Dostupni linkovi

logo-print

H. Somun - Bosna je preživjela mnogo šta, pa će i Dejton


RSE
Gospodine Somun, gdje ste sada, šta radite?
SOMUN
U Sarajevu sam, počeo sam proces penzionisanja, koji nije baš tako lagan. Prije možda dva dana vratio sam se iz Malezije, gdje sam bio ambasador Bosne i Hercegovine.
RSE
Imali ste, zaista, bogatu karijeru, i novinarsku i diplomatsku. Naši slušaoci vas se sjećaju, vjerovatno, najviše kao novinara. Kako da vas tretiramo, kao novinara ili kao diplomatu?
SOMUN
Ne znam, meni je radni vijek podeljen u dva perioda: jedan je novinarski, drugi diplomatski, kao što ste rekli. Jedan je bio više okrenut vani, a jedan unutra, ali ljudi vas pamte po onome što ste u mladosti radili, tako da se to dogodi i dan-danas. Mislim da je bilo prošle godine, kada sam bio na odmoru u Sarajevu, prišao mi je jedan stari čovijek i rekao: „Krasno što vas vidim gospodine Somun, dobri su vam oni izveštaji iz Turske“. A ja iz Turske nikada nikakve izvještaje nisam slao. On je mene zapamtio kao novinara i mislio je da sam umesto ambasadora, tamo bio novinski izvještač iz Turske.
RSE
Taj javni efekat je od izuzetne važnosti. Možda da vas s tim u vezi upitam šta je to iz vaše bogate karijere, karakteristično za život, šta biste mogli izdvojiti, sada, na početku ovog našeg razgovora?
SOMUN
Tih prvih pola života, ili pola radnog vijeka, koji je bio okrenut novinarstvu, bio je obilježen vanjskim dogadjajima, posebno na Bliskom Istoku, i ratovima. Vi se sjećate, jer smo bili kolege na televiziji, da su govorili: „Kad se Somun pojavi na televiziji, mora da će biti nekog rata na Bliskom Istoku“. Medjutim, ovaj drugi period, diplomatski, kad sam bio u službi svoje države Bosne i Hercegovine, ostavio je dublji trag, pečat, i na emotivni sustav, čak i na fizičko zdravlje: to je rat, to je agresija u Bosni i Hercegovini. Tek kad je to počelo i kada se to dogodilo, onda sam vidio da je sve ono drugo bilo tako naivno, lagano, ležerno, prema onome što se dogodilo u Bosni.
RSE
Iz toga proizilazi neko karakteristično tumačenje danas, zaključak svakako. Kako to danas vidite?
SOMUN
Kad sam se vratio iz Malezije, osjetio sam da je u Bosni zavladala neka, bar po površini, apatija, da je zemlja u cjelini osiromašena i duhovno i fizički. Ali se sada borim da se oslobodim tog osjećaja, da nadjem nešto što je vedro, što je optimistično, što daje nadu za budućnost. Razmišljam onda gdje su korjeni, zašto je to tako, zašto je stanje, možda pesimističnije nego prije nekoliko godina? Jedan taksista mi kaže u Sarajevu, kad sam mu rekao da ima dobar auto, da je to kupio u „ona dobra vremena 1997-98. kad se imalo para, kad je krenula Bosna, danas to ne bih mogao nikako“. I onda kad se vraćamo tim korijenima, naravno nije teško se podsjetiti Dejtona ili uzroka takvog stanja.
RSE
Da, prošlo je već više od devet godina od Dejtona, ali nekog bitnog napretka nema. Vi ste bili dosta vremena u inostranstvu kada su se dešavale te najvažnije stvari, ili najteže, u Bosni i Hercegovini. Kako je to izgledalo iz te perspektive? Je li obećavalo neki sretniji kraj, ili bolju budućnost, ili je drugačiji utisak bio?
