Gordana SANDIC – HADŽIHASANOVIC
Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Mirsad Kebo je nedavno kao moguću godinu za završetak implementacije Anexa 7 Dejtonskog mirovnog sporazuma pomenuo 2010. Dodatno objašnjenje, dato tokom posjete sjeveroistiočnoj Bosni, glasi:„Ja sam iznio jednu ideju za 2010. godinu, ne da bismo rekli da se završio ovaj proces - on se u ovim društvenim, ekonomskim, političkim uslovima ne može završiti. Ali želim na taj način, prvo, da koncentrišem ineters i aktivnost svih državnih organa u BiH različitih nivoa i da održimo interes međunarodne zajednice. Bez tog interesa, sa sadašnjim tempom izdvajanja u budžetskim sredstvima, ja moram reći da bih bio vrlo tužan kada bih rekao da bismo se mogli osloniti i na osnovu tog praviti planove.
Ministar je potvrdio da se radi i na izmjenama Zakona o izbjeglim i raseljenim:
„Prema Parlamentu BiH ćemo pokrenuti prijedlog izmjena i dopuna Zakona o izbjeglim i raseljenim osobama, kako bismo omogućili da se može izvršiti rekonstrukcija ili izgradnja objekta bliže prostoru gdje je moguće omogućiti odgovarajuću infrastrukturu dovoljnu za život ljudi. Šta se, zapravo, dešava sad kod kolektivnih centara? Imate primjere da tamo nekome deset kilometara od prvog puta ili električne struje treba napraviti kuću. Onda je jednostavnije da obezbijedimo i zakonsku mogućnost da tu kuću napravimo tamo gdje je moguće sa manjim sredstvima, gdje postoje uslovi koji su regulisani odgovarajućim planovima općina, omogućiti da ljudi dođu, nego da idemo u svako mjesto i da bukvalno prihvatamo da se mora raditi na tom mjestu. On se može vratiti kilometar, dva, tri, u istoj općini, kod svog imanja itd.“
Tokom posjete opštinama Srebrenica, Zvornik, Milići i Bratunac zabilježili smo još neke izjave. Mirsad Pekić savjetnik ministra za izbjegla i raseljena lica Republike Srpske:
„Budžetom je usvojeno da je 23 miliona našem ministarstvu pripalo. Od toga ići će jedan dobar dio kroz grantove. Procedure, zna se, propisuje vlada i već iduće sedmice usvojiće se određene procedure za dodjelu sredstava. Skrenuo bih pažnju svim načelnicima, koliko je moguće da opštine učestvuju, znači da u onoj stavci učešća opština ne bude nula, koliko je moguće da podrže sve te projekte. Ima ovdje i vezano za alternativni smještaj, do imena i prezimena ko koristi alternativni smještaj. Ministarstvo ima jedan dobar dio duga koji se prenosi iz prošle godine. Kroz usvojeni budžet pokušaćemo izvršiti isplatu za alternativni smještaj druge polovine prošle godine. Znači, cilj nam je rješavanje u trajnom smislu.“
Fadil Banjanović, predsjednik Mjesne zajednice Kozluk:
„Nema niko pravo, ni političari ni zakonodavna tijela, nekom kreirati život u tom smislu ’završen je proces povratka’. To su nama dobro poznate političke ocjene bilo koga. Pokret povratka, povratak i opstanak ljudi su procesi koji će dugo trajati. I da poručimo, i kao povratnici i kao građani i kao ljudi od kojih očekuje milionska masa, da je sigurno da ovaj proces će trajati i da traje i da mi imamo krupne rezultate u ovom procesu. To mi moramo odmah shvatiti. Ja sam prvi čovjek koji je krenuo 1996. godine. Mnogi vi niste ni bili nigdje itd. Ja sam krenuo, ja znam gdje je krenulo. U mom narodu je rečeno: ’Vodi muslimane u pokolj.’ Srbi su rekli: ’Đe ćeš, rušiš srpsku državu.’ EUFOR i međunarodna zajednica rekli: ’Vodim vojne operacije mišiji ugriz.’ Što znači, molim vas, od tih momenata do danas su krupne stvari urađene. Pa mi smo u čitavoj BiH. Ko se htio vratiti, izvoli. Ko je htio da ostane, izvoli. Pohađanje škole, zdravstvena zaštita, poljoprivreda – vidni su napreci. Ono što ja želim da potenciranm i da stavimo kao pripritet prioriteta, hajde mene uzmite kao onoga Đajića ili Musemića, dobrog fudbalera koji neke stvari vidim. Proljetna sjetva, proljetna sjetva, proljetna sjetva – i po milion puta da kažem proljetna sjetva. Pa tu ćemo zaposliti 500 hiljada ljudi. A to što ćemo napraviti fabriku u Srebrenici ili Kozluku, to je dobro, to je pohvalno, ali ljudi moji, mi danas možemo u razvoju jagodičastog voća, u razvoju stočarstva, u proljetnoj sjetvi uposliti hiljadama ljudi.“
Abdurahman Malkić, načelnik opštine Srebrenica:
„Implementig organizacije puno projekata dobiju koristeći ime Srebrenica, pod navodno regijom Srebrenica i time znatan dio sredstava ode izvan Srebrenice, prije svega zato što, ja moram to priznati, naši kapaciteti nisu dovoljno sposobni da možemo da povučemo ta sredstva u tržišnoj konkurenciji. Ubuduće, svi oni projekti koji budu koristili ime Srebrenica, za što daje saglasnost i Ministarstvo za ljudska prava i općina Srebrenica, neće moći proći ili će biti realizovani mimo nas ako efekti od tog projekt povlačenje sredstava ne bude preko 50 posto na teritoriji općine Srebrenica.“
Živojin Jurošević, načelnik opštine Milići:
„Između ostalog, ja sam naglasio prije svega kompaniju Boksit i kompaniju Vitinka, koje imaju ambiciozne planove u idućoj godini na prostorima opštine Milići. Naime, Boksit ima jedan dugoročan program razvoja proizvodnje hrane od nekih 10 miliona maraka, koji će da obuhvati sigurno oko hiljadu kooperanata područja opštine Milići, pa i šire. Boksit, inače, ima i u oblasti mašinske proizvodnje, u oblasti usluga isto ambiciozne planove i ja mislim da će oni iduće godine, odnosno ove tekuće pa i naredne, imati značajna zapošljavanja ljudi, ali usko specijaliziranih. Vitinka je dobila koncesiju na eksploataciju pitke vode u Raševu i, ono što je vrlo pohvalno i vrlo ohrabrujuće za opštinu Milići, spremna je da investira u izgradnju asfaltnog puta u dužini od 3,5 kilometra. I, naravno, u razgovorima koje sam imao sa predstavnicima Vitinke, imaju planove i zapošljavanja upravo domicilnog stanovništva, a poznato je da je Raševo multietničko.“
Nedeljko Mlađenović, načelnik opštine Bratunac:
„Sigurno je podstrek opštine Bratunac susjednim opštinama da zajednički pokušamo riješiti probleme naših građana, kojih je veoma mnogo - počev od obnove, rekonstrukcije kuća, infrastrukture. Ali sigurno jedan od najvećih problema je ekonomski razvoj ove regije. Sve kuće mogu biti obnovljene i infrastruktura, ali ako ljudi ne budu imali zaposlenje, nemaju od čega da žive, sigurno nećemo imati ni krajnji rezultat. Nadam se da su svi prisutni taj problem ozbiljno shvatili i da ćemo u narednom periodu zajednički da ga riješimo.
* * * * *
Naša slušateljka koja živi u Kanadi, postavila je ovo pitanje:
„Bila sam zaposlena do maja mjeseca 1992. godine, kada sam dobila otkaz zbog nejavljanja na posao, kao i na hiljade drugih ljudi. Donošenjem Zakona o radu, član 143, javila sam se uredno, jer nisam u međuvremenu na drugom mjestu zasnovala radni odnos, i dobila odgovor da sud ne poznaje instituciju čekanja posla, te da nemam pravo povratka na prijeratno radno mjesto. Interesuje me da li imam pravo na otpremninu, jer sam do otkaza imala preko 20 godina radnog staža. Takođe me zanima da li, ako 2008. godine u julu mjesecu napunim 54 godine života i uzimam 55-tu, mogu ostvariti prijevremenu penziju uplatom radnog staža, jer se nalazim u Kanadi sa kojom BiH nema potpisan sporazum o priznavanju staža?”
