Dostupni linkovi

logo-print

Vraćena likovna baština Počitelja


* * * * *

RSE: Džeko, ti si bio jedan od članova tima koji je prošlog vikenda prisustvovao prihvatu likovne baštine kolonije Počitelj, događaju koji je naprosto ganuo ovdašnju kulturnu javnost. O čemu se zapravo radilo?

HODŽIĆ: Mi smo preuzeli 1.160 radova. Petnaest radova je ostalo da krasi prostore skupštine općine Čapljina, a 74 rada su u nedavnoj krađi ukradena. Dakle, radi se o 1.259 radova, s ovim ukradenim za kojima traga policija, pa ćemo vidjeti šta će biti. Tih 1.259 je približan ukupan broj, prema onoj predratnoj evidenciji koju sam ja imao.

RSE: Bilo je špekulacija da je sve razgrabljeno 1992. godine, a sad se zapravo postavlja pitanje da li je to nešto što je izuzeto i spašeno, ili je ipak bilo opljačkano i pod pritiskom vraćeno?

HODŽIĆ: Da li je to opljačkano, izuzeto ili spašeno, to je sad najmanje bitno. O namjerama ne možemo govoriti. Uglavnom, ispalo je onako kako je najbolje za Udruženje likovnih umjetnika BiH, za Bosnu i Hercegovinu, za Federaciju BiH, za koloniju, za Čapljinu, za sve nas – da su te slike vraćene, da su sačuvane i da su u dosta dobrom stanju.

RSE: Ti prepoznao neke od vlastitih radova. Kakav je to osjećaj kada saznaš da tvoje „dijete“, tvoje djelo ipak nije netragom nestalo?

HODŽIĆ: Osjećaj je čudan. Tog dana sam bio kao na iglama. Bio sam izuzetno uzbuđen. Radio sam cio dan, a nisam osjećao umora. Jedva sam čekao da to završimo, da to ubacimo. Želio sam svaki taj rad da dotaknem, da ga opipam, da budem malo s njim. Tako da su to neki čudni osjećaji.

RSE: Pretpostavljam da je to jedan, rekao bih, kolektivni osjećaj u čitavoj našoj likovnoj zajednici sad.

HODŽIĆ: Tako su to doživjeli mnogi autori. Svi smo mi kolektivno oduševljeni. Mada ima i onih koji govore – pa nema ovog, nema onog, nestali su najbolji radovi i tako dalje. I ovi radovi što su ukradeni, nisu birani. Uzeto je s reda. Uglavnom, ovo je jedna kolektivna sreća za Udruženje likovnih umjetnika BiH i za koloniju Počitelj. Nadam se da ćemo naići na bolje razumijevanje kod nadležnih institucija kulture i dobiti sredstva da to arhiviramo.

RSE: Možda bi trebalo, s obzirom na vrijeme koje je proteklo otkad je kolonija bila u svom punom zamahu, objasniti zašto je Počitelj toliko važan za bosanskohercegovačke likovnjake. Zašto je to jedan od temeljaca identiteta vašeg udruženja.

HODŽIĆ: Počitelj je osnovan 1964. godine. Bivši voditelji kulture, odnosno taj politički establišment koji je bio u tim godinama, da li je on htio sebi da podigne spomenik time ili je htio da napravi dobro umjetnosti i likovnjacima, to je potpuno nebitno. Bitno je da su oni imali osjećaj za to, da su obnovili Počitelj i predali ga Udruženju likovnih umjetnika BiH. Kada se pomene likovni život u Bosni i Hercegovini, onda je Počitelj postao jedan simbol. Za Počitelj se zna ne samo u Bosni i Hercegovini i na prostoru bivše Jugoslavije i Balkana, nego u cijelom svijetu.

RSE: Ponekad je bilo i po stotinjak ljudi iz čitavog svijeta koji su tu boravili, na jednom mjestu stvarali, razmjenjivali iskustva, upoznavali se…

HODŽIĆ: Najveća vrijednost tih kolonija jeste upravo to što tu dolaze ljudi raznih karaktera, raznih poetika, razne starosne dobi, da se tu razmjenjuju katalozi, iskustva, izložbe, razvijaju ljubavi, prijateljstva i tako dalje, i to se njeguje i dan danas. Na prostoru bivše Jugoslavije, gdje god odem, rijetko kad spavam u hotelu, već spavam u ateljeima mojih prijatelja i kolega koje sam upoznao u koloniji i po izložbama.

RSE: Ako ništa, ostaje ovo što se zove fundus, i to fundus skoro pa vrijednosti čitave jedne nacionalne galerije.

HODŽIĆ: Fond slika koje mi sad posjedujemo ima vrijednost, brojčanu, a i onu po kvalitetu, jedne dobre galerije koja radi nekih tridesetak-četrdeset godina. Ko će voditi Počitelj, to je sada najmanje važno, ali mi u ULUBiH-u ćemo se truditi da ta djela budu izlagana.

RSE: Hoće li ovo biti dovoljan povod da se uskoro, ma šta to „uskoro“ značilo, skine onaj morbidni, ideološki, vjerski i etnički sfumato sa naših akvarela, sa naših ulja? Preciznije, hoće li se napraviti konačno taj bitni korak da slikari, kipari i svi umjetnici budu jedna porodica, da se ne dijelimo po Mostarima, Banjalukama, Sarajevu i tako dalje?

HODŽIĆ: Mi činimo sve da to bude tako. Postoji dobra volja Udruženja likovnih umjetnika BiH i pozivamo sve stvaraoce iz Bosne i Hercegovine da uđu u ULUBiH. Međutim, tu postoje neki politički problemi, entitetski, koji treba da se riješe. Mi nismo pristali da se zovemo Udruženje likovnih umjetnika Federacije BiH, već smo ostali ono krovno udruženje koje smo bili 50 godina. Pedesetogodišnjicu ULUBiH-a smo proslavili 1996. godine. Po cijenu da budemo izbrisani iz registra, ostali smo ULUBiH i takvi ćemo i biti. Imamo mladih ljudi iz Republike Srpske i iz Mostara koji su nam se priključili, koji izlažu sa nama i koji su nagrađivani. Mali Nikolić je nagrađivan, pa ona Vučkovićka i tako dalje. Mi ne bježimo od ujedinjenja, ali na nivou države nema ministarstva kulture i to sve koči. Međutim, svako je dobrodošao. Svako ko zaslužuje, ko ispunjava te uvjete kvalitete, može da postane član Udruženja likovnih umjetnika BiH i da izlaže s nama. Mi jesmo jedna velika porodica i mi se nismo ni bili baš toliko zavadili.

RSE: U svakom slučaju, ruka je pružena i nadam se da ćemo jednog dana zaista imati jedinstveno udruženje i da će akcije kao što je Počitelj biti akcije jednako ljudi iz Sanskog Mosta, Prijedora , Banjaluke, Tuzle, Mostara, Širokog, Sarajeva, Zenice i tako dalje.

HODŽIĆ: Mislim da je to vrijeme na pragu. Kažem, na našim izložbama izlažu mladi ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine i time smo jako zadovoljni i podržavamo taj koncept udruženja na nivou države.
  • 16x9 Image

    Budo Vukobrat

    Novinarstvom se počeo baviti 1973. godine kao reporter u Televiziji Sarajevo. Više od 13 godina u programima RSE angažovan na novinarskim i uredničkim poslovima.

XS
SM
MD
LG