Dostupni linkovi

logo-print

Novi poticaji za sektaško nasilje u Iraku


Islamska vojska Iraka, jedna od važnijih sunijskih pobunjeničkih skupina u toj zemlji, objavila je prije nekoliko dana poziv na opći rat protiv iračkih šija. S obzirom na daljnju i osobito bližu prošlost te zemlje, ova objava ne iznenađuje. Sukobi sljedbenika dvaju najvećih ogranaka islama kroz povijest nisu bili rijetki, pa ni u Iraku, gdje su se dvije skupine nadmetale za političku prevlast.

U vrijeme Sadama Huseina, iako malobrojnije, sunije su imale znanto više utjecaja i bile glavni oslonac vladajućeg režima. Padom diktature i dolaskom okupacijskih snaga, šije i Kurdi, koji su često bili na udaru represije bivšeg sistema, dijelom su prihvatili promjenu stanja i pokušali se uključiti u politički život postsadamove ere koji su, po obrascima zapadne, parlamentarne demokracije, pokušali uspostaviti privremeni strani upravitelji. Dio ranije sunijske političke elite postao je, ili se osjećao, marginaliziranim.

Dolazak u zemlju sljedbenika ideologije međunarodnog džihada i pripadnika Al-Kai’de koji su priželjkivali da se Amerika, kako su govorili stratezi pokreta, “izvuče iz rupe” i izloži slajnjem desetaka hiljada svojih vojnika u invaziju neke islamske zemlje, dodatano su potakli animozitet među iračkim šijama i sunijama.



Zbog suradnje s Amerikancima, koja je davala legitimitet novom iračkom poretku, šije su optuživane za paktiranje s nevjernicima ili križarima, kako su ih zvale Al-Kai’di bliske pobunjeničke sunijske skupine, a posebno “Tevhid i džihad”, koji je do smrti, u junu ove godine, predvodio Abu Musab al-Zarqawi. Pozivajući se na učenje o nevjerničkom karakteru muslimanskih društava, odnosno tekfiru, upavo je ta skupina legitimnim proglasila ubojstva šija, Turaka i općenito muslimana za koje se smatra da štite nevjernike u Iraku.

Tekfir je za mnoge bio do tada skoro nepoznat pojam, kaže Esad Hećimović, novinar u sarajevskom magazinu Dani.

“Za tekfir su vjerovatno ljudi čuli po prvi put u doba afere Salmana Rušdija, kada je protiv njega objavljena vjerska uputa i poziv na njegovo ubistvo zbog blasfemije, zbog vrijeđanja onoga što je sveto za muslimane. U tom smislu ljudi vjerovatno znaju za tekfir kao islamski pravni akt kojim se odobrava nečije ubistvo. To bi to značilo da se, na primjer, izdaje tekfir protiv osobe za koju određeni religijski autoritet kaže njeno ubistvo. Ili, na primjer, tekfir protiv šija, dakle da se čitava jedna vjerska grupa unutar islama proglasi nevjerničkom i da je dozvoljeno njihovo ubijanje. Takav slučaju imamo, na primjer, sada u Iraku.”



Danas se vjeruje da je glavni zagovornik tekfira u Iraku bio Abu Anas al-Shami, šerijatski savjetnik Abu Musaba al-Zarqawija i duhovni vođa "Tevhida i džihada", iračkog ogranka Al-Kai'da.

Abu Anas, odnosno Omar Yousuf Jumah, rođen je 1969. godine u palestinskom gradu Tulkaremu, na Zapadnoj Obali, ali je odrastao i školovao se u Jordanu, te potom Saudijskoj Arabiji i Kuvajtu. Kao islamski misionar, po više je izvora, boravio u Bosni i Hercegovini za vrijeme i nakon rata i često viđan u travničkoj Šaranoj džamiji. Vjeruje se da je dio svojih pogleda, bliskih krugovima takozvanog novog tekfira, i posebno kleriku Abu Mohammedu al-Maqdisiju, Abu Anas al-Shami izgradio i boraveći u krugovima bliskim preostalim dobrovoljcima iz islamskih zemalja koji su se borili u bosanskome ratu.