SOMUN
Ključni momenti bosanske moderne tragedije su početak rata i završetak rata, odnosno ne završetak rata, nego kompromisno rješenje, kako bih ja nazvao Dejton, zaustavljanje rata. Dejton je još uvijek tu, kakav je takav je, očito da medjunarodni uslovi i faktori koji vladaju Bosnom i regionom nisu za njegovo mijenjanje ili reviziju, to će još ostati. Podsjeća me pomalo na Sanstefanski sporazum: kao tada što su krajem 19. vijeka Bugari i Srbijanci, Makedonci, Rusi i druge svjetske sile, tako su sada Bošnjaci, Srbi i Srbijanci, Hrvati. London, Pariz, Moskva, Vašington drukčije tumače, inače mutno i jedva sastavljeno slovo Dejtona. Oni koji vode Republiku Srpsku, cijede svaku mogućnost koju im taj Dejton otvara za učvršćenje državnosti, kako oni kažu svog entiteta. Kada slušate njihove radio emisije, vijesti, tu je veoma malo Bosne i Hercegovine, a vrlo često govore „naša zemlja“, „u našoj zemlji“, „u našoj državi“. Znači oni idu na ono iz Dejtona što učvršćuje njihovu državnost. A ostalim Bošnjacima, Hrvatima i Srbima u Federaciji medjunarodna zajednica „na kašičicu“ daje ono što im je Dejton obećao. Čini mi se kao da postoji neki nepisani dogovor da se Bosni ne da da stane na noge svoje čvrsto, da se ne razvija, kao da je na štakama. Kao što je bilo i posle Drugog svijetskog rata, uostalom. Kako drukčije, inače, razmišljati kad se podsjetimo da je socijalistička Bosna bila rezervat sirovina za industriju i razvoj drugih socijalističkih republika Jugoslavije. I kad danas pogledamo kako ima jedva desetak kilometara jedva skupljenog, skrpljenog autoputa, a Hrvatsku, naprimjer, presecaju moderni evropski putevi...
RSE
Rekli ste da očigledno svijet nije zainteresiran za neki radikalniji potez u Bosni i Hercegovini, iako je svima jasno da Dejton nije završio ono što je trebalo učiniti u Bosni i Hercegovini. Šta je po vašem mišljenju sada najbolje riješenje?
SOMUN
Pošto očito svijet još nije spreman da mijenja ili korigira ozbiljnije Dejton, mislim da mi u Bosni i Hercegovini svojim primjerom, svakodnevnim životom, namjetnemo neko riješenje koje će Dejton učiniti manje važnim, manjom preprekom za bolju budućnost Bosne. Mi ipak treba da se trudimo da nam ovlada optimizam, i da s nadom gledamo u budućnost Bosne i Hercegovine. Bosna je preživijela mnogo šta u gotovo hiljadugodišnjoj istoriji, pa će i ovaj Dejton. Kao što je u vašim emisijama na Slobodnoj Evropi prvi američki ambasador u Bosni Ivan Jakovič rekao skoro da u Bosni ljudi rade ono šta mogu. Tako i ja tražim ljude, prijatelje, koji ma koliko sitnim doprinosom, ugradjuju jedan kamičak u zgradu jedinstvene, reintegrirane Bosne i Hercegovine. Vidim da ima mladih, lijepih, obrazovanih djevojaka i mladića, koji su u nevoljama koje donose ratovi i zbijegovi, stekli svijetski imidž, znanje i sigurnost, i koji se vraćaju u svoju Bosnu. Naravno, kao što znate, ima i druga strana medalje, ona crnja, tamnija strana. S opravdanjem se oslanjajući na ponašanje većine političara i lagano odrodjavanje znatnog dijela Bosanaca i Hercegovaca, političari i veći deo medija, siju možda previše pesimizma u pamet naše mladosti, i možda previše mržnje. Zato više volim da se družim sa ljudima, koji s više nade gledaju u budućnost. Po onoj, holandskog futuriste Freda Polaka, da procvat u svakom društvu predvodi i pozitivna slika budućnosti toga društva.
RSE
Vi ste dosta vremena proveli u svijetu kao diplomata, da li je ta slika Bosne i Hercegovine u svijetu upravo takva da obezbjedjuje takve garancije prema Bosni i Hercegovini, i samopouzdanje brojnih tih ljudi, stotine hiljada, i mladih ljudi, da se vrate natrag kući.
