RSE: U novu godinu smo ušli sa gromoglasno najavljenim dokumentom pod imenom „Kulturna strategija“. Kako se taj dokument, taj projekat tebi doima? I uopšte, može li se strategija promijeniti jednim papirom?
PAŠOVIĆ: Ja koliko sam upoznat s tim papirom, nešto sasvim malo znam, jer ta strategija je rađena mimo svih nas koji djelujemo i radimo u kulturi i kojih se to najviše tiče. To je jedan birokratski papir koji je prilično isprazan.
RSE: Dvije prethodne godine ti si imao impresivne projekte u vezi sa dva možda i najfrekventnija lika svjetske umjetnosti – „Hamletom“ i „Faustom“. Obe su predstave produkcijski bile neobične za ove prostore. Pa čudi me kako ovi autori, ove strategije nisu barem u tome nešto pronašli, nešto što je već konkretno, već opipljivo, što je viđeno.
PAŠOVIĆ: Iz prostog razloga što mi uopće zapravo ni ne znamo kako se formirala ta komisija, na čiji prijedlog i tako dalje. Iako su tamo ljudi koje ja uvažavam privatno, prosto ne mislim da je dobro da strategiju prave oni koji nisu aktivno u stvaralačkom procesu u kulturi. U toj komisiji nemamo nikoga ko je iz produkcije, nikoga ko je iz stvaralačkog procesa, to su ljudi koji jednostavno ne poznaju prirodu kulturnog procesa i posebno prirodu novih odnosa u kulturi, koje mi njegujemo evo već nekih 10-15 godina. Uprkos svim teškoćama, postoji jedan značajan broj ljudi u Bosni i Hercegovini koji se bori za međunarodne standarde i za ono što je neophodno da bi ova zemlja došla na jedan nivo koji bi bio kompatibilan sa evropskim procesima kada je u pitanju kultura.
RSE: Evo nam prilike da te ljude i sve naše slušaoce još jednom podsjetimo kako su zapravo pravljeni „Hamlet“ i „Faust“.
PAŠOVIĆ: „Hamlet“ i „Faust“ su pravljeni u nezavisnoj organizaciji koja se zove East-West centar. Mi smo za 18 meseci zapravo napravili dva velika međunarodna projekta. Treći projekat je East-West orkestar, takođe međunarodni projekat. Prije svega, oni su regionalnog karaktera jer u njima učestvuju ljudi iz zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, ali i nekih drugih evropskih zemalja. „Hamlet“ je najveća kulturna koprodukcija na Balkanu u zadnjih 20 godina, sa jednim multilateralnim načinom finansiranja. A vrlo slično je i kad je u pitanju „Faust“. Međutim, pored „Fausta“, „Hamleta“ i onoga što mi radimo u East-West centru, mi zapravo dijelimo ta međunarodna iskustva i sa drugim značajnim činiocima kulturne scene u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Pri tome mislim na Sarajevo jazz festival, MESS, Sarajevo film festival, na produkcionu kuću „Deblokada“, Jasmilu Džbanić, odsjek za režiju na Akademiji umjetnosti koji već 15 godina uspješno vodimo. U izradi „Kulturne strategije“, u svim konsultacijama, na moju veliku žalost svi smo zaobiđeni. Dakle, ta strategija se ne bavi nijednim sušinskim pitanjem kad je u pitanju kultura u Bosni i Hercegovini, i potpuno je staromodna i potpuno na nekim starim osnovama.
RSE: Koliko ova vrsta saradnje iz oblasti kulture može doprinijeti relaksaciji odnosa između naroda koji odlično razumiju to što se izgovara sa pozornice?
PAŠOVIĆ: Bosna i Hercegovina je uvijek prednjačila u tome da je bila najotvorenija, da su umjetnici iz cijelog regiona uvijek radili kod nas, pogotovo od kraja rata. Sada je to malo počelo i kada su u pitanju Srbija i Hrvatska. Mi smo imali, pored filmskih koprodukcija, i teatarsku koprodukciju. U „Hamletu“ su učestvovali i Srbija i Hrvatska. Igrali smo puno „Hamleta“ i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Sloveniji, sa velikim odjekom. Naši reditelji su po prvi put nakon rata režirali u Srbiji i Hrvatskoj. Dino Mustafić je napravio predstavu u Beogradu, u Splitu, sada radi u Puli. Ja sam režirao u Zagrebu, kao prvi bosanski reditelj koji je ikada režirao u Zagrebu, u jednom značajnom teatru. Znači, tu su napravljeni neki stvarno značajni koraci, stvar se ozbiljno pomjerila i zapravo je to dokaz da ova vrsta projekata zaista ima svoj veliki odjek, bilo da se radi o festivalskoj kulturi, bilo da se radi o produkcionoj kulturi, bez obzira u kojoj umjetnosti, da li je u pitanju teatar, film, vizuelna umjetnost, muzika i tako dalje.
