Prije nešto više od mjesec dana na području sarajevske općine Ilidža uništena je stijena za koju geolozi tvrde da je iznimno važna za geobaštinu Bosne i Hercegovine. Radi se o naslagama aragonita koji se 1.000 godina taloži oko ilidžanskog termalnog vrela. Profesorica Galiba Sijarić, šefica Katedre za geologiju pri Prirodno - matematičkom fakultetu u Sarajevu, ističe kako je stijena najveći gubitak za studnete geografije, koji su je posjećivali u sklopu terenske nastave iz predmeta geologija:
«To je jedan prostor na kojem je fenomen gdje dolazi do izlučivanja aragonita iz toplih, mineralnih vrela, i upravo se kroz takav prostor prati historijat, prošlost naša, geološka prošlost itd. Drugo što je jako važno, na šta mi ne obraćamo pažnju, to je neobnovljivi resurs. Vi kad jednom to srušite, trebaće hiljade i hiljade godina da ponovo dođemo do toga.»
U ovoj sarajevskoj općini postoje brojni primjeri gdje su spomenici prirodog i kulturnog nasljeđa potpuno zanemareni. Najugroženiji je objekat stara željeznička stanica u centru Ilidže. Izgrađena je prije više od 100 godina i ima iznimno važnu arihitektonsku vrijednost. U objektu trenutno žive dvije porodice, koju su u velikoj opasnosti jer se objekat ruši, ističe jedna od stanarka Feridia Alibegović:
«Nisu uložili ni dinara. Ovo sve propada, ruši se. Nama je život u opasnosti.»
Arheološko područje Rimske iskopine proglašen je nacionalnim spomenikom. Unatoč tome, ovaj spomenik danas izgleda zapušteno i o njemu niko ne brine. Azra Švrakić, Zavod za zaštitu prirodnog i kulturnog nasljeđa Kantona Sarajevo:
«Za taj lokalitet su potrebna značajnija sredstva da bi se doveo u status koji on zaslužuje. Ono na čemu Zavod u proteklom periodu zbog nedostatka finansija insistira jeste da se vrši redovno održavanje tog lokaliteta u smislu čišćenja od korova, košenja trave i čišćenja drugog otpada.»
Primjera ima još, kao što je stara ilidžanska pošta iz austrougarskog perioda koja je potpuno uništena. Iako se svi pomenuti objekti nalaze na teritoriju općine Ilidža, lokalne vlasti tvrde kako nemaju nikave nadležnosti za njihovu zaštitu. Načelnik Amer Ćenanović:
«Upravo tako. Dakle, s obzirom na složenost ove države, zaista općina nema ovlasti. Prirodno bi bilo da mi imamo puno više ovlasti, sa tim ovlastima i puno više sredstava da riješimo ta pitanja, a naravno uz to ide i odgovornost. Bilo bi prirodno da to sve u značajnijom mjeri zavisi od nas, ali sad faktički ne zavisi ništa od nas. Mi se možemo samo dopisivati, samo tražiti, samo inicirati, ali u konačnici ne možemo odlučivati o bilo kakvoj njihovoj zaštiti.»
Dubravko Lovrenović, član državnog povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ističe kako je domaćim vlastima ovakva situacija zapravo alibi za nerad na polju kuturno - povijesnog nasljeđa:
«Stanje u jednome društvu između ostaloga, i kada je riječ o kulturno -historijskoj baštini jednog društva jeste zapravo prije svega ogled efikasnosti vlasti. Dakle u tom slučaju, kao i u mnogim, brojnim ili gotovo nebrojenim sličnim slučajevima, zapravo je zatajila vlast.»
Jedno od rješenja Lovrenović vidi u donošenju zakona o kulturno -povijesnoj baštini na razini države, kao i u uspostavi državnog minstarstva kulture:
«To bi sasvim sigurno bio jedan od važnih koraka, naravno korak koji bi onda bio popraćen adekvatnim financijskim mjerama. Ja sam dosta puta ponovio, neću propustiti ni ovu priliku da kažem da financije nisu glavna prepreka i glavni uzrok ovakvome stanju. Glavna prepreka je u ljudskim glavama - zapravo onih koji raspodjeljuju budžete.»
