RSE: Gospodine Bojaniću, na crnogorskom tržištu hartija od vrijednosti prošle godine se dogodio "veliki prasak". Pored investitora od struke i profesije akcijama su počeli da trguju i obični građani. Polušaljivo rečeno, berza je postala popularnija i od sportskih kladionica.
BOJANIĆ: Jeste. U pravu ste. Bio je takozvani "veliki prasak" ili "tsunami", kako mnogi vole da opisuju prošlogodišnji rast cijena. Ove godine to nije realno očekivati. Jedan blaži talas bi bio sasvim dovoljan i bili bismo zadovoljni sa takvim ponašanjem tržišta. Jako je bitno što su se mali akcionari uključili iz više razloga. Prvo, što su podigli ovo tržište i što su oni jako bitni u dnevnoj likvidnosti, jer veliki investitori kupuju, ali ne svakodnevno, a mali investitori su ti koji su svakodnevno aktivni i oni, ustvari, održavaju tržište likvidnim.
RSE: Ove godine je prije referenduma vladalo izvjesno zatišje nakon kojeg su se berzanski indeksi ponovo probudili. Da li i ove godine treba očekivati snažne pozitivne trendove, naročito imajući u vidu najavu uključivanja novih investitora izvan Crne Gore, među kojima su i pojedini moćni američki fondovi?
BOJANIĆ: Svakako da ovo tržište ima prostor za dalji rast. Taško je sad predvidjeti kako i kojim tempom. Što se tiče stranih investitora, mi ih imamo dosta, iznenađujuće dosta. Američki fondovi su već prošle godine bili jako aktivni na našem tržištu. Tu se još javljaju, standardno, investitori iz Slovenije i Hrvatske i vjerujemo da će se iz regiona ostali investitori javiti ove godine.
RSE: Za ulaganje u Crnu Goru su se zainteresovali i investitori poput Kanađanina Manka i čuvenih Rotšilda. Kako je ova okolnost uticala na događanja na domaćoj berzi?
BOJANIĆ: Vjerovatno da to ima uticaja jer znamo svi da je praksa da velike investitore u svijetu prate i mali. Tako da sav taj uticaj i sama pojava gospodina Manka i Rotšilda sigurno utiče na privlačenje ostalih investotora, a sigurno da i ovim domaćim daje neki signal za dalja dešavanja. Tako da konkretno govorimo o tivatskom “Arsenalu", on sam kao “Arsenal” nije na berzi, nije akcionarsko društvo i on će se prodavati mimo berze, direktnim dogovorom, odnosno tenderom, ali to svakako utiče na cio taj region. Ostale firme koje su vezane ili su u tom regionu vjerovatno investitori očekuju da će i oni imati interesa ukoliko se taj tender završi uspješno i ako se ispoštuju sve one norme, odnosno odredbe iz ugovora, kako smo čuli, o ogromnom invetiranju u taj region.
RSE: U Crnoj Gori postoje dvije berze. Nije li to previše za jednu ovako malu državu i da li u perspektivi postoji mogućnost njihovog objedinjavanja?
BOJANIĆ: To je činjenica koju smo u startu govorili da je to tačno, da Crnoj Gori dvije berze su previše. Bilo je pokušaja ranije i oko udruživanja. Mi smo imali prije nekoliko mjeseci jedan pokušaj, odnosno dali smo ponudu o preuzimanju, znači da kupimo sve postojeće akcije Montenegro berze. Iz raznih razloga to nije uspjelo, odnosno akcionari nijesu prihvatili našu ponudu. Uvijek postoji ta varijanta i u Crnoj Gori će sigurno biti jedna berza u nekom doglednom vremenu. Sad ne mogu konkretno da kažem do kada, ali vjerovano je da će se vremenom naći nekog načina da nekim vidom, da li merdžera ili akvizicija, ali da ostane samo jedna berza.
RSE: Na kom stepenu razvoja se nalazi crnogorsko tržište kapitala u odnosu na region?
