Bjeguncu s hrvatske tjeralice, Vladimiru Zagorcu, austrijski sud odredio je jamčevinu od jedan milijun eura, ako želi sljedeće saslušanje za nepunih dva tjedna čekati na slobodi u Beču, gdje boravi već sedam godina. U Hrvatskoj se dovršava spis kojim će biti zatraženo njegovo izručenje, a Zagorčevi odvjetnici najavljuju oštru bitku, već unaprijed tvrdeći kako je riječ o političkom progonu. U međuvremenu istraga o trošenju novca namijenjenog za obranu Hrvatske, ustanovila je da je bilo otvoreno gotovo stotinu raznih računa izvan Hrvatske. Zagorca se tereti za otuđivanje dviju torbi sa draguljima iz sefa Ministarstva obrane u proljeće 2000. godine, kada je nakon dolaska Račana na vlast morao otići sa lukrativne pozicije u Ministarstvu obrane. Meni u ovoj priči nije važan Zagorac, kazao je hrvatski predsjednik Stipe Mesić:
„Mene ne zanima ovaj konkretan slučaj, mene zanima princip, da vidimo zašto su novci išli van, tko je njima raspolagao i kako su ti transferi na kraju završili.“
Priča o krađi novaca skupljenog u dijaspori za obranu Hrvatske, provlačila se povremeno kroz medije tijekom devedesetih, ojačala je u predizbornoj kampanji pred izbore 3. siječnja 2000. godine kada je HDZ nakon 10 godina izgubio vlast, ponovno pred prošle izbore, pa sada –
konačno i sa prvom istragom – opet u izbornoj godini. Zašto se toliko čekalo – za naš radio govori novinarka „Slobodne Dalmacije“ i autorica nekoliko knjiga o povezanosti političkog i kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj Jasna Babić:
„Previše je onih koji su u to umiješani. Osim toga, i javnost se senzibilizirala na drugi način. Nekako, ovih 15 godina je izgledalo kao da hrvatska javnost pristaje na to da bude pljačkana, a u ime – ne znam – domoljublja. A sad su odjednom si progledali i sad su odjednom svi ljuti jer su povučeni za nos.“
Jedna od rijetkih osoba u hrvatskoj javnosti bez dlake na jeziku, zastupnik Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin, u izjavi za naš radio konstatira da niti jedna vlast do sada nije imala političke volje krenuti u rasvjetljavanje te priče:
„Ratno profiterstvo je agresija unutar agresije. Ja tvrdim da se ništa nije poduzimalo jednostavno zato jer za to nije bilo političke volje. Nije bio nikakav problem pitati 3. siječnja 2004. godine ili 2007. godine neke građane – ma otkuda vama, gospodo, sva ta silna imovina.“
Slini računi koje se otvaralo za novac skupljen za obranu Hrvatske, dokaz su da nije bilo nikakvog reda, kontrole, ni evidencije, kaže prvi ministar obrane u Račanovoj vladi 2000. godine Jozo Radoš:
„Pa se onda svaki posao, kada je trebalo i kad nije trebalo, završavao otvaranjem računa. Naravno i zbog tog što je s takvim računima ne samo bilo jednostavnije poslovati, nego i zato što je bilo jednostavnije manipulirati sa novcima. Prema tome, to samo na neki način pokazuje kakav je bio sustav, koliko je bilo nereda i to je naličje neuređenosti, a poslije toga i namjernih zloporaba koje su se u tom poslu nabavke oružja dokađale.“
Upravo bivši ministar Radoš, jedna je od osoba koje su po Kajinovim riječima najodgovornije za nekažnjavanje Zagorca i njemu sličnih:
„Nažalost, ljudi koji su vodili ministarstvo, više su, izgleda, razmišljali o tome kako će uhljebiti svoje kumove, nego što će raščistiti dubioze koje su ljudi poput Zagorca iza sebe ostavili. A da je tome tako svjedoči upravo i ovaj optužni prijedlog, jer vidimo da se on podiže za radnje koje je Zagorac nakon 2000. godine.“
On je uvjeren da će Austrija izručiti Zagorca, što će biti i poruka svima da Austrija nije pravo mjesto za pranje i legaliziranje sumnjivo stečenog novca. Na tom tragu je i procjena Jasne Babić:
„Ja mislim da je to sad pokrenuto i zbog toga što je i Austrija jako zainteresirana da se neke stvari riješe, jer se tiču i nje same, pa su se tako udružila dva interesa. Dakle, interes Hrvatske, koja ima nešto snage da raščišćava sa kriminalom i sa svojim repovima iz rata, i interes Austrije, koja je, vjerojatno, osjetila nešto kriminala i nešto pranja novaca koji su vezani uz hrvatsku ratnu situaciju.“
„Mene ne zanima ovaj konkretan slučaj, mene zanima princip, da vidimo zašto su novci išli van, tko je njima raspolagao i kako su ti transferi na kraju završili.“
Priča o krađi novaca skupljenog u dijaspori za obranu Hrvatske, provlačila se povremeno kroz medije tijekom devedesetih, ojačala je u predizbornoj kampanji pred izbore 3. siječnja 2000. godine kada je HDZ nakon 10 godina izgubio vlast, ponovno pred prošle izbore, pa sada –
konačno i sa prvom istragom – opet u izbornoj godini. Zašto se toliko čekalo – za naš radio govori novinarka „Slobodne Dalmacije“ i autorica nekoliko knjiga o povezanosti političkog i kriminalnog podzemlja u Hrvatskoj Jasna Babić:
„Previše je onih koji su u to umiješani. Osim toga, i javnost se senzibilizirala na drugi način. Nekako, ovih 15 godina je izgledalo kao da hrvatska javnost pristaje na to da bude pljačkana, a u ime – ne znam – domoljublja. A sad su odjednom si progledali i sad su odjednom svi ljuti jer su povučeni za nos.“
Jedna od rijetkih osoba u hrvatskoj javnosti bez dlake na jeziku, zastupnik Istarskog demokratskog sabora Damir Kajin, u izjavi za naš radio konstatira da niti jedna vlast do sada nije imala političke volje krenuti u rasvjetljavanje te priče:
„Ratno profiterstvo je agresija unutar agresije. Ja tvrdim da se ništa nije poduzimalo jednostavno zato jer za to nije bilo političke volje. Nije bio nikakav problem pitati 3. siječnja 2004. godine ili 2007. godine neke građane – ma otkuda vama, gospodo, sva ta silna imovina.“
Slini računi koje se otvaralo za novac skupljen za obranu Hrvatske, dokaz su da nije bilo nikakvog reda, kontrole, ni evidencije, kaže prvi ministar obrane u Račanovoj vladi 2000. godine Jozo Radoš:
„Pa se onda svaki posao, kada je trebalo i kad nije trebalo, završavao otvaranjem računa. Naravno i zbog tog što je s takvim računima ne samo bilo jednostavnije poslovati, nego i zato što je bilo jednostavnije manipulirati sa novcima. Prema tome, to samo na neki način pokazuje kakav je bio sustav, koliko je bilo nereda i to je naličje neuređenosti, a poslije toga i namjernih zloporaba koje su se u tom poslu nabavke oružja dokađale.“
Upravo bivši ministar Radoš, jedna je od osoba koje su po Kajinovim riječima najodgovornije za nekažnjavanje Zagorca i njemu sličnih:
„Nažalost, ljudi koji su vodili ministarstvo, više su, izgleda, razmišljali o tome kako će uhljebiti svoje kumove, nego što će raščistiti dubioze koje su ljudi poput Zagorca iza sebe ostavili. A da je tome tako svjedoči upravo i ovaj optužni prijedlog, jer vidimo da se on podiže za radnje koje je Zagorac nakon 2000. godine.“
On je uvjeren da će Austrija izručiti Zagorca, što će biti i poruka svima da Austrija nije pravo mjesto za pranje i legaliziranje sumnjivo stečenog novca. Na tom tragu je i procjena Jasne Babić:
„Ja mislim da je to sad pokrenuto i zbog toga što je i Austrija jako zainteresirana da se neke stvari riješe, jer se tiču i nje same, pa su se tako udružila dva interesa. Dakle, interes Hrvatske, koja ima nešto snage da raščišćava sa kriminalom i sa svojim repovima iz rata, i interes Austrije, koja je, vjerojatno, osjetila nešto kriminala i nešto pranja novaca koji su vezani uz hrvatsku ratnu situaciju.“
