Auto je bilo potpuno novo i imalo je naprijed izgled sličan BMW 5. Boja srebrna. Blješti na suncu. Gledam šokiran kako vozač vozi po stazi u parku kuda idu samo pješaci, predje na travu i stane možda dvadesetak metara udaljen od mene. Ostanu sva četiri žmigavca uključena, motor radi. Unutra četiri osobe, tri muškarca i jedna žena. Šta radi takvo auto na travi u dječjem parku? Zašto su mu uključena sva četiri žmigavca? Zašto je motor uključen…..?
PRIČA PRVA: Uznemirih se, ustadoh da se približim djeci. Sat ranije gledao sam na CNN-u kako se potraga za trogodišnjom Maddleine nastavlja. Djevojčica je oteta iz apartmana roditelja u Portugalu dok je obitelj bila na odmoru. Oteto – dok je spavalo. Dakle, neko je obitelj pratio, neko je znao šta traži i neko je znao da je djevojčicu moguće ukrasti. Nogometne utakmice u Engleskoj počinju i završavaju sa dokumentarnim filmom o Maddleine. Nevidjena kampanja se nastavlja, ne vjerujem da kidnaperi imaju mira. Jedna druga turistica izvještava da je vidjela Maddleine u Maroku, na drugom kontinentu. Kakav je to svijet kriminala u kojem je normalno ukrasti dijete? Još gore – kakvi su ti bogataši koji imaju i kuraži i novca da ukradenu djecu kupe? Ili je sve ipak u stvari priča o onim bolesnicima koji se seksualno iživljavaju nad malim djevojčicama?.....Onaj auto u mom parku još stoji sa sva četiri žmigavca uključena i sa motorom koji radi. Dok mi misli jure po glavi idem prema djeci da im budem što bliže. Nemam pojma kako da se branim niti kako da ih obranim. Otvaraju se zadnja vrata, izlaze dva muškarca. Panika, ja već vičem: “Karla! Barbara!”
PRIČA DRUGA: Vidim oko mene se niko ne uznemirava. Tamo, uz onaj BMW koji ima uključen motor, sjedi na klupi jedan muškarac sa bebom u rukama. Starija mu se kćerka igra sa mojom djecom i baš previše i ne brine. Kćerkica mu se prevrće, pada, diže se, stavlja prljave ručice u usta, majica joj se izvukla iz suknjice. On i dalje sjedi i ljulja onu bebu. Valjda je čovjek relaksiran i ima svoj sistem odgoja. Nije važno. Ali on bar vidi ko sjedi u onom autu, vidi da su tri muškarca i jedna žena, vidi da auto radi, vidi da su sva četiri žmigavca uključena. Možda je malo previše indiferentan za moje pojmove ali sigurno ne bi mirno sjedio da je u autu vidio ista sumnjivo. Tek za svaki slučaj odlažem novine i pratim šta se dešava. Posebno pazim da mi se djeca ni slučajno ne približe BMW-u. Valjda će biti sve u redu. Otvaraju se vrata od auta i vidim onaj muškarac se diže da zovne svoje dijete. Ja se još više zgrčim samo što ne ustanem. Ali, vidjeh da muškarac ostavlja na klupi onu bebu i kreće prema starijem dijetetu? Pa nije valjda lud, pomislim! Ostavlja bebu pored auta u kojem su tri muškarca i jedna žena, kojem rade sva četiri žmigavca i kojem je motor uključen. Zadnja vrata od auta se otvaraju i izlaze dva muškarca. Panika. Već vičem: “Karla! Barbara!”
PRIČA TREĆA: Nema puno roditelja niti puno djece. Česi vole vikendom da odu na selo kod roditelja, prijatelja ili na vikendice. Ne pate puno od luksuza, bitno je da se provede što više vremena na čistom zraku. Meni ugodno dok čitam sve dok se ono auto nije zaustavilo i stalo upaljenog motora sa sva četiri uključena žmigavca. Niko se pokrenuo nije niti je ko protestirao. Česi i inače baš nisu neki narod što protestira. Pristojni su i u njima nema agresije. Čak bih rekao da im to nedostaje. Jednom je davno, negdje u nekom svibnju, moj prijatelj, Zlatan Čabaravdić, dok se još nije preselio na Ahiret, jednog ovdašnjeg Čeha priupitao:
“Što se vi ne boriste protiv Švaba u onom ratu?”
“Nismo mogli! Pisalo je da je otpor zabranjen!” – odgovori ovaj ozbiljno.
“U nas, kad bi pisalo, tuča dozvoljena – niko se tukao ne bi!" - izleti iz Zlaje poput puške.