BOJANIĆ: Od zapada gledano - u regionu prvo su Slovenci krenuli, pa onda Hrvati. Mi i Bosna smo otprilike u neko isto vrijeme, Makedonci su nešto ranije i Crna Gora je zauzela jedno dosta visoko mjesto u tom razvoju, jer smo mi imali sreću da koristimo taj sistem koji je već razvijen, pa smo se prema njemu i prilagodili poslovanja, odnosno ljubljanske berze smo dobili preko tendera sistem za korišćenje. Imamo jednu jako veliku pogodnost u odnosu na region što imamo euro. Kako god on bio za ostale stvari on je jako bio povoljan za tržište kapitala jer svi investitori iz regiona i šire nijesu imali strah od valutnog rizika, tako da im je to bilo jako povoljno i ta je infrastruktura dosta dobro urađena što se tiče samog trgovanja. pa i zakonska regulativa je dosta kao zakonska. Ja imam zamjerki na samu implementaciju zakona, ali na sam zakon ne mnogo. Centralna Depozitarna Agencija je, takođe, dobra u registru, odnosno u kliringu i setlmentu, tako da taj dio je jako dobro urađen. Ono što bi mi trebali da uradimo je povjerenje i sigurnost da i dalje izgrađujemo, jer to su dva fundamenta na kojem počiva tržište kapitala i moramo da svi zajedno sa emitentima radimo na transparentnosti, odnosno javnosti poslovanja preduzeća. To nam je neka bolna tačka da nedovoljno ili u neodgovarajuće vrijeme dobijemo izvještaj o finansijskom poslovanju preduzeća, a to svi traže. Crna Gora je malo tržište, gdje se svi manje više poznajemo međusobno, tako da lokalni investitor ima načina da dođe jednostavnije i brže do finansijskog izvještaja ili bilo kakve informacije vezano za poslove preduzeća, dok je strani investitor u tome ograničen i on je uvijek tu da daje zamjerke i s pravom, jer hoće i oni da vide što prije finansijske izvještaje kompanije.
RSE: Trgovina među zemljama zapadnog Balkana će uskoro bili potpuno liberalizovana. Da li postoje razmišljanja objedinjavanja tržišta kapitala i stvaranja jedinstvene berze zapadnog Balkana i da li je to uopšte izvodjivo u praksi?
BOJANIĆ: Postoje već unazad par godina razmišljanja, odnosno mi smo svi sigurni da će to biti. Da li će biti jedna berza ne znam, ali će biti jedno tržište svakako. Mi smo uvijek imali i neke projekte koji su dobrim dijelom već i obrađeni, sad se javljaju neki novi, a već sljedeće nedjelje imamo zajedničku konferenciju berzi iz regiona na kojoj ćemo o toj temi razgovarati. Što se tiče sad tih samih berzi berze su dosta spremne i berze mogu da vrlo brzo neki vid asocijacije ili udruženja vezano za same berze u kojoj bi se vjerovatno standardizovalo poslovanje, izvještavanje i ostalo i u kome ćemo svakako praviti neki zajednički portal na kome će svi investitori moći na jednom ekranu da vide berze iz regiona. Ono što moramo da sačekamo to su zakonske regulative koje donose uglavnom komisije ili agencije pojedinih zemalja i tu se mora uskladiti prvenstveno konkretno iz Slovenije brokerska kuća da bi radila na našoj berzi ona mora da ima dozvolu za rad od lokalne komisije, odnosno od crnogorske komisije. Tako da vjerujem da će komisije, odnosno nadležni zakonodavni organi u tom pravcu raditi, pokušati da i oni nađu zajednička rješenja i onda bismo napravili taj vid nekog zajedničkog tržišta, sad da li jedna berza to je već tehničko pitanje, pa da ima svoje filijale po pojedinim zemljama u regionu ili će to biti