Bila je zgodna i zaboravio sam kako se zvala. Omršavila posljednjih godina, sa tugom je gledala u svoje tijelo i kako se polako pomaljaju kosti. Pokušala je obući svoju najdražu haljinu ali joj je nekako visila. Znala je da je mudrost ženskog oblačenja u tome da sakrije sto se treba sakriti i da nagovijesti što se treba nagovijestiti. "Šta da sakrijem?" – pomislila je – "Ovdje se sve treba sakriti!" Uzela je iz ormara sestrinu haljinu, valjda se neće ljutiti, i to je već bilo puno bolje. Vratio joj se osmijeh na lice. Ode u kupatilo da se našminka. Pogledom prijeđe da vidi šta joj je od šminke ostalo. Neke je tube sa kremom davno već isisala i troši već i zadnje mrvice šminke koja je ostala kad je razrezala tubu. Ni treći put nije uspjela upotrijebiti maskaru, ali je nastavljala da se trudi. Napolju je gruvalo. Kao i obično, počinjali su predveče i rano ujutro. "Ne daju nam vani – ne daju nam spavati." Izlazila je svake večeri iz inata. Uvijek se dobro zabavljala. Roditelji su se bojali i nisu mogli zaspati dok se ne vrati. "Svaki put kad izađem i kad se našminkam imam utisak da sam jednog od njihovih smaknula – zato izlazim svako večeri", govorila im je. "Večeras će biti kao da sam uklonila trojicu" – reče i ode na modnu reviju. Događalo se to u Sarajevu 1994-e godine.
On ima 25 godina i zove se Musa. Uspio se nekako oprati pomoću vode sa bunara i kišnice. Kišnica - prvo pranje, voda iz bunara za ispiranja. Kad se uselio u ovaj stan u novoj zgradi bilo je sve fantastično dobro. "Nemoguće" – mislio je – "Nemoguće je da imam i vodu i struju i krov nad glavom! Nemoguće!!" Bila je televizija, predsjednik je govorio. Nije ga puno volio, ali mu je morao priznati da je ušao u ovaj stan i u ovu zgradu zahvaljujući njemu. Dva tjedna kasnije – ukinuli su vodu "zbog tehničkih problema", struje još ima. "Dobro je da imam bar krov nad glavom" – mislio je i oblačio najbolju odjeću što je mogao naći. Mati mu je govorila da obuče nošnju ali mu je bilo žao "trošiti". Nije puno birao, ne bi dugo birao ni da je mogao. U ovim je prilikama radije oblačio nešto što podsjeća na njegov identitet, nešto što će pokazati ko je. Stavio je i malo parfema – ko zna šta će se svašta večeras događati. Posljednji pogled na ogledalo i "ćao" za majku (otac mu je davno već ubijen). Ona mu je govorila da ne izlazi, nije baš sigurno, bojala se. "Kad sam tamo i kad plešem, to je kao da se borim, to je kao da pobjeđujem u mom ratu!" – rekao joj je i izašao na ulicu. Okretao se i okretao i nije mu smetala što su oko njega porušene kuće, niti što su na ulici, niti što orkestar nema sve članove niti sve instrumente. Plesao je i plesao, ne bi nikad stao da je mogao. Ovako je sve zaboravljao i ovako je svima prkosio. Ne vjerujete? Bilo je to i još je, u glavnom Čečenskom gradu Grozny, u naselju zvanom Staropromyslovsky.
Bilo je već negdje oko tri ujutro. Napolju i u kući totalni mrak. Pred njim samo jedna žarulja gori. Pažljivo osluškuje da li se napolju nešto čuje. Ako čuje ništa – okrene nekoliko puta ručicu mašine za štampanje. Izađe nekoliko kopija. Zatim opet zastane i posluša. Opet čeka da čuje ništa i okrene ručicu još nekoliko puta. I tako satima. U neka je doba zaspao onako prljavih ruku od boje i kad se probudio već je bilo sunce. Vidio je kroz prozorčić kako na ulici puno nogu negdje žuri. Brzo ugasi žarulju da nekom ne padne na pamet da se sagne i provjerava zašto je žarulja uključena u kasno jutro. Umije se i otvori knjige. Bile su tamo samo korice dječjih bajki. Radije bi neku veliku knjigu sa komunističkim naslovom ali ih je sve koje je imao već potrošio. A bilo ih je sumnjivo stalno kupovati. Brzo skloni ono što je otiskao pod korice dječje bajke, umije se i izađe vani. Izgubi se u gužvi. "Najmanje te vide kad si im pred očima" – pomislio je Serjoža. Ne vjerujete? Bilo je to u Moskvi, tamo negdje šezdesetih godina i Serjoža je tiskao "samoizdat", publikacije koje je tiskalo rusko podzemlje otpora komunističkom režimu.