I dok predstavnici pojedinih razina vlasti jedni drugima prebacuju nadležnosti, spomenici kulturnog i prirodnog nasljeđa za sada nisu ničija briga.
«To je jedan prostor na kojem je fenomen gdje dolazi do izlučivanja aragonita iz toplih, mineralnih vrela, i upravo se kroz takav prostor prati historijat, prošlost naša, geološka prošlost itd. Drugo što je jako važno, na šta mi ne obraćamo pažnju, to je neobnovljivi resurs. Vi kad jednom to srušite, trebaće hiljade i hiljade godina da ponovo dođemo do toga.»
U ovoj sarajevskoj općini postoje brojni primjeri gdje su spomenici prirodog i kulturnog nasljeđa potpuno zanemareni. Najugroženiji je objekat stara željeznička stanica u centru Ilidže. Izgrađena je prije više od 100 godina i ima iznimno važnu arihitektonsku vrijednost. U objektu trenutno žive dvije porodice, koju su u velikoj opasnosti jer se objekat ruši, ističe jedna od stanarka Feridia Alibegović:
«Nisu uložili ni dinara. Ovo sve propada, ruši se. Nama je život u opasnosti.»
Arheološko područje Rimske iskopine proglašen je nacionalnim spomenikom. Unatoč tome, ovaj spomenik danas izgleda zapušteno i o njemu niko ne brine. Azra Švrakić, Zavod za zaštitu prirodnog i kulturnog nasljeđa Kantona Sarajevo:
«Za taj lokalitet su potrebna značajnija sredstva da bi se doveo u status koji on zaslužuje. Ono na čemu Zavod u proteklom periodu zbog nedostatka finansija insistira jeste da se vrši redovno održavanje tog lokaliteta u smislu čišćenja od korova, košenja trave i čišćenja drugog otpada.»
Primjera ima još, kao što je stara ilidžanska pošta iz austrougarskog perioda koja je potpuno uništena. Iako se svi pomenuti objekti nalaze na teritoriju općine Ilidža, lokalne vlasti tvrde kako nemaju nikave nadležnosti za njihovu zaštitu. Načelnik Amer Ćenanović:
«Upravo tako. Dakle, s obzirom na složenost ove države, zaista općina nema ovlasti. Prirodno bi bilo da mi imamo puno više ovlasti, sa tim ovlastima i puno više sredstava da riješimo ta pitanja, a naravno uz to ide i odgovornost. Bilo bi prirodno da to sve u značajnijom mjeri zavisi od nas, ali sad faktički ne zavisi ništa od nas. Mi se možemo samo dopisivati, samo tražiti, samo inicirati, ali u konačnici ne možemo odlučivati o bilo kakvoj njihovoj zaštiti.»
Dubravko Lovrenović, član državnog povjerenstva za zaštitu nacionalnih spomenika, ističe kako je domaćim vlastima ovakva situacija zapravo alibi za nerad na polju kuturno - povijesnog nasljeđa:
«Stanje u jednome društvu između ostaloga, i kada je riječ o kulturno -historijskoj baštini jednog društva jeste zapravo prije svega ogled efikasnosti vlasti. Dakle u tom slučaju, kao i u mnogim, brojnim ili gotovo nebrojenim sličnim slučajevima, zapravo je zatajila vlast.»
Jedno od rješenja Lovrenović vidi u donošenju zakona o kulturno -povijesnoj baštini na razini države, kao i u uspostavi državnog minstarstva kulture:
«To bi sasvim sigurno bio jedan od važnih koraka, naravno korak koji bi onda bio popraćen adekvatnim financijskim mjerama. Ja sam dosta puta ponovio, neću propustiti ni ovu priliku da kažem da financije nisu glavna prepreka i glavni uzrok ovakvome stanju. Glavna prepreka je u ljudskim glavama - zapravo onih koji raspodjeljuju budžete.»
I dok predstavnici pojedinih razina vlasti jedni drugima prebacuju nadležnosti, spomenici kulturnog i prirodnog nasljeđa za sada nisu ničija briga.
