* * * * *
Nakon punih petnaest godina rada, terenski uredi Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice u Banjaluci, Mostaru i Tuzli završavaju sa radom, zaključno sa 30. junom 2007. godine. Ova vijest iz ureda UNHCR u Sarajevu uticala je da svi koji se bave tom problematikom, ali i ljudi koji nisu uspjeli ostvariti pravo na povratak, odnosno da nekako drugačije riješe pitanje svog doma, postanu zabrinuti. Uz zvanično saoštenje iz UNHCR-a objavljujemo i izjavu Džejmsa Linča (James Lynch), predstavnika UNHCR-a u BiH. Osnovni smisao njegove poruke je kako Visoki komesarijat za izbjeglice ostaje pri stavu da još puno toga treba uraditi kako bi se povratnicima omogućili normalni životni uslovi, te da UNHCR, posredstvom svoje glavne kancelarije u Sarajevu, ostaje prisutan u Bosni i Hercegovini. Džejms Linč je takođe izjavio:
„Prva stvar koju treba naglasiti je da UNHCR ne okončava svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini. Radi se samo o reduciranju broja kancelarija, dok glavna – u Sarajevu – sa oko 30 zaposlenih, ostaje.
Inače, UNHCR je započeo svoje operacije u Bosni i Hercegovini još tokom rata. Od 1992. godine bio je vodeća organizacija za pružanje humanitarne pomoći i zaštite raseljenoj populaciji u zemlji. Posljednjih godina smo imali privilegiju da blisko surađujemo sa domaćim organima na svim nivoima, te sa znatnim brojem nevladinih organizacija, kako domaćih, tako i međunarodnih. Ja sam od 1996. do 1998. godine bio u Hrvatskoj. Kada sam došao, povratak je bio jedva primjetan, ali kada sam se vratio u Sarajevo, vidio sam da se veliki broj ljudi vratio svojim kućama. Također treba reći da je veliki posao urađen u saradnji sa Uredom visokog predstavnika, OSCE-om i lokalnim vlastima na implementaciji imovinskog programa, jer je u oko 70 hiljada slučajeva vraćena privatna i društvena imovina. Visoki komesarijat za izbjeglice investirao je oko 500 miliona američkih dolara na razne programe u Bosni i Hercegovini. To nije novac samo za obnovu stambenog fonda, nego i za održivi povratak, za pružanje pravne pomoći, za mikro kredite i tako dalje. Međuentitetske autobuske linije, koje je 1996. godine uspostavio UNHCR, pokrenule su posjete područjima povratka potencijalnih povratnika. Tokom posljednjih petnaest godina našeg prisustva u BiH, mi smo pružali pomoć i u rekonstrukciji, davali podršku povratnicima nakon povratka u njihove domove, pomoć za uzdržavanje, besplatnu pravnu pomoć i još mnogo toga. UNHCR će i dalje podržavati Vladu Bosne i Hercegovine u njezinim nastojanjima da privede kraju proces povratka, te pružati pomoć u iznalaženju trajnih rješenja za više od 135.000 raseljenih osoba u zemlji. Ali došlo je vrijeme da zatvorimo preostale terenske urede. Pred Visokim komesarijatom za izbjeglice je još dosta posla. UNHCR će i dalje raditi u bliskoj saradnji sa lokalnim vlastima na potpunom ostvarenju Ankesa 7 Dejtonskog sporazuma. Još postoje prepreke za povratak u nekim regijama, a to su prije svega minska polja. Tu su i oni koji su se vratili, ali nemaju električnu energiju, vodu, zdravstvenu zaštitu, adekvatan sistem obrazovanja, što je potrebno kako bi povratak bio održiv. Nedavno sam posjetio neka mjesta povratka i uvjerio sam se u težak život povratnika. To se posebno odnosi na stanovnike kolektivnih izbjegličkih centara. Naš fokus rada će biti da upravo njih vratimo u mjesta gdje su ranije stanovali, da se integrišu i da njihov povratak bude održiv. Radićemo i na osiguranju funkcionalnog azilantskog sistema, jednog od uslova za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.“
Bilježimo i reakciju predsjednice Saveza izbjeglih i raseljenih Mirhunise Zukić:
ZUKIĆ: Pretpostavljam da je u pitanju finansijska situacija i da smatraju da ono što su do sad obezbjeđivali u BiH nije dostatno i vjerovatno misle da je bolje da imaju koordinaciju iz glavnog grada. Ali ono što nas zabrinjava, to je da je u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma obnovljeno tek 42 posto porušenog fonda. A takođe znamo da je po Dejtonskom mirovnom sporazumu jedina implementing organizacija zadužena da radi na procesu povratka upravo UNHCR. Pa nas malo buni to da UNHCR zatvara važne kancelarije na važnim prostorima na pola puta u rješavanju problema izbjeglica.