SOMUN
Mislim da slika u svijetu zavisi u kom svijetu. Slika u zapadnom svijetu Bosne na neki način prosvjetljava vedrijim bojama. Ohrabruju, na kraju krajeva, i medjunarodni faktori, koji za razliku od vremena kada su nam nametali Dejton podjele Bosne i Hercegovine, sada oni čak negdje i forsiraju zbližavanje, ako ne i stapanje dva entiteta, ako bi se podsjetili Njegoša: „su dvje krune i su dvje vojske“, što se nikada u istoriji nije dogodilo kao u nas, u jednu normalnu, savremenu evropsku državu. S druge strane, na Istoku, u Aziji, u islamskom svijetu, još uvijek vlada jedna crna slika Bosne, Bosne patnje, Bosne zbijega, Bosne muhadžirluka.
RSE
Kako tumačite upravo tu razliku, zašto je to tako?
SOMUN
Ustvari, ovome možda doprinosi i veliki broj Bosanaca, koji su se ranije, a i u medjuvremenu obrazovali, stekli jednu sliku svjetskih momaka, djevojaka, koji doprinose tom nekom ubijedjivanju javnosti Zapada da Bosna vrijedi, da je vrijedi integrisati u Evropu, i vrijedi je podržavati. To je ustvari jedna nova bosanska dijaspora. Znate, bosanskohercegovačka dijaspora gotovo da nije ni postojala prije ovoga rata. Postojala je većinom hrvatska, srpska, makedonska, albanska, koje su sve imale svoje matice i svoje jake organizacione spone, a bosanska nije postojala, posebno bošnjačka. Postojali su samo neki, takozvani džemati po Americi. Iako je dosta godina prošlo od rata, na nama je, na onim kojima je stalo do takve jedinstvene Bosne, da gradimo potpuno novi imidž Bosne. Mislim da se to već na Zapadu osjeća, na Istoku manje.
RSE
Vi ste tokom svog boravka u Maleziji objavili knjigu pod nazivom „Bosnia Today“ (Bosna danas). Kakav je efekat imala ta knjiga?
SOMUN
Mene je upravo ta slika Bosne ponukala da nešto učinim kada sam otišao u Maleziju, jer sam takvo iskustvo imao i iz drugih islamskih zemalja, ili s većinom muslimanskom, da se na Bosnu još uvijek gleda kao na zemlju patnje. Na Bosance i Hercegovce koji su sposobni samo da pate, da se ubijaju, da budu protjerani, silovani, da su gradovi razoreni, da je novi rat neizbježan. Nisu znali da mi imamo svjetske stručnjake, svjetske umjetnike, evropske muzičke grupe, da imamo inžinjere koji mogu stati u red sa velikim stručnjacima u svijetu, da imamo jednog mladog stručnjaka iz Sarajeva, Daidžića, koji je u NASI jedan od uglednih stručnjaka. To u tom svijetu Istoka se jako malo zna. Zato sam, baš kada sam došao u Maleziju, shvatajući takvo jedno stanje, našao na sreću jednog sagovornika, Kineza Li Kok Linga, koji ima svoj privatni univerzitet i dosta para. Pošto je on za vreme rata objavio jednu od veoma finih monografija o Bosni u ratu, koja je sva crna, onda sam predložio da napravimo knjigu koja će biti svijetlih boja. On je prihvatio i mi smo napravili jednu takvu knjižicu koja se zove „Bosnia Today“, koja se Maleziji prilično prodaje, ali još ljudi ne vjeruju da je baš takvo stanje. Možda je to jedan od razloga zašto ne dolaze ni investicije iz tog dijela svijeta. Ljudi koji imaju pare se boje da investiraju tamo gdje nije sigurno. Ovdje sam donio nekoliko primjeraka te knjige, i vidim u dvije, tri knjižare odmah su rasprodali, vjerovatno stranci to kupuju. Bosna, nažalost, siromašna kakva jeste, nije imala dovoljno sredstava, a ni volje političke, da se propagira po svijetu jedinstveno. Po policama knjižara po svijetu vi ne možete naći knjigu o Bosni, savremenoj, a možete o Hrvatskoj, Sloveniji, Makedoniji.
RSE
Gospodine Somun, vratimo se još periodu vašeg boravka u Maleziji, i vašem poznavanju islamskog svijeta, boljeg nego što to drugi ljudi mogu reći. Napisali ste čak i jednu vrlo zapaženu, značajnu, veoma priznatu i poznatu knjigu i u Maleziji, i u Bosni i Hercegovini sada, „Mahatir – tajna malezijskog čuda“. Možete li našim slušaocima objasniti kakvo je to malezijsko čudo, odkud ta tajna?
