Dostupni linkovi

logo-print

Gde su granice razlika južnoslovenskih jezika?


Nakon što je roman „Vremenski darovi“ Zorana Živkovića postao sredinom devedesetih prva knjiga koja je prevedena sa srpskog na hrvatski, bilo je svega nekoliko pokušaja da se sadržaj nekog umetničkog dela prenese sa jednog na neki drugi južnoslovenski jezik. Prevod tog romana bio je jedno od prvih nastojanja da se povuče granica između srpskog i hrvatskog, tako što je osvit iz originala postao zora u prevodu, nevolja-problem, krivica-krivnja, isleđivanje-istraga, časovnik-sat, a vaseljena-svemir. No, posle prevoda Dragojevićevog filma „Rane“ za hrvatsko tržište, izdavači i distributeri suočili su se sa krajnjem upitnim učinkom tih pokušaja. Za razliku od tih nastojanja u sferi stvaralaštva, strana roba najšire potrošnje, osvajala je postepeno ovdašnja tržišta sa paralelnim natpisima na bosanskom, hrvatskom ili srpskom jeziku. S obzirom da je pitanje dana kada že se ozvaničiti upotreba crnogorskog jezika, zagrebačka firma SPES dala je nedavno oglas za prevodioce, nudeći među svojim uslugama mogućnost prevođenja sa srpskog na crnogorski. Stoga su pitanja prevođenja između crnogorskog, srpskog, bosanskog i hrvatskog, i odnosi između ova četiri jezika, tema i naše današnje emisije u kojoj između ostalog učestvuju: • Predsednik Matice crnogorske, književnik Branko Banjević • Naučni savetnik Instituta za srpski jezik Srpske akademije nauka i umetnosti Egon Fekete • Autor „Pravopisa bosanskog jezika“, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu Senahid Halilović • Hrvatski i bosanski pisac Miljenko Jergović

No pre nego što se naši sagovornici posvete pitanjima južnoslovenskih jezika, od direktora firme SPES Slobodana Matića čućemo zbog čega njihovo preduzeće nudi između ostalog i usluge prevođenja sa crnogorskog na srpski i obratno:

„Vrlo često traže prijevod, recimo kod nas on može biti na engleskom, može biti na njemačkom, isključivo na srpski jezik i traže prijevod za crnogorsko tržište. Mi osobno ne ulazimo u to da li su crnogorski i srpski jezik jedan. Svjesni smo da je razlika između srpskog i crnogorskog neznatna. Mi samo znamo da imamo probleme ako nam prevedu tekst prevoditelji za srpski jezik i ako ga pošaljemo u Crnu Goru jer tekst nije prilagođen duhu crnogorskog jezika. U tom slučaju angažiramo prevoditelje ili lektore iz Crne Gore i tekst prolazi bez problema. Znači naš klijent mora dobiti ono što je tražio.“

* * * * *

RSE: Mada je zagrebači SPES, odnosno Centar za poduke i prevodilaštvo pre svega tražio prevodioce sa stranih na južnoslovenske jezike, pažnju javnosti izazvala je pre svega sama mogućnost pružanja usluga prevođenja između jezika koji su nastali raspadom nekadašnjeg srpsko-hrvatskog ili hrvatsko-srpskog jezičkog standarda. Kako zapravo stručnjacima za jezik ili onima kojima je pisanje osnovna profesija, izgleda jedna ovakva zamisao?

FEKETE: Izgleda mi nerazumna i bizarna jer je po sredi zapravo veštačko nastojanje da se uradi nešto što zapravo ne postoji. Standardni ili književni jezik u svim tim republikama je zapravo isti.

JERGOVIĆ: Cijeli taj skeč koji se dogodio je zapravo nastao samo zbog jedne male, terminološke, skoro pa greške. Naime, stvar biva smiješna ako tražite prevodioce sa srpskog na crnogorski ili sa srpskog na hrvatski ili sa srpskog na bosanski jezik. Međutim, ona uopće nije ni smiješna, a rekao bih ni zanimljiva ako bi cijelu stvar drukčije formulirali pa rekli da firma traži lektore koji su dovoljno obučeni i obrazovani da mogu srpski tekst lektorirati prema hrvatskom pravopisu i obrnuto. Dakle, ako cijelu stvar zovemo lekturom, onda je sve u najboljem redu.

RSE: Mogućnost prevođenja između južnoslovenskih jezika nikada nije bila tema stručnih rasprava, ali to pitanje sigurno nije ostalo sasvim izvan sfere interesovanja onih koji se bave jezikom:

HALILOVIĆ: Koliko god bila sređena i profilirana ta nekakva jezička politika Hrvatske, to prevazilazi njezine okvire i to je više stvar hira i volje nekih pojedinaca koji se žele malo zabavljati i na taj način.

BANJEVIĆ: To treba pojasniti ljudima i ne smije se dovoditi do karikaturalnosti. U svemu treba da postoji normalan odnos, naučni odnos, stvarni odnos, a ne politikantski. Razlike su osobine koje postoje i te osobine treba poštovati i znati. Naravno da drukčije govori primorac, ovdje nama u Crnoj Gori treba objasniti primorsku leksiku. U Srbiji se isto tako trebaju objasniti razlike i tako dalje. Ne treba da plaše ljude. Preko tih razlika se moramo razumijevati.

RSE: Sa druge strane, činjenica je da već odavno postoje hrvatski, bosanski i srpski kao potpuno zasebni i samostalni jezici. Grupi od ova tri jezika, uskoro i zvanično priključiti crnogorski, kada to bude propisano novim ustavom te zemlje. Ako već de facto postoje četiri odvojena jezika, da li je onda već samo po sebi razumljivo i opravdano da postoje i prevodioci sa jednog na drugi jezik?

JERGOVIĆ: Nije. Tu jezici postoje kao sociološka činjenica, kao politička činjenica, kao državno-pravna činjenica, ali oni su kao lingvistička činjenica zapravo jedan jezik i to ni najblesaviji jezikoslovci neće negirati. Prevođenje tih jezika jednih na druge je besmislen i komičan posao. Međutim, taj posao prestaje biti besmislen i komičan kada govorimo o tekstovima koji su recimo pravni dokumenti, tekstovima koji imaju neku administrativnu vrijednost, dakle o tekstovima koji nisu literarne prirode, niti su dio neke svakodnevne komunikacije. Takve tekstove naravno treba lektorirati u skladu sa jezikom na koji se „prevode“.

HALILOVIĆ: Svi ljudi znaju da nama ne trebaju prevodioci sa jednog na drugi, treći ili četvrti standard. To su standardni sa zaista sitnim, minimalnim razlikama jer su potekli iz jednog jezika, diasistema i kao takvi, uz sva nastojanja, ne mogu se udaljiti toliko da bi nam ne daj bože ustrebali i prevodioci.

RSE: Ako već ne trebaju prevodioci između hrvatskog, srpskog, bosanskog ili crnogorskog, jer nema nikakvih prepreka za uzajamno razumevanje, onda se nameće pitanja da li su to uopšte različiti jezici? Ta dilema još uvek negde podzemno tinja u lingvistici. I dalje postoje stručnjaci koji otvoreno govore da je to samo jedan jezik sa četiri varijeteta, mada su na ukupnom prostoru bivše Jugoslavije ipak brojniji oni koji tvrde da je reč o četiri jezika:

BANJEVIĆ: Za mene nema dileme, to su zaista četiri jezika. Lingvistički sistem je jedan, ali jezik nije jedan. Svaki narod ima svoj historijski put, a taj put se na neki način izražava jezikom. Jezik je samo postojanje tog istorijskog puta naroda. Jezik je iskustvo naroda, veze njegove sa svijetom, ograničenosti njegove. Dakle, sve što jedan narod čini narodom, u jeziku živi. U tom smislu svi narodi u bivšoj Jugoslaviji koji koriste taj zajednički lingivstički sistem imaju i svoj nacionalni jezik.

FEKETE: To su četiri imena za isti jezik. Postoje nazivi za te jezike, ali to je sve isto. Možemo ih imati i više – možemo uspostaviti i niški, možemo uspostaviti levački jezik, možemo uspostaviti vojvođanski… Možemo imati razne nazive, ali na standardnom nivou razlika nema, jer je univerzalna struktura, dakle opšta struktura svih tih standardnih jezika ista, zasnovana na jednakim pravilima i u leksici i u gramatici.

RSE: S obzirom da u nauci, ako se zajedno uzmu u obzir sve zemlje bivše Jugoslavije, dominira mišljenje da su potpuno zaživela četiri jezika, postavlja se pitanje šta zapravo srpski, hrvatski, crnogorski i bosanski čini posebnim jezicima i na osnovu čega bi oni opravdali svoje nazive? Uprkos svim razmimoilaženjima, jezikoslovci se obično slažu da je struktura tih jezika jako srodna i bliska, ali se razlike izvode između ostalog i na osnovu nekih drugih elemenata, pre svega leksike u koju spadaju sve reči jednog jezika:

FEKETE: I mene možete nazivati raznim imenima, ali ja ću uvek biti taj koji jesam. Isto tako i jezik. Sistem svih tih takozvanih jezika na standardnom nivou je jednak. Jednake su gramatičko-morfološke vrednosti, usled čega se na isti način izražavaju i jednakim odlikama. Iste su imenice, zamenice, isti su padeži i njihov broj, isti su pridevi, ista su gramatička svojstva, dekliniraju se i kompariraju na isti način, imaju značenje određenosti i neodređenosti i tako dalje. Jednaka je numerička struktura brojeva, glagolski oblici, konjugacija. Razlika u leksici je svojestvena maltene za svaki kraj, pogotovo kad su dijalekti u pitanju, ali to ne čini jezik posebnim.

HALILOVIĆ: Po mom mišljenju se ipak radi o četiri standardna jezika, uz napomenu da pri tom ne treba preuveličavati i napuhivati razlike. Radi se o četiri međusobno razumljiva južnoslavenska standardna jezika, ali ta šačica razlika je dostatna da se i u ozbiljnim socio-lingvističkim krugovima nađu zagovornici teze da se radi o četiri južnoslavenska jezika.

RSE: Nasilna pomeranja stanovišta koje je bilo prisiljeno da pod naletom ratnih razaranja napusti svoje domove, pa i države, delom je dovelo do toga da se promeni stanje u jezicima u svakoj od četiri države u kojima je reč. Hercegovci su u Hrvatskoj samo ojačali štokavsku jezičku normu, u Bosni je na kraju propao pokušaj uvođenja ekavice u Republici Srpskoj, dok su ijekavci postali mnogo brojniji u Srbiji nego što je to ranije bio slučaj. Uprkos svim tim mešanjima, i dalje se može lako razaznati hrvatski, bosanski, srpski i crnogorski jezik. Na osnovu čega se pre svega prepoznaju hrvatski i bosanski?

JERGOVIĆ: Ako Crnogorci svoj jezik žele zvati crnogorskim, Bošnjaci bosanskim, Srbi srpskim, a Hrvati hrvatskim i ako ga žele pravopisno ustrojavati kako je kome od tih naroda volja, onda je to potpuno u redu. Ja mislim da postoje četiri jezika, ali da je u lingvističkom smislu to jedan jezik. Te jezike međusobno, pa i hrvatski među njima, lako je prepoznavati. Lako ćete u jednoj ili dvije rečenice prepoznati da li su to rečenice crnogorskog, hrvatskog ili srpskog pisca. A da o govornicima i ne govorimo. Govornike savršeno dobro možete razlikovati. Tu se ne smijemo praviti blesavi. Jezik je u krajnjoj liniji i intonacija. To je isto dio jezika. Nije jezik isključivo u tekstu.

HALILOVIĆ: Jezički bosanskohercegovački korpus u cjelini jeste prepoznatljiv jer baštini u sebi mnogo od onoga što samo u jednome dijelu možemo zateći u hrvatskom jezičkom području ili samo u jednome dijelu možemo zateći u srpskom jezičkom području, dakle izvan Bosne i Hercegovine. Ovdje to imamo zahvaljujući činjenici da se ovdje prepliću i bošnjačka i srpska i hrvatska nacionalna komponenta. Neće to biti, ne mora biti i ne treba da bude usko nacionalna norma unutar Bosne. Ona, samim tim što prevazilazi jedan nacionalni korpus, zahvaća i iz drugog i iz trećeg, i u stanovitoj mjeri je i to čini osobenom spram ostalih dviju koje nastoje biti ekskluzivno nacionalne. U Bosni smo pak mi svi ijekavci u standardu, nemamo tu dvojnost, dvoazbučni smo, nemamo potrebe za tim da guramo u stranu jedno od pisama, i to je recimo jedna od osobenosti bosanske norme.

RSE: Srpski i crnogorski jezik još uvek nisu čvrsto odvojeni zbog dugogodišnjeg zajedništva između dve države i dva naroda. No, s obzirom da se jezici formiraju ne samo na osnovu lingvističkih, već i sociolingvističkih karakteristika, crnogorski jezik i književnost, već su postali zasebni predmeti u srednjim školama. Ali na osnovu čega se pre svega mogu prepoznati srpski i crnogorski jezik?

BANJEVIĆ: Romanizmi u crnogorskom jeziku pokazuju drevne veze naroda sa tim latinskim korijenima. Onda postoje i druge karakteristike, karakteristike koje jezik čine jezikom. Šta bi to bilo u Crnoj Gori? Pa ipak ta etička dimenzija, moralna dimenzija. Sistem nekih moralnih vrijednosti izgrađen generacijama i prihvaćen kao neka vrijednost kojom se cijene ljudi i događaji, vidi se u jeziku. To na neki način čini jednu od bitnih karakteristika crnogorskog jezika. Ljubiša sedamdesetih godina 19. vijeka svoje djelo priređuje za takozvani istočni dio, to jest za Srbiju. On je napravio rječnik da se lakše čitalac u Srbiji snađe.

FEKETE: Mi u Srbiji imamo takozvanu ekavsku varijantu. Inače, jedan deo Srbije takođe govori ijekavski, ali je sa standardnog stanovišta možda to osnovna razlika i eventualno razlike u leksici. Naravno i izgovor reči je unekoliko drugačiji u Hrvatskoj i u Bosni, u Cenoj Gori takođe.

RSE: Rađanje novih južnoslovenskih jezika odvijalo se u pozadini bitaka za nove državne granice, tako da su jezički sporovi često bili u senci tih sukoba. No ti jezički ratovi nisu bili ništa manje burni, tako da su nakon sučeljavanja pre svega hrvatskih i srpskih lingvista na stranim skupovima, ostajao gorak ukus zbog uzajamnih uvreda i napada. No najveću mrlju u tim odnosima ostavilo je otvoreno negiranje postojanje hrvatskog jezika od strane nemalog broja uglednih srpskih lingvista. U osnovi toga stajala je tvrdnja kako Hrvati navodno govore srpskim jezikom zbog štokavskog izgovora koji su prihvatili, tako da bi se oni mogli služiti jedino čakavskim dijalektom kao izvorno hrvatskim. Mada su zagovornici takvih teza u Srbiji utišali poslednjih godina, oni koji negiraju postojanje hrvatskog jezika još uvek nisu sasvim nestali sa javne scene:

JERGOVIĆ: To je jednostavno bizarno. To su neke teze koje su prije 15 ili 20 godina najavljivale rat. Na takvim tezama je stvarana ona Šešeljeva linja Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, a ono što je iz toga moglo nastati je nastalo, dakle krv, logori, smrt, spaljeni gradovi, spaljena sela. A danas je to jednostavno glupo. Ja bih baš volio da mi neko od tih srpskih jezičnih ekspanzionista objasni kada su to Srbi i u kojoj školi učili Hrvate, Bošnjake i Crnogorce tom srpskom jeziku koji su nakon toga ti narodi od Srba „uzurpirali“. Čak i da smo mi od nekoga posuđivali svoj jezik, a sasvim slučajno nismo, taj neko ne bi imao pravo da taj jezik uzima natrag.

FEKETE: Mi smo prihvatili da postoje četiri jezika. U zvaničnim dokumentima mi prihvatamo ime ta četiri jezika, čak i razlike koje postoje na nivou varijanata, ali ne možemo prihvatiti sa naučnog stanovišta da su to četiri posebna jezika.

