Dostupni linkovi

logo-print

Crnogorski jug i sjever


Svoju mjesečnu platu od stotinjak eura koju zarađuje u Bijelom Polju Radonja Mašković je potrošio tražeći posao na primorju. Bez rezultata. Par sati vožnje i par dana lutanja doveli su ga do finansijskog minusa i zaključka da nešto nije u redu kada čuje priču o velikoj potražnji sezonskih radnika uoči turističke sezone:

„Tako nekako. Ovaj put dolje normalno košta, hrana prije svega. Dolje se mora biti dva, tri dana. Sve je to trošak“.

RSE: Što Vam kažu?

MAŠKOVIĆ: Na neka mjesta traže iskustvo, poznavanje jezika najviše traže, engleski i ruski obavezno. Iako daje neku platu, ne daje baš što bi zadovoljilo naše kriterijume, smještaj, hranu. Daju neku platu od 250 eura.

RSE: A to bi značilo što?

MAŠKOVIĆ: Značilo bi da idete u minus. Dolje posla nema definitivno.

RSE: I tako šetnja tri dana Budvom.

MAŠKOVIĆ: Bezuspješno totalno.

RSE: Više se isplati hlad Bijelog Polja.

MAŠKOVIĆ: Jeste, ali opet svakome je teško da traži od roditelja za izlazak i dva, tri eura.

Mašan Bojić je već 13 godina na evidenciji Biroa rada zaveden kao nezaposlena osoba. Imao je vremena i za kurseve i za prekvalifikaciju i mada će otići na more najvjerovatnije da pere tanjire, ide nevoljno. On je sezonski radnik:

„Možete da kažete i sigurno i sezonski neradnik. Evo, na primjer, reći ću neke stvari koje me bole sve ove godine. Ja sam završio Srednju školu 1994. godine i od tada sam na Zavodu. Radio sam nekolike sezone na Crnogorskom primorju. Međutim, situacija je katastrofalna. Završio sam za elektroinstalatera . Oni mene govore da bi bilo poželjno da idem na prekvalifikaciju. ’Ajde, ja kud volim kolače, daj da radim i idem za slastičara. Oni mi to udovolje. Odem, radim dva, tri mjeseca vratim se kući, uključim slučajno televizor, vidim gospođa koja vodi emisiju snimila jednoga gospodina koji govori da Crna Gora ima manjka deset hiljada građevinskih radnika u Crnoj Gori, među kojima su zidari, tesari, elektroinstalateri! E ljudi, shvatite vi to“.

Tek kada je dao oglas primamljivog sadržaja u kome je naglasio da u svom malom ugostiteljskom objektu nudi platu po želji, Neško Vojnović je riješio pitanje svog radnika:

„Taj dio posla što se bavim ugostiteljstvom ne mogu da obavljam sam, to jest ne mogu da stignem, tako da mi je potreban radnik. Ovo mi je treći put da dajem oglas na radiju, međutim, jedan poziv ili nijedan. Zbog čega, to meni nije jasno, a šta se dešava sa ljudima koji treba da se jave na te oglase, koji treba da rade“.

Plate po želji svakako na primorju nema, ali ni elementarno dovoljne da privuče nezaposlene. Razlog je nelojalna konkurencija od onih koji dolaze iz Srbije i Bosne, koji snižavaju cijenu rada, kaže Mašan Bojić, sezonac:

„Što mislim tim ljudima dabogda to meni Bog dao, a njima se ne uplaćuje radni staž i osiguranje, odnosno na njih imaju prihode isto kao što imaju prihode na penzionere koji im rade. Muka racionalna. Znači, moramo da idemo dolje. Ja nevoljno idem da radim, ali što se tiče plate to je haos. U hotelu „Park“ 2003. godine ja sam prao po 6000 tanjira preko ruku mi je prelazilo, sve sam to radio za platu od 180 eura“.

RSE: Vi ste sračunali po tanjiru koliko to dođe para.

BOJIĆ: Nijesam računao, samo šta sam sračunao sračunao sam godine, sračunao sam da se radi o 2003. godine u hotelu „Park“, hotel koji nema nijednu zvjezdicu, a da sam ove godine radio u hotelu „Kvin Montenegro“ za istih 180 eura.
XS
SM
MD
LG