SOMUN
To se može pokušati objasniti i ja sam se trudio da to uradim, s tim što ima jedna mala razlika izmedju izmedju bosanskog i engleskog malezijskog izdanja. Ovde smo to nazvali čudom, a u Maleziji smo stavili „tajna uspijeha“. Zato što sam Mahatir, koji je nosilac tog takozvanog čuda, kaže: „Nikakvo čudo mi nismo napravili, samo smo prilježno radili, samo smo imali ideje koje smo ostvarivali, i imali smo jedinstven pristup tim idejama“. Možda tu negde leži tajna tog malezijskog uspeha da su imali prvo povoljne uslove od kojih su krenuli, i prirodne, i političke i ekonomske prije tridesetak godina. U Maleziji je pred sticanje nezavisnosti radila jedna komisije dvije godine dana, danonoćno, zajedno sa Englezima, koja je postavila osnove Ustava, koji se i dan-danas ne mijenja uopšte. Na osnovama tog jednog Ustava, jedne kombinacije lokalnih uslova i hiljadugodišnjeg ustavnog iskustva Britanije i Evrope, Malezija je onda krenula i u ekonomski procvat, koji je, vjerovatno, najveći u istoriji islamskog svijeta poslije Turske i Kemala Ataturka.
RSE
Vi svakako pratite ova dogadjanja u svijetu, posebno u islamskom svijetu u vezi dogadjaja u Iraku, dogadjaja na Bliskom Istoku. Kako tumačite taj odnos prema islamskom faktoru?
SOMUN
Odnos prema islamskom faktoru ima svoju istorijsku dimenziju, koja je nekad zatajenija, nekad oštrije izražena. Drugo je ovo naše savremeno doba, u kome za takav jedan imidž o islamskom svijetu imaju sa svoje strane zaslugu neke politike, koje danas su na vlasti u velikim silama Evrope, koje fosiraju jedan sektaški, jedan nepravedan odnos prema islamskom svijetu. Ali isto tako i stanje u islamskom svijetu, u kome se vodi jedna neravnopravna borba izmedju retrogradnih i naprednih, liberalnih snaga.
RSE
Možda je upravo Malezija jedan od primjera i ključnih aktera u toj borbi?
SOMUN
Pa, vjerovatno jeste, i to je možda jedan od frontova kojima je Mahatir ispoljavaju svoju energiju, s tim što je Mahatir bio postkompromisan u tom otporu nazadnim snagama, ali nije nikada išao do kraja da bi dozvolio da ti nesporazumi prerastu u sukobe. Tako da u poslednjih 50-60 godina istorije Malezije postoje samo neredi 1969. godine, koje oni spominju kao svoju tragediju. To je trajalo samo nekoliko dana i nekoliko stotina ljudi je poginulo. Ja njima kažem: tako je bilo samo za jedan dan u Sarajevu u ovom našem ratu. Za razliku od mnogih drugih islamskih zemalja, Mahatir se držao slova svog ustava, i koliko-toliko demokratskih načela, nekog azijskog pristupa demokratiji, koji mi moramo prihvatiti. On ne može biti kao evropski ili američki pristup demokratiji. Prihvatio je otvorenu borbu modernim diplomatskim sredstvima, a to su izbori, to je volja naroda, i na nekoliko izbora je zamalo izgubio bitku, čak u dvije od 13 federalnih jedinica. Dvije jake federalne jedinice Malezije godinama su držali islamisti, odnosno radikalne islamističke stranke, koji su te dvije državice u Maleziji nastojale da vrate u Srednji vijek. Formalno, čak se u te dvije državice nije radilo petkom, a radilo se nedeljom. Nastojali su da sprovedu do maksimuma šerijatske zakone od prije hiljadu godina. Na poslednjim izborima, na sreću jedna od tih državica je otpala iz ruku islamista, i Mahatirijeve ideje su sada u rukama njegovog nasljednika Abdulaha Badavija, nastavile da se realizuju možda čak i uspješnije. Znači taj sukob izmedju retrogradnih, nazadnjački snaga u islamu i dalje traje u Maleziji. Ona je možda uz Tursku jedan od najboljih primera za to koliko su te retrogradne snage još veoma jake, i koliko im idu na ruku slične konzervativne, reakcionarne (upotrebljavam ove stare socijalističke izraze) snage u svijetu, na Zapadu.
