Kadir PLECAN
Knežina - pitomo mjesto nadomak Sokoca. Nekada poznata varoš na raskrsnici karavanskih puteva, danas je mjesto u kojem živi tek mali broj od 2.500 prijeratnih stanovnika. Posebno se to odnosi na Bošnjake, čiji povratak opterećen ratnim ranama, ali i brojnim drugim teškoćama, teče sporo.Mustafa Imamović u Knežinu se sa svojom suprugom vratio prije tri godine:
„Bilo je ljudi koji su se vratili i prije, pa su kolektivno stanovali u nečijoj kući. Recimo, oslobodi tvoju kuću, pa ovi stanuju dok se ne oslobodi njihova kuća. Opstruira se povratak na sve strane. Kuću mu napravi, recimo, tamo u selu odakle je došao, on ne ide u svoju kuću.“
Ovaj 65-godišnji penzioner priznaje da povratnici teško žive, ali ne misli, uprkos problemima, sa svog kućnog praga:
„Pa, ovi koji imaju penziju i nekako od te penzije žive, a ovi koji nemaju penziju teško žive, teško do majke. Ovi moji, moje koljeno je ovdje preko 450 godina. Neću da iznevjerim tu tradiciju.“
Na putu do tri znamenita knežinska izvora - Knežak, Toplik i Ilidža, susrećemo i Panteliju Mičića koji nam u razgovoru žaleći za prijeratnim vremenima reče kako obnavlja svoju kuću na području Olova i kako se planira vratiti:
„Nigdje našeg naroda. Došao sam s Dejtonom. Nemaš đe lije luka posaditi. Sreća moja pa sam ostvario dvije penzije. Imam ovu penziju koju sam ostvario, i njemačku - pet godina što sam radio.“
Od nekada 540, školu u Knežini, saznajemo, danas pohađa tek petnaestak učenika. Pogoni Fabrike kože, u kojima je prije rata radilo više od 300 radnika, danas zjape prazni. Čak ni prelijepa rijeka Bioštica koja izvire baš uvdje, u Knežini, ne žubori isto, jer niti jedan od pet vitlova nadaleko poznatog mlina, čiji se vlasnik Veiz Drinjak također vratio, nije u funkciji:
„Treba ga opraviti. Negdje oko jedno 10.000 maraka je procjena tih stručnjaka. U njemu ostalo i brašna i žita kad smo mi krenuli, morali otići. Po sto metara žita je ovdje bivalo, koje se mljelo. Sad nema patosa, razvaljeno, kamenje poskidano, nema vitlova. Za vrijeme Turske je ona bila ovdje, pa se to nasljeđivalo. To je od ’33. godine u vlasništvu moje porodice.“
Uporedo s povratkom teče i obnova džamije Selimije, izgrađene 1472., objekta koji je od 1951. godine proglašen spomenikom pod zaštitom države.
Nadu u uspješan nastavak procesa povratka u Knežinu daju podaci koje nam je kazao kolega Velid Džindo, kojeg također zatičemo ispred porodične kuće u Knežini:
„Mene raduje jedna druga spoznaja. Na polaganju kamena temeljca došlo je sedam lokalnih Srba, i to vrlo uglednih. Bilo je tu malo i suza. Ali jedna mi je rečenica ostala trajno prisutna. Jedan vrlo ugledan domaćin, izrodio uglednu djecu, kazao mi je u Knežini: ’Pitaju mi svi knežinski pravoslavci zašto ne idem u crkvu. Ja sam im kazao da, ići ću onog dana u crkvu kad knežinski Bošnjaci muslimani mognu ući u svoju džamiju.’ Ja ću namjerno sad da kažem jedan detalj koji će možda i vas fascinirati. Naime, četiri, pet lokalnih Srba, mi znamo njihova imena, danima su čuvali svojim tijelima džamiju Selimiju. I kad više nisu mogli, kad su definitivno došli stranci i neki drugi ljudi i kad su opasali svim silnim dinamitima džamiju, onda su oni izašli iz džamije jer nisu imali rješenja, a jedna od njih, ne želim ni njegovo ime sad reći, nek ostane tajna, kažu da je lijepo otišao, okupao se, obukao jedino, štedno odijelo, stavio kravatu, otišao u Kravarevicu, to je brdo iznad Knežine, i objesio se. Nikad jedan narod ne može da bude kriv za zlo koje je negdje posijano.“
