Najprije – Češka. Autoput sve do Austrije, lako se uoči da se autoput dobro održava. Na cesti više ili manje sve dobri automobili, već su odavno sa ovdašnjih ulica nestale Volge, Trabanti, Moskvići. Uvoz automobila starijih od četiri godine niti je dozvoljen niti bi to ko kupovao, ovdašnji standard je odavno već preskočio takve mogućnosti. Prosječna plaća u Češkoj je danas oko 800 eura, potrošačko društvo gazi punim koracima. Polja su relativno dobro uređena, sve je manje praznih livada na kojima ništa ne raste. Na autoputu uobičajene reklame. (Meni je najsmješnija ona koja vas dočeka kad putujete za Njemačku. Na izlazu iz Plzena, ali unutar Češke, stoji reklama – SEKS: 49.99 eura).
Na granici sa Austrijom se sve obavlja brzo i efikasno. Ovdje će uskoro nestati granice, a već i sada ima prelaza gdje se ne kontrolira izlaz iz Češke ili Austrije nego samo ulaz u jednu od zemalja.
Austrija. Ko će znati koliko godina će trebati Česima, (a tek nama), da dostignu taj nivo reda koji osjetiš čim uđeš u Austriju. Sva polja zasijana, sve okućnice uredno obilježene, na cesti se jedan za drugim ponavljaju znakovi pravaca da se slučajno vozač ne bi izgubio. Ne možeš se izgubiti i da hoćeš. Čim te znakovi usmjere iz krajnje lijeve trake na autoputu u srednju, znaš da se približava skretanje desno. Voziš sa strahopoštovanjem, znaš da ako te zaustavi policija da si nešto zgriješio i nema šanse da uopće i pokušaš da to riješiš plaćanjem manje sume bez računa. Uvijek kad ovuda vozim nazad brinem da mi ne otkriju da vozim vino, sir, lozu, med, kore za pitu.... Ne pada ti na pamet da baciš papirić kroz prozor. Pričala mi je jedna Njemica da je putovala autobusom sa našim ljudima iz Minhena za Bosnu i Hercegovinu. Kaže, krasni ljudi, pristojni, kulturni, tihi – sve dok nisu došli do Bosne. Onda odjednom postadoše glasni, galame, počnu bacati papire kroz prozor. Začuđena pitala ih: "Ako već bacate papire kroz prozor – zašto ne prljate Njemačku ili Austriju nego prljate sopstvenu državu?" Još je više bila iznenađena kad su joj rekli: "Pa – kaznili bi nas!" Ono što se u Bosni ne radi zbog kazne - u Njemačkoj i Austriji se ne radi zbog nivoa opće kulture. A opće kulture nema bez kazne.
Slovenija. Uskoro će i ovdje nestati granice sa Austrijom. Slovenija također uredna, okućnice lijepe i čiste, ograde ofarbane. Uvijek su bili bliže Evropi nego Balkanu. Razlike koje se s puta vide su male. Da nema granice ne bih ni primjetio da sam već u drugoj državi. Jedino to znaš po – cesti. Nerviram se po stoti put radi puta od Maribora do Macelja, graničnog prijelaza sa Hrvatskom. Slovenija je još 60-ih godina, možda čak i koju godinu ranije, dobila novac da izgradi taj komadić autoputa – i još to nije uradila. Ovih 60 kilometara na putu od Praga do Sarajeva postaje noćna mora za svakog vozača. Nepregledna kolon. I ako te nervoza natjera da pokušaš nekoga preteći – odmah moraš nazad u kolonu i paziš da te ne sačeka mrgodni policajac.