Stajali su u redu već pomalo nervozni. Dosta prijatelja je već bilo pred šalterom, neki su sretnici već kupili karte. Ako budu imali malo sreće i ako u publici ne bude "njihovih" – možda će gledati i neku drugu predstavu. Kazalište je uvijek bilo mjesto gdje su se ugodno osjećali. Slobodno. Ponekad mjesecima nisi mogao naći kartu pa se među njihovim prijateljima širila konspirativna mreža koje je unaprijed obavještavala kad će se karte pustiti u prodaju. Dolazili su uvijek dan ranije. "Jesi li sigurna da je to baš danas?" – šaptala je. Tada su svi šaptali. Konspiracija za kupovinu karata u kazalištu – kako smiješno! Niko im neće vjerovati! Kao da govore o neprijateljima. Ali – kakvog li zato zadovoljstva kad otkriju da u publici nema nikog od "njihovih" pa kad se Romeo i Julija na daskama tamošnjeg kazališta pretvore u Dobrog vojnika Švejka! Pa kad umjesto da plaču od tragedije koja je na repertoaru, umiru od smijeha od komedije na "repertoaru". I smijati su se morali – tiho, da neko ne priupita kako se to publika u kazalištu smije Romeu i Juliji! Još nikad niko nije, mislili su, stajao u redu za predstavu koja će se dogoditi za mjesec dana, a da ne zna šta će stvarno biti na repertoaru. Ono što piše – ili nešto bolje. Ne vjerujete? Dešavalo se to u Pragu prije baršunaste revolucije.
Šta to povezuje ove četiri priče? Čemu se to radovala ona djevojka u Sarajevu dok je išla na modnu reviju, Musa iz Groznog dok je plesao, Sejroža u Moskvi dok je tajno tiskao Solženjicina i onaj par koji je strpljivo čekao u redu za kazalište u Pragu?
Kad nemaš priliku ili ne možeš da uzmeš pušku u ruke, ili kad jednostavno puške nema, onda prkosiš modnim revijama ili izborom za mis, plesom u glavnom gradu Čečenije, tiskaš zabranjene knjige i – ideš u kazalište nadajući da nećeš gledati predstavu za koju si kupio karte nego "neku bolju."
Onaj mladić sa ulica Teherana iz jučerašnje kolumne prkosio je u prošlu subotu običnom majicom, ona moja kolegica što je ubijena u Iraku prije tri-četiri mjeseca prkosila je time što je radila za nas, moj kolega iz Bjelorusije je prkosio dijeleći male kalendare sa frekvencijama Radija Slobodna Evropa.......koliko ih je tek prkos platilo životom.
Šta bi se dogodilo kad bi se svi ti mali prkosi udružili i kad bi.....
Probudio sam se.
Email me Nenad Pejic
On ima 25 godina i zove se Musa. Uspio se nekako oprati pomoću vode sa bunara i kišnice. Kišnica - prvo pranje, voda iz bunara za ispiranja. Kad se uselio u ovaj stan u novoj zgradi bilo je sve fantastično dobro. "Nemoguće" – mislio je – "Nemoguće je da imam i vodu i struju i krov nad glavom! Nemoguće!!" Bila je televizija, predsjednik je govorio. Nije ga puno volio, ali mu je morao priznati da je ušao u ovaj stan i u ovu zgradu zahvaljujući njemu. Dva tjedna kasnije – ukinuli su vodu "zbog tehničkih problema", struje još ima. "Dobro je da imam bar krov nad glavom" – mislio je i oblačio najbolju odjeću što je mogao naći. Mati mu je govorila da obuče nošnju ali mu je bilo žao "trošiti". Nije puno birao, ne bi dugo birao ni da je mogao. U ovim je prilikama radije oblačio nešto što podsjeća na njegov identitet, nešto što će pokazati ko je. Stavio je i malo parfema – ko zna šta će se svašta večeras događati. Posljednji pogled na ogledalo i "ćao" za majku (otac mu je davno već ubijen). Ona mu je govorila da ne izlazi, nije baš sigurno, bojala se. "Kad sam tamo i kad plešem, to je kao da se borim, to je kao da pobjeđujem u mom ratu!" – rekao joj je i izašao na ulicu. Okretao se i okretao i nije mu smetala što su oko njega porušene kuće, niti što su na ulici, niti što orkestar nema sve članove niti sve instrumente. Plesao je i plesao, ne bi nikad stao da je mogao. Ovako je sve zaboravljao i ovako je svima prkosio. Ne vjerujete? Bilo je to i još je, u glavnom Čečenskom gradu Grozny, u naselju zvanom Staropromyslovsky.