RSE: To na izvjestan način zadaje nove konture onome što zovemo odgovornost. Može li on biti do kraja iskren, jer ipak mora malo koketirati sa publikom iz konkretne sredine.
PAŠOVIĆ: Mislim da ne mora koketirati, mislim da može biti do kraja iskren. Važno je da publiku smatramo odraslim, ozbiljnim, inteligentnim ljudima. Ja zaista poštujem svakog mog gledaoca bez obzira odakle on dolazi i gdje nas gleda. I mi sa takvim pristupom smo zaista imali veliki uspjeh. „Hamleta“ je za godinu dana vidjelo 10 hiljada ljudi, igrali smo 20 predstava i zaista smo imali izvanredne reakcije, od Ljubljane do Tuzle, od Beograda do Brčkog, od Zagreba do Sarajeva i Mostara, i to je zapravo dokaz, zaista, da ljudi na tu iskrenost, na tu ozbiljnost reaguju iskreno i ozbiljno. Tako da mi stvarno imamo izvanredna iskustva. Mi u East-West centru ćemo nastaviti sa ovom vrstom rada, čak ćemo ga ove godine intenzivirati. Planiramo nekoliko novih projekata, svi su oni bazirani na regionalnoj saradnji i naravno na uključivanju što više gradova iz Bosne i Hercegovine. Jer, ja stalno ponavljam da Evropa nije samo Sarajevo, Evropa mora da budu i svi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini da bi se zaista priključili Evropskoj zajednici i da bi ušli u jednu evropsku porodicu naroda. A ta saradnja, koja je i logična kada su u pitanju i jezik i geografija i tako dalje, pogotovo između Srbije i Hrvatske i Bosne, nešto je što će biti uobičajeno, kad svi uđemo u Evropsku zajednicu, budući da je smisao Evropske zajednice u slobodi kretanja, u saradnji ljudi iz različitih zemalja, sa različitim bekgraundima, kulturnim, jezičkim, religijskim, etničkim i tako dalje.
RSE: Nadam se da će tvoja karijera biti još duga i uspješna i želim ti puno sreće u ovoj godini.
PAŠOVIĆ: Ja koliko sam upoznat s tim papirom, nešto sasvim malo znam, jer ta strategija je rađena mimo svih nas koji djelujemo i radimo u kulturi i kojih se to najviše tiče. To je jedan birokratski papir koji je prilično isprazan.
RSE: Dvije prethodne godine ti si imao impresivne projekte u vezi sa dva možda i najfrekventnija lika svjetske umjetnosti – „Hamletom“ i „Faustom“. Obe su predstave produkcijski bile neobične za ove prostore. Pa čudi me kako ovi autori, ove strategije nisu barem u tome nešto pronašli, nešto što je već konkretno, već opipljivo, što je viđeno.
PAŠOVIĆ: Iz prostog razloga što mi uopće zapravo ni ne znamo kako se formirala ta komisija, na čiji prijedlog i tako dalje. Iako su tamo ljudi koje ja uvažavam privatno, prosto ne mislim da je dobro da strategiju prave oni koji nisu aktivno u stvaralačkom procesu u kulturi. U toj komisiji nemamo nikoga ko je iz produkcije, nikoga ko je iz stvaralačkog procesa, to su ljudi koji jednostavno ne poznaju prirodu kulturnog procesa i posebno prirodu novih odnosa u kulturi, koje mi njegujemo evo već nekih 10-15 godina. Uprkos svim teškoćama, postoji jedan značajan broj ljudi u Bosni i Hercegovini koji se bori za međunarodne standarde i za ono što je neophodno da bi ova zemlja došla na jedan nivo koji bi bio kompatibilan sa evropskim procesima kada je u pitanju kultura.
RSE: Evo nam prilike da te ljude i sve naše slušaoce još jednom podsjetimo kako su zapravo pravljeni „Hamlet“ i „Faust“.
