Dostupni linkovi

logo-print

U bolnicu u drugi entitet


* * * * *

Nakon analize provedbe Anexa VII Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH, te u tom okviru i pitanja ostvarivanja zdravstvene zaštite povratničke populacije, Vlada Federacije BiH donijela je Odluku o ostvarivanju prava iz bolničke zdravstvene zaštite povratnika u općine Srebrenica, Bratunac i Milići, u Republici Srpskoj, u zdravstvenim ustanovama u Federaciji BiH. Analizom je utvrđeno kako povratnici u ove općine imaju dobre uvjete za ostvarivanje primarne zdravstvene zaštite u ustanovama u Republici Srpskoj, ali je neadekvatna bolnička zdravstvena zaštita zbog udaljenosti bolnica, te s obzirom na njihovu opremljenost i ekipiranost. Imajući te činjenice u vidu, Federalno ministarstvo zdravstva, u dogovoru sa Zavodom zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH, iniciralo je donošenje ove odluke kojom je povratnicima dozvoljeno korištenje usluga u bolničkim ustanovama u Federaciji BiH. Za ostvarivanje ovog prava, povratnik mora imati dokaz o statusu raseljene osobe sukladno važećem federalnom zakonu, te uputnicu liječnika iz ustanove primarne zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj kojom je indicirano bolničko liječenje.

Još nekoliko detalja o ovoj odluci Vlade Federacije saopštava ministar zdravstva Safet Omerović:

„Ovo resorno ministarstvo i Vlada su ocijenili opravdanima zahtjeve povratnika u Srebrenici za boljom zdravstvenom zaštitom i vlada je donijela odluku da se bolnički nivo zdravstvene zaštite za povratnike u Srebrenicu i okolinu (Miliće, Bratunac) može obavljati na teritoriji privremenog boravka u Federaciji BiH, dakle tamo gdje su ti izbjegli ljudi živjeli u periodu izbjeglištva. Primarna zdravstvena zaštita bi bila i biće odrađivana u mjestu stanovanja, a bolnička zdravstvena zaštita će, dakle, biti u mjestu privremenog boravka. Povratnici će biti upućivani u zdravstvene ustanove u Federaciji BiH na osnovu uputnice za bolničko liječenje iz onog doma zdravlja ili ambulante u mjestu u kojem povratnici borave. Po Zakonu o zdravstvenoj zaštiti i ustavnoj kategoriji, kantoni su finansijeri zdravstvenih usluga i zdravstvo je organizirano na kantonalnim nivoima. Zahtjev je da se ovaj problem rješava urgentno, međutim znamo da su neki kantoni, koji su bili privremeno boravište za mnoge povratnike, finansijski jako opterećeni i vjerovatno ne bi mogli podnijeti finansijski teret. Tako da je prijedlog ovog resornog ministarstva, kojeg je vlada evo sad usvojila, da taj finansijski trošak snosi Fond solidarnosti zdravstvenog osiguranja i reosiguranja Federacije BiH.“

Nema dokaza protiv sudije Salihovića

Ured disciplinskog tužioca je provjerio pritužbe Udruženja građana za zaštitu nosilaca stanarskog prava na nacionaliziranim i privatnim stanovima „Dom“ o postupanju Općinskog suda u Sarajevu po zahtjevu za uknjižbu prava vlasništva nad otkupljenim nacionaliziranim stanovima i utvrdio da je Sud radio na temelju relevantnih propisa.

Utvrđeno je da ne postoje dokazi da je predsjednik Općinskog suda Sarajevo Goran Salihović izdao usmenu ili pismenu naredbu da se obustavi postupanje po zahtjevima građana za upis vlasništva nad otkupljenim nacionaliziranim stanovima, saopćilo je Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH.

I danas život u multietničkom šatorskom naselju..

U nastavku emisije govorimo o povratku u Jugoistočnu istočnu Bosnu, koji je počeo 1996. godine i gdje je niklo prvo i jedino multietničko šatorsko naselje. O tome danas govore naši gosti Himzo Bajrović, Jovo Jovanović i Muhamed Bukva:

BAJROVIĆ: Što se tiče naše mjesne zajednice Kopači, mi smo povratak otpočeli davno. Kandidovali smo se kod Ureda Visokog predstavnika (tada je to bio Carl Bildt) 1996. godine. U tom svom radu smo nailazili na dobre partnere, među njima i na Jovana Jovanovića. Upoznali smo se negdje 1999. godine. Tada su šatorska naselja bila aktuelna i on je sa svojim prijateljem Muhamedom Bukvom odlučio da formira jedno u selu Bukva-Miljanovići. Oni su do dan danas ostali zajedno, doprinijeli su mnogo povratku, bili su primjer multietničnosti. Tu nisu bili samo Srbi i Bošnjaci, već i Albanaci. Mislim da je to jedan divan primjer. Dugo smo radili zajedno. Mislili smo da će ta multietničnost naići na dobar odziv, na podršku politike, međutim, razočarani smo što se tiče podrške. I sam regionalni odbor je multietničkog sastava. Mislili smo da je to prednost, međutim, kako stvari stoje – nije.

