Dostupni linkovi

logo-print

Krivica je individualna, ali odgovornost se može dijeliti


Branka MIHAJLOVIC (Portret gošce: Nadežda Gace)

RSE: Da li su vas neke privatne okolnosti usmerile da se bavite procesom suočavanja sa prošlošću?

TERŠELIĆ: Možda je baš suočavanje sa prošlošću nešto što ima veze sa mojim djetinjstvom i sa činjenicom da sam shvatila da u mom susjedstvu postoje različite verzije o tome što se desilo u Drugom svjetskom ratu. Te priče su toliko različite i toliko jedan drugu ne uključuju da mi je to bilo jako zanimljivo. Kasnije u životu sam se uvijek iznova vraćala na različitost iskustava i činilo mi se da bi bilo silno važno napraviti nešto da se ispričaju sva iskustva o tome kako je bilo i što je bilo u ratu i u povratnim zločinima, da se ipak stvori prostor da svi mogu reći što je bilo i kako je bilo. Za to sigurno da sedamdesetih i osamdesetih nije bilo dovoljno prostora i rekla bih da se i danas vladine institucije nevoljko odlučuju na to da pobroje što se točno dogodilo i tko je stvarno ubijen. Po prirodi sam optimista i koliko sam pratila proces normalizacije između Hrvatske i Srbije i na službenoj razini, a uključila sam se naravno u sve moguće oblike komunikacije i razmjene između ljudi na društvenoj razini, mislim da normalizacija ide brzo, a pomirenje je velika riječ i zahtjevan proces.

RSE: Da li je tome doprinelo vreme koje je prošlo, samo po sebi, ili napori koji se čine u tom pravcu?

TERŠELIĆ: Nešto čini vrijeme, a drugo čine sasvim konkretne aktivnosti na izgradnji mira. Mislim da je suočavanje sa prošlošću izuzetno važno i izuzetno je važno utvrditi što se dogodilo, tko je ubijen, tko je bio u jedinicama koje su odgovorne za te smrti. Važno je utvrditi okolnosti svake smrti. To je nešto što nismo na ovim prostorima post-jugoslavenskih zemalja uradili ni nakon Drugog svjetskog rata, ni nakon zločina poslije Drugog svjetskog rata, pa ni poslije zadnjih ratova, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu. Dokumentacijski centri, koji su se i regionalno povezali, rade na tome da se utvrde činjenice i da se ipak stvore preduvjeti da se kao društva pomaknemo od prijepora o tome što se stvarno desilo, da se više ne sporimo o činjenicama jer to naprosto postaje nepristojno. Ako je dokumentirano da je ta ista osoba tog i tog dana ubijena ili nestala stvarno je više nego nepristojno polemizirati o tome. Trebalo bi da se više ne bavimo time, nego da se bavimo interpretacijama o tome što se zapravo desilo i čemu se možemo nadati. Proces izgradnje mira, u kome je vrlo važna ta dimenzija suočavanja s prošlošću, je nešto što u nekoj razini ide samo od sebe, ali ako ga se potiče ide puno brže i puno učinkovitije.

RSE: Vaš Centar, zajedno sa centrima u Hrvatskoj i u Srbiji, rade na regionalnom projektu popisa imena i prezimena svih žrtava. Zašto mislite da je to važno?

TERŠELIĆ: To je temeljni korak. Najmanje što možemo učiniti za one koji više nisu tu je da ih se sjetimo i da vrlo jasno zapišemo njihova imena i okolnosti u kojima su ubijeni. S druge strane je vrlo važno pokušati spriječiti manipulacije žrtvama i brojevima žrtava. Hrvatska prošlost i sadašnjost još je uvijek jako opterećena sporovima oko broja žrtava u Drugom svjetskom ratu, posebice oko broja ljudi stradalih u Jasenovcu. Mada sada već iz više nezavisnih izvora možemo govoriti o podatku između 80 i 100 tisuća žrtava, kao najvjerojatnijem broju, ono što mene osobno rastužuje je to da svaka žrtva nema ime, da nije ime svake žrtve zapisano u Jasenovcu u Memorijalnom centru. Mislim da se to nakon Drugog svjetskog rata i moglo i trebalo uraditi.

RSE: Da li će to moći da se uradi za žrtve u devedesetim godinama?

TERŠELIĆ: Na najboljem smo putu.

RSE: Šta je najosjetljivije u šta ste do sada dirnuli?

TERŠELIĆ: Najosjetljiviji su svi podaci koji se tiču konkretnih zločina. U Hrvatskoj imamo jedan specifičan izazov, a to je da su mnoga ubojstva civila iz 1991. godine sada pravosudno okvalificirana kao istrage koje se vode zbog ubojstva i protiv nepoznatih počinitelja. Kazneno djelo ubojstva je nešto što ulazi u apsolutnu zastavu. Ove godine na jesen će proći rok za niz ubojstva počinjenih u Sisku. Ta ubojstva su vrlo dobro dokumentirana, istrage su u tijeku, a mi očekujemo da Državno odvjetništvo prekvalificira ta ubojstva u ratne zločine jer apsolutno postoji povezujući faktor među njima i vrlo je važno da se jasno vidi da je tu riječ o kaznenom dijelu gdje nikako ne bi smjelo doći do zastave.