neki vid asocijacije ili udruženja vidjećemo. Do sada je to praksa i inače pokazala u svijetu. Nijesmo mi jedini region koji to radi, ali bilo je puno takvih pokušaja i određenih uspjeha, međutim, uvijek se pokazalo da se tu i dosta problema javilo, ako se udružuju na nivou asocijacije. Dođu do nakog određenog nivoa, ali uvijek su tu neki lokalni interesi bili važniji nego regionalnih, a postoji druga mogućnost koja isto nije manje vjerovatna od same asocijacije i kupovine neke velike berze, odnosno od kupovine ovih malih lokalnih berzi od strane neke veće berze, zapadnoevropske berze, onda je već druga priča. Onda već govorimo o jednoj berzi i onda se zna ko kupi, ko je vlasnik. On određuje pravila igre i to se efikasnije i brže rješava. Sad, pitanje je opet političko: koliko je to dobro da imamo stranog vlasnika kompletnog tržišta kapitala, odnosno regulatora tržišta kapitala, to je već nešto što mi kao privatni akcionari razmišljamo, ali nije to naše. Prvenstveno to bi trebala da bude tema za razmišljanje državnih organa kako dalje, samoudruživanje, odnosno da se u regionu uradi zakonska regulativa.
RSE: Vratimo se u okvire Crne Gore. Šta je još potrebno učiniti u cilju daljeg razvoja crnogorskog tržišta hartija od vrijednosti?
BOJANIĆ: Stalno izgrađivanje povjerenja i sigurnosti, čuvanje integriteta crnogorskog tržišta kapitala, jer to je osnov svih osnova. Ukoliko nemate povjerenja, ako su investitori nesigurni u ulaganja oni neće dugo ovdje ostati.
RSE: Postoje li nedostaci u legislativi?
BOJANIĆ: Mislim da ne u legislativi. Ja lično imam puno zamjerki na primjenu tih zakona. Mislim da se u nekoliko slučajeva, a jako mnogo za ovo malo tržište selektivno primjenjivao zakon i nekom se progledalo kroz prste, tako da sve to ipak ima uticaja na kompletan razvoj tržišta. Potrebno je i što više informacija o poslovanju preduzeća. Jer do sad, s obzirom da je bio ovoliki rast cijena i bez obzira na nedostatak informacija, uz očekivan veliki rizik, investitori su ulagali. Sad već ulazimo u zonu gdje je teško očekivati takav rast cijana kakav je bio ranije. Treba malo veću analizu preduzeća uraditi, a za to vam treba izvještaj o poslovanju, naročito finansijski. Kao po pravilu, što je manje očekivani rast, toliko će se investitora zamisliti šta da kupe, a za to im trebaju podaci iz preduzeća da bi oni mogli da ocjene.
RSE: Kada su u pitanju strane investicije u Crnoj Gori se dosta špekuliše o tome da li je kapital koji ulazi prljav, nije prljav, sumnjiv, da se radi o pranju novca...
BOJANIĆ: Po meni lično i za tržište kapitala mislim da je bitno šta je namjera toga kapitala, a jedino u tom dijelu me interesuje porijeklo tog kapitala da bi mogli da predvidimo kakva je njihova namjera. Logično je da, ako je taj kapital došao na ovo tržište nekakvim prljavim poslovima i namjera mu je da se opere, onda teško da od tog kapitala možemo mi imati neku korist na ovom tržištu. Samo u tom dijelu je interesantno šta se sa tim kapitalom namjerava ovdje postići. Ukoliko su to regularne i legalne investicije onda je svakako taj kapital dobrodošao.
RSE: Kažu da ukoliko su institucije sistema dovoljno jake da ne postoji zapravo opasnost s te strane. Sada se postavlja pitanje da li su naše institucije dovoljno jake da predstavljaju pravu barijeru nekakvom sumnjivom kapitalu?