Ja se ipak pobunih, ali tek u sebi, protiv vlasnika onog auta koji vozi dječjim stazama i gazi dječjim parkom. Da sam mladji možda bih uradio i nešto više. “Kreten” – pomislio sam dok mi one druge misli nisu u pamet stigle. Upropaštava park, upropaštava zrak i jos dovodi u opasnost djecu. Vadim mobitel da uslikam auto i prijavim ga policiji. Vidim da mu je registracija zaklonjena nekim drvetom. Otkud mu novci za takvo auto? Češka prosječna plaća je oko 700-800 eura a sa tim se novcem ovakvo auto ne može kupiti! Korupcija, sto posto!! Ili kriminal, možda se bave kradjom djece nedjeljom u češkim parkovima!!!.Otvaraju se zadnja vrata, vidim izlaze dva muškarca. Panika. Vicem: “Karla! Barbara!”
Bili su obučeni onako, osrednje i uredno. Prebacili preko majica žuti prsluk, sličan onome što ga stavljaju radnici na cestama kad nešto rade. Na prslucima im piše nešto što podsjeća na čišćenje parkova. (Nisam još naučio češki. Bruka.) Svaki u ruci ima vrećicu, nijemo se podijelili na dva dijela i svako ode na svoju stranu parka da pokupi papiriće koje djeca za sobom ostavljaju. Sve je medjutim bilo vrlo čisto pa su brzo završili posao. Vraćaju se, skidaju prsluke i sjedaju nazad u ono auto kojem je motor uključen, kojem su radila sva četiri žmigavca i u kojem su sjedila tri muškarca i jedna žena. Muškarac i žena na prednjem sjedištu se nisu pomjerali. Valjda su to vlasnici firme koja čisti parkove pa sami prevoze radnike da smanje troškove. Vozač ukida sva četiri žmigavca i odlaze. Stigli do ceste presjecajući jednu stazu, jedan dio parka i ostavili tragove BMW-a po travi, tamo gdje se djeca igraju. Valjda misle da dok oni čiste mogu i preko trave i preko staza. Što može biti moje – moje je što ne može biti moje – naše je. Ako je naše – gazi, ako je moje – ogradi.
E sad, ko je u svemu tome lud, a ko zbunjen? Onaj muškarac sa malom bebom i djevojčicom ili ja? Zasto je on bio tako miran i ostavio svoju bebu na klupi dok je dozivao trogodišnju kćerkicu? Zašto sam ja uspaničen izlistao odmah sve najgore moguće scenarije u svojoj glavi?
Kad ti vijesti otruju misli nema tog lijeka koji te može spasiti. I, ako već moraš nešto razmišljati, možda je ova temna bolja: BMW peticu je moguće zaraditi i čisteći parkove. Budeš čistač parkova 8 sati, a ostatak od 16 sati gospodin sa BMW-om. Kod novinara je obično obrnuto. Mislis da si gospodin onih 8 sati dok radiš a ne znaš da si
"kokuz" onih ostalih 16.
Email me Nenad Pejic
PRIČA PRVA: Uznemirih se, ustadoh da se približim djeci. Sat ranije gledao sam na CNN-u kako se potraga za trogodišnjom Maddleine nastavlja. Djevojčica je oteta iz apartmana roditelja u Portugalu dok je obitelj bila na odmoru. Oteto – dok je spavalo. Dakle, neko je obitelj pratio, neko je znao šta traži i neko je znao da je djevojčicu moguće ukrasti. Nogometne utakmice u Engleskoj počinju i završavaju sa dokumentarnim filmom o Maddleine. Nevidjena kampanja se nastavlja, ne vjerujem da kidnaperi imaju mira. Jedna druga turistica izvještava da je vidjela Maddleine u Maroku, na drugom kontinentu. Kakav je to svijet kriminala u kojem je normalno ukrasti dijete? Još gore – kakvi su ti bogataši koji imaju i kuraži i novca da ukradenu djecu kupe? Ili je sve ipak u stvari priča o onim bolesnicima koji se seksualno iživljavaju nad malim djevojčicama?.....Onaj auto u mom parku još stoji sa sva četiri žmigavca uključena i sa motorom koji radi. Dok mi misli jure po glavi idem prema djeci da im budem što bliže. Nemam pojma kako da se branim niti kako da ih obranim. Otvaraju se zadnja vrata, izlaze dva muškarca. Panika, ja već vičem: “Karla! Barbara!”
