Dostupni linkovi

logo-print

Vječni mir na Sinaju


Iza skoro 30.000 ljudi, najvećim dijelom iz Dalmacije, u El Shattu je ostalo groblje na kojem je danas na mramornim pločama uklesano 856 imena. Među njima je i ime Boška Kačića, rođenog u Sućurju na Hvaru. Njegov, danas sedamdesetogodišnji, sin Zlatko kaže:

„Sprovod je bio divan. Umro je mlad sa 36 godina. Obolio je od tuberkuloze. Napravljena mu je spomen ploča. Slika spomen ploče postoji u Muzeju u Makarskoj.“

Groblje je bilo uništene u izraelsko-arapskim ratovima, da bi bilo obnovljeno 1985. godine, ali ga je onda rat u domovini bacio u zaborav. Obnovu je, 2001. godine, pokrenuo tadašnji hrvatski veleposlanik u Kairu, Ivica Tomić:

„Groblje je bilo stvarno devastirano, bez ulaza, sa porušenim humcima.“

Groblje je konačno obnovljeno 2005. godine i to je svečano obilježeno. Tada je na njemu, „u ime domovine koja ne zaboravlja“, govorio hrvatski predsjednik, Stipe Mesić:

„Danas odajemo počast svima - i borcima koji su s puškom u ruci, kako je kasnije rečeno, jurišali na nebo, i ponosnim izbjeglicama koji nisu dozvolili da rat, neimaština i bijeda ubiju ljude u njima.“

Radovima na obnovi groblja je rukovodio inženjer iz Đure Đakovića iz Slavonskog Broda, Anto Matković:

„Ovaj posao sam morao uraditi sa lokalnom radnom snagom jer je taj prostor tamo pun vojske, tako da je problem dobiti radnu dozvolu za strance.“

Egipćani su radili i na temperaturama od 50 stupnjeva:

„Moralo se raditi. Pod tim suncem živimo, pa moramo i raditi.“, kaže ing. Ibrahim Abdelbasit iz Kaira, koji je, kao zaposlenik zagrebačke Geofizike, bio nadzorni organ.

Na devastiranom groblju ostalo je malo, tek deset starih originalnih betonskih ploča, koje se danas čuvaju na obnovljenom groblju. Na sačuvanim pločama su imena devetero djece. Djeca su, radi teške klime, bili najveće žrtve zbjega u kojem je, u prosjeku, bio jedan sprovod dnevno.

Danas u kućici koja je izgrađena uz groblje žive čuvari, Kopti po nacionalnosti i vjeri, braća Samuil i Mina Ebed, koje plaća hrvatsko Veleposlanstvo. Namjernike privuče, kažu, devet metara visoki kip Majke Dalmatinke.

„Zalutaju, doduše, rijetki stranci: Amerikanci, Nijemci, Grci, koji putuju u ljetovalište Sharm El Sheik. Vide spomenik i groblje pa nas pitaju što je to. Objasnimo im koliko umijemo“, kaže Samuil, koji napominje i da strancima pokažu spomen-sobu u kućici pokraj groblja.

Groblje u El Shattu je udaljeno tri-četiri kilometra od Sueskog kanala i 15 kilometara od grada Sueza. Taj prostor pripada egipatskoj vojsci, ali i Beduinima, pustinjskim nomadima. Oni imaju kolektivno pamćenje na dalmatinski zbjeg. Kazivao mi je Hysen: „Pričao mi je otac da su Hrvati, čitave obitelji, deseci tisuća ljudi, pobjegli od Hitlera“.

I danas na groblju stoji uklesano u mramor: „U VIHORU DRUGOG SVJETSKOG RATA DOŠLI SU, PUNI NADE U SPASENJE I POVRATAK, S DALEKIH OBALA DALMACIJE, I OVDJE NA SINAJU NAŠLI VJEČNI MIR. DOMOVINA IH NIKAD NEĆE ZABORAVITI“.

Taj epitaf je ujedno i epilog jednog izuzetnog zbjega u kojem su izbjeglice u pustinji, ni iz čega stvarali sve, čak su i cvijeće, miješajući pepeo i pijesak, sadili za svoje groblje, kako nam je ispričao Branko Veža iz Brista, zapovjednik partizanske straže u El Shattu:

„Naši su ipak tamo kitili grobove.“

Prilikom posljednje obnove groblja proveden je vodovod do njega, duži od tri kilometra. Danas braća Ebed zalijevaju mlade palme na najusamljenijem i, po prosjeku godina pokojnika, najmlađem hrvatskom groblju.
XS
SM
MD
LG