Njihov odnos prema šijama, kao i prema "muslimanskim sekularistima" još je od ranije bio vrlo radikalan, kaže Evan F. Kohlmann, autor knjige Al-Kai'din džihad u Evropi.



“Iz perspektive nekoga sa Zapada, činjenica da je netko šija ili sunija, ne znači mnogo. Za njega su svi muslimani isti. No, taj je pristup potpuno kriv. Radikalne šije i radikalne sunije, naprosto se ne podnose! Upravo 1993. među mudžahedinima u Bosni se počelo širiti vrlo jako antišiitsko raspoloženje. To je išlo do te mjere da bi pojedinci koji bi slučajno iskazali bilo kakvu simpatiju prema ajatolahu Homeiniju ili nekome drugom iranskome čelniku, bili odmah izbačeni iz jedinice. Po Al-Kai’dinim dokumentima iz Bosne, u najmanje jednom slučaju, dogodilo se da je čovjek ubijen hicem u glavu zbog sumnje da je špijunirao za Iran. O dubini toga raskola i mržnji izmedju radikalnih šija i sunija svjedočimo u posljednje vrijeme u Iraku. Filozofija i taktika kakve sljedbenici Abu Musaba al-Zarqawija, i nakon njegove smrti, provode protiv iračkih šija, prvi put su osmislili i primijenili vehabisti i selefisti tokom rata u Bosni. Jedino što tamo nije bilo toliko šija,” kaže Kohlmann.

Abu Anas al-Shami se nakon Bosne vratio u Jordan i otvorio centar za vjersku poduku koji je, zbog radikalizma što ga je širio, zatvoren odlukom jordanskih vlasti. Al-Shami prelazi u Irak i postaje vjerski savjetnik i mentor Abu Musaba al-Zarkawija U ljeto 2004, u sada već čuvenoj tonskoj poruci Abu Anas al-Shami objavljuje tumačenje po kojemu je dopušteno ubijati muslimane – šije i Turke koji su zbog svog držanja u Iraku, proglašeni nevjernicima. Sektaško nasilje u Iraku tako je dobilo novi poticaj i na ovaj način proglašeno, opravdanim. I nakon pogibije Abu Anasa al-Shamija i Abu Musaba al-Zarqawija u američkim zračnim udarima, krajem septembra 2004, odnosno u junu 2006. njihovi sljedbenici su postali najdosljedniji nastavljači ovakvog tumačenja. Deseci mrtvih šija i drugih po njemu "nepodobnih" muslimana svake su sedmice praktična potvrda njegove provedbe.

Ova praksa nosi opasan potencijal za sva sekularna muslimanska društva, pa i ono u BiH, kaže Esad Hećimović.

"Također postoji mogućnost da se, na primjer, bosansko-muslimansko društvo proglasi kao nevjerničko i da bude dozvoljeno djelovanje ovih ekstremnih grupa protiv muslimana kao protiv nevjernika. Jer ovi ljudi smatraju da su muslimani u ratu protiv svih nevjernika i da je u tom ratu, na primjer, dozvoljeno uzimanje imovine nemuslimana, ubijanje, zatvaranje
nemuslimana i brojni drugi oblici djelovanja kakvima svjedočim proteklih godina. Mi smo imali takve probleme u Bosni i Hercegovini još u periodu od 1997. godine, dakle i poslije rata, i lokalni islamski teolozi su takvo ponašanje opisali kao djelovanje grupa iz džemata tekfira, odnosno iz zajednice ljudi koji dijele takve ideje."

U tom kontekstu i nedavno pisanje jednog bosanskohercegovačkog magazina koji je šijom proglasio uglednog sarajevskog sveučilišnog profesora koji se usudio javno kritizirati širenje konfrontacijskog tumačenja islama u toj zemlji, ne može se samo promatrati kako puko etiketianje i pokušaj njegove javne diskreditacije, nego i kako prijetnja njegovoj osobnoj sigurnosti.
XS
SM
MD
LG