Dostupni linkovi

logo-print

Pomoć u zapošljavanju ratnim veteranima


Svako malo, hrvatske novine prepune su priča o lažnim braniteljima i njihovim beneficijama, o njihovom broju koji iz mjeseca u mjesec raste, o samoubojstvima. Ne pomažu uvjeravanja liječnika i psihologa da je postotak samoubojstava isti kao i kod ostale populacije, kako je „lažnjaka“ tisuću puta manje nego pravih veterana, kako su veteranske beneficije više na papiru nego u stvarnosti. Veteranska stvarnost i nije tako atraktivna. U Zagrebu su danas potpisani ugovori za samozapošljavanje tridesetak veterana, uskoro će ih se potpisati sa još 170, a do konca godine ukupno tisuću. Ne radi se o velikim novcima – po 20 tisuća kuna, nešto manje od 3.000 eura, što je nešto više od četiri prosječne hrvatske mjesečne plaće, ali s tim novcem će se kod ulaska u posao ipak malo mirnije spavati, kažu nam naši sugovornici.

Četrdesetogodišnji Siniša Popović iz Karlovca, upotrijebit će novac za proširenje farme jagoda:

„Imam istrgan vrat otprije. Kao dragovoljac sam išao u rat. Monter sam pumpi, međutim taj posao ne mogu raditi zbog tereta, tako da idem u poljoprivredne proizvođače. Počeo sam s malo jagoda – 3.000 komada – pa bih to proširio. A pošto na burzi ne mogu dobiti posao, onda mogu jedino ovako – samozapošljavanjem. Otvorio sam obrt za prodaju, na placu na tržnici u Karlovcu, i sad će mi ovo dobro doći za dalje proširenje.“

Siniša živi sa suprugom, dvoje djece i supruginim roditeljima:

„Ukupno nas je šestoro, a nitko nigdje ne radi.“

I kako to onda izgleda?

„Nikako. Tast ima od vojske 1.000 kuna, nekakvu pomoć ne znam ni ja, punica ne radi, nikada nije ni radila, žena radi na placu sa mnom, a tu je i dvoje djece. Svi živimo od tih 1.000 tastovih kuna i onog što mi zaradimo na placu.“

Vjekoslav Kirić iz Lubrega, dobio je novac za proširenje mini-farme pilića:

„Imam troje djece. Žena i ja smo bili nezaposleni. Otvorio sam trgovinu i kafić još kad sam išao na ratište, međutim, vremena su bila takva da smo 2000. godine to morali zatvoriti. Onda sam se zaposlio kod privatnika kao obućar, to mi je bio i smjer, ali ni to nije išlo jer je plaća bila premala. Onda sam probao doma sa pilićima i sad radimo na tome.“

Dražen Lončić iz Zagreba kaže da je aplicirao jer mu je bilo dosta četiri godine biti na burzi kao nezaposlen:

„Ovo je prvi put da nešto tražim. Otvorio sam firmu, iznajmio sam lokal, namjeravam pokrenuti i automehaničarsku radnju. Već to radim u fušu pa ću to sve legalizirati. Kupit ću još neku dizalicu i tako.“

Boris Marković iz Koprivnice, od rijetkih je koji je tražio i dobio novce za stočarstvo. Njegova supruga Brankica izložila nam je njihov – kako se to stručno kaže – business plan:

Ovih 20.000, to je otprilike jedna kravica…?

„Tako je – kravica ili recimo popuna muzilica. Ako ima više krava, više se mlijeka proizvede i to mlijeko se onda isplati prodavati mljekari. Ako je poizvedena količina mlijeka mala, taj trud odvoza-dovoza, uz ove otkupne cijene u mljekarama koje jesu, nije isplativ. Međutim, to se može iskoristiti i na drugi način – malo tele se othrani tim mlijekom doma i onda se to preko mesa okrene.“

Naši sugovornici razišli su se kućama proučavati ugovore koje su netom potpisali. Da se živjeti od rada, kažu, ako se ne luksuziraš.
  • 16x9 Image

    Enis Zebić

    U novinarstvu od osnovne škole, profesionalno od uspostave političkog pluralizma. Nakon suradnje u nekoliko hrvatskih dnevnih novina, od 1. veljače 1994. je na RSE u Zagrebu.

XS
SM
MD
LG