Sredinom ovog mjeseca u razmaku od svega nekoliko dana, u dvije zemlje na različitim kontinetima, žene su stupile na političku scenu. Dok je gospođa Elen Džonson Sirlif (Ellen Johnson Sirleaf) u Monroviji, glavnom gradu Liberije, polagala zakletvu kao prva žena predsjednik u Africi, Mišel Bašele ( Michelle Bachelet) je u Santjagu de Čileu takođe inicirala novo poglavlje istorije. Pobjedom na predsjedničkim izborima ušla je u političku arenu kao prva žena u Latinskoj Americi koja najodgovorniju funkciju nije naslijedila kao udovica ili kćerka šefa države.
Siromašnu Liberiju i prosperitetni Čile, osim geografske udaljenosti mjerene hiljadama kilometara, dijele brojne razlike, ali ih spaja raspoloženje - osjećaj birača da na trenutne izazove s kojima se suočavaju te zemlje najbolje mogu odgovoriti žene lideri. Elen Džonson Sirlif obećava da će podvući crtu na sukobe i državne udare i početi da obnavlja zemlju kako bi joj vratila ugled prve republike na kontinentu:
“Administracija mora dati liberijskim ženama ulogu u svim poslovima.
Omogućićemo učešće ženama u svim sferama života. Podržaćemo i pojačati ulogu zakona i oštro se obračunati sa kriminalom koji dehumanizuje.”
Serija građanskih ratova, od 1989. do 2003. godine, odnijela je u Liberiji više od 200.000 života, dok je oko tri miliona ljudi izbjeglo. Da mir neće biti lak, gospođa Sirlif svakako dobro zna, kao što zna da će joj trebati i podrška oko 100.000 Liberijaca koji su koliko juče odložili oružje.
Mišel Bašele je samohrana majka troje djece, ljekar po profesiji i pripadnik generaciji koja je najviše na svojoj koži osjetila represiju tokom dikatature Augusta Pinočea. Bila je zatvarana, a njen otac general vazduhoplovstva, protivnik hunte umro je u tamnici. Njen izbor je u neku ruku dokaz da Čile ima snage da se obračuna sa mračnom prošlošću. U inauguralnom govoru Mišel Bašele je saradnju sa susjedima odredila kao najvažnije spoljnopolitičke prioritete:
“Kao predsjednik, angažovaću se s entuzijazmom jer želim da Latinskoj Americi i nasim susjedima dam veliki prioriotet u spoljnoj politici.”
Angela Merkel, prva žena na dužnosti njemačkog kancelara, za samo par mjeseci na kormilu najveće ekonomije u Evropi i najmnogoljudnije evropske nacije osvojila je sve simpatije. Upravo zahvaljujući njoj, postignut je kompromis o budžetu Evropske unije na samitu dvadesetpetorice krajem godine. U Vašingtonu je ovih dana primljena s naglašenom dobrodošlicom poslije nesporazuma koje je Bijela kuća imala s njenim prethodnikom Gerhardom Šrederom. Ovu profesoricu fizike iz bivše Istočne Njemačke čekaju nimalo jednostavni zadaci i kod kuće:
“Želimo da stvorimo uslove da Njemačka opet bude među tri vodeće ekonomije u Evropi u narednih deset godina. To je legitiman i važan cilj.”
Žene na najvažnijim državnim poslovima nisu novina na svjetskoj sceni. Druga polovina prošlog vijeka obilježena je, pored ostalog, i angažmanom lidera poput Indire Gandi, Margaret Tačer i Golde Meir. Vrijeme koje dolazi, sudeći po nagovještajima, biće pod još snažnijim pečatom lidera slabijeg pola.
U Francuskoj, gdje predsjednički izbori slijede 2007. godine, već se uveliko govori o efektu Merkel, odnosno mogućnosti da Žaka Širaka naslijedi kandidatkinja lijevog centra Segolen Rojal. Najnovija istraživanja pokazuju da 48 posto Francuza koji podržavaju socijaliste žele da nekadašnja ministarka za socijalna pitanja bude rival kandidatu desnice, koju će, kako se pretpostavlja, voditi Nikolas Sarkozi, trenutno na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova.
