40 godina ranije me probudio sat u 7 ujutro. (U komunizmu se spavalo duže i radilo manje). Već je bila kasna jesen godine 1967-e. Uobičajeno jutro. Još sam se vrpoljio po krevetu dok me mati nije natjerala da ustanem. Nije ni tada bilo velikih vijesti iako nisam ni mogao gledati CNN ili BBC. "Nenade, vidi molim te da li je stiglo mlijeko!" – zamoli me majka dok sam lijenčario u pidžami. Prošetah do ulaznih vrata i ispred njih, kao i svako jutro, nadjem dvije boce mlijeka. Jedna je nena sa sela već sve obišla, uzela prazne boce i ostavila mlijeko. Danas bi rekli "domaće", a tada i nije bilo ničeg osim domaćeg.
Kakve veze imaju ove dvije priče koje su se dogodile sa 40 godina razlike?
Plaćali smo ono mlijeko što nam ga je nena ostavljala pred vratima recimo jedan dolar i bili nezadovoljni (očevi i majke će se sjetiti) jer se, bože moj, brzo kvarilo. Onda smo se modernizirali pa su došli neki ljudi i rekli nam: Evo vam mlijeko koje traje dva mjeseca – i u naše živote je ušao tetrapak. Uzeli su iz mlijeka one nene gotovo sve što je valjalo i prodali nam mlijeko koje smo držali u frižiderima po dva mjeseca. Bili smo sretni i platili smo za to zadovoljstvo dolar i po, upola više. Onda su od onoga što su uzeli od one nene napravili sir i vrhnje pa smo i to platili. Onda smo se prije 5 godina još više modernizirali i počeli da propagiramo zdravu hranu, pa su došli neki drugi ljudi i rekli: Ne, ne! Mlijeko u tetrapaku nije zdravo. Da bi duže trajalo dodaju mu se kemikalije, a kemikalije su opasne. Evo vama BIO mlijeko, ono može da traje samo 7 dana ali je zato zdravo. Pa su iz onog neninog mlijeka uzeli malo manje nego što su uzimali kad su ga pakovali u tetrapak i sad nam prodaju bio mlijeko. I plaćamo za njega – dva dolara.
Sanjali smo dok smo bili mladi da imamo kreditnu karticu. Došlo i to vrijeme i banke su nam rekle: Zašto držite novac u džepu? Ukrašće vam ga! Dajte nam novac, mi ćemo ga čuvati za vas i još ćemo vam dati kamatu. Dali smo im nas novac da nam ga nebi neko ukrao i dobili plastične kartice. Onda su počeli naplaćivati zato što tamo drze NAŠ novac, pa su počeli naplaćivati svaki put kad smo koristili karticu da trošimo NAŠ novac. Nakon toga su rekli – ne morate dolaziti u banku, evo vam Internet pa sve možete sami uraditi kod kuće na kompjuteru. Super! - rekli smo. Oni su smanjili broj zaposlenih, smanjili troškove, povećali plaće, a mi smo sami sebi postali banka. Onda su rekli – morate platiti to što ste sami sebi banka. I najnovije je – kažu da ima svakakvih lopova na Internetu, koji mogu ući u sistem banke i ukrasti naš novac. Iako mi je nejasno zasto JA moram da plaćam zato što će neko mozda upasti u NJIHOV sistem. Platio sam, nemoćan. Dobio sam sigurnosnu sifru da neko ne bi ušao u NJIHOV sistem i pokrao MOJ novac.
Tako sam se vratio na početak. Opet neko može da ukrade moj novac samo što ga vise nemam. Opet pijem mlijeko koje ne traje duže od onog neninog i koje je slabije – samo sada plaćam duplo više.
Email me Nenad Pejic
Kakve veze imaju ove dvije priče koje su se dogodile sa 40 godina razlike?
Plaćali smo ono mlijeko što nam ga je nena ostavljala pred vratima recimo jedan dolar i bili nezadovoljni (očevi i majke će se sjetiti) jer se, bože moj, brzo kvarilo. Onda smo se modernizirali pa su došli neki ljudi i rekli nam: Evo vam mlijeko koje traje dva mjeseca – i u naše živote je ušao tetrapak. Uzeli su iz mlijeka one nene gotovo sve što je valjalo i prodali nam mlijeko koje smo držali u frižiderima po dva mjeseca. Bili smo sretni i platili smo za to zadovoljstvo dolar i po, upola više. Onda su od onoga što su uzeli od one nene napravili sir i vrhnje pa smo i to platili. Onda smo se prije 5 godina još više modernizirali i počeli da propagiramo zdravu hranu, pa su došli neki drugi ljudi i rekli: Ne, ne! Mlijeko u tetrapaku nije zdravo. Da bi duže trajalo dodaju mu se kemikalije, a kemikalije su opasne. Evo vama BIO mlijeko, ono može da traje samo 7 dana ali je zato zdravo. Pa su iz onog neninog mlijeka uzeli malo manje nego što su uzimali kad su ga pakovali u tetrapak i sad nam prodaju bio mlijeko. I plaćamo za njega – dva dolara.
Sanjali smo dok smo bili mladi da imamo kreditnu karticu. Došlo i to vrijeme i banke su nam rekle: Zašto držite novac u džepu? Ukrašće vam ga! Dajte nam novac, mi ćemo ga čuvati za vas i još ćemo vam dati kamatu. Dali smo im nas novac da nam ga nebi neko ukrao i dobili plastične kartice. Onda su počeli naplaćivati zato što tamo drze NAŠ novac, pa su počeli naplaćivati svaki put kad smo koristili karticu da trošimo NAŠ novac. Nakon toga su rekli – ne morate dolaziti u banku, evo vam Internet pa sve možete sami uraditi kod kuće na kompjuteru. Super! - rekli smo. Oni su smanjili broj zaposlenih, smanjili troškove, povećali plaće, a mi smo sami sebi postali banka. Onda su rekli – morate platiti to što ste sami sebi banka. I najnovije je – kažu da ima svakakvih lopova na Internetu, koji mogu ući u sistem banke i ukrasti naš novac. Iako mi je nejasno zasto JA moram da plaćam zato što će neko mozda upasti u NJIHOV sistem. Platio sam, nemoćan. Dobio sam sigurnosnu sifru da neko ne bi ušao u NJIHOV sistem i pokrao MOJ novac.
Tako sam se vratio na početak. Opet neko može da ukrade moj novac samo što ga vise nemam. Opet pijem mlijeko koje ne traje duže od onog neninog i koje je slabije – samo sada plaćam duplo više.
Email me Nenad Pejic