RSE: UNHCR je dao veliki doprinos oporavku Bosne i Hercegovine i ukupnom povratku.
ZUKIĆ: Svakako da je UNHCR u humanitarnom smislu dao veliki doprinos. Međutim, Dejtonski sporazum je UNHCR-u dao veće ovlasti, ali UNHCR je vjerovatno radio prema svojim finansijskim mogućnostima, kao i donatori koji su ih podržavali.
RSE: Ali, jasno je da još uvijek ima mnogo posla za sve, pa i za UNHCR?
ZUKIĆ: Svakako da ima. Imamo 43.000 porodica koje su se evidentirale u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, što je skoro 200.000 ljudi. Prema tome, itekako je bilo potrebno da UNHCR ostane.
* * * * *
U nastavku odgovori na vaša pitanja, koji su pripremljeni u kancelarijama Sarajevo i Banjaluka, nevladine organizacije „Vaša prava“, koja pruža besplatnu pravnu pomoć:
„Radila sam u Banjaluci u PTT, u dijelu koji je sada prerastao u Telecom Republike Srpske. Znam da je Telecom otkupljen, pa me zanima – da li mi radnici, koji smo tokom ratnih godina dobili otkaz ili otjerani iz ove firme zbog nacionalne nepodobnosti, možemo očekivati isplatu otpremnine ili dionice?“
Odgovora Dijana Marjanović iz Kancelarije „Vaša prava“ Banjaluka:
„Analizom postavljenog pitanja saznajemo da se radi o osobi koja je na dan 31. decembra 1991. godine bila stalno zaposlena u PTT-u Banjaluka, koji je reorganizacijom izvršenom u proteklom periodu prerastao u Telecom Republike Srpske. Zapažamo, iako to nije eksplicitno navedeno, da je tom licu prestanak radnog odnosa prouzrokovan ratnim dešavanjima, te se shodno naravi prestanka može reći da je isti bio nezakonit. Sva lica kojima je radni odnos prestao, zbog razloga koji se mogu okarakterisati kao razlozi izazvani ratnim dešavanjima, na dva načina su mogli da ostvare zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Prvi način je sudske naravi, odnosno postupanje po odredbi iz člana 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u organizaciji, odnosno odlukom poslodavca, može u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, da podnese prigovor organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom; te odredbi u članu 83, stav 1 istog zakona, po kojoj bi radnik po nedobijanju odgovora po prigovoru u roku od 30 dana, bio dužan da u narednom roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Krajnji rok podnošenja tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa bio je 15 dana od dana 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Sve tužbe koje su podnijete nakon utvrđenog roka, od strane sudova se smatraju neblagovremenim i iste se odbacuju kao neblagovremeno podnesene. Kroz tužbe koje su od strane suda ocijenjene kao neblagovremene, ova lica mogu ostvariti svu zaštitu, kao i pravo na povrat na posao, uplatu doprinosa i isplatu neisplaćenih plata. Ukoliko nisu pokretali sudsku zaštitu svojih prava, ova lica su bila dužna da se shodno članu 152 Zakona o radu (Službeni glasnik RS-a, broj 41/2000), u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona – 16. novembra 2000. godine – Komisiji za implementaciju člana 152, formiranu pri Ministarstvu za rad i boračko-invalidsku zaštitu, obrate pismenim zahtjevom za ostvarivanje prava na otpremninu. Visina otpremnine zavisi od dužine radnog staža radnika kod poslodavca, te je za radni staž do pet godina otpremnina u visini od 1,33 prosječne plate u Republici Srpskoj. Za radni staž od pet do 10 godina u visini od dvije prosječne plate. Za radni staž od 10 do 20 godina u visini od 2,66 prosječne plate. Te radni staž preko 20 godina u visini od tri prosječne plate. Shodno postavljenom pitanju u pogledu ostvarivanja prava na otpremninu, može se reći da sva lica koja su se na dan 31. decembar 1991. godine nalazila u radnom odnosu kod poslodavca, a koja su blagovremeno podnijela zahtjev, bez obzira na sudbinu poslodavca – da li je otkupljen ili je pao pod stečaj, imaju pravo na otpremninu, s obzirom da je samim zakonom utvrđeno da će se otpremnina isplaćivati radniku na teret fonda formiranog za ovu svrhu i sredstava obezbjeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora u skladu sa zakonom. Znači, isplata otpremnine nije obaveza poslodavca, već je obaveza državnog organa. Te je sudbina poslodavca u smislu ostvarivanja prava na otpremninu irelevantna, s obzirom da je pomenutim Zakonom o radu utvrđena visina otpremnine i nadležnost organa koji je u obavezi tu otpremninu isplatiti. Dok je pravo na otpremninu pravo koje proističe iz Zakona o radu, pravo na dionice je imovinsko pravo koje je uslovljeno nizom faktora i uređeno drugim zakonima kao što je i Zakon o privatizaciji državnog dijela kapitala u preduzećima. Osim toga, pravo na privatizaciju po osnovu državljanstva su imali svi građani Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj koji su u toku 2000. godine svoje vaučere po osnovu državljanstva Bosne i Hercegovine uplatili u postojeće privredne subjekte i banke. Radi potpunije informacije u vezi prava na dionice, a zbog specifičnog načina privatizacije Telecoma Republike Srpske, najbolje bi bilo da se ova lica obrate pismenim zahtjevom ili molbom, odnosno zahtjevom za pristup informacijama prema samom Telecomu Republike Srpske, kako bi dobili zvaničnu informaciju u vezi dionica nakon privatizacije Telecoma RS.“
Na još dva pitanja koja su stigla u našu redakciju, odgovore će pročitati Mirnes Zukanović, Kancelarija „Vaša prava“ u Sarajevu. Pitanje glasi:
„Prije dvije godine sam podnijela Telecomu Republike Srpske u mjestu gdje živim zahtjev za uvođenje fiksne telefonske linije. Od toga nema ništa, čak ni zvaničnog odgovora. Kada odem u njihove prostorije i pitam, odgovaraju u stilu da je teško do moje kuće provesti liniju, što nije tačno, jer u okolnim kućama telefonske veze funkcionišu. Šta da radim? Da li mogu od njih tražiti pismeni odgovor na moju molbu? Kome se mogu žaliti? Da li je to možda Regulatorna agencija za komunikacije (RAK)?“
„Možete se obratiti pismenom urgencijom šefu službe kojoj ste predali zahtjev za uvođenje fiksne telefonije, ili pak direktoru, radi što hitnijeg rješavanja vašeg zahtjeva. Takođe se možete obratiti Regulatornoj agenciji za komunikacije, s obzirom da RAK štiti interese svih korisnika i operatora telekomunikacijskih usluga u Bosni i Hercegovini u smislu nediskriminirajućeg pristupa, kvaliteta i cijene usluga, i to na slijedećim adresama: Ured u Sarajevu, Mehmeda Spahe 1, ili na telefon 033 250 600, ili na faks 033 713 080. Ured u Banjaluci, Nikole Tesle 12, broj telefona: 051 222 410. Ured u Mostaru, Biskupa Čule bb/2, zgrada Spajalica, telefon: 036 333 670.“
„Povratnica sam u Sarajevo. Prije nekoliko godina, kada sam preuzela stan, prijavila sam se i dobila ličnu kartu. Međutim, nisam boravila u stanu. Sada sam tu već pola godine i zanima me na koji način mogu riješiti problem zdravstvene zaštite? S kojim dokumentom mogu otići u dom zdravlja?“
„Informacije koje ste nam dostavili su nepotpune da bismo vam mogli konkretno odgovoriti na vaše pitanje. Prije svega, neophodno je da znamo vašu životnu dob, zatim da li ste zaposleni ili nezaposleni ili ste pak penzioner, koristite li socijalnu pomoć i slično. Tek nakon dobijanja ovih podataka vam možemo konkretno odgovoriti na vaše pitanje. Zato bi bilo najbolje da se direktno obratite našoj kancelariji u Sarajevu, ulica Dolina 9, ili na broj telefona: 033 260 360. Možete prije toga nazvati pomenute brojeve telefona i zakazati termin.“
* * * * *
U nastavku se upoznajemo sa Enesom Topalovićem, bosanskohercegovačkim književnikom koji živi u Norveškoj, a koji je na nedavno održanom sajmu knjiga u Sarajevu promovisao knjigu pripovijetki pod naslovom „Mrtva trka“. Da li se u njoj govori o Bosni i Hercegovini, uvodno je pitanje za Topalovića, koji zatim govori i o svojim narednim planovima:
