu da su se u 20. veku uticaji do te mere razmenjivali.
RSE
U takvoj situaciji državnim muzejima i galerijama u regionu nije ni preostalo ništa drugo nego da međusobno sarađuju. To čak nije ni stvar izbora već neminovna upućenost jednih na druge, jer je teško napraviti retrospektivu bilo kog autora, a da se ne potraži pozajmica od srodne institucije koja se nalazi u susedstvu. No tamo gde obično ne bi trebalo da bude problema, ovde se teškoće roje same od sebe. Tako je velika retrospektiva Vlaha Bukovca koja je 2000. godine organizovana u Pragu, ostala okrnjena za jednog kapitalno delo koje se nalazi u Narodnom muzeju u Beogradu. Jednostavno, beogradski muzealci su se oglušili na uporne molbe iz Zagreba. Slično je sada sa stogodišnjicom Prve jugoslovenske izložbe koju sprema Narodni muzej Srbije, za koju, uprkos upornim pozivima, ne želi ni da čuje rukovodstvo Moderne galerije iz Zagreba. Da li je izmešanost umetnika sa ovih prostora balast ili nešto što širom otvara vrata za saradnju? O dva potpuno različitia iskustva svedoče kustos Narodnog Muzeja Srbije Ljubica Miljković i direkorka Umetničke galerije iz Sarajeva Meliha Husedžinović:
MILJKOVIĆ
Ne pristajanje, pre svega Hrvatske, da ne ulazimo iz kojih razloga, da učestvuje, a potom i Slovenije koja joj se na neki način pridružila, odnosno malo odložila problem za dalje. To znači da, na žalost, i u umetnosti ima mnogo politike.
HUSEDŽINOVIĆ
Mi već jako dobro sarađujemo. Mi smo već sa Cetinjem izmijenili par izložbi, nešto smo zajednički dogovarali i s Beogradom, sa Muzejom savremene umjetnosti, jednu retrospektivu. Sad idemo u Zagreb, u Muzej umjetnosti i obrta sa izložbom Hodlerove kolekcije. Muzej suvremene umjetnosti iz Zagreba je kod nas već pokazao „Fluksusovu“ zbirku i tako dalje. Sasvim dobro sarađujemo.
RSE
I da li će vreme koje neumitno protiče, donoseći nove realcije i odnose između naroda u ovom delu Evrope, potvrditi ili dovesti u pitanje postavke velikog broja muzeja i galerija? Postoji li još uvek interesovanje institucija za umetnike iz susednih sredina? Direktor Umjetničke galerije Bosne i Hercegovine Meliha Husedžinović i kustos Narodnog muzeja u Beogradu Ljubica Miljković:
HUSEDŽINOVIĆ
Što se tiče situacije u BiH, to nikoga uopšte ne zanima. Ni galerije, ni muzeji. Mi uopšte nemamo riješen status, mi bi trebali da budemo državne institucije, međutim kako nema države, nema ni muzeja, ni galerija, mi tako životarimo, iz nekakvog entuzijazma, iz neke želje da sačuvamo to umjetničko blago, čekajući bolja vremena. Ako bude mogućnosti i ako bude prilike, ne sumnjam da se neće i dalje otkupljivati.
MILJKOVIĆ
Svako dobro delo, bez obzira da li je hrvatsko, slovenačko, srpsko, makedonsko, crnogorsko, bosanskohercegovačko i tako dalje, mi ćemo sa velikim zadovoljstvom da otkupimo, naravno ako pripada 20. veku.
RSE
Da li će muzejske ustanove i dalje više kupovati radove slikara koji stvaraju u neposrednom susedstvu, nego dela autora koja pripadaju nekom drugom geografskom prostoru? Šef katedre za modernu umetnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu Zvonko Maković i direktor Muzeja savremene umetnosti u Beogradu Branislava Anđelković:
MAKOVIĆ
Za mene bi u svakom slučaju puno značilo da muzej u mojoj sredini kupi djela ecimo Kateržine Kozireve, jedne poljske umjetnice koju mi evo otkupljujemo, nego nekog suvremenog umjetnika iz Srbije, ako se, po zakonima tržišta, gleda nešto što ima veću vrijednost, veći doseg vrijednosti. Djela iz naših sredina, konkretno iz Srbije, koja sada nastaju u Srbiji, koja nastaju u Hrvatskoj, obično nemaju tako velikih širih vrijednosti da bi sad jedna sredina trčala kupovati njih.
ANĐELKOVIĆ
Naravno da će se i dalje otkupljivati radovi. Najveći broj evropskih muzeja i dan danas formira ili nadopunjuje svoje zbirke. Logično je da mi sagledavamo, bar u regionu, da ozbiljne zbirke nisu pravljene po ključu i one nemaju problem, nisu imale problem tada, niti imaju problem sada, niti će imati problem u budućnosti.
RSE
U svakom slučaju, umetnička dela će ubuduće postajati deo kolekcija muzeja i galerija mnogo više na temelju njihovog značaja, nego na osnovu toga što su nastala na određenom mestu, bili to grad, država ili regija. Uostalom, oni koji sa strane budu dolazili da obiđu te zbirke, kada se one jednog dana budu ravnopravne u lancu evropskih muzeja, neće primećivati sitne varijacije u slovenskim imenima njihovih autora, već u suštinske razlike koje postoje između pojedinih dela.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG