RSE: I do sada je kod nas djelovalo Vijeće za štampu i zato je prvo pitanje – po čemu se ovo novoformirano razlikuje od postojećeg?
LUČKIN: Prvi put ćemo imati Vijeće za štampu formirano na nivou Bosne i Hercegovine. Dosadašnje je egzistiralo u Federaciji BiH i obuhvatalo samo medija iz Federacije BiH. Druga stvar koja je bitna, to je da ga osnivaju osnivači novina, za razliku od Vijeća za štampu koje je do sada egzistiralo i čije temelje je postavio OSCE sa udruženjima novinara. Dakle, po prvi put ćemo imati regulisan odnos između javnosti i izdavača odnosno medija, i nastojati profilisati zajedničke interese.
RSE: Da, u ovom trenutku se doima zaista perspektivnom činjenica da su osnivači novog Vijeća za štampu prvi ljudi većine naših najčitanijih i najuticajnijih i dnevnika i magazina.
LUČKIN: To je i bio cilj.
RSE: Da li to znači da će prethodno Vijeće prestati funkcionisati?
LUČKIN: Trebalo bi da se krajem godine ovo Vijeće za štampu koje postoji u Federaciji BiH, ugasi i da lagano prenese svoje nadležnosti na državno Vijeće za štampu. S tim što sve zavisi od zakona i sudova. Naime, moramo se prvo registrovati na nivou države. Moramo vidjeti da li možemo koristiti naziv Bosne i Hercegovine, što je, kako su nam objasnili, jako komplikovana procedura, koja traje i po godinu dana. Dakle, to su neke čisto tehničke stvari koje bi nas mogle usporiti. A ako se to desi, onda će, vjerovatno, postojeće Vijeće za štampu produžiti svoje postojanje.
RSE: Biće, dakle, u tehničkom mandatu.
LUČKIN: Da.
RSE: Moram podsjetiti slušaoce kako je „Dnevni Avaz“ bio često predmetom analiza prethodnog Vijeća za štampu i da je bilo dosta nesporazuma na toj relaciji. Dio profesionalne javnosti sad smatra kako je upravo zato dobro da ti kao glavni urednik budeš na čelu ovog novog Vijeća. Drugi dio, pak, potpuno suprotno, smatra kako je to korak koji bi trebao da zaštiti „Avaz“.
LUČKIN: Ja to ne gledam tako. Prvo, ko zna istoriju Vijeća za štampu, zna i način na koji je ono formirano. To je uradila međunarodna zajednica, uz asistenciju određenih novinarskih udruženja. Dakle, tu je bilo najmanje interesa izdavača. Drugo, u to Vijeće za štampu su ušli predstavnici javnosti, koji su bili birani po nekom čudnom kriteriju koji nama nije bio jasan. Ovo što se sada dešava ustvari je pokušaj da dobijemo Vijeće za štampu koje će zaista obuhvatiti sve relevantne medije u Bosni i Hercegovini. To da je „Avaz“ često bio meta tog starog Vijeća za štampu, sasvim je razumljivo. „Avaz“ je najtiražnija i najutjecajnija novina u Bosni i Hercegovini. Drugo, to je neki spoljni utisak da je „Avaz“ bio najčešća tema Vijeća za štampu. Jer, ako pogledate njihove izvještaje, vidjećete da ima i drugih medija na koja su upućivane žalbe.
RSE: Vama je kompliment ukoliko je javnost najviše pažnje pokazivala za „Avaz“.
LUČKIN: Da.
RSE: U svakom slučaju, i dalje ostaje davno usvojeni kodeks za štampu kao temelj, mada mi se čini da bi trebalo razmišljati o nekim nedorečenostima, posebno kad su djeca u pitanju, svjedoci, pa i optuženici. Hoće li se šta mijenjati u toj oblasti?
