Dostupni linkovi

logo-print

Terorizam nema ni rasu, ni naciju, ni vjeru


U Pragu je, u sjedištu RSE protekle sedmice održana panel diskusija na temu – ko može govoriti u ime Islama. Stručnjaci koji se bave islamskim studijama govorili su o izazovima 21. stoljeća, kao i o podjelama unutar islamskog svijeta. Jedan od učesnika panela bio je Fikrt Karčić, profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu i profesor Pravnog fakulteta.


RSE:
Šta mislite o vrlo rasprostranjenim tezama o tome da živimo u vrijeme ”sukoba civilizacija”, da smo svjedoci konforntacije Islamskog i kršćanskog svijeta?

KARČIĆ: To je u stvari pokušaj nuđenja jedne nove paradigme u međunarodnim odnosima. Kada je prestala važiti paradigma hladnog rata, onda su pojedini stručnjaci za političke nauke počeli da tragaju za novom paradigmom. Jedan od njih, Samuel Hantigton, je predložio da je nova paradigma međunarodnih odnosa sukob civilizacija, da će se novi sukobi odvijati između različitih civilizacija ili uzduž granica gdje su te civilizacije izmiješane. Njegova teza je nastala na osnovu realnosti koja se pojavila iza 1990. godine. Da bi jedna paradigma bila valjana, ona treba da ispuni mnoge kriterije. Ova paradigma je počela različito da se koristi u svijetu i bojim se da dobiva značaj proročanstva koje samo sebe ispunjava. Ne slažem se da su današnji sukobi prouzrokovani različitim kulturama i civilizacijama. Mislim, kao i uvijek, da se radi o sukobu različitih interesa, da se ti interesi stavljaju u okvire različitih kultura, civilizacija i religija. Ako neko konstantno ponavlja da se radi o sukobu civilizacija, bojim se da jednog dana stvarno ne dođe do sukoba civilizacija.

RSE: U tim teorijama zbunjuje činjenica da se toliko različitih stvari danas zove kršćanstvom i velike su razlike između zemalja u kojima je dominantno kršćanstvo. Na isti način, mnogo je različitih pokreta u Islamu i na različite načine se Islam interpretira i prožima sa životom u pojeidnim zemljama. Teško je u odnosu na tu fragmentiranost reći da je jedna monolitna cjelina suprotstavlejna drugoj monolitnoj cjelinini.

KARČIĆ: Slažem se sa vama. Nema ni govora o tome da postoji monolitna homogenizirana cjelina koja se naziva muslimanski svijet i da naspram toga stoji jedna druga cjelina koja se naziva kršćanski svijet. To su samo imaginarne cjeline koje postoje kod nekih ljudi koji se time bave. Današnja realnost je sasvim drugačija. Postoje muslimani na Zapadu, ali takođe imamo elemente zapadne kulture, vrlo značajne, na Istoku. Radi se o isprepletenosti tih elemenata.

RSE: Znamo kako i zašto je počeo rat protiv terorizma i koji su korijeni toga. U stvarnom životu se on prevodi u jednu veoma neugodnu atmosferu, koja često postaje izrazito antimuslimanska, kada je riječ o Sjevernoj Americi i pojedinim evropskim zemljama. Neko ko je vaše struke, ko se na akademski način bavi Islamom, šta može da uradi da promijeni atmosferu i da unese malo razuma u ono što je dnevna politika?

KARČIĆ: Predložio bih da oni, koji se bave politikom i donošenjem odluka koje imaju politički značaj, dobro prouče koji su uzroci terorizma, nasilja i nasilnog ekstremizma, da prouče te uzroke u ravni politike, ekonomije, društvene situacije i slično. Obično su tu glavni uzroci koji dovode do nasilja. Nasilje se onda opravdava religijskim argumentima. Stručnjaci za religiju, ili ljudi unutar religije, mogu da delegtimišu nasilje sa stanovišta religije, da kažu da se nasilje ne može koristiti, da postoji religijsko učenje koje o tome govori na takav način, a onaj ko to radi, krši religiju. Teorijski delegtimisati nasilje mogu da urade oni koji se bave religijskim studijama. Nasilje će biti iskorijenjeno tek kada se otklone uzroci koji su doveli do nečijeg nasilničkog ponašanja.

