Dostupni linkovi

logo-print

Pravda za žrtve srbijanskih logora?


Slobodan KOSTIC, Goran VEŽIC

Mada je od tih događaja proteklo petnaest godina, postojanje sabirnih centara koji su bili svojevrsni logori za pripadnike hrvatske vojske i civile iz te zemlje, nisu do sada bili predmet interesovanja sudskih organa u Srbiji. Tokom suđenja Slobodanu Miloševiću u Haškom tribunalu, javnost je prvi put je čula da je na početku rata u Hrvatskoj u Begejcima, Stajićevu, Sremskoj Mitrovici, Požarevcu... i drugim mestima bilo zatočeno nekoliko hiljada ljudi.
Najveći broj zatvorenika prebačen je u Srbiju nakon pada Vukovara, mada penzionisani pukovnik Bajo Bojat, koji je komandovao jedinicama JNA na početku napada na ovaj grad, poriče da je u to prvo vreme bilo masovnih hapšenja:

“Iz Vukovara... ja vam glavom i bradom tvrdim niko nije odvođen. Ne znam kasnije, kad je Mršić preuzeo dužnost da li je bilo evakuacije. Do 8. tj do 10. oktobra 91'. niko da ja znam...“

Jedan od prvih logora nastao je u vojvođanskom selu Begejci, na delu zadružnog imanja, koje je za tu priliku opasano dvostrukom bodljikavom žicom, obezbeđenom psima i mitraljeskim gnezdima. Meštani ovog sela koje se sada zove Torka, nerado se sećaju tog vremena, ali tadašnji član Mesne zajednice Viorel Gereu, potvrđuje za naš program postojanje ovog logora:

„Prvi put smo mi čuli oko 92'. da postoji logor sa ratnim zarobljenicima, Bio je taj šumarak tu,spreda, gdje se vidi s glavog puta. Posle je bio drugi put, sa leve strane, gdje se video ...“

„Da li se znalo tada u Begejcima među meštanima da je postojao taj logor?“
„To su meštani znali, znao sam i ja, bez obzira da sam bio član saveta ili skupštine mesne zajednice. Nisam ja nikakve dodatne informacije imao.“

Logori kojima se još uvek ne zna tačan broj, bili su pod direktnim nadzorom Ministarstva odbrane. Bivši istražni sudija Vojnog suda u Beogradu Milomir Šalić, vodio je u to vreme na desetine istraga protiv hrvatskih zarobljenika:

“Tačno je da je bilo pripadnika hrvatskih vojnih formacija, ali ne u zatvorima Srbije. Oni su bili u tzv sabirnim centrima. Nakon vukovarske operacije, oni su zarobljeni, znači, tretirani su kao ratni zarobljenici obzirom da su bili pod oružjem, i na teritoriji Srbije, na dva mesta, Mitrovica i Stajićevo, su bili osnovani ti sabirni centri, po svim propisima međunarodnog ratnog prava. Znači, oni nisu bili nikakvi logoraši, oni su bili ratni zarobljenici.“

S druge strane, nevladina organizacija “Fond za humanitarno pravo” podnela je nedavno tužbu protiv države Srbije u ime 19 žena i tada maloletnih državljana Hrvatske koji su bili zatočeni u srpskim logorima. Pravnik Fonda Sanda Orlovć kaže da su mnogi zatvorenici bili izloženi torturi i maltretiranju:

“Izjave logoraša govore da su uslovi koji su vladali, pogotovo u logoru Begejci, bili zaista katastrofalni i neizdrživi. Dakle, spavali su na slami, na golom betonu, higijenski uslovi su bili strašni. Takođe, mnogi od njih, pogotovo zatvorenici muškog pola, su bili svakodnevno maltretirani, tučeni. Svi su bili podvrgavani ispitivanjima od strane vojnika.”

Bivši istražni sudija Vojnog suda u Beogradu Milomir Šalić, tvrdi sa druge strane da se sa hrvatskim zatvorenicima postupalo po propisima međunarodnog prava:

“Nikakvih civila tu nije bilo. To su samo bila lica koja su isključivo zarobljena u toj vukovarskoj operaciji i koja su u prisustvu tih nadležnih organa predala oružje i popisana na licu mesta. Znači, svi su bili evidentirani, popisani, omogućeno je tim međunarodnim organizacijama odmah da ostvare kontakt sa njima, znači po svim propisima međunarodnog ratnog prava je postupano sa njima.”

Postojanje logora za hrvatske zarobljenike u Srbiji, iz kojih neki nisu izašli živi, jedna od brižljivo skrivanih tajni u koje je bio uključen najviši državni i vojni vrh. Stoga je, prema mišljenju stručnjaka Fonda za humanitarno pravo Sande Orlović, s obzirom na obilje dokaza, neophodno što pre pokrenuti sudske procese koji će rasvetliti ove događaje:

“Postoje brojni zapisi, kako video, tako i audio, o postojanju tih logora. Mislim da je postojanje logora u Vojvodini možda i najbolje dokumentovani zločin prema civilima u vreme rata u Hrvatskoj.”