LUČKIN: To je jako zanimljivo pitanje. E sad, koliko mi možemo tu nešto promijeniti, vidjećemo. Vijeće za štampu, naime, nije institucija koja bi mogla da mijenja novinarski kodeks. To moraju uraditi udruženja novinara koja stoje iza tog kodeksa. Drugo, govorite o osuđenicima, optuženicima i tako dalje. „Avaz“ je, ako se sjećate, imao jedan veliki spor sa starim Vijećem za štampu upravo zbog toga jer su nas tjerali da ratne zločince, koji to jesu, nazivamo osumnjičenima, konkretno Radovana Karadžića i Ratka Mladića, što je veliki paradoks. Čitav svijet ih smatra ratnim zločincima, a neko je nama ovdje rekao – pa znate, to njima nije dokazano, oni nisu osuđeni. Šta treba raditi? Da ih možda ne treba zvati finim ljudima? Ne mogu da shvatim šta se to od nas tražilo. Drugo, što se tiče maloljetnika, mi imamo taj princip da štitimo maloljetnike žrtve nasilja, maloljetne osobe optužene za kriminal i tako dalje. Uostalom, vidjećete da se u „Dnevnom Avazu“ te osobe navode s inicijalima, nikako s punim imenom i prezimenom. Štitimo, dakle, njihov identitet, tako da tu ne vidim razloga da nešto bitnije mijenjamo.
RSE: U ovom Vijeću za štampu je okupljeno najviše novinarskih udruženja. Ima ih četiri ili pet koji su odmah uz ovo Vijeće. Tako da će, vjerovatno, doći do nekih pomaka ukoliko, naravno, ima nedorečenosti. Isto tako, pitanje je hoće li biti nekih promjena na samom osnovu mehanizma samoregulacije, i dalje će se raditi bez sankcija.
LUČKIN: Nije interes da se radi uz sankcije. Ja mislim da je to pogrešan pristup da mi nekome namećemo sankcije. Uostalom, ja sam u toku pregovora za formiranje ovog Vijeća za štampu ukazivao upravo na to da je ovo staro Vijeće za štampu pretvoreno u neku vrstu inkvizicije. Mi imamo neki Zakon o kleveti koji se okrenuo protiv medija. To su ti neki paradoksi. Umjesto da gradimo slobodu medija i slobodu javne riječi, mi smo dobili okove. Okov nam je postalo i Vijeće za štampu, umjesto da služi za profiliranje interesa i medija i javnosti.
RSE: Mada ima dosta indicija, ja nisam baš uvjeren kako je batina iz raja pobjegla, međutim postalo je opšte mjesto kod nas kako su elektronski mediji uređeniji zbog sankcija koje može primijeniti ova Regulatorna agencija.
LUČKIN: Ne bih sad ulazio u tu oblast. To je stvar nadležnosti Regulatorne agencije i kako to oni tretiraju. Ja ne vidim da ni oni nešto puno posežu za sankcijama. Naprotiv, prema informacijama koje do mene dolaze, najčešće se radi o slučajevima nepravilnog korištenja frekvencija, neplaćanju obaveza prema državi. Jako su rijetki slučajevi da kažnjavaju medije zbog neprofesionalnog izvještavanja. Znači, ne bih rekao da postoji takav pristup u samom radu Regulatorne agencije. Drugo, mi imamo u elektronskim medijima jednu stvar koja ne postoji u printanim medijima, a to je da su elektronski mediji mahom državni, mahom su javni, za razliku od printanih koji su privatni. Dakle, država štiti svoj interes kroz te elektronske medije i zastupa neki drugi stav javnosti. U printanim medijima je to drugačije regulisano. Mi imamo dogovornost, mi imamo Zakon o kleveti koji nas jako teško pogađa. Ne samo konkretno „Avaz“, mislim da manje novine čak više stradaju od „Avaza“ u tim slučajevima.
RSE: Ja se nadam da će ovako velika koncentracija i izdavača i novinarskih udruga pomoći da se konačno definiše ovo pitanje samoregulacije u oblasti printanih medija.
LUČKIN: To i jeste cilj na kraju krajeva.
RSE: Nadam se da ćemo o ovome još razgovarati, nadam se da ćemo uvijek govoriti o unapređenju ovih odnosa unutar naših medija.
LUČKIN: I ja se nadam da ćemo u narednih godinu-dvije već imati neke konkretne rezultate i da ćemo napraviti pomak koji će biti od koristi i javnosti, ali i cjelokupnoj medijskoj industriji.