Hrvatska je, ako bi se sudilo samo po cestama, daleko u Evropi, poredeći se sa Slovenijom. Zagreb – Split za tri sata, kažu da može i brže. Zagreb – Rijeka još kraće, već se na more ide na kupanje u jednom danu. Sad je završen i ovaj dio autoputa od granice do Krapine. Poslije Austrije i Slovenije ipak se vidi da sam u Hrvatskoj. Cesta je uređena ali su polja još daleko od toga da budu zasijana na austrijskom nivou, očigledno je da u poljoprivredi Hrvatske još nedostaje strategija, a to znači i motivacija da se neko time bavi. Biti seljak je u svijetu već odavno veoma poštivana profesija, u Hrvatskoj je to još uvijek – nepodobno zanimanje.
Bosna i Hercegovina. Granični prijelaz u Slavonskom Brodu nov i lijep. Preko mosta idu ljudi pješke is jednog u drugi Brod. Vidim nose sve - od mineralne vode do praška za pranje, od čokolada do mesa, od ručnika do cipela. Jeftinije valjda u Bosni pa se ljudi snalaze. Onda uđeš u Bosnu i – svijet ti se promijeni. Rijetki su novi automobili i iz mnogih se dimi. Zakon dozvoljava uvoz starih do 7 godina. Evropa se rješava svog otpada. Na putu reklame i vidim da je sve – srpsko: i kafana, i groblje, i pumpa, i hotel, i dobrodošli i doviđenja, i policija i "država". Nisam vidio nijednu reklamu u Federaciji koja kaže da je nešto ili muslimansko ili hrvatsko. Na svakom se koraku vidi da je zemlja neuređena i da nema domaćina. Cesta prema Doboju, i dalje prema Sarajevu, uglavnom bez linija na ivici puta, često nema ni linije na sredini, oko ceste ima više livada nego uređenih polja, policija na svakih nekoliko kilometara. Mene su jednom uhvatili da vozim 20 kilometara preko dozvoljene brzine. "Dokumente!" – oštar glas "države" koja sa mnom komunicira. "Znate li da za ovo idete u sud? Ugrožavate živote! Šta ćemo sad?" – govori "država". Završio sam sa 20 KM kazne – kao i uvijek u Bosni. Tamo je najvažnije imati 20 KM spremne. I to važi – za oba entiteta. Za isto prekoračenje sam u Češkoj morao platiti 100 eura – poštom na bankovni račun države. Ponudili su mi sliku samog prekršaja. Tako u Češkoj sa mnom komunicira država. Jeftinije je voziti u Bosni.
Svaki put kad ovuda vozim ćutim od tuge. Bosa je Bosna i posna. Ne znam ni za jedan drugi primjer u svijetu da su oni koji su ratovali ostali na vlasti i poslije rata – evo već je proslo 12 godina od njegovog kraja. Država sa oskarima, palmama, lavovima i medvjedima (Žbanić, Tanović, Kusturica), evropskim prvakom u košarci ("Bosna"), vicešampionom svijeta u šahu (Nikolić), svjetski poznatim autorom filmske muzike i žive svirke (Bregović), nobelovcem (Andrić), slikarima svjetskog glasa (Zec, Berber i drugi) scenaristom svjetski poznatih filmova (Sidran), sa radijom i televizijom koja je pred rat imala više međunarodnih priznanja nego sve druge RTV u bivšoj državi zajedno (nisam izdržao), sa zimskom olipijadom (1984-e).......rasula se pod pritiskom susjeda, svedena na neki od svojih nacionalnih identiteta (zavisi gdje si), podijeljena i pokradena (nema se više šta ni ukrasti), zovu je propalom državom ("failed state") u gotovo svim međunarodnim analizama, zemlja genocida (Srebrenica), ratnih zločinaca i ratnih zločina.
Ratno je vrijeme ovdje uništilo i ono poslijeratno. Promijenio se "svijet" u Bosni. Oduvijek je san onih koji su živjeli u katunima bio da se presele u selo. Rat im je to omogućio. Oni koji su živjeli na selu uvijek su sanjali da se presele u kakav mali gradić. Uspjelo im je. Oni iz malih gradova su maštali da se preselili u veće gradove i uspjelo im je. Oni iz većih gradova su po svaku cijeni željeli u glavni grad. I njima je uspjelo. Oni pak iz glavnog grada su sanjali da odu u svijet. Uspjeli su - preselili su u inozemstvo. Tako su oni iz katuna, sela i malih gradova promijenili Bosnu, a one iz glavnih gradova je promijenio – svijet. Gotovo bih rekao da ona predratna Bosna i Hercegovina – samo i sa njima i živi.