* * * * *

Žrtve iz Hrvatske ratnih logora iz devedesetih u Srbiji i Crnoj Gori dobili su ohrabrenja u spoznaju da hrvatsko Državno odvjetništvo priprema optužnice protiv najodgovornijih osoba za uspostavljanje tih logora. Kako je za očekivati da će se, u sklopu dogovorene suradnje s Tužiteljstvom Srbije, pokrenuti odgovarajući kazneni progon i postupak to bi i nekoliko tisuća bivših logoraša, i obitelji oko 300 ubijenih i oko 500 nestalih, konačno mogli dobiti kakvu-takvu zadovoljštinu.

Žrtve srbijanskih logora, okupljeni u udruzi «Vukovar 91», uvjereni su da će doći do suđenja, kaže predsjednik te udruge Zoran Šangut:

«Ne vidim zašto se ne bi sudilo za logore koji su bili na kraju 20. stoljeća na teritoriji Srbije, od Stajićeva, Niša, Sremske Mitrovice, Begeja, Bubanj Potoka, Beograda, Aleksinca i svih ostalih logora. Ja mislim da će se kad-tad i u Srbiji početi otvarati pitanje tih logora.»

Bivši logoraši su spremni svjedočiti pred sudovima u Srbiji:

«Apsolutno, zašto ne. Ja mislim da se svi ljudi koji su prošli kroz te logore moraju odazvati. Evo prvi put ćemo, nakon 15 godina što smo izašli iz tih logora, dobiti od Državnog odvjetništva Republike Hrvatske mogućnost da damo svoje iskaze. Mislim da se ti procesi mogu voditi jedino uz naše iskaze i uz naša svjedočenja, gdje god se to od nas tražilo. Mislim da svi oni krvnici, koji su nam učinili zla, koji su nas tukli i koji su ubijali naše prijatelje, za to moraju odgovarati. A normalno da mi sa našim iskazima i svjedočenjima moramo tome pripomoći.»

Prošlo je petnaest godina od zatočeništva Vukovarca Tomsilava Grgurevića, koji je nakon pada Vukovara, kojemu je bio branitelj, 130 dana bio u Sremskoj Mitrovici i u Stajićevu, ali sjećanja mu žive i u snovima:

«U snovima mi se ta maltretiranja i premlaćivanja vraćaju. Bio sam doslovno premlaćen, nisam mogao nakon toga ustati jedno pet-šest dana, nisam uopće mogao stati na noge.»

Grgurević vjeruje da bi se sjetio svojih mučitelja:

«Ostala mi je slika. Kad bih ih vidio, mislim da bih ih prepoznao. Znam otprilike i njihove nadimke.»

Metodije Prkačin iz Konavala, koji je bio zatočen u Morinju u Boki Korotskoj, uvjeren je da bi lako identificirao svoje mučitelje:

«Ja ih znam, znam im poimenice. Mogu ih ne samo prepoznati, već i o njima dati tačne podatke, kakvi su bili i što su radili.»

No za razliku od Šanguta i Grgurevića, koji se ne boje eventualnog odlaska na svjedočenje u Srbiju, Prkačin ne bi u Crnu Goru:

«Ne bih išao. Svjedočio bih, ali ne bhi išao tamo.»

Prkačin pozdravlja suradnju hrvatskog i crnogorskog pravosuđa, ali izražava i sumnje:

«Ja nisam vjerovao da je Crna Gora spremna. Jer, javna tužiteljica Crne Gore kaže da ona ne zna za logor Morinje.»

Ovaj bivši logoraš misli da su za progon zločinaca zaslužniji mediji od pravosuđa:

«Čini mi se da su se novinara počeli plašiti svi, i to je dobro. Čini mi se da su novinari jedina strana koja sada može nešto uraditi.»

Metodije Prkačina unaprijed sumnja u crnogorsko pravosuđe, a kakav je stav Zorana Šanguta o srbijanskom:

«Ja mislim da će to vrijeme pokazati. Kad počnu procesi i kad se donesu prve presude, onda ćemo vidjeti koliko je to srpsko pravosuđe zrelo.»

Šangut bi rado pred srbijanskim sudom rekao slijedeće:

«Ja sam bio u Stajićevu, Nišu i Sremskoj Mitrovici, ukupno točno 130 dana. Bilo je mučenja i maltretiranja, svaki dan sam dobivao batine. Kraj mene je ubijen moj prijatelj Zvonko Tvora, koji je bio ranjenik. Mnogi ljudi se vode kao nestali. Iz logora sam izašao sa 51 kilom (visok sam 1,77 cm). Imam fotografije iz tog vremena na kojima se može vidjeti u kakvom stanju sam bio.»

Šangut bi, dakle, svjedočio i pri tom vjeruje da bi se i Hrvatska i Srbija pobrinule za njegovu i sigurnost drugih svjedoka:

«Ja mislim da je to pitanje dogovora između dvije države, Srbije i Hrvatske, o tome kako će se to suđenje organizirati. Vjerojatno će se procijeniti sigurnosne mjere u Srbiji. Mislim da bi bila najveća tragedija kad bi nam se sad još nešto tamo desilo. Da tražimo svoju istinu i da nam se pri tome nešto desi, mislim da bi to bila još veća sramota za Srbiju nego što sve ove godine to nije procesuirala.»
XS
SM
MD
LG