Dostupni linkovi

logo-print

Šta nakon odluke Vrhovnog suda o Guantanamu?


Pritješnjena zahtjevima Evropske unije, ali i dijela domaće javnosti, administracija u Washingtonu i sam predsjednik Bush, posljednjih su sedmica u više navrata signalizirali spremnost da zatvore pritvornu jedinicu u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi gdje se, bez podignute optužnice, već nekoliko godina drže osobe optužene za povezanost s međunarodnim terorizmom. Američki je predsjednik tokom nedavnog sastanka u Beču izjavio kako bi volio zatvoriti pritvor u Guantanamu, ali je priznao da ne zna što učiniti s osobama koje su tamo zatočene. Jedno od mogućih rješenja bilo je osnivanje ad hoc tribunala koji bi sudili tim osobama. No, realizaciju te inicijative Washingona zaustavio je Vrhovni sud Sjedinjenih Država. Još uvijek nije jasno kako će se ta odluka odraziti na planove administracije u vezi s Guantanamom, kaže za RSE Jack Beard, bivši zamjenik glavnog tužitelja američkog ministarstva obrane:

“Kao i u svakoj odluci Vrhovnog suda i u ovoj je najvažnije prvo pogledati što se u njoj ne kaže. Dakle, u ovom slučaju, Vrhovni sud nije rekao da vojna povjerenstva na kraju ipak neće moći suditi ovim osobama, niti je svojom odlukom naložio zatvaranje pritvoreničkog centra u vojnoj bazi Guantanamo na Kubi. No, sud je na ovaj način potvrdio da predsjednik nema pravo uspostavljati tribunale na način na koji je to želio, odnosno da bi u slučaju da oni budu uspostavljeni, time bilo prekršeno međunarodno pravo.”

Profesorica međunarodnog prava na Sveučilištu u Helsinkiju, Jarna Petman, ipak vjeruje da odluka Vrhovnog suda predstavlja pobjedu sistema Ženevskih konvencija koje propisuju postupanje prema ratnim zarobljenicima:

“Cijela ta postavka takozvanog lakog mučenja, za koje oni koji ga provode kažu da ne predstavlja torturu dok predstavici organizacija za zaštitu ljudskih prava tvrde upravo suprotno, taj koncept provedbe intenzivnih mehanizama ispitivanja koja se vrše u vrlo neobičnom zaočeničkim centrima koji posvuda niču – sve to predstavlja kršenje Ženvskih konvencija. Zato odluka američkog Vrhovnog suda znači pobjedu Ženevskih konvencija, u onom smislu kako se one tradicionalno shvaćaju i tumače.”

Administracija predsjednika Busha još od vremena invazije na Afganistan 2001. godine tvrdi kako osobe privedene tokom međunarodnog rata protiv terorizma nisu obični vojnici, te da se Ženevske konvencije na njih ne odnose. Odluka Vrhovnog suda, međutim, ne potvrđuje taj stav Washingtona, kaže profesorica Petman:

“Ženevska konvencija ne poznaje kategorije 'neprijateljski borac' ili 'ilegalni borac' koje je za neke osobe osumnjičene za povezanost s terorizmom uvela američka administracija. Ta kategorija nikada ranije nije postojala i stvorena je u ratu protiv terorizma upravo zato da bi se ti ljudi stavili izvan domašaja Ženevskih konvencija. Posredno priznanje američkog Vrhovnog suda da ova kategorija ne postoji, predstavlja veliku pobjedu Ženevskih konvencija.”

Jarna Petman podsjeća na jasne odredbe konvencija koje nalažu postupanje prema zarobljenicima:

“Ženevske konvecije propisuju da svaki put kad zarobite nekoga na ratištu, morate prvo odrediti da li je ta osoba ratni zarobljenik ili je civil. Ako se radi o ratnom zarobljeniku i ako sumnjate da je počinio ratni zločin, onda ste po odredbama Ženevskih konvencija dužni procesuirati takvu osobu po istoj proceduri po kojoj biste to učinili s vlastitim vojnikom. Odnosno, izvesti je pred prijeki sud. Ako pak utvrdite da ta osoba nije ratni zarobljenik, nego civil, onda možete postupiti na dva načina: možete utvrditi da nije kriva, nakon čega ste je dužni pustiti na slobodu ili, ako sumnjate da je počinila zločin, morate je predati domaćem pravosuđu na procesuiranje.”

U nedostatku pogodnijeg i na međunarodnom i domaćem pravu utemeljenom rješenju, administracija u Washingtonu mogla bi sve zatvorenike u Guantanamu proglasiti ratnim zarobljenicima i tako
dobiti izgovor da ih drži u zatvoru sve dok ne pobijedi u ratu protiv terorizma. No, takvo rješenje nije baš izgledno, kaže profesorica Petman:

“To bi bilo moguće, s tim što u ovom slučaju postoji jedan problem, a to je činjenica da ovaj rat nikad neće biti završen. Neće doći taj dan kada će s ovoga svijeta nestati i posljednji terorist jer je određenje neke osobe kao terorista dosta sumnjivo. Ono nije definirano međunarodnim sporazumima, upravo zbog toga što je tako neodredivo. Možete, naprimjer, odlučiti da nazovete teroristima one koji prosvjeduju protiv vlade i tako proširiti određenje terirista, Zato rat protiv terora nikada neće biti dobijen.”

Za Jarnu Petman većina problema koja se pojavljuje u vezi s pravnim položajem osoba pritvirenih zbog sumnje za povezanost s terorizmom, leži u karatkeru sukoba u kojem su zatočeni:

“Početni napad na Afganistan u oktobru 2001. međunarodna je zajednica općenito prihvatila kao obrambenu, a ne kao ratnu akciju. Svaka obrambena akcija mora biti proporcionalna i ograničiti se samo na neophodnu upotrebu sile. Sada je 2006. godina, a bombardiranja i akcije u Afganistanu i brojnim drugim mjestima u svijetu se i dalje nastavljaju. Ta obrambena akcija je odavno prestala biti legitimna ili legalna. Kada tu operaciju administracija predsjednika Busha naziva ‘ratom’, ona koristi taj termin da bi proširila i druge pravne kategorije tako da bi odgovarale njenim namjerama.”
XS
SM
MD
LG