Email me Nenad Pejic
Na granici sa Austrijom se sve obavlja brzo i efikasno. Ovdje će uskoro nestati granice, a već i sada ima prelaza gdje se ne kontrolira izlaz iz Češke ili Austrije nego samo ulaz u jednu od zemalja.
Austrija. Ko će znati koliko godina će trebati Česima, (a tek nama), da dostignu taj nivo reda koji osjetiš čim uđeš u Austriju. Sva polja zasijana, sve okućnice uredno obilježene, na cesti se jedan za drugim ponavljaju znakovi pravaca da se slučajno vozač ne bi izgubio. Ne možeš se izgubiti i da hoćeš. Čim te znakovi usmjere iz krajnje lijeve trake na autoputu u srednju, znaš da se približava skretanje desno. Voziš sa strahopoštovanjem, znaš da ako te zaustavi policija da si nešto zgriješio i nema šanse da uopće i pokušaš da to riješiš plaćanjem manje sume bez računa. Uvijek kad ovuda vozim nazad brinem da mi ne otkriju da vozim vino, sir, lozu, med, kore za pitu.... Ne pada ti na pamet da baciš papirić kroz prozor. Pričala mi je jedna Njemica da je putovala autobusom sa našim ljudima iz Minhena za Bosnu i Hercegovinu. Kaže, krasni ljudi, pristojni, kulturni, tihi – sve dok nisu došli do Bosne. Onda odjednom postadoše glasni, galame, počnu bacati papire kroz prozor. Začuđena pitala ih: "Ako već bacate papire kroz prozor – zašto ne prljate Njemačku ili Austriju nego prljate sopstvenu državu?" Još je više bila iznenađena kad su joj rekli: "Pa – kaznili bi nas!" Ono što se u Bosni ne radi zbog kazne - u Njemačkoj i Austriji se ne radi zbog nivoa opće kulture. A opće kulture nema bez kazne.
Slovenija. Uskoro će i ovdje nestati granice sa Austrijom. Slovenija također uredna, okućnice lijepe i čiste, ograde ofarbane. Uvijek su bili bliže Evropi nego Balkanu. Razlike koje se s puta vide su male. Da nema granice ne bih ni primjetio da sam već u drugoj državi. Jedino to znaš po – cesti. Nerviram se po stoti put radi puta od Maribora do Macelja, graničnog prijelaza sa Hrvatskom. Slovenija je još 60-ih godina, možda čak i koju godinu ranije, dobila novac da izgradi taj komadić autoputa – i još to nije uradila. Ovih 60 kilometara na putu od Praga do Sarajeva postaje noćna mora za svakog vozača. Nepregledna kolon. I ako te nervoza natjera da pokušaš nekoga preteći – odmah moraš nazad u kolonu i paziš da te ne sačeka mrgodni policajac.
Hrvatska je, ako bi se sudilo samo po cestama, daleko u Evropi, poredeći se sa Slovenijom. Zagreb – Split za tri sata, kažu da može i brže. Zagreb – Rijeka još kraće, već se na more ide na kupanje u jednom danu. Sad je završen i ovaj dio autoputa od granice do Krapine. Poslije Austrije i Slovenije ipak se vidi da sam u Hrvatskoj. Cesta je uređena ali su polja još daleko od toga da budu zasijana na austrijskom nivou, očigledno je da u poljoprivredi Hrvatske još nedostaje strategija, a to znači i motivacija da se neko time bavi. Biti seljak je u svijetu već odavno veoma poštivana profesija, u Hrvatskoj je to još uvijek – nepodobno zanimanje.