RSE: Jovo, kad i gdje ste formirali to šatorsko naselje?

JOVANOVIĆ: Dana 20. marta 2001. godine, na teritoriji opštine Novo Goražde, u selima Bukva i Miljanovići, nekih osam kilometara od Goražda, prema magistralnom putu od Goražda prema Čajniču. U početku sam imao problema jer nije bila praksa da šatorska naselja podižu Srbi; to su uglavnom radili Bošnjaci. Opštinske vlasti su me zbog toga kritikovale, spočitavali su mi da sam jedini Srbin koji je u svom entitetu, na teritoriji svoje opštine, formirao šatorsko naselje. Ja sam onda rekao – dobro, nema problema, ako vi meni garantujete da ćete povratnicima i raseljenim osobama uraditi kuće i sve ostalo što treba, mi ćemo se svi vratiti tamo odakle smo došli, nećemo tu ni biti. Međutim, pošto nam niko takve garancije nije dao – a i da je dao, pravo da vam kažem ja im ne bi vjerovao – mi smo radili onako kako smo zamislili. U tom šatorskom naselju smo bili zajedno, i Srbi i Bošnjaci i Albanci, nekoliko mjeseci. Muhamed i ja smo zajedno nastupali i prema opštinskim, ali više prema međunarodnim, entitetskim, pa i državnim institucijama. Bez obzira što je to bilo prvo multietničko šatorsko naselje u Bosni i Hercegovini, što je to bio jedan izuzetak i pozitivan primjer, nije bilo baš lako da to uradimo, da rekonstruišemo kuće i tako dalje. Išli smo korak po korak. Bilo je puno donatora, ali je urađen relativno mali broj kuća. Dvije kuće je uradila švedska humanitarna organizacija DRA, četiri kuće po principu ,ključ u ruku‘ američki komitet za pomoć IRC, uz veliku pomoć tadašnjeg funkcionera OHR-a gospodina Morisa Pauera. Stvarno veliku ulogu je odigrao gospodin Sefer Halilović, tadašnji ministar za raseljene osobe Federacije BiH i ja mu se i ovaj put zaista mnogo zahvaljujem za to što je tada prepoznao tu našu iskrenu želju za povratkom i zajedničkim životom.“

RSE: Jeste li se vi već tada poznavali s Muhamedom?

JOVANOVIĆ: Naravno. Mi smo bili komšije još prije rata. Njegova kuća je udaljena kilometar i po od moje. Tada se nismo družili onoliko koliko se družimo danas, jer je postojala razlika u godinama i načinu života koji smo živjeli. U početku sam mislio da ja neću biti u stanju nešto da uradim. Međutim, vidio sam da čovjek ako nije aktivan, ako sam ne uzme stvar u svoje ruke, ne može se puno čemu nadati. Vidim da je tako i danas. Mi i dalje radimo kao volonteri u jednoj nevladinoj organizaciji koja se bavi pitanjem povratka i održivosti povratka. Zove se Regionalni odbor za povratak u jugoistočnu Bosnu, sa sjedištem u Goraždu, koji djeluje u okviru Saveza izbjeglih i raseljenih lica Bosne i Hercegovine, čija je predsjednica gospođa Mirhunisa Zukuć. I dan danas nailazimo na velike teškoće. Veoma teško radimo. Jedino što je sigurno, to je naša želja, veliki entuzijazam i upornost, možda i neki inat. Jer, nailazimo na velike poteškoće i nerazumijevanje i od samih opštinskih vlasti, nemamo njihovu podršku. Tako da to funkcioniše više zahvaljujući nekoj našoj upornosti i podršci Saveza izbjeglih i raseljenih lica BiH.

RSE: Muhamede, sjećate li se tih dana kad ste zajedno se borili za povratak?