PRIČA DRUGA: Vidim oko mene se niko ne uznemirava. Tamo, uz onaj BMW koji ima uključen motor, sjedi na klupi jedan muškarac sa bebom u rukama. Starija mu se kćerka igra sa mojom djecom i baš previše i ne brine. Kćerkica mu se prevrće, pada, diže se, stavlja prljave ručice u usta, majica joj se izvukla iz suknjice. On i dalje sjedi i ljulja onu bebu. Valjda je čovjek relaksiran i ima svoj sistem odgoja. Nije važno. Ali on bar vidi ko sjedi u onom autu, vidi da su tri muškarca i jedna žena, vidi da auto radi, vidi da su sva četiri žmigavca uključena. Možda je malo previše indiferentan za moje pojmove ali sigurno ne bi mirno sjedio da je u autu vidio ista sumnjivo. Tek za svaki slučaj odlažem novine i pratim šta se dešava. Posebno pazim da mi se djeca ni slučajno ne približe BMW-u. Valjda će biti sve u redu. Otvaraju se vrata od auta i vidim onaj muškarac se diže da zovne svoje dijete. Ja se još više zgrčim samo što ne ustanem. Ali, vidjeh da muškarac ostavlja na klupi onu bebu i kreće prema starijem dijetetu? Pa nije valjda lud, pomislim! Ostavlja bebu pored auta u kojem su tri muškarca i jedna žena, kojem rade sva četiri žmigavca i kojem je motor uključen. Zadnja vrata od auta se otvaraju i izlaze dva muškarca. Panika. Već vičem: “Karla! Barbara!”
PRIČA TREĆA: Nema puno roditelja niti puno djece. Česi vole vikendom da odu na selo kod roditelja, prijatelja ili na vikendice. Ne pate puno od luksuza, bitno je da se provede što više vremena na čistom zraku. Meni ugodno dok čitam sve dok se ono auto nije zaustavilo i stalo upaljenog motora sa sva četiri uključena žmigavca. Niko se pokrenuo nije niti je ko protestirao. Česi i inače baš nisu neki narod što protestira. Pristojni su i u njima nema agresije. Čak bih rekao da im to nedostaje. Jednom je davno, negdje u nekom svibnju, moj prijatelj, Zlatan Čabaravdić, dok se još nije preselio na Ahiret, jednog ovdašnjeg Čeha priupitao:
“Što se vi ne boriste protiv Švaba u onom ratu?”
“Nismo mogli! Pisalo je da je otpor zabranjen!” – odgovori ovaj ozbiljno.
“U nas, kad bi pisalo, tuča dozvoljena – niko se tukao ne bi!" - izleti iz Zlaje poput puške.
Ja se ipak pobunih, ali tek u sebi, protiv vlasnika onog auta koji vozi dječjim stazama i gazi dječjim parkom. Da sam mladji možda bih uradio i nešto više. “Kreten” – pomislio sam dok mi one druge misli nisu u pamet stigle. Upropaštava park, upropaštava zrak i jos dovodi u opasnost djecu. Vadim mobitel da uslikam auto i prijavim ga policiji. Vidim da mu je registracija zaklonjena nekim drvetom. Otkud mu novci za takvo auto? Češka prosječna plaća je oko 700-800 eura a sa tim se novcem ovakvo auto ne može kupiti! Korupcija, sto posto!! Ili kriminal, možda se bave kradjom djece nedjeljom u češkim parkovima!!!.Otvaraju se zadnja vrata, vidim izlaze dva muškarca. Panika. Vicem: “Karla! Barbara!”
Bili su obučeni onako, osrednje i uredno. Prebacili preko majica žuti prsluk, sličan onome što ga stavljaju radnici na cestama kad nešto rade. Na prslucima im piše nešto što podsjeća na čišćenje parkova. (Nisam još naučio češki. Bruka.) Svaki u ruci ima vrećicu, nijemo se podijelili na dva dijela i svako ode na svoju stranu parka da pokupi papiriće koje djeca za sobom ostavljaju. Sve je medjutim bilo vrlo čisto pa su brzo završili posao. Vraćaju se, skidaju prsluke i sjedaju nazad u ono auto kojem je motor uključen, kojem su radila sva četiri žmigavca i u kojem su sjedila tri muškarca i jedna žena. Muškarac i žena na prednjem sjedištu se nisu pomjerali. Valjda su to vlasnici firme koja čisti parkove pa sami prevoze radnike da smanje troškove. Vozač ukida sva četiri žmigavca i odlaze. Stigli do ceste presjecajući jednu stazu, jedan dio parka i ostavili tragove BMW-a po travi, tamo gdje se djeca igraju. Valjda misle da dok oni čiste mogu i preko trave i preko staza. Što može biti moje – moje je što ne može biti moje – naše je. Ako je naše – gazi, ako je moje – ogradi.
E sad, ko je u svemu tome lud, a ko zbunjen? Onaj muškarac sa malom bebom i djevojčicom ili ja? Zasto je on bio tako miran i ostavio svoju bebu na klupi dok je dozivao trogodišnju kćerkicu? Zašto sam ja uspaničen izlistao odmah sve najgore moguće scenarije u svojoj glavi?
Kad ti vijesti otruju misli nema tog lijeka koji te može spasiti. I, ako već moraš nešto razmišljati, možda je ova temna bolja: BMW peticu je moguće zaraditi i čisteći parkove. Budeš čistač parkova 8 sati, a ostatak od 16 sati gospodin sa BMW-om. Kod novinara je obično obrnuto. Mislis da si gospodin onih 8 sati dok radiš a ne znaš da si
"kokuz" onih ostalih 16.
Email me Nenad Pejic