RSE: Dmitar Vrkić, bivši zastavnik JNA, bio je 1991. godine zapovjednik karaule u Noskovcima kraj Slatine. Vidjevši koliko situacija postaje napeta – da bi izbjegao krvoproliće i razaranja – karaulu je mirno predao hrvatskim policijskim snagama. Dogodilo se to, prisjeća se Vrkić, 16. rujna 1991. godine.
VRKIĆ: Telefon je pozvonio 16. 9. oko 7:15. Pitali su me da li sam Vrkić i da li sam zapovjednik karaule. Rekao sam da jesam. Rekli su mi da trebam predati karaulu. Pitao sam s kim razgovaram. Glas je rekao: „Moje ime je Stjepan. Ja sam sada zapovjednik policije u Slatini“. Rekao sam: „Nema problema, eto me, samo mi nemojte dirati porodicu. Žena i sin su sa mnom u stanu. Dolazim odmah“.
RSE: Nakon kraćih pregovora, kaže Vrkić, karaula je predana sa svim objektima i velikom količinom naoružanja.
VRKIĆ: Bilo ih je oko tridesetak. Ništa mi nisu uradili. Rekao sam im da nije jednostavno predati karaulu, da tamo imam mlade vojnike za koje odgovaram. Karaula i vojska se ne mogu isporučiti odmah. Tu treba izvršiti određene pripreme. Karaula je predana na jedan civilizovan način. Nijednom vojniku nije ni dlaka falila. Nije bilo ni verbalnog maltretiranja vojnika.
RSE: Problemi, međutim, nastaju kasnije, kada Vrkić pokušava ostvariti pravo na mirovinu. Kako se stavio na raspolaganje hrvatskim snagama, vjerovao je da će mu pripasti pravo na hrvatsku mirovinu. Iako je imao rješenje tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obrano o odlasku u mirovinu, nije ga mogao koristiti jer je ostao živjeti u Hrvatskoj, u kojoj je rođen i u kojoj je proveo cijeli radni vijek.
VRKIĆ: Rekao sam im da bih želio da znam kakav je moj status. Po propisima sam ispunjavao uvjete za mirovinu jer sam i podnio zahtjev za mirovinu te godine u 6. mjesecu, ali mi nikakvi papiri nisu stigli. Naredba i rješenje o prestanku službe u Armiji su napisani na 31. 12. 1991. godine.
RSE: No, tada počinju problemi. Vrkić prvo dobiva uvjerenje da je mirno predao karaulu i počinje skupljati papire za ostvarenje hrvatske mirovine. No, kako povijest uvijek pišu pobjednici, 1997. godine nekome se učinilo da bi mirnu predaju karaule bilo bolje prikazati kao oružanu vojnu akciju. Vrkić dobiva novi papir u kojem više nema ni riječi o dragovoljnoj predaju, čime, naravno, gubi pravo na hrvatsku mirovinu.
VRKIĆ: Uvjerenje o nedragovoljnoj ili dragovoljnoj predaji karaule je bila jednina kočnica.
RSE: Vrkić će kasnije, pravo za koje misli da mu pripada, pokušati ostvariti putem suda. Sve će biti uzalud. Posljednju plaću dobio je u lipnju 1991. godine, no i ta mu je propala.
VRKIĆ: U 6. mjesecu 1991. godine primio sam platu. Da nesreća bude veća, primao sam je preko pošte. Kada sam došao da je dignem, bio je prekinut platni promet sa Beogradom.
RSE: Vrkić i danas živi u Noskovcima, nekoliko kilometara od karaule, koju je 1991. godine predao hrvatskim snagama. Mirovinu, ni nakon 16 godina, nije ostvario jer službena verzija sada glasi da je karaula zauzeta oružanom akcijom.
VRKIĆ: Telefon je pozvonio 16. 9. oko 7:15. Pitali su me da li sam Vrkić i da li sam zapovjednik karaule. Rekao sam da jesam. Rekli su mi da trebam predati karaulu. Pitao sam s kim razgovaram. Glas je rekao: „Moje ime je Stjepan. Ja sam sada zapovjednik policije u Slatini“. Rekao sam: „Nema problema, eto me, samo mi nemojte dirati porodicu. Žena i sin su sa mnom u stanu. Dolazim odmah“.
RSE: Nakon kraćih pregovora, kaže Vrkić, karaula je predana sa svim objektima i velikom količinom naoružanja.
VRKIĆ: Bilo ih je oko tridesetak. Ništa mi nisu uradili. Rekao sam im da nije jednostavno predati karaulu, da tamo imam mlade vojnike za koje odgovaram. Karaula i vojska se ne mogu isporučiti odmah. Tu treba izvršiti određene pripreme. Karaula je predana na jedan civilizovan način. Nijednom vojniku nije ni dlaka falila. Nije bilo ni verbalnog maltretiranja vojnika.
RSE: Problemi, međutim, nastaju kasnije, kada Vrkić pokušava ostvariti pravo na mirovinu. Kako se stavio na raspolaganje hrvatskim snagama, vjerovao je da će mu pripasti pravo na hrvatsku mirovinu. Iako je imao rješenje tadašnjeg Saveznog sekretarijata za narodnu obrano o odlasku u mirovinu, nije ga mogao koristiti jer je ostao živjeti u Hrvatskoj, u kojoj je rođen i u kojoj je proveo cijeli radni vijek.
VRKIĆ: Rekao sam im da bih želio da znam kakav je moj status. Po propisima sam ispunjavao uvjete za mirovinu jer sam i podnio zahtjev za mirovinu te godine u 6. mjesecu, ali mi nikakvi papiri nisu stigli. Naredba i rješenje o prestanku službe u Armiji su napisani na 31. 12. 1991. godine.
RSE: No, tada počinju problemi. Vrkić prvo dobiva uvjerenje da je mirno predao karaulu i počinje skupljati papire za ostvarenje hrvatske mirovine. No, kako povijest uvijek pišu pobjednici, 1997. godine nekome se učinilo da bi mirnu predaju karaule bilo bolje prikazati kao oružanu vojnu akciju. Vrkić dobiva novi papir u kojem više nema ni riječi o dragovoljnoj predaju, čime, naravno, gubi pravo na hrvatsku mirovinu.
VRKIĆ: Uvjerenje o nedragovoljnoj ili dragovoljnoj predaji karaule je bila jednina kočnica.
RSE: Vrkić će kasnije, pravo za koje misli da mu pripada, pokušati ostvariti putem suda. Sve će biti uzalud. Posljednju plaću dobio je u lipnju 1991. godine, no i ta mu je propala.
VRKIĆ: U 6. mjesecu 1991. godine primio sam platu. Da nesreća bude veća, primao sam je preko pošte. Kada sam došao da je dignem, bio je prekinut platni promet sa Beogradom.
RSE: Vrkić i danas živi u Noskovcima, nekoliko kilometara od karaule, koju je 1991. godine predao hrvatskim snagama. Mirovinu, ni nakon 16 godina, nije ostvario jer službena verzija sada glasi da je karaula zauzeta oružanom akcijom.