„Velika većina tematike je vezana za ovo naše podneblje. Međutim, veliki broj pripovjedaka vezan je istovremeno i za Bosnu i Hercegovinu i za takozvanu dijasporu. Opisuje život u dijaspori, ali i tu vezu dijaspore sa svojom maticom. Ja sam imao tu sreću da na dva konkursa dobijem značajne književne nagrade. Prva nagrada je književna nagrada ,Srebrenica 2006‘, koju je osvojila pripovijetka ,Mrtva trka‘, pa sam upravo zbog toga i dao naslov zbirci po toj pripovijetci. Drugu nagradu – ,Zija Didarević‘ – osvojila je pripovijetka ,Smijeh u sebi‘. Interesantno je napomenuti da su obje pripovijetke koje su osvojile ove dvije književne nagrade pisane iz dječjeg rakursa, odnosno djeca pričaju svoje ratne sudbine odnosno sudbine u Bosni i Hercegovini, vezane za Bosnu i Hercegovinu, a istovremeno i za dijasporu. Ako ne i najveći dio mojih čitalaca je u dijaspori. Pošto živim i radim u Norveškoj kao nastavnik našeg jezika – i bosanskog i srpskog i hrvatskog – nekako sam više poznat u tim skandinavskim zemljama nego u Bosni i Hercegovini. Najveći broj mojih čitalaca je upravo u Norveškoj i Švedskoj. Imam već zakazane promocije u Norveškoj, u nekih devet ili deset gradova. A pregovaram sa nekim ljudima u Švedskoj da i tamo napravimo jednu seriju promocija. Za sada bih malo stao sa pričama, pošto sam izdao već dvije zbirke pripovjedaka. Imam u planu da korigujem jedan svoj rukopis koji leži već dvije ili tri godine i čeka da dođe na red da se koriguje. Naime, ja sam svjesno ostavio taj rukopis da odleži, da malo odstoji, da na neki način sazrije, pošto sam osjećao potrebu da izvršim neke i značajne i beznačajne korekcije.“
* * * * *
Naš dopisnik iz Livna Silvija Brčić vodi nas u selo Čelebić:
Selo Čelebić je udaljeno od Livna oko 30 kilometara. Prije rata, u njemu je živjelo srpsko i hrvatsko stanovništvo. Vratile su se 74 srpske obitelji. Milojko Petrović, u Čelebiću živi sa suprugom:
„Neko se bavi stočarstvom, neko živi od neke pomoći... Solidno nam je. Sad imamo i struju, dobili smo telefone od Mrkonjić Grada…. Imamo malo problemčića oko autobusa i ambulante, ali ostalim smo, što se nas tiče, zadovoljni.“
Za sada je jedan od većih problema nepostojanje gradskog prijevoza, tako da povratnici do prvog autobusa moraju pješačiti 11 kilometara. Među povratnicima je pretežno stariji živalj. Mlađi se ne vraćaju uglavnom zbog nemogućnosti zaposlenja:
„Imamo par momaka od dvadesetak godina. Nijedan nije zaposlen.“
I obitelj Nike Križana, također je povratnička. Tijekom ratnih zbivanja su živjeli u gradu. Po obnovi kuće su se vratili u Čelebiće. Uz problem neodržavanja nastave u školi koja postoji u Čelebiću, ali je za đake zatvorena, Niko naglašava i problem miniranog područja:
„S problemima se suočavamo svaki dan. Imamo već veliku djecu, ali mine su mine.“
Povratnika bi sigurno bilo više kad bi škola, umjesto za seoske sastanka, služila onom čemu je i namijenjena. Čelebićanima svakako nedostaje i jedna kvalitetna autobusna linija i dakako intenzivnije čišćenje mina. Sudeći prema odgovoru Nike Križana, ruševine koje su u Čelebiću još itekako vidljive, ne smetaju previše:
„Živjeti među ruševinama je super, jer te to svaki dan podstiče da razmišljaš o tome gdje si bio prije. Živio sam 10 godina u gradu, u stanu moje firme. Da se nisam vratio, ne znam kako bih živio.“
Nakon punih petnaest godina rada, terenski uredi Visokog komesarijata Ujedinjenih naroda za izbjeglice u Banjaluci, Mostaru i Tuzli završavaju sa radom, zaključno sa 30. junom 2007. godine. Ova vijest iz ureda UNHCR u Sarajevu uticala je da svi koji se bave tom problematikom, ali i ljudi koji nisu uspjeli ostvariti pravo na povratak, odnosno da nekako drugačije riješe pitanje svog doma, postanu zabrinuti. Uz zvanično saoštenje iz UNHCR-a objavljujemo i izjavu Džejmsa Linča (James Lynch), predstavnika UNHCR-a u BiH. Osnovni smisao njegove poruke je kako Visoki komesarijat za izbjeglice ostaje pri stavu da još puno toga treba uraditi kako bi se povratnicima omogućili normalni životni uslovi, te da UNHCR, posredstvom svoje glavne kancelarije u Sarajevu, ostaje prisutan u Bosni i Hercegovini. Džejms Linč je takođe izjavio:
„Prva stvar koju treba naglasiti je da UNHCR ne okončava svoje prisustvo u Bosni i Hercegovini. Radi se samo o reduciranju broja kancelarija, dok glavna – u Sarajevu – sa oko 30 zaposlenih, ostaje.
Inače, UNHCR je započeo svoje operacije u Bosni i Hercegovini još tokom rata. Od 1992. godine bio je vodeća organizacija za pružanje humanitarne pomoći i zaštite raseljenoj populaciji u zemlji. Posljednjih godina smo imali privilegiju da blisko surađujemo sa domaćim organima na svim nivoima, te sa znatnim brojem nevladinih organizacija, kako domaćih, tako i međunarodnih. Ja sam od 1996. do 1998. godine bio u Hrvatskoj. Kada sam došao, povratak je bio jedva primjetan, ali kada sam se vratio u Sarajevo, vidio sam da se veliki broj ljudi vratio svojim kućama. Također treba reći da je veliki posao urađen u saradnji sa Uredom visokog predstavnika, OSCE-om i lokalnim vlastima na implementaciji imovinskog programa, jer je u oko 70 hiljada slučajeva vraćena privatna i društvena imovina. Visoki komesarijat za izbjeglice investirao je oko 500 miliona američkih dolara na razne programe u Bosni i Hercegovini. To nije novac samo za obnovu stambenog fonda, nego i za održivi povratak, za pružanje pravne pomoći, za mikro kredite i tako dalje. Međuentitetske autobuske linije, koje je 1996. godine uspostavio UNHCR, pokrenule su posjete područjima povratka potencijalnih povratnika. Tokom posljednjih petnaest godina našeg prisustva u BiH, mi smo pružali pomoć i u rekonstrukciji, davali podršku povratnicima nakon povratka u njihove domove, pomoć za uzdržavanje, besplatnu pravnu pomoć i još mnogo toga. UNHCR će i dalje podržavati Vladu Bosne i Hercegovine u njezinim nastojanjima da privede kraju proces povratka, te pružati pomoć u iznalaženju trajnih rješenja za više od 135.000 raseljenih osoba u zemlji. Ali došlo je vrijeme da zatvorimo preostale terenske urede. Pred Visokim komesarijatom za izbjeglice je još dosta posla. UNHCR će i dalje raditi u bliskoj saradnji sa lokalnim vlastima na potpunom ostvarenju Ankesa 7 Dejtonskog sporazuma. Još postoje prepreke za povratak u nekim regijama, a to su prije svega minska polja. Tu su i oni koji su se vratili, ali nemaju električnu energiju, vodu, zdravstvenu zaštitu, adekvatan sistem obrazovanja, što je potrebno kako bi povratak bio održiv. Nedavno sam posjetio neka mjesta povratka i uvjerio sam se u težak život povratnika. To se posebno odnosi na stanovnike kolektivnih izbjegličkih centara. Naš fokus rada će biti da upravo njih vratimo u mjesta gdje su ranije stanovali, da se integrišu i da njihov povratak bude održiv. Radićemo i na osiguranju funkcionalnog azilantskog sistema, jednog od uslova za približavanje Bosne i Hercegovine Evropskoj uniji.“
Bilježimo i reakciju predsjednice Saveza izbjeglih i raseljenih Mirhunise Zukić:
ZUKIĆ: Pretpostavljam da je u pitanju finansijska situacija i da smatraju da ono što su do sad obezbjeđivali u BiH nije dostatno i vjerovatno misle da je bolje da imaju koordinaciju iz glavnog grada. Ali ono što nas zabrinjava, to je da je u Bosni i Hercegovini od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma obnovljeno tek 42 posto porušenog fonda. A takođe znamo da je po Dejtonskom mirovnom sporazumu jedina implementing organizacija zadužena da radi na procesu povratka upravo UNHCR. Pa nas malo buni to da UNHCR zatvara važne kancelarije na važnim prostorima na pola puta u rješavanju problema izbjeglica.
RSE: UNHCR je dao veliki doprinos oporavku Bosne i Hercegovine i ukupnom povratku.
ZUKIĆ: Svakako da je UNHCR u humanitarnom smislu dao veliki doprinos. Međutim, Dejtonski sporazum je UNHCR-u dao veće ovlasti, ali UNHCR je vjerovatno radio prema svojim finansijskim mogućnostima, kao i donatori koji su ih podržavali.
RSE: Ali, jasno je da još uvijek ima mnogo posla za sve, pa i za UNHCR?
ZUKIĆ: Svakako da ima. Imamo 43.000 porodica koje su se evidentirale u bazi podataka Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice, što je skoro 200.000 ljudi. Prema tome, itekako je bilo potrebno da UNHCR ostane.
* * * * *
U nastavku odgovori na vaša pitanja, koji su pripremljeni u kancelarijama Sarajevo i Banjaluka, nevladine organizacije „Vaša prava“, koja pruža besplatnu pravnu pomoć:
„Radila sam u Banjaluci u PTT, u dijelu koji je sada prerastao u Telecom Republike Srpske. Znam da je Telecom otkupljen, pa me zanima – da li mi radnici, koji smo tokom ratnih godina dobili otkaz ili otjerani iz ove firme zbog nacionalne nepodobnosti, možemo očekivati isplatu otpremnine ili dionice?“
Odgovora Dijana Marjanović iz Kancelarije „Vaša prava“ Banjaluka:
„Analizom postavljenog pitanja saznajemo da se radi o osobi koja je na dan 31. decembra 1991. godine bila stalno zaposlena u PTT-u Banjaluka, koji je reorganizacijom izvršenom u proteklom periodu prerastao u Telecom Republike Srpske. Zapažamo, iako to nije eksplicitno navedeno, da je tom licu prestanak radnog odnosa prouzrokovan ratnim dešavanjima, te se shodno naravi prestanka može reći da je isti bio nezakonit. Sva lica kojima je radni odnos prestao, zbog razloga koji se mogu okarakterisati kao razlozi izazvani ratnim dešavanjima, na dva načina su mogli da ostvare zaštitu svojih prava iz radnog odnosa. Prvi način je sudske naravi, odnosno postupanje po odredbi iz člana 80 stav 2 Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa, kojim je propisano da radnik koji nije zadovoljan odlukom nadležnog organa u organizaciji, odnosno odlukom poslodavca, može u roku od 15 dana od dana uručenja odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, da podnese prigovor organu utvrđenim opštim aktom odnosno kolektivnim ugovorom; te odredbi u članu 83, stav 1 istog zakona, po kojoj bi radnik po nedobijanju odgovora po prigovoru u roku od 30 dana, bio dužan da u narednom roku od 15 dana podnese tužbu nadležnom sudu radi zaštite svojih prava. Krajnji rok podnošenja tužbi za zaštitu prava iz radnog odnosa bio je 15 dana od dana 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje. Sve tužbe koje su podnijete nakon utvrđenog roka, od strane sudova se smatraju neblagovremenim i iste se odbacuju kao neblagovremeno podnesene. Kroz tužbe koje su od strane suda ocijenjene kao neblagovremene, ova lica mogu ostvariti svu zaštitu, kao i pravo na povrat na posao, uplatu doprinosa i isplatu neisplaćenih plata. Ukoliko nisu pokretali sudsku zaštitu svojih prava, ova lica su bila dužna da se shodno članu 152 Zakona o radu (Službeni glasnik RS-a, broj 41/2000), u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona – 16. novembra 2000. godine – Komisiji za implementaciju člana 152, formiranu pri Ministarstvu za rad i boračko-invalidsku zaštitu, obrate pismenim zahtjevom za ostvarivanje prava na otpremninu. Visina otpremnine zavisi od dužine radnog staža radnika kod poslodavca, te je za radni staž do pet godina otpremnina u visini od 1,33 prosječne plate u Republici Srpskoj. Za radni staž od pet do 10 godina u visini od dvije prosječne plate. Za radni staž od 10 do 20 godina u visini od 2,66 prosječne plate. Te radni staž preko 20 godina u visini od tri prosječne plate. Shodno postavljenom pitanju u pogledu ostvarivanja