RSE: Sličnu sudbinu osporavanja i negiranja, kroz koju su već prošli hrvatski i bosanski, sada deli crnogorski jezik. Kao i ranije, otpori i postoje pre svega u Srbiji, gde se otvoreno poriče postojanje tog jezika. Mada je to dovođenje u pitanje crnogorskog jezika bilo najizraženije u poslednjim danima državnog zajedništva, stručna javnost u Srbiji nije prestala da se bavi ovim pitanjem ni kada je Crna Gora postala zasebna država:

BANJEVIĆ: To jeste jedan lingvistički sistem, ali nije jedan jezik. Kad Vojvođanin kaže „ja sam nasadio kokošku“, u Crnoj Gori se kaže „nalijegao“. A znate šta se u Crnoj Gori „nasađuje“? Motika i sjekira. To su te male razlike. Kolike su da su, to su razlike, recimo iz običnog života, i to nije jedan jezik.

FEKETE: Crnogorci bi sad hteli da umesto 30 glasova imaju 33. Ili da umesto sedam padeža imaju šest ili pet. To sve postoji, ali samo na dijalekatskom nivou. Na standardnom nivou to ne postoji. Ako bismo hteli da menjamo standardni jezik, onda bismo naravno morali promeniti sistem. Znači da nemamo isti način menjanja glagola, padeže, imenički sistem, zamenički sistem, sistem brojeva i tako dalje. Sve bi to moralo biti drugačije. Svaki dijalekt, a ima ih koliko hoćete u našem jeziku, može se nazvati posebnim jezikom. U Crnoj Gori možemo, recimo, dijalekte nazvati južnosandžački ili cetinjski ili barski ili piperski ili vasojevički i tako dalje, jer se svi oni između sebe na neki način razlikuju, kao dijalekti. Ali s naučnog stanovišta to je nonsens.

BANJEVIĆ: Zamislite da ja sad kažem da u Srbiji svi govore crnogorskim jezikom. Pa to nije tačno. Iako je sistem štokavskog jezika iz Crne Gore velikim dijelom prenešen u Srbiju kad je bila selidba stanovništva oko 1750. godine. Kad je Šumadija – kako kaže Đorđević – bila pusta, veliki dio stanovništva se iz Crne Gore tamo iselio i prenio svoj jezik. To što su prenijeli, sigurno je uticalo na srpski jezik sveukupno, ali to ne znači da ne postoji srpski jezik, dakle iako je u Srbiju unešen dio tog crnogorskog jezičkog identiteta. Imenovanje jezika s političkom namjerom da se neki narod asimiluje ili da mu se ospori postojanje, to je ipak prošlost i lingvistička nauka treba potpuno da se okrene od toga.

RSE: Mada se crnogorski jezik još uvek bori za osnovno pravo da državljani jedne zemlje mogu da nazovu jezik svojim imenom, samo je pitanje dana kada će svi oni koji dovode u pitanje njegovo postojanje morati da se pomire sa tom neminovnošću, što se već dogodilo sa bosanskim ili hrvatskim. Tenzije oko novih južnoslovnskih jezika još uvek nisu posustale, ali je ipak vidljivo da se ta pitanja manje politizuju i da ponestaje one ostrašćenosti koja je bila do nedavno toliko upadljiva:

BANJEVIĆ: To je spojeno sa političkim stavom ljudi – ako ne priznaju narod, onda ne priznaju ni jezik. Ti ljudi koji ne priznaju postojanje jezika, oni ne priznaju ni postojanje tog naroda. Sve postaje političko pitanje iz jedne naopake vizure, šovinističke i nacionalističke. Ja mislim da lingvistika iz tog mora da izađe. Prava lingvistička nauka se lišava mitomanije i pomaže narodu da se oslobodi od te mitomanije.