RSE
Ovaj rat u Iraku podstakao je brojna razmišljanja, i nekako osvježio onu teoriju Hantingtonovu o mogućem sukobu civilizacija. Mislite li da upravo procesi o kojima ste govorili mogu na neki način uticati na takva razmišljanja?
SOMUN
Sigurno da je rat u Iraku, i ovo što se dogadjalo posle 11. septembra u Americi, da su osježili pomalo, ili su se vratili nad tim razarajućim idejama antitonovi. Medjutim, mislim da je u suštini svih sukoba ovih danas u svijetu poslednjih decenija, ne leži ni vjera, ni sukob civilizacija, nego ekonomski interesi ili interesi teritorijalne ambicije, teritorijalne pretenzije. Tu mogu da pomenem Vukovar. Mi u Bosni jesmo pretrpeli najveće tragedije, ali Vukovar je očit primjer da nije islam bio, niti su bili u pitanju Bosanci, niti Muslimani, nego da je bila želja da se osvoji taj deo Hrvatske. Tako isto sa Irakom; tamo je nafta, tamo je jedna veoma važna strateška tačka, ne samo Bliskog Istoka nego čitavog svijeta, tamo su rezerve energije koje se mjere na stotine godina, tamo je područje u kome SAD nisu imale stratešku uporišnu tačku, osim Izraela. Vjerujem da oni od Iraka nastoje da stvore jednu takvu veoma važnu tačku, u odnosu i prema Sjeveru, tamo je Turska, tamo su Rusi, tamo su male države oko Kavkaza, prema Istoku gdje je Iran, prema Zapadu gdje je Sirija, gde su drugi Arapi. Tu može da bude i jedna linija podrške Izraelu. Na Jugu su neizvjesna zbivanja u Saudijskoj Arabiji, potmule, ali već najavljene promjene u toj kraljevini. Tako da mislim kako iza svega toga, i prije svega toga, stoje ekonomski i teritorijalni interesi. Ja sam u ono davno vrijeme naše novinarsko i javno govorio kako ne postoje vjerski ratovi, i za to sam uzimao primjere Irske, i primjer Bagladeša, odnosno sukoba na indiskom Podkontinentu. Vi znate da su u Irskoj katolici i protestanti, ali suština sukoba je što su katolici osiromašeni, obezvlašćeni, a iza protestanata stoji jedna velika sila, oličena u Londonu.
RSE
I tako sad dolazimo do jednog starog i novog, odnosno dugogodišnjeg kriznog žarišta: to je Bliski Istok, problem Palestine i Izraela. Vi ste svjedok tih prvih kriznih i ratnih dogadjanja, i pratite cijelo vreme to što se dogadja. Kako danas ocjenjujete takav problem?
SOMUN
Tako mi je teško o tome govoriti, da vijesti sa Bliskog Istoka uopšte ne mogu da pratim od tuge, jer je uništeno sve ono zašta su se Palestinci borili poslednjih 30-40 godina. Izraelska zvanična politika i njen premijer su izvanredno vješto i mudro iskoristili medjunarodne prilike i zauzetost Amerike, da se jednostavno ide da dokrajče palestinski pokret, i možda potpuno rasture palestinski narod, kao što su to pokušavali dva-tri puta do sada u poslednjih 50 godina. Zato mi je veoma teško da govorim o tom pitanju. Tamo sam boravio, imao prijatelje i medju današnjim liderima palestinskim, bio sam poznat kao Abu Lejla, jer sam kao novinar često boravio na Bliskom Istoku. Ne vidim uopšte neke velike nade za Palestince. Zato što su s jedne strane SAD dozvolile Izraelu da radi ono što radi ovih dana, s druge strane Arapi i arapske zemlje su takodjer dozvolile Americi, na svoj način, da radi ono što radi, vrlo pojednostavljenim rječnikom rečeno.