LUČKIN: Prvi put ćemo imati Vijeće za štampu formirano na nivou Bosne i Hercegovine. Dosadašnje je egzistiralo u Federaciji BiH i obuhvatalo samo medija iz Federacije BiH. Druga stvar koja je bitna, to je da ga osnivaju osnivači novina, za razliku od Vijeća za štampu koje je do sada egzistiralo i čije temelje je postavio OSCE sa udruženjima novinara. Dakle, po prvi put ćemo imati regulisan odnos između javnosti i izdavača odnosno medija, i nastojati profilisati zajedničke interese.
RSE: Da, u ovom trenutku se doima zaista perspektivnom činjenica da su osnivači novog Vijeća za štampu prvi ljudi većine naših najčitanijih i najuticajnijih i dnevnika i magazina.
LUČKIN: To je i bio cilj.
RSE: Da li to znači da će prethodno Vijeće prestati funkcionisati?
LUČKIN: Trebalo bi da se krajem godine ovo Vijeće za štampu koje postoji u Federaciji BiH, ugasi i da lagano prenese svoje nadležnosti na državno Vijeće za štampu. S tim što sve zavisi od zakona i sudova. Naime, moramo se prvo registrovati na nivou države. Moramo vidjeti da li možemo koristiti naziv Bosne i Hercegovine, što je, kako su nam objasnili, jako komplikovana procedura, koja traje i po godinu dana. Dakle, to su neke čisto tehničke stvari koje bi nas mogle usporiti. A ako se to desi, onda će, vjerovatno, postojeće Vijeće za štampu produžiti svoje postojanje.
RSE: Biće, dakle, u tehničkom mandatu.
LUČKIN: Da.
RSE: Moram podsjetiti slušaoce kako je „Dnevni Avaz“ bio često predmetom analiza prethodnog Vijeća za štampu i da je bilo dosta nesporazuma na toj relaciji. Dio profesionalne javnosti sad smatra kako je upravo zato dobro da ti kao glavni urednik budeš na čelu ovog novog Vijeća. Drugi dio, pak, potpuno suprotno, smatra kako je to korak koji bi trebao da zaštiti „Avaz“.
LUČKIN: Ja to ne gledam tako. Prvo, ko zna istoriju Vijeća za štampu, zna i način na koji je ono formirano. To je uradila međunarodna zajednica, uz asistenciju određenih novinarskih udruženja. Dakle, tu je bilo najmanje interesa izdavača. Drugo, u to Vijeće za štampu su ušli predstavnici javnosti, koji su bili birani po nekom čudnom kriteriju koji nama nije bio jasan. Ovo što se sada dešava ustvari je pokušaj da dobijemo Vijeće za štampu koje će zaista obuhvatiti sve relevantne medije u Bosni i Hercegovini. To da je „Avaz“ često bio meta tog starog Vijeća za štampu, sasvim je razumljivo. „Avaz“ je najtiražnija i najutjecajnija novina u Bosni i Hercegovini. Drugo, to je neki spoljni utisak da je „Avaz“ bio najčešća tema Vijeća za štampu. Jer, ako pogledate njihove izvještaje, vidjećete da ima i drugih medija na koja su upućivane žalbe.
RSE: Vama je kompliment ukoliko je javnost najviše pažnje pokazivala za „Avaz“.
LUČKIN: Da.
RSE: U svakom slučaju, i dalje ostaje davno usvojeni kodeks za štampu kao temelj, mada mi se čini da bi trebalo razmišljati o nekim nedorečenostima, posebno kad su djeca u pitanju, svjedoci, pa i optuženici. Hoće li se šta mijenjati u toj oblasti?