BOJANIĆ: Ukoliko su ili ako su naše institucije dobre i ako su razvijene onda je sigurno da nema problema, ali je velika sumnja da li su dostigle taj nivo da mogu da se odupru tom kapitalu. Mislim da još uvijek naše institucije nijesu dovoljno jake i zrele da bi mogle da se odupru tom kapitalu.
RSE: I pored svijesti o ograničenjema koja idu uz Vašu funkciju ovaj razgovor se ne smije okončati bez, sigurno očekivanog, pitanja. Da sad raspolažete izvjesnom sumom, gdje biste investirali?
BOJANIĆ: To je stara priča. Takvo pitanje, što kažu Amerikanci, vrijedi milion dolara. Ko zna odgovor vrlo lako mu je zaraditi novac i uvijek, eto kao neka poruka slušaocima, kada im neko kaže da sigurno zna da će neka cijena akcije da poraste, prvo da pitaju je li je on kupio. To je jako teško i vrlo nezahvalno, naročito meni i zbog funkcije i nemam mogućnost i nemam pravo da dajem takvo mišljenje, odnosno predviđanje, ali generalno ono što mogu reći dva, tri osnovna pravila u investiranju na koja treba da obrate pažnju je da prvo vide s kojim novcem raspolažu, koja je to suma štednje ili novca da slobodno mogu da ulože u akcije, s tim što treba da znaju da ograniče svoj rizik. Drugo, da vide na koji rok ulažu. Nije svejedno ulagati na mjesec, dva ili na godinu, dvije. To je vrlo bitno i da ne čekaju puno. Ako se jednom odluče da kupe, neka odmah kupuju, jer čekanje najniže cijene ili za kupovinu ili čekanje najviše cijene za prodaju vodi u neaktivnost. U odnosu prema tržištu teško je to pogoditi, tako da ukoliko se odluče neka sami odaberu sumu koju hoće, na koji rok, pogledaju dosadašnje kretanje cijena, raspitaju se o tim firmama, potraže izvještaje i ono osnovno pravilo - ne sve novce investirati u jednu akciju zbog diverzifikacije rizika, odnosno podjele rizika, kupiti akcije dvije, tri, četiri kompanije i jednostavno pratiti tržište.
BOJANIĆ: Jeste. U pravu ste. Bio je takozvani "veliki prasak" ili "tsunami", kako mnogi vole da opisuju prošlogodišnji rast cijena. Ove godine to nije realno očekivati. Jedan blaži talas bi bio sasvim dovoljan i bili bismo zadovoljni sa takvim ponašanjem tržišta. Jako je bitno što su se mali akcionari uključili iz više razloga. Prvo, što su podigli ovo tržište i što su oni jako bitni u dnevnoj likvidnosti, jer veliki investitori kupuju, ali ne svakodnevno, a mali investitori su ti koji su svakodnevno aktivni i oni, ustvari, održavaju tržište likvidnim.
RSE: Ove godine je prije referenduma vladalo izvjesno zatišje nakon kojeg su se berzanski indeksi ponovo probudili. Da li i ove godine treba očekivati snažne pozitivne trendove, naročito imajući u vidu najavu uključivanja novih investitora izvan Crne Gore, među kojima su i pojedini moćni američki fondovi?
BOJANIĆ: Svakako da ovo tržište ima prostor za dalji rast. Taško je sad predvidjeti kako i kojim tempom. Što se tiče stranih investitora, mi ih imamo dosta, iznenađujuće dosta. Američki fondovi su već prošle godine bili jako aktivni na našem tržištu. Tu se još javljaju, standardno, investitori iz Slovenije i Hrvatske i vjerujemo da će se iz regiona ostali investitori javiti ove godine.
RSE: Za ulaganje u Crnu Goru su se zainteresovali i investitori poput Kanađanina Manka i čuvenih Rotšilda. Kako je ova okolnost uticala na događanja na domaćoj berzi?