RSE
Gospodine Somun, možemo li naše slušaoce podsjetiti šta je korijen tog problema?
SOMUN
Korijen je opet u nekom ekonomsko-teritorijalnom okviru, da bi evropske sile i Amerika, tada iza Drugog svijetskog rata, zadovoljile težnje Jevreja kojima je tada preovladavala cionistička ideja, težnja da imaju svoju državu. Ove težnje o svojoj državi su i legitimne, jer to je izvanredan narod, vrijedan narod, to je jedini narod u istoriji koji je oživio mrtvi jezik. Jevreji su, nažalost, krenuli pogrešnim putem: da im to pomognu i obezbjede na račun jednog drugog naroda. Čuveni istoričar Arnold Tonbi je rekao: „Ako već hoćete da Jevrejima date državu, što im ne biste dali komad Njemačke“. Na kraju krajeva, Njemačka je najviše kriva za holokaust, pa bi dobro bilo da im daju dio Njemačke, i da se tu smjeste. Bilo je ideja da dobiju Jevreji državu i u Africi, i na drugim mjestima, ne samo u Palestini. I odatle je krenulo, ako idete na račun jednog drugog naroda. Mi u Bosni to znamo, ekstremni Srbi iz Srbije, Milošević i drugi su htjeli da se šire na račun jednog drugog naroda, i znate do čega je to dovelo. To je kod nas trajalo tri i po godine, traje na svoj politički način već nekih desetak godina iza toga, a u Palestini traje 50 godina. Možda prije tridesetak godina, kada je najčuveniji palestinski pjesnik Mahmuderviš, koji je veoma poštovan čak i u Americi, bio gost u našoj kući u Bagdadu, moja supruga je upitala šta misli kada će se riješiti palestinski problem. On je rekao da sigurno neće za 20-30 godina, toliko je i prošlo, a problem još nije rešen. Znači da je Mahmuderviš imao pravo.
RSE
Sad Sjedinjene države zagovaraju, a i Evropska unija takodje, plan stvaranja dvije države. Mislite da to ima realnog osnova, ovako kako je to zamišljeno?
SOMUN
Sigurno da ima. Bilo bi najbolje da je prošao plan 1947. godine u Ujedinjenim nacijama, za Federalnu Palestinu, ili neku državu kako bi se zvala. Čak je bio pripremljen nacrt, kao za naš Dejton, u kome bi u jednom delu živjeli većinom Jevreji, a u drugom većinom Palestinci. Iza te ideje su stajale tadašnja Jugoslavija, Indija i Iran. Nije prošla u Ujedinjenim nacija, a da je prošla, bilo bi najbolje. Tako da nakon toliko godina možda se oni vraćaju na jednu takvu ideju federalne države.
RSE
Dosta je sličnosti u ovim brojnim svijetskim problemima sa onima koji su se dešavali i još traju u Bosni i Hercegovini, u kojoj još uvijek nema napretka dovoljnog za uključivanje u medjunarodnu zajednicu. Prema poslednjim najavama, potpuno je neizvjestan i njen prijem u NATO program „Partnerstvo ta mir“, zbog opstrukcija vlasti Republike Srpske u saradnji sa Haškim tribunalom. Kako vi to vidite u uslovima tako snažnog prisustva medjunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, i političkog i vojnog?
SOMUN
To je veoma lako bilo razriješiti, ali nema političke volje u svijetu, pa onda ni u Bosni,a to je raspuštanjem vojske Republike Srpske nakon Dejtonskog sporazuma, ako je trebalo to uraditi i sa vojskom Federacije u redu. I onda isponova stvoriti jednu novu modernu malu armiju od 12-16-18 hiljada profesionalnih vojnika, kao što je bilo u Kutiljerovom planu pred rat, koji Srbi nisu prihvatili. To je bilo, znači, lako riješiti, i sada takodje ne bi bilo teško kada medjunarodna zajednica, kao što sam rekao na drugi način u ovom našem razgovoru, ni bi stajala kao štićenik, kao dobrotvor onih koji žele da sačuvaju Republiku Srpsku po svaku cijenu, onakvu kakva je izrodjena u ratu, i u kojoj još hodaju i vladaju, i bave se raznim poslovima, s
XS
SM
MD
LG