Popularnost gospođe Rojal i njeni uspjesni nastupi na televiziji povod su i komentarima koji se ne mogu uvrstiti i politički korektne. Loran Fabijus, bivši premijer sa neskrivenim predsjedničkim ambicijama, upitao je ko će u slučaju izbora gospođe Rojal čuvati djecu. Džek Lang, nekadašnji ministar kulture upozorio je da se izbori nisu nadmetanje u ljepoti. Zanimljivo je da su žene, u državi koja se ponosi Poveljom o ljudskim pravima iz 1792., dobile pravo glasa tek 1944., 20 godina nakon Britanije i deset godina nakon Turske. U Francuskoj Skupštini 506 poslanika su muškarci, a samo 71 su žene. U kompanijama je stanje još nepovoljnije. Tek 4,5 posto dirketora su pripadnice ljepšeg pola.
Ostavimo li po strani Francusku, izvjesno je da žene dolaze, sviđalo se to onima koji misle da je politika samo muški posao ili ne.
Najvažnija diplomatska funkcija u SAD jedinoj velesili na planeti povjerena je ženi, Kondolizi Rajs koju najsmjeliji analitičari vide i kao kandidata Republikanaca na predsjedničkim izborima 2008. Rival joj iz redova Demokrata može biti senatorka Hilari Klinton. U Evropskoj uniji, najmoćnijem trgovinskom bloku na planeti sa neskrivenim planovima i za vodećom ulogom u svjetskoj politici, zauzima Benita Ferero Valdner, bivša austrijska šefica diplomatije. Na kormilu Finske, Irske, Novog Zelanda, Filipina i Latvije su takođe žene. Predsjednice vlade imaju Bangladeš, Mozambik i već pomenuta Njemačka, a koliko juče to je bio slučaj i sa Ukrajinom. Sve u svemu, premalo ako se zna da je u Ujedinjenim nacijama gotovo 200 zemalja članica.
Trendovi se na početku 21. vijeka mijenjaju i žene će po svemu sudeći imati sve važniju ulogu u globalnoj politici i biznisu. Ne bi trebalo da je daleko trenutak kada će susreti državnika počinjati protokolarnim raportom: „Gospođo predsjednice, četa postavljena u vašu čast spremna je za smotru“.
Siromašnu Liberiju i prosperitetni Čile, osim geografske udaljenosti mjerene hiljadama kilometara, dijele brojne razlike, ali ih spaja raspoloženje - osjećaj birača da na trenutne izazove s kojima se suočavaju te zemlje najbolje mogu odgovoriti žene lideri. Elen Džonson Sirlif obećava da će podvući crtu na sukobe i državne udare i početi da obnavlja zemlju kako bi joj vratila ugled prve republike na kontinentu:
“Administracija mora dati liberijskim ženama ulogu u svim poslovima.
Omogućićemo učešće ženama u svim sferama života. Podržaćemo i pojačati ulogu zakona i oštro se obračunati sa kriminalom koji dehumanizuje.”
Serija građanskih ratova, od 1989. do 2003. godine, odnijela je u Liberiji više od 200.000 života, dok je oko tri miliona ljudi izbjeglo. Da mir neće biti lak, gospođa Sirlif svakako dobro zna, kao što zna da će joj trebati i podrška oko 100.000 Liberijaca koji su koliko juče odložili oružje.
Mišel Bašele je samohrana majka troje djece, ljekar po profesiji i pripadnik generaciji koja je najviše na svojoj koži osjetila represiju tokom dikatature Augusta Pinočea. Bila je zatvarana, a njen otac general vazduhoplovstva, protivnik hunte umro je u tamnici. Njen izbor je u neku ruku dokaz da Čile ima snage da se obračuna sa mračnom prošlošću. U inauguralnom govoru Mišel Bašele je saradnju sa susjedima odredila kao najvažnije spoljnopolitičke prioritete:
“Kao predsjednik, angažovaću se s entuzijazmom jer želim da Latinskoj Americi i nasim susjedima dam veliki prioriotet u spoljnoj politici.”
Angela Merkel, prva žena na dužnosti njemačkog kancelara, za samo par mjeseci na kormilu najveće ekonomije u Evropi i najmnogoljudnije evropske nacije osvojila je sve simpatije. Upravo zahvaljujući njoj, postignut je kompromis o budžetu Evropske unije na samitu dvadesetpetorice krajem godine. U Vašingtonu je ovih dana primljena s naglašenom dobrodošlicom poslije nesporazuma koje je Bijela kuća imala s njenim prethodnikom Gerhardom Šrederom. Ovu profesoricu fizike iz bivše Istočne Njemačke čekaju nimalo jednostavni zadaci i kod kuće:
“Želimo da stvorimo uslove da Njemačka opet bude među tri vodeće ekonomije u Evropi u narednih deset godina. To je legitiman i važan cilj.”
Žene na najvažnijim državnim poslovima nisu novina na svjetskoj sceni. Druga polovina prošlog vijeka obilježena je, pored ostalog, i angažmanom lidera poput Indire Gandi, Margaret Tačer i Golde Meir. Vrijeme koje dolazi, sudeći po nagovještajima, biće pod još snažnijim pečatom lidera slabijeg pola.
U Francuskoj, gdje predsjednički izbori slijede 2007. godine, već se uveliko govori o efektu Merkel, odnosno mogućnosti da Žaka Širaka naslijedi kandidatkinja lijevog centra Segolen Rojal. Najnovija istraživanja pokazuju da 48 posto Francuza koji podržavaju socijaliste žele da nekadašnja ministarka za socijalna pitanja bude rival kandidatu desnice, koju će, kako se pretpostavlja, voditi Nikolas Sarkozi, trenutno na čelu Ministarstva unutrašnjih poslova.
Popularnost gospođe Rojal i njeni uspjesni nastupi na televiziji povod su i komentarima koji se ne mogu uvrstiti i politički korektne. Loran Fabijus, bivši premijer sa neskrivenim predsjedničkim ambicijama, upitao je ko će u slučaju izbora gospođe Rojal čuvati djecu. Džek Lang, nekadašnji ministar kulture upozorio je da se izbori nisu nadmetanje u ljepoti. Zanimljivo je da su žene, u državi koja se ponosi Poveljom o ljudskim pravima iz 1792., dobile pravo glasa tek 1944., 20 godina nakon Britanije i deset godina nakon Turske. U Francuskoj Skupštini 506 poslanika su muškarci, a samo 71 su žene. U kompanijama je stanje još nepovoljnije. Tek 4,5 posto dirketora su pripadnice ljepšeg pola.
Ostavimo li po strani Francusku, izvjesno je da žene dolaze, sviđalo se to onima koji misle da je politika samo muški posao ili ne.
Najvažnija diplomatska funkcija u SAD jedinoj velesili na planeti povjerena je ženi, Kondolizi Rajs koju najsmjeliji analitičari vide i kao kandidata Republikanaca na predsjedničkim izborima 2008. Rival joj iz redova Demokrata može biti senatorka Hilari Klinton. U Evropskoj uniji, najmoćnijem trgovinskom bloku na planeti sa neskrivenim planovima i za vodećom ulogom u svjetskoj politici, zauzima Benita Ferero Valdner, bivša austrijska šefica diplomatije. Na kormilu Finske, Irske, Novog Zelanda, Filipina i Latvije su takođe žene. Predsjednice vlade imaju Bangladeš, Mozambik i već pomenuta Njemačka, a koliko juče to je bio slučaj i sa Ukrajinom. Sve u svemu, premalo ako se zna da je u Ujedinjenim nacijama gotovo 200 zemalja članica.
Trendovi se na početku 21. vijeka mijenjaju i žene će po svemu sudeći imati sve važniju ulogu u globalnoj politici i biznisu. Ne bi trebalo da je daleko trenutak kada će susreti državnika počinjati protokolarnim raportom: „Gospođo predsjednice, četa postavljena u vašu čast spremna je za smotru“.