BUKVA: Naravno. Ti trenuci se nikad ne mogu zaboraviti. Ja sam prije formiranja šatorskog naselja, kod svoje porodične kuće napravio jedan improvizovani objekat od najlona i počeo tu da boravim, na svojoj zemlji, pored svoje porušene kuće, i počeo čistiti. Nakon nekih osam do deset dana koje sam tu proveo, pojavili su se moj prvi komšija Jovan Jovanović i njegova tetka. Pitao me je: „Muhamede, je li slobodno?“, rekao sam: „Što ne bi bilo, bujrum“ i pili smo kafu kao nekada. Pitao sam ga hoće li se vratiti, rekao je da hoće, da želi da živi tamo gdje je njegov dom i da želi da povrati one komšijske odnose koji su ovdje vladali prije rata. Odmah smo se dogovorili da odemo do UNHCR-a i da formiramo to prvo multietničko naselje u Bosni i Hercegovini, koje ćemo Jovo i ja zajednički predstavljati i tražiti donatore za obnovu naših kuća, štala i pomoć održivosti povratka. Pod šatorima smo bili nekih osam do devet mjeseci. Dosta nam je pomogao gospodin Himzo Bajrović, koji je imao s tim iskustva, dao nam je neke upute i smjernice kome bi se trebali obratiti i kako bi trebali početi raditi. Tako smo započeli naš angažman. Onda su se pojavili donatori. Kako je Jovo već rekao, najviše su nam pomogli gospodin Moris Pauer i gospodin Sefer Halilović koji je pokazao veliko razumijevanje, za razliku od pojedinih političara kako iz opštinskih tako i iz državnih vlasti, koji su s mržnjom gledali na to da hoćemo da živimo zajedno.

RSE: Vi ste sad svi u svojim obnovljenim kućama.

BUKVA: Da, mi smo danas svi u svojim kućama. Urađeno je i nešto pomoćnih objekata. Pružena je jedna mala pomoć, koja, međutim, nije dovoljna za održivost povratka. Naši odnosi su isti kao i prije rata. Jedni drugima idemo na slave, na Bajrame, odlazimo i dolazimo na kafe i tako dalje. Svima bih poručio da je najbolji život zajednički život. Mi nikad nećemo moći živjeti odvojeno, u entitetima. Bez obzira koliko to političari željeli da nas razdvoje, mi to nećemo moći, jer mi to ne znamo. Mi smo naučili da zajedno živimo, radimo i sarađujemo.

RSE: Za Himzu Bajrovića, pitanje da li je udruženje čiji je predsjednik, zadovoljno rezultatima povrataka:

BAJROVIĆ: Ni u kom slučaju ne možemo biti zadovoljni. O povratku se mnogo govorilo, tu priču su mnogi i eksploatisali. Za podršku povratku je došlo mnogo sredstava, međutim vrlo malo od toga je došlo do samih povratnika. Ne znam da li iko u državi zna koliko je tih sredstava došlo do samih povratnika, a mnogi su se na račun toga obogatili. Činjenica je da se povratnici pate. Imamo veliki broj ljudi bez struje. U Grahovu i Drvaru su ogromna naselja još uvijek bez struje. U Strgačini u istočnoj Bosni, 104 porodice su već pet godina bez struje. Kako vratiti dijete koje pet godina neće moći gledati televiziju? Dalje, od čega živjeti? Mi smo nedavno u Savezu dali neke prijedloge u vezi mladih povratnika i djece. Jer, ako ne pomognemo mlađim povratnicima, onda povratka neće ni biti, jer se budućnost ne može zasnovati na starcima. Ako se mladi ljudi ne zaposle, penzioneri će izumrijeti i time je dovršeno etničko čišćenje. Djeca i mladi ljudi su kategorije kojima bi se trebalo prvenstveno pomoći. Mislim da i Federacija BiH i Republika Srpska raspolažu određenim sredstvima, koja možda nisu dovoljna, ali ako se ona pravilno usmjere, ona nisu ni mala. Tih mladih porodica nema tako mnogo i ako se sredstva usmjere prema njima, to će im biti dovoljno. Mi smo predložili u Savezu da se forsiraju povratničke porodice s djecom. Povratak se ostvaruje zahvaljujući nevladinim organizacijama i želji povratnika da se vrate. Vlasti po tom pitanju ništa ne čine, njih strategija povratka ne zanima. Tako da je naš zadatak i da odredimo lokacije gdje da se sredstva usmjere. Međutim, problem je u tome koliko nas vlast priznaje. Imamo osjećaj da nas lokalna vlast ignoriše. Državna komisija je prije dvije godine sve spustila na nivo opština. Opštine su te koje su do juče osporavale povratak, a sada treba da ga provode. Kako? Mislim da se to vidi i da je to svakome jasno. Manipuliše se ciframa, iz razloga da ne bi propala neka donatorska sredstva. Međutim, možemo li mi lagati? Ono povjerenje koje smo stekli kod OHR-a, mi kao nevladine organizacije, stekli smo upravo zbog toga što smo govorili istinu. Vlastima se nije vjerovalo, a nama se vjerovalo, i ono što se uspjelo, uspjelo se zbog toga. Znači, laž više ne pali. Mi moramo jednog dana reći – povratnika je toliko i toliko. Član našeg generalnog odbora, koji vodu udruženje u Foči, i koji je rekao istinu, zbog toga je bio šikaniran. Imam u Foči koji je rekao istinu, zbog toga je bio smijenjen i tako dalje. Znači, mi više ne smijemo nikome dozvoliti da laže. Istina se mora znati, mora se reći tačan broj povratnika. Jer, pomoć moraju dobiti oni koji su tamo, oni koji su se vratili, a ne oni koji se lažno predstavljaju kao povratnici, dobiju donaciju i idu u Sarajevo. Dešavalo se da su Iranci dijelili krave u Višegradu, a kad Iranci odu, ta ista krava ide na kamionu i za Sarajevo. Moram reći da nam je politika dobrodošlice – iako ima izuzetaka, u svakoj stranci ima raznih ljudi i ne mogu ih sve strpati u jedan koš – napravila veliku štetu time. Povratnici sa Drine su naišli na topao doček u Sarajevu – našli zaposlenje, bespravno napravili kuće – i time nam je nanesena velika šteta. Zna se gdje su napravili kuće Srebreničani, gdje Žepljaci, gdje Fočaci, gdje moje komšije Kopačani – u vodozaštitnoj zoni gdje nikad nije smjelo praviti, i dolaze nam i hvale se koliku imaju kuću, jednu-dvije. Znam slučajeva koji imaju dvije kuće u Sarajevu, a u Kopačima im je donator napravio kuću. Znam ko je za njih lobirao. Uglavnom, sve se svodi na to da je politika težila tome da budemo etnički razdvojeni. A mi smo ta karika koja gaji multikulturnost i multietničnost i zato nas i ignorišu. Regionalni odbor trenutno nema ni kancelariju, „zahvaljujući“ načelniku opštine Goražde Mustafi Kurtoviću i njegovom saradniku i desnoj ruci Enveru Adžemu. Mislim da bi svako poželio da ima ovakvu nevladinu organizaciju u svojoj opštini, a ne da tako loše prolazimo.