RSE: Najčešće se javnost dijeli na dva tabora. Jedan dio javnosti poriče da postoji terorizam. Reći će da je terorizam izmišljen za određene političke ciljeve. Dio javnosti u svakom muslimanu vidi potencijalnog teroristu. U takvoj polarizaciji javnosti, i mediji imaju negativnu ulogu jer mediji hrane i jednu i drugu polovinu. Situacija u Bosni je, vjerovatno, dosta komplikovana jer Vehabije postoje, a Vehabizam ima neka mala uporišta. Islamska zajednica je u tom smjeru na vrijeme i jako dobro reagovala. Kakav je, u tom pogledu, trenutni odnos snaga?

KARČIĆ: Mislim da se možemo složiti da je terorizam upotreba ilegalnog nasilja protiv zabranjenih ciljeva ili korištenje zabranjenih sredstava. Terorizam napada ono što se ne smije napasti, ili napada na način na koji se to ne smije napasti. To je poznata definicija terorizma, mada i u definiciji terorizma ima velikih razlika među stručnjacima. Jedan stručnjak je u svojoj knjizi naveo 101 definiciju terorizma. Mislim da se svi možemo složiti da znamo šta mislimo kada kažemo terorizam. Terorizam je politički motivisan, mada može biti i religijski motivisan i religijski opravdavan. Jasno je da nema nikakve direktne veze između Islama, terorizma i nasilja. U istoriji Islama, koja traje više od 14 stoljeća, povremeno su se pojavljivale neke grupe koje su pribjegavale nasilju - jedna u prvom vijeku Islama, jedna u XII vijeku nove ere i sada u novije doba u arapskom svijetu. U tri različita perioda pojavljuju se grupe koje pozivaju na nasilje. To govori da je za islamsku istoriju to bio jedan sporadični problem, kao što je to bio problem i za druge religije, koje su takođe u svojim njedrima imale grupe koje su se pozivale na nasilje.
Ideološku motivaciju terorizma, ili onih koji pokušavaju da se pozovu na Islam kada koriste nasilje, treba posmatrati kao ideološko učenje određene grupe. Tada vjerski učenjaci mogu da delegtimišu to učenje, da pokažu sve slabosti tog učenja, njegovu neutemeljenost na islamskim izvorima. Oni koji se bave politikom i koji odlučuju o politici, treba da pogledaju kakva je to društven situacija koja nekoga okreće prema takvom učenju. Ne može čovjek koji je sretan, zadovoljan, koji prosperira u životu, odjednom da se odluči na nasilje. Očigledno taj čovjek mora da bude nečim nezadovoljan, da izgubi neku nadu i da pokušava da nađe odgovor u nekom ekstremnom tumačenju vjere.

RSE: Da li je vjerovatno da se pojedinac nađe u nekoj vrsti socijalnog autizma?

KARČIĆ: To je priča svih onih koji su se okrenuli ka nasilju. Ono što je vrlo važno, kada je riječ o tumačenju Islama, je to što Islam priznaje različite mogućnosti tumačenja. Cijela islamska istorija je bila istorija pluralnog tumačenja Islama. Postoje unutrašnji mehanizmi kontrole, kao što je konsenzus, tako da, ako neko ima neko tumačenje Islama, koje nije prihvaćeno od strane većine učenjaka, konsenzusom, ostaje manjinsko učenje. Postoje neke granice preko kojih se ne smije ići, a to je da se ne smije koristiti govor mržnje i ne smije se pozivati na nasilje. Svaki drugi pluralizam je dozvoljen.

RSE: Da li je u današnjoj Bosni Vehabizam na neki način odstupanje od onoga što je opšte prihvaćen pojam Islama na našim prostorima? Da li na Vehabizam treba gledati kao na jedno normalno odstupanje, ili kao na nešto što nije prihvatljivo za naše prostore?