prava na otpremninu, može se reći da sva lica koja su se na dan 31. decembar 1991. godine nalazila u radnom odnosu kod poslodavca, a koja su blagovremeno podnijela zahtjev, bez obzira na sudbinu poslodavca – da li je otkupljen ili je pao pod stečaj, imaju pravo na otpremninu, s obzirom da je samim zakonom utvrđeno da će se otpremnina isplaćivati radniku na teret fonda formiranog za ovu svrhu i sredstava obezbjeđenih od prodaje državnog kapitala i drugih izvora u skladu sa zakonom. Znači, isplata otpremnine nije obaveza poslodavca, već je obaveza državnog organa. Te je sudbina poslodavca u smislu ostvarivanja prava na otpremninu irelevantna, s obzirom da je pomenutim Zakonom o radu utvrđena visina otpremnine i nadležnost organa koji je u obavezi tu otpremninu isplatiti. Dok je pravo na otpremninu pravo koje proističe iz Zakona o radu, pravo na dionice je imovinsko pravo koje je uslovljeno nizom faktora i uređeno drugim zakonima kao što je i Zakon o privatizaciji državnog dijela kapitala u preduzećima. Osim toga, pravo na privatizaciju po osnovu državljanstva su imali svi građani Bosne i Hercegovine u Republici Srpskoj koji su u toku 2000. godine svoje vaučere po osnovu državljanstva Bosne i Hercegovine uplatili u postojeće privredne subjekte i banke. Radi potpunije informacije u vezi prava na dionice, a zbog specifičnog načina privatizacije Telecoma Republike Srpske, najbolje bi bilo da se ova lica obrate pismenim zahtjevom ili molbom, odnosno zahtjevom za pristup informacijama prema samom Telecomu Republike Srpske, kako bi dobili zvaničnu informaciju u vezi dionica nakon privatizacije Telecoma RS.“
Na još dva pitanja koja su stigla u našu redakciju, odgovore će pročitati Mirnes Zukanović, Kancelarija „Vaša prava“ u Sarajevu. Pitanje glasi:
„Prije dvije godine sam podnijela Telecomu Republike Srpske u mjestu gdje živim zahtjev za uvođenje fiksne telefonske linije. Od toga nema ništa, čak ni zvaničnog odgovora. Kada odem u njihove prostorije i pitam, odgovaraju u stilu da je teško do moje kuće provesti liniju, što nije tačno, jer u okolnim kućama telefonske veze funkcionišu. Šta da radim? Da li mogu od njih tražiti pismeni odgovor na moju molbu? Kome se mogu žaliti? Da li je to možda Regulatorna agencija za komunikacije (RAK)?“
„Možete se obratiti pismenom urgencijom šefu službe kojoj ste predali zahtjev za uvođenje fiksne telefonije, ili pak direktoru, radi što hitnijeg rješavanja vašeg zahtjeva. Takođe se možete obratiti Regulatornoj agenciji za komunikacije, s obzirom da RAK štiti interese svih korisnika i operatora telekomunikacijskih usluga u Bosni i Hercegovini u smislu nediskriminirajućeg pristupa, kvaliteta i cijene usluga, i to na slijedećim adresama: Ured u Sarajevu, Mehmeda Spahe 1, ili na telefon 033 250 600, ili na faks 033 713 080. Ured u Banjaluci, Nikole Tesle 12, broj telefona: 051 222 410. Ured u Mostaru, Biskupa Čule bb/2, zgrada Spajalica, telefon: 036 333 670.“
„Povratnica sam u Sarajevo. Prije nekoliko godina, kada sam preuzela stan, prijavila sam se i dobila ličnu kartu. Međutim, nisam boravila u stanu. Sada sam tu već pola godine i zanima me na koji način mogu riješiti problem zdravstvene zaštite? S kojim dokumentom mogu otići u dom zdravlja?“
„Informacije koje ste nam dostavili su nepotpune da bismo vam mogli konkretno odgovoriti na vaše pitanje. Prije svega, neophodno je da znamo vašu životnu dob, zatim da li ste zaposleni ili nezaposleni ili ste pak penzioner, koristite li socijalnu pomoć i slično. Tek nakon dobijanja ovih podataka vam možemo konkretno odgovoriti na vaše pitanje. Zato bi bilo najbolje da se direktno obratite našoj kancelariji u Sarajevu, ulica Dolina 9, ili na broj telefona: 033 260 360. Možete prije toga nazvati pomenute brojeve telefona i zakazati termin.“