BOJANIĆ: Vjerovatno da to ima uticaja jer znamo svi da je praksa da velike investitore u svijetu prate i mali. Tako da sav taj uticaj i sama pojava gospodina Manka i Rotšilda sigurno utiče na privlačenje ostalih investotora, a sigurno da i ovim domaćim daje neki signal za dalja dešavanja. Tako da konkretno govorimo o tivatskom “Arsenalu", on sam kao “Arsenal” nije na berzi, nije akcionarsko društvo i on će se prodavati mimo berze, direktnim dogovorom, odnosno tenderom, ali to svakako utiče na cio taj region. Ostale firme koje su vezane ili su u tom regionu vjerovatno investitori očekuju da će i oni imati interesa ukoliko se taj tender završi uspješno i ako se ispoštuju sve one norme, odnosno odredbe iz ugovora, kako smo čuli, o ogromnom invetiranju u taj region.
RSE: U Crnoj Gori postoje dvije berze. Nije li to previše za jednu ovako malu državu i da li u perspektivi postoji mogućnost njihovog objedinjavanja?
BOJANIĆ: To je činjenica koju smo u startu govorili da je to tačno, da Crnoj Gori dvije berze su previše. Bilo je pokušaja ranije i oko udruživanja. Mi smo imali prije nekoliko mjeseci jedan pokušaj, odnosno dali smo ponudu o preuzimanju, znači da kupimo sve postojeće akcije Montenegro berze. Iz raznih razloga to nije uspjelo, odnosno akcionari nijesu prihvatili našu ponudu. Uvijek postoji ta varijanta i u Crnoj Gori će sigurno biti jedna berza u nekom doglednom vremenu. Sad ne mogu konkretno da kažem do kada, ali vjerovano je da će se vremenom naći nekog načina da nekim vidom, da li merdžera ili akvizicija, ali da ostane samo jedna berza.
RSE: Na kom stepenu razvoja se nalazi crnogorsko tržište kapitala u odnosu na region?
BOJANIĆ: Od zapada gledano - u regionu prvo su Slovenci krenuli, pa onda Hrvati. Mi i Bosna smo otprilike u neko isto vrijeme, Makedonci su nešto ranije i Crna Gora je zauzela jedno dosta visoko mjesto u tom razvoju, jer smo mi imali sreću da koristimo taj sistem koji je već razvijen, pa smo se prema njemu i prilagodili poslovanja, odnosno ljubljanske berze smo dobili preko tendera sistem za korišćenje. Imamo jednu jako veliku pogodnost u odnosu na region što imamo euro. Kako god on bio za ostale stvari on je jako bio povoljan za tržište kapitala jer svi investitori iz regiona i šire nijesu imali strah od valutnog rizika, tako da im je to bilo jako povoljno i ta je infrastruktura dosta dobro urađena što se tiče samog trgovanja. pa i zakonska regulativa je dosta kao zakonska. Ja imam zamjerki na samu implementaciju zakona, ali na sam zakon ne mnogo. Centralna Depozitarna Agencija je, takođe, dobra u registru, odnosno u kliringu i setlmentu, tako da taj dio je jako dobro urađen. Ono što bi mi trebali da uradimo je povjerenje i sigurnost da i dalje izgrađujemo, jer to su dva fundamenta na kojem počiva tržište kapitala i moramo da svi zajedno sa emitentima radimo na transparentnosti, odnosno javnosti poslovanja preduzeća. To nam je neka bolna tačka da nedovoljno ili u neodgovarajuće vrijeme dobijemo izvještaj o finansijskom poslovanju preduzeća, a to svi traže. Crna Gora je malo tržište, gdje se svi manje više poznajemo međusobno, tako da lokalni investitor ima načina da dođe jednostavnije i brže do finansijskog izvještaja ili bilo kakve informacije vezano za poslove preduzeća, dok je strani investitor u tome ograničen i on je uvijek tu da daje zamjerke i s pravom, jer hoće i oni da vide što prije finansijske izvještaje kompanije.