Na ovo pitanje odgovar je pripremio Ilijas Midžić, advokatska kancelarija u Bihaću:
“Moram reći da je slušateljka postavila prvo pitanje dosta neprecizno, ali da se zaključiti da je ona postavila pitanje da li se ona mogla ili može smatrati radnikom na čekanju na posao u smislu člana 143. Zakona o radu. Kao što je poznato, 7. 9. 2000. godine stupio je Zakon o radu na snagu, tj. njegove izmjene, u kojima, između ostalog, u prijelaznim završnim odredbama su ugrađene i odredbe o pravima radnika koji se nalaze na tzv. čekanju. Istovremeno su svi kantoni bili dužni i donijeli su odluke o formiranju komisija za implementaciju člana 143. koji reguliše prava radnika na čekanju. Te komisije su bile dužne da pomognu radnicima u smislu ako su njihova prava od strane poslodavaca bila povrijeđena. Radnici su imali pravo čak i da se obrate sudu. Međutim, ukoliko se nisu prethodno javili komisiji za implementaciju člana 143., a te su odredbe ugrađene u član 143 a Zakona o radu, onda je sud bio dužan da prekine postupak po tužbi i ustupi komisiji za implementaciju člana 143. na odlučivanje, u smislu da provjere da li postoje uvjeti pod kojima bi se određena osoba smatrala radnikom koji se nalazi na čekanju posla u smislu stava i mišljenja komisije. Ukoliko komisija za implementaciju člana 143. smatra da je određena osoba ispunila uvjete za sticanje prava radnika na čekanju, onda u tom slučaju taj radnik ima pravo na otpremninu. Ukoliko se slušateljka blagovremeno obratila komisiji za implementaciju člana 143., misli se na kantonalnu komisiju, pa ukoliko nije bila zadovoljna odlukom te komisije, postoji drugostepeni organ kojem je ona mogla blagovremeno, u ostavljenom roku, a morala je imati pouku o pravnom lijeku, izjaviti žalbu, a to je Federalna komisija za implementaciju člana 143. Zakona o radu. S obzirom na činjenicu da pitanje nije u cijelosti, kao što sam na početku rekao, precizno formulisano, ako vaš prostor i vrijeme ubuduće dozvoljavaju da ona malo koriguje svoje pitanje s obzirom na ono sve što smo danas rekli i izvuče neke zaključke i može ona postaviti ponovno pitanje, pa ćemo joj dati još bolji, kvalitetniji i precizniji odgovor.
Postavila je i pitanje da li ona može u prijevremnu penziju uplatom radnog staža jer se nalazi u Kanadi, a BiH nema potpisan ugovor o povezivanju staža. Na ovo pitanje slušateljka je već djelomično odgovorila. Naime, s obzirom na činjenicu da BiH nema bilateralni sporazum sa Kanadom - i sa mnogo, nažalost, država koje su nam čak blizu i u susjedstvu, kao što je Slovenija – ja pretpostavljam da je ona podrazumijevala da bi na neki način izvršila sabiranje radnog staža kojeg vjerovatno ostvaruje trenutno u Kanadi i ovoga koji je do 1992. godine ostvarila u BiH. Nažalost, u ovom slučaju to nije moguće, a posebno su kod nas neprecizni neke odredbe, stavovi i mišljenja, pa, recimo, ona nema mogućnosti da osobno, kao fizička osoba, izvrši dokup radnog staža, nego bi to morao učiniti njen raniji poslodavac.”
* * * * *
Na 18. Sajmu knjiga u sarajevskoj Skenderiji ove godine su se po drugi put predstavili pisci iz bh. dijaspore. Pokrovitelj prezentacije stvaralaštva, izdavaštva i naučne literature bh. dijaspore je Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice BiH.