Bilo je već negdje oko tri ujutro. Napolju i u kući totalni mrak. Pred njim samo jedna žarulja gori. Pažljivo osluškuje da li se napolju nešto čuje. Ako čuje ništa – okrene nekoliko puta ručicu mašine za štampanje. Izađe nekoliko kopija. Zatim opet zastane i posluša. Opet čeka da čuje ništa i okrene ručicu još nekoliko puta. I tako satima. U neka je doba zaspao onako prljavih ruku od boje i kad se probudio već je bilo sunce. Vidio je kroz prozorčić kako na ulici puno nogu negdje žuri. Brzo ugasi žarulju da nekom ne padne na pamet da se sagne i provjerava zašto je žarulja uključena u kasno jutro. Umije se i otvori knjige. Bile su tamo samo korice dječjih bajki. Radije bi neku veliku knjigu sa komunističkim naslovom ali ih je sve koje je imao već potrošio. A bilo ih je sumnjivo stalno kupovati. Brzo skloni ono što je otiskao pod korice dječje bajke, umije se i izađe vani. Izgubi se u gužvi. "Najmanje te vide kad si im pred očima" – pomislio je Serjoža. Ne vjerujete? Bilo je to u Moskvi, tamo negdje šezdesetih godina i Serjoža je tiskao "samoizdat", publikacije koje je tiskalo rusko podzemlje otpora komunističkom režimu.
Stajali su u redu već pomalo nervozni. Dosta prijatelja je već bilo pred šalterom, neki su sretnici već kupili karte. Ako budu imali malo sreće i ako u publici ne bude "njihovih" – možda će gledati i neku drugu predstavu. Kazalište je uvijek bilo mjesto gdje su se ugodno osjećali. Slobodno. Ponekad mjesecima nisi mogao naći kartu pa se među njihovim prijateljima širila konspirativna mreža koje je unaprijed obavještavala kad će se karte pustiti u prodaju. Dolazili su uvijek dan ranije. "Jesi li sigurna da je to baš danas?" – šaptala je. Tada su svi šaptali. Konspiracija za kupovinu karata u kazalištu – kako smiješno! Niko im neće vjerovati! Kao da govore o neprijateljima. Ali – kakvog li zato zadovoljstva kad otkriju da u publici nema nikog od "njihovih" pa kad se Romeo i Julija na daskama tamošnjeg kazališta pretvore u Dobrog vojnika Švejka! Pa kad umjesto da plaču od tragedije koja je na repertoaru, umiru od smijeha od komedije na "repertoaru". I smijati su se morali – tiho, da neko ne priupita kako se to publika u kazalištu smije Romeu i Juliji! Još nikad niko nije, mislili su, stajao u redu za predstavu koja će se dogoditi za mjesec dana, a da ne zna šta će stvarno biti na repertoaru. Ono što piše – ili nešto bolje. Ne vjerujete? Dešavalo se to u Pragu prije baršunaste revolucije.
Šta to povezuje ove četiri priče? Čemu se to radovala ona djevojka u Sarajevu dok je išla na modnu reviju, Musa iz Groznog dok je plesao, Sejroža u Moskvi dok je tajno tiskao Solženjicina i onaj par koji je strpljivo čekao u redu za kazalište u Pragu?
Kad nemaš priliku ili ne možeš da uzmeš pušku u ruke, ili kad jednostavno puške nema, onda prkosiš modnim revijama ili izborom za mis, plesom u glavnom gradu Čečenije, tiskaš zabranjene knjige i – ideš u kazalište nadajući da nećeš gledati predstavu za koju si kupio karte nego "neku bolju."
Onaj mladić sa ulica Teherana iz jučerašnje kolumne prkosio je u prošlu subotu običnom majicom, ona moja kolegica što je ubijena u Iraku prije tri-četiri mjeseca prkosila je time što je radila za nas, moj kolega iz Bjelorusije je prkosio dijeleći male kalendare sa frekvencijama Radija Slobodna Evropa.......koliko ih je tek prkos platilo životom.
Šta bi se dogodilo kad bi se svi ti mali prkosi udružili i kad bi.....
Probudio sam se.
Email me Nenad Pejic