RSE: Trgovina među zemljama zapadnog Balkana će uskoro bili potpuno liberalizovana. Da li postoje razmišljanja objedinjavanja tržišta kapitala i stvaranja jedinstvene berze zapadnog Balkana i da li je to uopšte izvodjivo u praksi?
BOJANIĆ: Postoje već unazad par godina razmišljanja, odnosno mi smo svi sigurni da će to biti. Da li će biti jedna berza ne znam, ali će biti jedno tržište svakako. Mi smo uvijek imali i neke projekte koji su dobrim dijelom već i obrađeni, sad se javljaju neki novi, a već sljedeće nedjelje imamo zajedničku konferenciju berzi iz regiona na kojoj ćemo o toj temi razgovarati. Što se tiče sad tih samih berzi berze su dosta spremne i berze mogu da vrlo brzo neki vid asocijacije ili udruženja vezano za same berze u kojoj bi se vjerovatno standardizovalo poslovanje, izvještavanje i ostalo i u kome ćemo svakako praviti neki zajednički portal na kome će svi investitori moći na jednom ekranu da vide berze iz regiona. Ono što moramo da sačekamo to su zakonske regulative koje donose uglavnom komisije ili agencije pojedinih zemalja i tu se mora uskladiti prvenstveno konkretno iz Slovenije brokerska kuća da bi radila na našoj berzi ona mora da ima dozvolu za rad od lokalne komisije, odnosno od crnogorske komisije. Tako da vjerujem da će komisije, odnosno nadležni zakonodavni organi u tom pravcu raditi, pokušati da i oni nađu zajednička rješenja i onda bismo napravili taj vid nekog zajedničkog tržišta, sad da li jedna berza to je već tehničko pitanje, pa da ima svoje filijale po pojedinim zemljama u regionu ili će to biti neki vid asocijacije ili udruženja vidjećemo. Do sada je to praksa i inače pokazala u svijetu. Nijesmo mi jedini region koji to radi, ali bilo je puno takvih pokušaja i određenih uspjeha, međutim, uvijek se pokazalo da se tu i dosta problema javilo, ako se udružuju na nivou asocijacije. Dođu do nakog određenog nivoa, ali uvijek su tu neki lokalni interesi bili važniji nego regionalnih, a postoji druga mogućnost koja isto nije manje vjerovatna od same asocijacije i kupovine neke velike berze, odnosno od kupovine ovih malih lokalnih berzi od strane neke veće berze, zapadnoevropske berze, onda je već druga priča. Onda već govorimo o jednoj berzi i onda se zna ko kupi, ko je vlasnik. On određuje pravila igre i to se efikasnije i brže rješava. Sad, pitanje je opet političko: koliko je to dobro da imamo stranog vlasnika kompletnog tržišta kapitala, odnosno regulatora tržišta kapitala, to je već nešto što mi kao privatni akcionari razmišljamo, ali nije to naše. Prvenstveno to bi trebala da bude tema za razmišljanje državnih organa kako dalje, samoudruživanje, odnosno da se u regionu uradi zakonska regulativa.
RSE: Vratimo se u okvire Crne Gore. Šta je još potrebno učiniti u cilju daljeg razvoja crnogorskog tržišta hartija od vrijednosti?
BOJANIĆ: Stalno izgrađivanje povjerenja i sigurnosti, čuvanje integriteta crnogorskog tržišta kapitala, jer to je osnov svih osnova. Ukoliko nemate povjerenja, ako su investitori nesigurni u ulaganja oni neće dugo ovdje ostati.
RSE: Postoje li nedostaci u legislativi?