LUČKIN: To je jako zanimljivo pitanje. E sad, koliko mi možemo tu nešto promijeniti, vidjećemo. Vijeće za štampu, naime, nije institucija koja bi mogla da mijenja novinarski kodeks. To moraju uraditi udruženja novinara koja stoje iza tog kodeksa. Drugo, govorite o osuđenicima, optuženicima i tako dalje. „Avaz“ je, ako se sjećate, imao jedan veliki spor sa starim Vijećem za štampu upravo zbog toga jer su nas tjerali da ratne zločince, koji to jesu, nazivamo osumnjičenima, konkretno Radovana Karadžića i Ratka Mladića, što je veliki paradoks. Čitav svijet ih smatra ratnim zločincima, a neko je nama ovdje rekao – pa znate, to njima nije dokazano, oni nisu osuđeni. Šta treba raditi? Da ih možda ne treba zvati finim ljudima? Ne mogu da shvatim šta se to od nas tražilo. Drugo, što se tiče maloljetnika, mi imamo taj princip da štitimo maloljetnike žrtve nasilja, maloljetne osobe optužene za kriminal i tako dalje. Uostalom, vidjećete da se u „Dnevnom Avazu“ te osobe navode s inicijalima, nikako s punim imenom i prezimenom. Štitimo, dakle, njihov identitet, tako da tu ne vidim razloga da nešto bitnije mijenjamo.
RSE: U ovom Vijeću za štampu je okupljeno najviše novinarskih udruženja. Ima ih četiri ili pet koji su odmah uz ovo Vijeće. Tako da će, vjerovatno, doći do nekih pomaka ukoliko, naravno, ima nedorečenosti. Isto tako, pitanje je hoće li biti nekih promjena na samom osnovu mehanizma samoregulacije, i dalje će se raditi bez sankcija.
LUČKIN: Nije interes da se radi uz sankcije. Ja mislim da je to pogrešan pristup da mi nekome namećemo sankcije. Uostalom, ja sam u toku pregovora za formiranje ovog Vijeća za štampu ukazivao upravo na to da je ovo staro Vijeće za štampu pretvoreno u neku vrstu inkvizicije. Mi imamo neki Zakon o kleveti koji se okrenuo protiv medija. To su ti neki paradoksi. Umjesto da gradimo slobodu medija i slobodu javne riječi, mi smo dobili okove. Okov nam je postalo i Vijeće za štampu, umjesto da služi za profiliranje interesa i medija i javnosti.
RSE: Mada ima dosta indicija, ja nisam baš uvjeren kako je batina iz raja pobjegla, međutim postalo je opšte mjesto kod nas kako su elektronski mediji uređeniji zbog sankcija koje može primijeniti ova Regulatorna agencija.
LUČKIN: Ne bih sad ulazio u tu oblast. To je stvar nadležnosti Regulatorne agencije i kako to oni tretiraju. Ja ne vidim da ni oni nešto puno posežu za sankcijama. Naprotiv, prema informacijama koje do mene dolaze, najčešće se radi o slučajevima nepravilnog korištenja frekvencija, neplaćanju obaveza prema državi. Jako su rijetki slučajevi da kažnjavaju medije zbog neprofesionalnog izvještavanja. Znači, ne bih rekao da postoji takav pristup u samom radu Regulatorne agencije. Drugo, mi imamo u elektronskim medijima jednu stvar koja ne postoji u printanim medijima, a to je da su elektronski mediji mahom državni, mahom su javni, za razliku od printanih koji su privatni. Dakle, država štiti svoj interes kroz te elektronske medije i zastupa neki drugi stav javnosti. U printanim medijima je to drugačije regulisano. Mi imamo dogovornost, mi imamo Zakon o kleveti koji nas jako teško pogađa. Ne samo konkretno „Avaz“, mislim da manje novine čak više stradaju od „Avaza“ u tim slučajevima.
RSE: Ja se nadam da će ovako velika koncentracija i izdavača i novinarskih udruga pomoći da se konačno definiše ovo pitanje samoregulacije u oblasti printanih medija.
LUČKIN: To i jeste cilj na kraju krajeva.
RSE: Nadam se da ćemo o ovome još razgovarati, nadam se da ćemo uvijek govoriti o unapređenju ovih odnosa unutar naših medija.
LUČKIN: I ja se nadam da ćemo u narednih godinu-dvije već imati neke konkretne rezultate i da ćemo napraviti pomak koji će biti od koristi i javnosti, ali i cjelokupnoj medijskoj industriji.