PAŠOVIĆ: „Hamlet“ i „Faust“ su pravljeni u nezavisnoj organizaciji koja se zove East-West centar. Mi smo za 18 meseci zapravo napravili dva velika međunarodna projekta. Treći projekat je East-West orkestar, takođe međunarodni projekat. Prije svega, oni su regionalnog karaktera jer u njima učestvuju ljudi iz zemalja koje su nastale raspadom bivše Jugoslavije, ali i nekih drugih evropskih zemalja. „Hamlet“ je najveća kulturna koprodukcija na Balkanu u zadnjih 20 godina, sa jednim multilateralnim načinom finansiranja. A vrlo slično je i kad je u pitanju „Faust“. Međutim, pored „Fausta“, „Hamleta“ i onoga što mi radimo u East-West centru, mi zapravo dijelimo ta međunarodna iskustva i sa drugim značajnim činiocima kulturne scene u Bosni i Hercegovini i na Balkanu. Pri tome mislim na Sarajevo jazz festival, MESS, Sarajevo film festival, na produkcionu kuću „Deblokada“, Jasmilu Džbanić, odsjek za režiju na Akademiji umjetnosti koji već 15 godina uspješno vodimo. U izradi „Kulturne strategije“, u svim konsultacijama, na moju veliku žalost svi smo zaobiđeni. Dakle, ta strategija se ne bavi nijednim sušinskim pitanjem kad je u pitanju kultura u Bosni i Hercegovini, i potpuno je staromodna i potpuno na nekim starim osnovama.
RSE: Koliko ova vrsta saradnje iz oblasti kulture može doprinijeti relaksaciji odnosa između naroda koji odlično razumiju to što se izgovara sa pozornice?
PAŠOVIĆ: Bosna i Hercegovina je uvijek prednjačila u tome da je bila najotvorenija, da su umjetnici iz cijelog regiona uvijek radili kod nas, pogotovo od kraja rata. Sada je to malo počelo i kada su u pitanju Srbija i Hrvatska. Mi smo imali, pored filmskih koprodukcija, i teatarsku koprodukciju. U „Hamletu“ su učestvovali i Srbija i Hrvatska. Igrali smo puno „Hamleta“ i u Hrvatskoj i u Srbiji i u Sloveniji, sa velikim odjekom. Naši reditelji su po prvi put nakon rata režirali u Srbiji i Hrvatskoj. Dino Mustafić je napravio predstavu u Beogradu, u Splitu, sada radi u Puli. Ja sam režirao u Zagrebu, kao prvi bosanski reditelj koji je ikada režirao u Zagrebu, u jednom značajnom teatru. Znači, tu su napravljeni neki stvarno značajni koraci, stvar se ozbiljno pomjerila i zapravo je to dokaz da ova vrsta projekata zaista ima svoj veliki odjek, bilo da se radi o festivalskoj kulturi, bilo da se radi o produkcionoj kulturi, bez obzira u kojoj umjetnosti, da li je u pitanju teatar, film, vizuelna umjetnost, muzika i tako dalje.
RSE: To na izvjestan način zadaje nove konture onome što zovemo odgovornost. Može li on biti do kraja iskren, jer ipak mora malo koketirati sa publikom iz konkretne sredine.
PAŠOVIĆ: Mislim da ne mora koketirati, mislim da može biti do kraja iskren. Važno je da publiku smatramo odraslim, ozbiljnim, inteligentnim ljudima. Ja zaista poštujem svakog mog gledaoca bez obzira odakle on dolazi i gdje nas gleda. I mi sa takvim pristupom smo zaista imali veliki uspjeh. „Hamleta“ je za godinu dana vidjelo 10 hiljada ljudi, igrali smo 20 predstava i zaista smo imali izvanredne reakcije, od Ljubljane do Tuzle, od Beograda do Brčkog, od Zagreba do Sarajeva i Mostara, i to je zapravo dokaz, zaista, da ljudi na tu iskrenost, na tu ozbiljnost reaguju iskreno i ozbiljno. Tako da mi stvarno imamo izvanredna iskustva. Mi u East-West centru ćemo nastaviti sa ovom vrstom rada, čak ćemo ga ove godine intenzivirati. Planiramo nekoliko novih projekata, svi su oni bazirani na regionalnoj saradnji i naravno na uključivanju što više gradova iz Bosne i Hercegovine. Jer, ja stalno ponavljam da Evropa nije samo Sarajevo, Evropa mora da budu i svi drugi gradovi u Bosni i Hercegovini da bi se zaista priključili Evropskoj zajednici i da bi ušli u jednu evropsku porodicu naroda. A ta saradnja, koja je i logična kada su u pitanju i jezik i geografija i tako dalje, pogotovo između Srbije i Hrvatske i Bosne, nešto je što će biti uobičajeno, kad svi uđemo u Evropsku zajednicu, budući da je smisao Evropske zajednice u slobodi kretanja, u saradnji ljudi iz različitih zemalja, sa različitim bekgraundima, kulturnim, jezičkim, religijskim, etničkim i tako dalje.
RSE: Nadam se da će tvoja karijera biti još duga i uspješna i želim ti puno sreće u ovoj godini.