KARČIĆ: U Bosni i Hercegovini je razvijena jedna islamska tradicija Bošnjaka, bosanska islamska tradicija. Tu tradiciju sam definisao na sljedeći način: Muslimani u Bosni i Hercegovini pripadaju sunitskom islamu, oni su hanefije po svojoj pravnoj školi, u Akaidu slijede maturidijski pravac, pripadaju osmanskoj kulturnoj islamskoj zoni, u svojoj praksi sačuvali su znatne elemente pred-osmanske Bosne, imaju iskustvo institualizacije Islama iz austrougarskog perioda, njeguju tradiciju jednog reformističkog tumačenja koje je došlo krajem XIX vijeka i imaju tradiciju življenja u sekularnoj, svjetovnoj, državi. To su neki parametri koje sam identifikovao u islamskoj praksi koja se bazira u Bosni i Hercegovini. Neki od ovih elemenata su stalni, a neki su podložni promjenama i kriticizmu. U svakoj tradiciji postoje nepromjenjivi i promjenjivi elementi. To je jedno dinamičko shvatanje tradicije. U današnje doba, kada živimo u globalizovanom svijetu, može se očekivati uticaj globalnih ideologija na svakom koraku, ali onoliko koliko lokalna tradicija bude jaka i bude u stanju da amortizuje te izazove, toliko će se ona očuvati.

RSE: Mislite li da postoje dijelovi društva u Bosni kojima je atraktivan Vehabizam?

KARČIĆ: O pitanju Vehabizma se govori u Bosni. Do sada nisam vidio ni jednu studiju koja bi dala egzaktne pokazatelje o tome koliko ima pristalica takvog tumačenja, u čemu se izražava, na koji način i slično. Na osnovu onoga što znam o tradiciji Islama u Bosni i Hercegovini, ona je, kod većinskog broja muslimanskog stanovništva, bazirana na onim elementima koje sam već naveo.

RSE: Da li to znači da je situacija u tom pogledu ispolitizirana i napuhana, da u medijima čitamo i ono čega nema?

KARČIĆ: Mislim da tu ima nekoliko momenata na koje treba obratiti pažnju. Različite stvari se nazivaju imenom Vehabizam. Ako bi pitali brojne od tih mladića i djevojaka o učenju Muhameda ibn Abdul Vehaba, sumnjam da bi vam znali nešto bitnije da kažu. Mislim da se neselektivno koristi taj termin, tako da se svako onaj koji na vidljiv način izražava svoju pripadnost Islamu, brendira tim terminom, što nije prihvatljivo. Ne može se jedna djevojka, koja se vrlo moderno nosi, ali pridržava islamskih propisa, označiti kao pripadnica vehabijskog pokreta. Treba tačno znati šta se pod tim misli i to treba operacionalno definisati. Može se govoriti o pojačanom vidljivom prisustvu Islama i islamskih propisa kod dijela omladine, ali to je način na koji se kod nekoga manifestuje religioznost. Kod drugih se ne manifestuje pojačana religioznost u vanjskoj nošnji, pa prema tome nema ni vidljivih znakova o tome. Mislim da bi trebalo, bez senzacionalizma, cijeli taj slučaj dobro proučiti i onda izaći sa relevantnim zaključcima.

RSE: Kakav je sada, položaj vjerskih zajednica u Bosni i da li tu treba nešto mijenjati?

KARČIĆ: Što se tiče odnosa između religije i države u Bosni i Hercegovini, imamo Zakon o slobodi vjere i pravnom položaju vjerskih zajednica i crkava. Mislim da je to vrlo savremen zakon koji je rađen po međunarodnim standardima, sa učešćem domaćih i međunarodnih stručnjaka. To je sasvim dovoljan okvir za regulisanje odnosa između države i religije. Sigurno da postoje i neka pitanja koja se pojavljuju u provođenju zakona. Moramo se i navići na jedno drugačije razumijevanje sekularne demokratske države, a to znači države u kojoj je i strukturalno i funkcionalno religija odvojena od države, ali u kojoj sloboda religije znači izražavanje svog vjerskog učenja - i individualno i kolektivno i privatno i javno. Mislim da u tom pogledu nemamo neki gotovi obrazac kako teorijski osmisli kretanje u tom području.

RSE: Vjerovatno su to problemi svake zemlje u tranziciji?

KARČIĆ: Kada kažemo svjetovna država, onda se postavlja pitanje - koji model želimo - model Francuske ili model SAD-a, za koji bi smo se mogli opredijeliti. Mislim da svaka zemlja u tranziciji to pitanje treba da riješi.
  • 16x9 Image

    Gordana Knežević

    Sa više od 30 godina iskustva u novinarstvu, od marta 2008. do marta 2016. godine bila je je direktor Balkanskog servisa Radija Slobodna Evropa. Prije toga, bila je urednik unutrašnje rubrike sarajevskog lista "Oslobođenje", a od  1987. do 1991. dopisnik iz Kaira.

XS
SM
MD
LG