BOJANIĆ: Mislim da ne u legislativi. Ja lično imam puno zamjerki na primjenu tih zakona. Mislim da se u nekoliko slučajeva, a jako mnogo za ovo malo tržište selektivno primjenjivao zakon i nekom se progledalo kroz prste, tako da sve to ipak ima uticaja na kompletan razvoj tržišta. Potrebno je i što više informacija o poslovanju preduzeća. Jer do sad, s obzirom da je bio ovoliki rast cijena i bez obzira na nedostatak informacija, uz očekivan veliki rizik, investitori su ulagali. Sad već ulazimo u zonu gdje je teško očekivati takav rast cijana kakav je bio ranije. Treba malo veću analizu preduzeća uraditi, a za to vam treba izvještaj o poslovanju, naročito finansijski. Kao po pravilu, što je manje očekivani rast, toliko će se investitora zamisliti šta da kupe, a za to im trebaju podaci iz preduzeća da bi oni mogli da ocjene.
RSE: Kada su u pitanju strane investicije u Crnoj Gori se dosta špekuliše o tome da li je kapital koji ulazi prljav, nije prljav, sumnjiv, da se radi o pranju novca...
BOJANIĆ: Po meni lično i za tržište kapitala mislim da je bitno šta je namjera toga kapitala, a jedino u tom dijelu me interesuje porijeklo tog kapitala da bi mogli da predvidimo kakva je njihova namjera. Logično je da, ako je taj kapital došao na ovo tržište nekakvim prljavim poslovima i namjera mu je da se opere, onda teško da od tog kapitala možemo mi imati neku korist na ovom tržištu. Samo u tom dijelu je interesantno šta se sa tim kapitalom namjerava ovdje postići. Ukoliko su to regularne i legalne investicije onda je svakako taj kapital dobrodošao.
RSE: Kažu da ukoliko su institucije sistema dovoljno jake da ne postoji zapravo opasnost s te strane. Sada se postavlja pitanje da li su naše institucije dovoljno jake da predstavljaju pravu barijeru nekakvom sumnjivom kapitalu?
BOJANIĆ: Ukoliko su ili ako su naše institucije dobre i ako su razvijene onda je sigurno da nema problema, ali je velika sumnja da li su dostigle taj nivo da mogu da se odupru tom kapitalu. Mislim da još uvijek naše institucije nijesu dovoljno jake i zrele da bi mogle da se odupru tom kapitalu.
RSE: I pored svijesti o ograničenjema koja idu uz Vašu funkciju ovaj razgovor se ne smije okončati bez, sigurno očekivanog, pitanja. Da sad raspolažete izvjesnom sumom, gdje biste investirali?
BOJANIĆ: To je stara priča. Takvo pitanje, što kažu Amerikanci, vrijedi milion dolara. Ko zna odgovor vrlo lako mu je zaraditi novac i uvijek, eto kao neka poruka slušaocima, kada im neko kaže da sigurno zna da će neka cijena akcije da poraste, prvo da pitaju je li je on kupio. To je jako teško i vrlo nezahvalno, naročito meni i zbog funkcije i nemam mogućnost i nemam pravo da dajem takvo mišljenje, odnosno predviđanje, ali generalno ono što mogu reći dva, tri osnovna pravila u investiranju na koja treba da obrate pažnju je da prvo vide s kojim novcem raspolažu, koja je to suma štednje ili novca da slobodno mogu da ulože u akcije, s tim što treba da znaju da ograniče svoj rizik. Drugo, da vide na koji rok ulažu. Nije svejedno ulagati na mjesec, dva ili na godinu, dvije. To je vrlo bitno i da ne čekaju puno. Ako se jednom odluče da kupe, neka odmah kupuju, jer čekanje najniže cijene ili za kupovinu ili čekanje najviše cijene za prodaju vodi u neaktivnost. U odnosu prema tržištu teško je to pogoditi, tako da ukoliko se odluče neka sami odaberu sumu koju hoće, na koji rok, pogledaju dosadašnje kretanje cijena, raspitaju se o tim firmama, potraže izvještaje i ono osnovno pravilo - ne sve novce investirati u jednu akciju zbog diverzifikacije rizika, odnosno podjele rizika, kupiti akcije dvije, tri, četiri kompanije i jednostavno pratiti tržište.