„Ja se nadam da niste pogriješili. Došli ste na pravi štand, štand bh. dijaspore. 35 pisaca iz 35 zemalja je došlo ovdje. Neko pjeva, neko plače, ali su došli da vam kažu kako im je.“
Zlatko Lukić se na Sajmu predstavio knjigom Bosanska sehara:
„Bosanska sehara je produkt 12-godišnjeg rada. Imao sam želju, 1993. mi ja palo naum, kada je počeo rat u BiH, da prikupljam poslovice, fraze i izreke u govornom jeziku BiH, jer zaboravlja se, u ratu se gine, ubija, nema onih svih starih ljudi koji znaju to divno bosansko blago i zato sam nazavo i knjigu Sehara – u kojoj se drži ono što je vrijedno, što treba otrgnuti od zaborava i što treba stalno imati na umu. Osim toga, svaki dan se rađa neka nova poslovica, neka stara umire ako nije zapisana. I ovako jedno djelo, a skupljeno je oko 11 hiljada, i obrađeno, objašnjeno semantički - šta znači, u kojem se kontekstu koristi, zašto i kada. Jednostavno, mora se nastaviti stalno raditi. Ovo djelo nije dovršeno. Obrađeno je 11 hiljada, a mislim da bi fond pravi, da je tu radilo više ljudi, bio jedno tri, četiri puta veći nego što je ovdje. Prijatelji koji se bave također pisanjem i koji su mogli letimično pogledati ovu knjigu su rekli da je ovo, bez lažne skromnosti, jedno od važnijih izdanja koja su se pojavila na ovom sajmu – u izdanju gospodina Taiba Šahinpašića. I da nije bilo ljudi koji su stvarno bili angažiravni do daske, ovo se ne bi pojavilo. Inače, knjiga stvarno zavrjeđuje da je ima takoreći svaki dom i u dijaspori i u Bosni. Ja živim u Norveškoj, imam norveško državljanstvo. Međutim, sada sam u Sarajevu. Odlučio sam se vratiti ovdje iz prostog razloga ne bih li brže pokušao nešto uraditi sa svojim pisanjem, jer kontinuitet mog pisanja je prekinuo rat 1992. godine i tek poslije 13 godina je sazrelo u meni da ja više vrijedim ovdje nego u Evropi. A vraćao sam se, inače, četiri puta i četiri puta nisam uspijevao. Ovo je peti put – i zadnji, ja se nadam.“
„Iz ove zemlje ljudi bježe negdje tamo. Samra Međedović se vratila odnekud tamo iz obećanih zemalja i došla ovdje da svoju struku podari ovim ljudima i svoju liru ovim slušaocima:
„Slijepa, gluha, nijema
Pogledajte slijepe oči
i vidite što žele vidjeti.
Poslušajte gluhe uši
i čujte što želite čuti.
Progovorite nijema usta
i recite što želite reći.
Ta euforija sreće
Kada možete imati osobine koje nemate
Nestane brzo.
I ostanete sami sa sobom ponovo.
Osjećaj nedostatka opet se pojavi
i ne da mira.
Neću sve to.
Želim još.
Želim gledati, slušati i reći.
Želim osjećati da nisam sama
I biti ispunjena sa makar snovima.
Rodom sam iz Mostara. A sada trenutno živim u Sarajevu. Ja volim da kažem trenutno, jer stvarno ne znam. Bila sam 13 godina u Londonu, gdje sam završila fakultet, doktorirala i odlučila da se vratim nazad ovdje. Pa ja mislim da sam počela pisati pjesme još kao dijete, samo što to nisam čuvala. Nekao sam mislila da je to zaviranje u moju dušu. Kada bi neko drugi pročitao, izgledalo bi kao da mi zavire u dušu. Onda sam ih ja nekako čuvala. Međutim, jedna prijateljica me ubijedila da bih ipak trebala da pokušam da glasno i jasno kažem kako se osjećam, tako da sam počela da ih sakupljam i malo pomalo, malo pomalo došlo je do prve zbirke pjesama. Objavljena je u Mostaru 1999. godine pod nazivom Magični teatar. Jer ja smatram da mi svi nekako osjećamo i svi smo mi kao jedan teatar, naši životi su kao jedan teatar. Treba da se sredi druga zbirka pjesama, koja bi, najvjerovatnije, bila kao jedan nastavak Magičnog tetara. I sad sam pročitala par svojih pjesama koje bi trebalo da budu iz te druge zbirke. Ja sam inžinjer biotehnologije u medicini, a doktorirala sam u reproduktivnoj biologiji. Sve u Londonu sam odradila. Lagala bih kada bih