JERGOVIĆ: U Hrvatsko je to u zadnjih pet-šest godina jako počelo jenjavati. Naprosto je prestalo biti bitno na način na koji je ranije bilo bitno. Mislim da se situacija oko jezika u Hrvatskoj relaksirala. U Srbiji je, gledajući sa strane, situacija trenutno, čini mi se, nešto zaoštrenija i nešto represivnija nego u Hrvatskoj, što je paradoksalno, jer u devedesetima je bilo obrnuto. Ja se bojim svih tih čuvara jezika i pisma, jer oni su u zadnjih petnaestak, ako ne i puno više godina nama vrlo često znali pustiti krv čuvajući nam jezik.

RSE: Uprkos nimalo ugodnom putu pojedinih južnoslovenskih jezika da steknu ravnopravno mesto u svetskoj jezičkoj zajednici, hrvatski, bosanski, crnogorski i srpski vremenom će prestati da budu predmet bilo kakvog spora. Državne granice će štiti pravo na postojanja svakog od tih jezika, tako da, na kraju krajeva, više niko u susedstvu neće polagati pravo da se meša u jezičku politiku neke druge zemlje. I da li će nekad u budućnosti južnoslovenskim narodima zaista trebati prevodioci?

BANJEVIĆ: Taj kontekst življenja budućega nas neće toliko udaljiti jer je to put u Evropu, put u zajedničke društvene norme i nas to neće udaljavati. Razvijaće se te ljepote lokalnih idiomika, ali ne na štetu sporazumijevanja, nego kao jedna raznovrsnost u okviru jednog sistema.

HALILOVIĆ: Ipak smo odveć blizu, odveć prepleteni, odveć je sve to skupa nerazmrsivo. Radi se o zajedničkoj podlozi, o zajedničkom življenju. Ni u jeziku neće biti tako kako se, eto, poneki može biti nadaju ili su se nadali da će te stvari definitivno razlučiti. Držim da će vrijeme raditi upravo na tome spajanju – ekonomija, zdrava pamet, normaliziranje života i tako dalje. U svakom slučaju, nećemo imati potrebe ni za sto godina za prevodiocima.

RSE: Teško je naravno biti meteorolog u lingvistici, ali da li se može pretpostaviti da će se južnoslovenski jezici toliko udaljiti jedan od drugog, da neće biti međusobno razumljivi?

FEKETE: Verovatno, jer se tome teži. Teži se da se na sve moguće načine – za sada su to uglavnom leksičke razlike – te razlike uvećavaju i vrlo je moguće da ćemo za možda sto godina, ne verujem ranije, zaista imati takve razlike koje neće moći kooperirati između sebe u smislu neke razumljivosti. Za sada je to samo politička tendencija.

JERGOVIĆ: Potpuno sam siguran da ne postoji apsolutno nikakva mogućnost da se u narednih stotinu godina ti jezici tolik odmaknu jedni od drugih da ne bi bili međusobno potpuno ili velikom većinom razumljivi. Jer, za tu vrstu destrukcije jezične situacije i odmicanja jezika jednih od drugih bi, čini mi se, bila potrebna neka strahovito moćna i organizirana, represivna aparatura, neka strašno moćna i organizirana država, a organiziranost nije nešto što karakterizira Južne Slavene, pa ih neće karakterizirati ni u toj jezičnoj situaciji.

RSE: U svakom slučaju, granice između južnoslovenskih jezika još dugo porozne, kakve su bile i pre nego što je postojala bilo kakva zajednička država. Mnogima će biti krajnje čudno kada u Dušanovom zakoniku sretnu reč „topništvo“, vide da je Stefan Prvovenčani koristi reč „uvjet“, a Matica srpska imala svog „tajnika“, kao što se u Srbiji sa druge strane koriste latinska imena meseci. Različiti jezici će ostati, samo je pitanje u čijem će jezičkom sastavu sastavu ostati neke, i dalje svima dobro razumljive, reči.
  • 16x9 Image

    Slobodan Kostić

    Diplomirao na Katedri za filozofiju Filozofskog fakulteta u Beogradu; počeo da radi kao novinar u "Borbi", a nakon uspostavljanja državne kontrole nad ovim nezavisnim dnevnikom prešao u "Našu Borbu"; bio član uređivačkog kolegijuma "Vremena" i urednik u informativnoj redakciji TV B92.

XS
SM
MD
LG