RSE: Pretpostavljam da ste pratili burne reakcije u Srbiji i Republici Srpskoj na hašku presudu Naseru Oriću, komandantu Armije Bosne i Hercegovine za Srebrenicu. Mislite li da ima razloga za nezadovoljstvo?

TERŠELIĆ: Do neke mjere je i razumljivo da ima razočaranja, posebno među udruženjima porodica zarobljenih i nestalih. Kada se pogleda optužnica, onda se vidi da za zločine o kojima je riječ presuda jeste kakav jeste, a porodice zarobljenih i nestalih govore i o drugim zločinima.

RSE: Šta je sa tim zločinima kojih nema u optužnici u Hagu? Šta ako se ne sudi u Hagu zločinima koji su se događali u selima oko Srebrenice, što je u Srbiji posebno potencirano, verujete li da će im se suditi u domaćim sudovima?

TERŠELIĆ: Voljela bih vjerovati da će to biti tako, ali ne mogu biti sigurna da hoće. Mislim da se naša pravosuđa sve više kreću ka tome da mogu procesuirati osumnjičene koji pripadaju većinskom narodu. Ali nitko neće moći sa sigurnošću tvrditi da će to biti tako.

RSE: Ako neko kome je suđeno u Hagu i posle presude, ma kakva ona bila, ostaje, za jedne heroj, a za druge zločinac, kakav je onda uticaj suđenja na proces suočavanja sa zločinima?

TERŠELIĆ: Utjecaj je vrlo značajan, ali je ponekada mali i to baš u onom razdoblju neposredno poslije suđenja. Uvjerili smo se da je proces suočavanja sa prošlošću puno značajniji za domaća suđenja, ali nije moguće reći koja će se sve domaća suđenja dosita odvijati u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini. Suđenja su samo jedan segment. Kaznena pravda je samo jedan korak prema više pravde za žrtve i vrlo je važno smišljati što još činiti, kako omogućiti preživjelima, kako omogućiti žrtvama da progovore u javnosti što je i kako je bilo. Za naša tri dokumentacijska centra vrlo je važno razmišljati kako razgovarati i na regionalnoj razini o svemu što se desilo. O nekim dijelovima ratnih zbivanja i za neke zločine koji su se zbili u vrijeme vojne akcije Oluja i nakon nje, govorim i o ubojstvima civila, nije moguće steći cijelu sliku ako računamo samo na to da će o tome što je bilo govoriti samo oni koji danas žive u Hrvatskoj. Vrlo je važno čuti i one koji danas žive u Srbiji, izbjeglice iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Počeli smo jedan proces savjetovanja kako omogućiti da se glas preživjelih čuje. Rekla bih da je neka moja idealna predstava vidjeti preživjele u nekom forumu čije bi zasjedanje prenosile javne televizije i ćuti sve te različite glasove i vidjeti koliko je to što se događalo bilo višeslojno, da su patili ljudi sa različitih strana. Vrlo je važno priznati patnju. Mi svi imamo sjećanja na rat u manjim mjestima. Ovaj čas mi imamo sjećanja na rat u Pakracu. Razgovaramo sa ljudima u gradu koji je za vrijeme rata bio podijeljen na pola linijom razgraničenja, u gradu koji je drugi najviše srušen u vrijeme ratnih sukoba u Hrvatskoj. Ljudi sa kojima razgovaramo žele o tome razgovarati, žele reći svoje osobne priče. Žele reći što je njima osobno značio rat i što se u ratu dogodilo. Snimili smo preko 30 intervjua. Proces se nastavlja. U tijeku jeseni napraviti ćemo i publikaciju. Možda čak i nekoliko. Ljudi sada misle kako je prošlo puno vremena od rata i kako bi smo već to trebali ostaviti iza sebe. Oni koji su stvarno doživjeli mučenja i druge povrede to ne mogu ostaviti iza sebe jer se trauma vraća. Rekla bih da ni u jednom društvu, ni u Hrvatskoj, ni u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Crnoj Gori žrtve nisu dovoljno vidljive i nema dovoljno mjesta za to da kažu što je i kako bilo. Ima puno zanimljivih stvari koje možemo ćuti od njih. Isto tako me fascinira i to da su baš porodice obitelji nestalih ti koji su stvorili vrlo konkretnu i vrlo pragmatičnu regionalnu suradnju i jedni drugima pomažu u traganju za nestalima. Oni koji su najviše nastradali imaju puno ideja što napraviti da se više ništa slično ne ponovi.

RSE: Da li to znači da mržnja nije koncentrisana kod ljudi koji su najviše stradali u ratu?

TERŠELIĆ: Ne, mržnja nije koncentrirana kod njih.