rekla da nikad nisam željela da se vratim. Ja sam od dana jedan kada sam izašla iz svoje države htjela da se vratim i da uživam u svakom momentu u ovoj državi, ovim ljudima, ovom temperamentu, u ovom načinu života. Tako da mi je jako to nedostajalo. Mislila sam da sve to zajedno, tu jednu cjelinu nikad neću moći dobiti nigdje drugo. I bila sam u pravu. Ustvari, ja nemam nikakvih problema. Meni je jako lijepo ovdje. Ja sam ja. Ja živim svoj život. Ja živim Bosnu i Hercegovinu. Ja živim ove ljude, tako da mislim da nemam nikakvih problema. Ako neko drugi ima, ali ja nemam. Ja ovdje radim. Radim na Klinici Koševo, na DIP-u, kao molekularni biolog na odjeljenju za patologiju, tako da sam jako sretna.“
Najviše knjiga zemljaka, inače, štampala je izdavačka kuća «Bosanska riječ» iz Tuzle, čiji osnivač i vlasnik Šimo Ešić o nastupu bosanskohercegovačkih pisaca iz dijaspore na Sajmu knjiga u Skenderiji kaže:
„Ovo je jako sretna ideja zato što je pokazala svu opravdanost u ove dvije godine koliko se pisci iz dijaspore predstavljaju na najvećoj kulturnoj manifestaciji u BiH posvećenoj knjizi, na Sajmu knjiga u Sarajevu. Prošle godine je to bila pilot ideja. Uputili smo opšti poziv svim našim ljudima koji žive vani a pišu. Javili su se uglavnom oni koji, možda, nemaju nikakvu drugu priliku da se pokažu ovim prostorima i koji su, na neki način, usamljeni u tim svojim sredinama u kojima rade. Pokazalo se da je jako mnogo tih ljudi izuzetnih književnih vrijednosti, da su u svojim sredinama, u jezičkim okruženjima u kojima godinama djeluju napravili već prave književne prodore i da imaju šta pokazati i na ovom području, dakle u svom rodnom okruženju. Sve one nedostatke koje smo uočili prošle godine, pokušali smo ove godine otkloniti i ove godine smo pisce birali i zvali, dakle po pozivu. Znali smo koji pisci imaju nove knjige, koji su svojim umjetničkim vrijednostima zaslužili da budu predstavljeni na ovom prostoru i takve smo i pozvali. Šta je zanimljivo ove godine? Osim tih novih knjiga koje smo promovirali ili ćemo još promovirati, zanimljivo je da smo taj svoj spisak pozvanih proširili i na neke značajne naučne radnike koji su u vezi s ovom našom uskom stručnom djelatnošću, vezanom za knjigu. Evo imali smo upravo radost da predstavimo Branka Tošovića, doktora jezika, koji radi kao redovni profesor na Univerzitetu u Gracu i koji je u posljednjih pet, šest godina gostovao praktično na svim značajnijim univerzitetima u svijetu kao gostujući profesor i predavač. Uz njega smo pokazali i neka nova jezička ostvarenja koja su uradili njegove kolege, Izet Muratspahić prije svega, sa Švedsko – bosanskim, Bosansko – švedskim leksikonom. To je ponovljeno, drugo, prošireno i dopunjeno izdanje koje je izašlo u izdanju uprave za školstvo švedske države. A onda je tu bio i predstavljen isto tako jedan interesantan naučni radnik - Suad Kapidžić sa svojim Englesko – bosanskim, Bosansko – engleskim hemijsko-tehnološkim rječnikom, ustvari prvim tomom od osam predviđenih u tom nizu rječničke građe.“
* * * * *
Slušali ste specijalnu emisiju Radija Slobodna Evropa posvećenu ostvarivanju prava izbjeglih i raseljenih, ali i svih drugih kojima su ugrožena temeljna ljudska prava. U ovoj emisiji na vaša pitanja odgovaraju predstavnici vlasti i nevladinog sektora, zatim međunarodnih organizacija u BiH, te drugi stručnjaci za oblast imovinskih i drugih ljudskih prava. Pismo s pitanjem pošaljite u našu sarajevsku redakciju gdje se priprema ova emisija. Adresa je: Fra Anđela Zvizdovića, broj 1, Sarajevo. Na pismu naznačite Radio Slobodna Evropa, za emisiju Neću tuđe, hoću svoje. Ukoliko je to za vas najjednostavnije, možete pisati i na našu e-mail adresu: rfe.sa@bih.net.ba