* * * * *
U nastavku se upoznajemo sa Enesom Topalovićem, bosanskohercegovačkim književnikom koji živi u Norveškoj, a koji je na nedavno održanom sajmu knjiga u Sarajevu promovisao knjigu pripovijetki pod naslovom „Mrtva trka“. Da li se u njoj govori o Bosni i Hercegovini, uvodno je pitanje za Topalovića, koji zatim govori i o svojim narednim planovima:
„Velika većina tematike je vezana za ovo naše podneblje. Međutim, veliki broj pripovjedaka vezan je istovremeno i za Bosnu i Hercegovinu i za takozvanu dijasporu. Opisuje život u dijaspori, ali i tu vezu dijaspore sa svojom maticom. Ja sam imao tu sreću da na dva konkursa dobijem značajne književne nagrade. Prva nagrada je književna nagrada ,Srebrenica 2006‘, koju je osvojila pripovijetka ,Mrtva trka‘, pa sam upravo zbog toga i dao naslov zbirci po toj pripovijetci. Drugu nagradu – ,Zija Didarević‘ – osvojila je pripovijetka ,Smijeh u sebi‘. Interesantno je napomenuti da su obje pripovijetke koje su osvojile ove dvije književne nagrade pisane iz dječjeg rakursa, odnosno djeca pričaju svoje ratne sudbine odnosno sudbine u Bosni i Hercegovini, vezane za Bosnu i Hercegovinu, a istovremeno i za dijasporu. Ako ne i najveći dio mojih čitalaca je u dijaspori. Pošto živim i radim u Norveškoj kao nastavnik našeg jezika – i bosanskog i srpskog i hrvatskog – nekako sam više poznat u tim skandinavskim zemljama nego u Bosni i Hercegovini. Najveći broj mojih čitalaca je upravo u Norveškoj i Švedskoj. Imam već zakazane promocije u Norveškoj, u nekih devet ili deset gradova. A pregovaram sa nekim ljudima u Švedskoj da i tamo napravimo jednu seriju promocija. Za sada bih malo stao sa pričama, pošto sam izdao već dvije zbirke pripovjedaka. Imam u planu da korigujem jedan svoj rukopis koji leži već dvije ili tri godine i čeka da dođe na red da se koriguje. Naime, ja sam svjesno ostavio taj rukopis da odleži, da malo odstoji, da na neki način sazrije, pošto sam osjećao potrebu da izvršim neke i značajne i beznačajne korekcije.“
* * * * *
Naš dopisnik iz Livna Silvija Brčić vodi nas u selo Čelebić:
Selo Čelebić je udaljeno od Livna oko 30 kilometara. Prije rata, u njemu je živjelo srpsko i hrvatsko stanovništvo. Vratile su se 74 srpske obitelji. Milojko Petrović, u Čelebiću živi sa suprugom:
„Neko se bavi stočarstvom, neko živi od neke pomoći... Solidno nam je. Sad imamo i struju, dobili smo telefone od Mrkonjić Grada…. Imamo malo problemčića oko autobusa i ambulante, ali ostalim smo, što se nas tiče, zadovoljni.“
Za sada je jedan od većih problema nepostojanje gradskog prijevoza, tako da povratnici do prvog autobusa moraju pješačiti 11 kilometara. Među povratnicima je pretežno stariji živalj. Mlađi se ne vraćaju uglavnom zbog nemogućnosti zaposlenja:
„Imamo par momaka od dvadesetak godina. Nijedan nije zaposlen.“
I obitelj Nike Križana, također je povratnička. Tijekom ratnih zbivanja su živjeli u gradu. Po obnovi kuće su se vratili u Čelebiće. Uz problem neodržavanja nastave u školi koja postoji u Čelebiću, ali je za đake zatvorena, Niko naglašava i problem miniranog područja:
„S problemima se suočavamo svaki dan. Imamo već veliku djecu, ali mine su mine.“
Povratnika bi sigurno bilo više kad bi škola, umjesto za seoske sastanka, služila onom čemu je i namijenjena. Čelebićanima svakako nedostaje i jedna kvalitetna autobusna linija i dakako intenzivnije čišćenje mina. Sudeći prema odgovoru Nike Križana, ruševine koje su u Čelebiću još itekako vidljive, ne smetaju previše:
„Živjeti među ruševinama je super, jer te to svaki dan podstiče da razmišljaš o tome gdje si bio prije. Živio sam 10 godina u gradu, u stanu moje firme. Da se nisam vratio, ne znam kako bih živio.“