Dobrovoljni povratak penzionera

U Švedskoj je u toku akcija dobrovoljnog povratka u Bosnu i Hercegovinu osoba koje su u toj zemlji stekle pravo na penziju, bilo radom ili po osnovu drugih prava na zagarantovani iznos penzije. U toku je potpisivanje Peticije kojom se od švedskih vlasti traži da građani mogu pravo na njen zagarantovani iznos koristiti i u svojoj domovini Bosni i Hercegovini. Predsjednica Udruženja za dobrovoljni povratak u BiH Emina Krzović:

„Interes za povratak među Bosancima i Hercegovcima je veliki, iako su veliki i problemi na putu ka ostvarenju tih ambicija. Stariji ljudi koji žive u Švedskoj bi u BiH imali veoma niske penzije od kojih ne bi mogli živjeti. Dakle, oni su postali ekonomski ,zarobljenici‘ Švedske. Tako da smo mi odlučili da se borimo za promjenu restrikcija vezanih za te penzionere. Između ostalih, imamo restrikciju da ljudi koji su penziju stekli radom u Švedskoj, ne mogu napustiti Švedsku na duže od tri mjeseca ukoliko žele i dalje primati švedsku penziju. Druga kategorija su ljudi koji nisu radili u Švedskoj, međutim ostvarili su švedske penzije. To su veoma niske penzije, na nivou socijalne pomoći u Skandinaviji. Pokrenuli smo, dakle, tu akciju, u saradnji sa ostalim udruženjima, i vidjeli da prije svega moramo pokrenuti peticiju. Ta peticija se sada masovno potpisuje po cijeloj Švedskoj, dobivamo nazad hiljade potpisa. Ta akcija će trajati do 15. maja, nakon čega ćemo, na osnovu toga, tražiti od švedske vlade i nadležnih ministarstava da promijene ove restrikcije ili da uvedu poseban doživotni doplatak za ljude koji se vrate u svoju zemlju.“

* * * * *

Specijalna emisija Radija Slobodna Evropa posvećena je ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u Bosni i Hercegovini, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pisma s pitanjima pošaljite u našu sarajevsku redakciju, gdje se priprema ova emisija. Adresa je Fra Anđela Zvizdovića br. 1, Sarajevo. Na pismo naznačite: Radio Slobodna Evropa, za emisiju „Neću tuđe, hoću svoje“. Ukoliko je to za vas jednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba.
XS
SM
MD
LG