RSE: Zašto mislite da zločine koje su počinili, naprimer, pripadnici hrvatskog naroda, imaju veze sa svim državljanima Hrvatske, pa i sa vama lično? Veoma često se može čuti upravo suprotan stav, a vi ste se izvinjavali za zločine koji su počinjeni u vreme kada niste ni rođeni.

TERŠELIĆ: Mislim da krivica jeste individualna, ali odgovornost je nešto što se može dijeliti. Odgovornost je kao neki veliki kolač odgovornosti za sve što se dogodilo. Normalno da kada pogledamo ratove iz devedesetih, više odgovornosti imaju ljudi kao što su Milošević i Tuđman jer su vodili zemlje. Za mene je uvijek pitanje koja je odgovornost glasača koji su idući na izbore svoj glasački listić stavili za nekog kao što je Milošević.

RSE: Kada ste se prvi put izvinuli za zločine koje je neko počinio i u vaše ime? Kako su ljudi reagovali na to?

TERŠELIĆ: To je bilo u Bosni, u Tuzli. Kasnije i u Gornjem Vakufu. Ljudi nisu bili iznenađeni.

RSE: Da li je to otvorilo vrata za neki dijalog u tom smislu?

TERŠELIĆ: Jeste, otvorilo je više prostora za razgovor. U Gornjem Vakufu situacija je bila slična kao u Pakracu. I to mjesto je bilo podijeljeno na pola linijom razgraničenja u ratu i bilo je jako važno da se postavimo ka tome. Bilo je nas troje iz Hrvatske. I moje kolege i kolegice su nešto rekli o svom stavu prema ratu i svemu što se u ratu činilo, kao i o zločinima koje su činile jedinice HVO-a. Tu se tek uspostavila mogućnost razgovora. To je otvorilo vrata. To je omogućilo da budemo zajedno i da radimo neki plan oko izgradnje mira.

RSE: Kada ste čuli tako nešto po prvi put od nekoga iz Srbije?

TERŠELIĆ: Nisam baš sigurna da pamtim taj prvi put, ali se sjećam da sam se često ljutila kako ne razumiju tome, sve dok nisam čula preuzimanje odgovornosti za to što se dogodilo, za zločine koji su se činili. Jedno nerazumijevanje, koje je dosta dugo trajalo, je više vezano za 1991. i 1992. godinu nego kasnije godine jer smo bili u kontaktu sa Centrom za antiratnu akciju i Ženama u crnom je tumačenje kakav je zapravo rat po srijedi. Iz perspektive granatiranja Vukovara, grada koji je sravnjen sa zemljom, govoriti o građanskom ratu je bilo nešto što me stvarno ljutilo. Sjećam se vremena kada se čak i nije još puno govorilo o tome kakav se to rat vodi, ali je postojala ta različitost. Sjećam se onih stavova - a ko nas je zavadio? Ta nemogućnost da se negdje doživi rat kao nešto što se tiče svih nas me ljutila.

RSE: Da li ima istu težinu izvinjenje čoveka za koga se zna da je bio protivnik rata i čoveka koji je učestvovao u tom ratu?

TERŠELIĆ: Ni približno istu težinu to nema. Riječ je o sasvim različitim isprikama.

RSE: Da li se ova druga isprika prihvata?

TERŠELIĆ: Kako kada. Istina je da se neke isprike daju olako, ali čak i te koje se daju olako možda simbolički znače neki korak. Ne bih obezvrijedila isprike.

RSE: Ako se kroz suđenja ipak neka individualna odgovornost sankcioniše, mada se vrlo često čuje da ima oko nas ljudi koji su učinili zločine i mirno se šetaju po ulicama i ništa im ne preti, šta je sa onom mnogo težom pričom o političkoj i etičkoj odgovornosti, ono o čemu se ne sudi u sudovima? Kada neko o tome govori u sudovima, onda mu se dogodi ono što se dogodilo tužiocu u Beogradu kada je progovorio na sudu povodom nekih političko motivisanih ubistava u Srbiji u devedesetim godinama.

TERŠELIĆ: Pomalo vidimo da bi možda mogli i u političkim strankama i u parlamentima shvatiti što bi mogla značiti politička odgovornost. Problem koji imamo, kako u Hrvatskoj, tako i u drugim zemljama, jeste da je politička generacija koja je vodila naše zemlje, s iznimkom nekih voditelja kao što su Tuđman i Gojko Šušak, koji su umrli, još uvijek tu.

RSE: Da li sebe vidite u ovoj temi i u narednim godinama? Vaš put je vodio od ekološkog aktiviste, preko antiratnog, do procesa pomirenja. Da li se može dogoditi da se opet vratite na ekologiju i da to postane glavan tema ovoga prostora?

TERŠELIĆ: Ne, sigurno se neću vratiti na ekologiju. Dokumentiranje ratnih zločina i zbivanja će sigurno trajati još 10 godina, a možda i više.
XS
SM
MD
LG