Bosna i Hercegovina. Granični prijelaz u Slavonskom Brodu nov i lijep. Preko mosta idu ljudi pješke is jednog u drugi Brod. Vidim nose sve - od mineralne vode do praška za pranje, od čokolada do mesa, od ručnika do cipela. Jeftinije valjda u Bosni pa se ljudi snalaze. Onda uđeš u Bosnu i – svijet ti se promijeni. Rijetki su novi automobili i iz mnogih se dimi. Zakon dozvoljava uvoz starih do 7 godina. Evropa se rješava svog otpada. Na putu reklame i vidim da je sve – srpsko: i kafana, i groblje, i pumpa, i hotel, i dobrodošli i doviđenja, i policija i "država". Nisam vidio nijednu reklamu u Federaciji koja kaže da je nešto ili muslimansko ili hrvatsko. Na svakom se koraku vidi da je zemlja neuređena i da nema domaćina. Cesta prema Doboju, i dalje prema Sarajevu, uglavnom bez linija na ivici puta, često nema ni linije na sredini, oko ceste ima više livada nego uređenih polja, policija na svakih nekoliko kilometara. Mene su jednom uhvatili da vozim 20 kilometara preko dozvoljene brzine. "Dokumente!" – oštar glas "države" koja sa mnom komunicira. "Znate li da za ovo idete u sud? Ugrožavate živote! Šta ćemo sad?" – govori "država". Završio sam sa 20 KM kazne – kao i uvijek u Bosni. Tamo je najvažnije imati 20 KM spremne. I to važi – za oba entiteta. Za isto prekoračenje sam u Češkoj morao platiti 100 eura – poštom na bankovni račun države. Ponudili su mi sliku samog prekršaja. Tako u Češkoj sa mnom komunicira država. Jeftinije je voziti u Bosni.
Svaki put kad ovuda vozim ćutim od tuge. Bosa je Bosna i posna. Ne znam ni za jedan drugi primjer u svijetu da su oni koji su ratovali ostali na vlasti i poslije rata – evo već je proslo 12 godina od njegovog kraja. Država sa oskarima, palmama, lavovima i medvjedima (Žbanić, Tanović, Kusturica), evropskim prvakom u košarci ("Bosna"), vicešampionom svijeta u šahu (Nikolić), svjetski poznatim autorom filmske muzike i žive svirke (Bregović), nobelovcem (Andrić), slikarima svjetskog glasa (Zec, Berber i drugi) scenaristom svjetski poznatih filmova (Sidran), sa radijom i televizijom koja je pred rat imala više međunarodnih priznanja nego sve druge RTV u bivšoj državi zajedno (nisam izdržao), sa zimskom olipijadom (1984-e).......rasula se pod pritiskom susjeda, svedena na neki od svojih nacionalnih identiteta (zavisi gdje si), podijeljena i pokradena (nema se više šta ni ukrasti), zovu je propalom državom ("failed state") u gotovo svim međunarodnim analizama, zemlja genocida (Srebrenica), ratnih zločinaca i ratnih zločina.
Ratno je vrijeme ovdje uništilo i ono poslijeratno. Promijenio se "svijet" u Bosni. Oduvijek je san onih koji su živjeli u katunima bio da se presele u selo. Rat im je to omogućio. Oni koji su živjeli na selu uvijek su sanjali da se presele u kakav mali gradić. Uspjelo im je. Oni iz malih gradova su maštali da se preselili u veće gradove i uspjelo im je. Oni iz većih gradova su po svaku cijeni željeli u glavni grad. I njima je uspjelo. Oni pak iz glavnog grada su sanjali da odu u svijet. Uspjeli su - preselili su u inozemstvo. Tako su oni iz katuna, sela i malih gradova promijenili Bosnu, a one iz glavnih gradova je promijenio – svijet. Gotovo bih rekao da ona predratna Bosna i Hercegovina – samo i sa njima i živi.
Email me Nenad Pejic